Paul Manafort, vjerojatni menadžer kampanje republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, u ponedjeljak je u Clevelendu, gdje se odvijala konvencija Republikanske stranke, rekao okupljenim novinarima da će republikanska izborna platforma uključiti prijedlog zakona kojim bi se na snagu vratio Glass-Steagall act .
Glass – Steagall act predstavlja bankarski zakon iz 1933.godine koji je dobio ime po njegovim autorima demokratskom senatoru iz Virginie,Carteru Glassu te senatoru iz Alabame Henry B. Steagallu. Zakon je ograničavao komercijalnim bankama investicijsko ulaganje uz obvezno osiguranje bankovskih depozita prilikom trgovanja s vrijednosnim papirima. Zakon je bio na snazi do 1999. godine kada su njegova ograničenja uklonjena Gramm — Leach — Bliley Financial Services Modernization Act –om te mnogi smatraju da je njegovo ukidanje dovelo do velikih potresa u financijskom poslovanju 2007 godine
Istu ideju je u svojoj kampanji promovirao Bernie Sanders, koji je stekao prilične simpatije demokratskog izbornog tijela. Republikanci će ovom objavom učiniti veliki pritisak na demokratske strukture okupljene oko predsjedničke kandidatkinje Hillary Clinton, žene predsjednika SAD-a koji je tijekom svog mandata pomenuti zakon i ukinuo. Da bi shvatili značaj ukidanja, odnosno mogućeg povratka na snagu Glass-Steagall act-a, moramo se kratko vratiti u blisku povijest.
Deregulacija američkog financijskog sustava počela je s predsjednikom Reganom, njegova se administracija prva počela obračunavati s onim što su nazvali “neefikasnim i opterećujućim pravilima”.
Eliminacija “neproduktivnih i nebitnih”propisa nastavljena je u Clintonovoj eri, kada je Kongres odobrio, a Clinton potpisao zakon koji ukida bitne odredbe Glass-Steagall act. Ta pobjeda bankarske i financijske industrije, ogledala se u faktu da je Kongres odobrio propise koji daju komercijalnim i investicijskim bankama pravo na spajanje, što je Glass-Steagall act-om (zakon koji je donesen nakon strašnih iskustava Velike depresije) bilo zabranjeno. Ukidanjem Glass-Steagall acta, bankama je (ponovo) omogućeno formiranje ustanova ogromne veličine i značaja.
George W. Bush je bio taj koji je kroz svoj mandat finalizirao procese, njegova administracija, sastavljena gotovo od samih bivših bankara, poduzela je deregulatorne mjere koje su mnogim Amerikancima trebale omogućiti ostvarenje “američkog sna”. Imati svoju kuću, novi auto, a po mogućnosti i jahtu, uvijek je bilo dio toga celebrity sna.
Nakon što je Bush-ova administracija dodala gas do daske i definitivno popustila financijskoj industriji, svatko cum grano salis, mogao je očekivati krizu nalik onoj iz ludih američkih dvadesetih, kada je slična deregulacija rezultirala ubojitom Velikom depresijom.
Početak nove krize sastojao se od neviđenog investicijskog zamaha i nevjerojatne kreditne ekspanzije. Tržište nekretninama poprimilo je ogromne razmjere, izgledalo je kao svatko nešto gradi, kupuje ili prodaje. Izgradila se masa novih kuća a kredite za kupnju tih kuća dobilo je mnoštvo kreditno nesposobnih građana. Novi deregulirani propisi doista su omogućili da ti isti ljudi, tu istu neotplaćenu kuću, stave na hipoteku i da si usput novim kreditom kupe i brod. Amerika se pretvarala u pravi Las Vegas. Vrijednost akcija obarale su rekorde. Veliki trgovci i bankari iznosili su iz sustava stotine milijuna dolara profita.
Da bi ta igra što duže potrajala, banke su smislile nove financijske proizvode, CDO (collateralized debt obligations), koje je Bloomberg definirao kao “bazeni derivata izrezanih na dijelove različitih rizika”. CDO pakete bonitetne kuće blagoslovile su s vrhunskim AAA rejtingom, pa se s njima tako vrhunski i trgovalo. Ukratko rečeno, CDO su bili kompleksne kombinacije paketa vrijednosnih papira, na čijoj površini svjetluca blistavo mnoštvo veoma vrijednih i sigurnih obveznica, ali gdje je pomno upakiran i deponij toksične (nenaplative) imovine. Iz CDO razvile su se oklade poznate kao CDS (credit default swaps), čije je toksično djelovanje Hrvatska upoznala u vidu kredita s deviznom klauzulom Franak.
Sinergijska iracionalnost CDO i CDS konačno je stvorila financijsku psihozu u kojoj su nestale milijarde dolara u mirovinama i nekretninama.
Sve je počelo propadanjem hipotekarnih kompanija, u nekoliko mjeseci 70 hipotekarnih kompanija je bankrotiralo, Rekordni broj Amerikanaca je počeo gubiti svoje kuće. Na koncu je došla na red najveća hipotekarna kompanija u SAD,Bear Stearns. Ministarstvo financija SAD-a s 30 milijardi dolara otkupljuje najtoksičnije obveznice Bear Stearnsa, da bi na koncu tu petu po veličini investicijsku banku SAD-a, po cijeni od 2 dolara po dionici, preuzela (spasila) J.P. Morgan.
Ali to spašavanje nije spriječilo da se daljnja zbivanja reflektiraju u gubitku likvidnosti ogromne američke multinacionalke, osiguravajuće kuće AIG, koja je osiguravala sve te upakirane hipotekarne kredite. Propašću hipotekarnih kompanija i nemogućnost AIG da isplati mnoštvo osiguranja, dovelo do tolike panike, da je konačno morala bankrotom platiti velika banka Lehman Brothers.
Na kraju priče, 8 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla, 6 milijuna bez doma. Mnogi Amerikanci ne samo da su izgubili financijsku imovinu, posao i kuću, već su ostali i dužni.
Kad je zavrzlama bila “gotova”, samo je jedan bankar otišao u zatvor, Kareem Serageldin iz Credit Suisse, sirotan koji je (loše) sakrio stotinjak milijuna dolara gubitaka na hipotekama.
Da bi spasila zemlju od ponavljanja velike depresije, Vlada SAD-a uložila je ogromne napore i masivna sredstva poreznih obveznika, ali kroz cijeli Obamin mandat nije vršila reforme bankarskog sustava. Deset najvećih banaka SAD-a sada drže 77% svih američkih bankovnih sredstava i one trenutno doista jesu ‘prevelike da bi propale’.
Povratom na snagu Glass-Steagall act-a, ta bi se bankarska paradigma promijenla. Velike banke izgubile bi sadašnju moć i značaj. Bankarski sustav bi se razdvojio na banke čija je svrha da kreditiraju realno gospodarstvo i na one koje spekuliraju vrijednosnim papirima na međunarodnom financijskom tržištu. Te su banke danas spojene, stoga spekulativne aktivnosti direktno utjeću na realno gospodarstvo. Vrijednost bi se pomjerala ka manjim bankama, ka razvoju lokalnih zajednica, jačanju malog i srednjeg poduzetništva. Korporatizacija, globalizacija, financijski imperjalizam i vojno prisutstvo u svijetu, prestale bi biti glavne agende američke politike.
Glass-Steagall act je malešni zakon ogromnog potencijala. Povratak tog zakona mogao bi pokrenuti procese koji će Ameriku doista ponovo učiniti velikom, ponajprije u demokratskom smislu. Introdukcija Glass-Steagall act značilo bi pokretanje kotača koji bi, uz bitnu reformu bankarskog sustava, snažnije pokrenuo započete procese demokratizacije američkog monetarnog sustava, što bi rezultiralo pozitivnim promjenama u svijetu.
Premda prvi komentari s društvenih mreža govore da se radi o šaradi, da republikanci i demokrate nikada neće vratitiGlass-Steagall act, jer su svi oni na platnom spisku Wall Streeta, treba napomenuti da politička figura Donalda Trumpa prilično odudara od dosadašnjih američkih stereotipa. Trumpove vizije unutrašnje i vanjske politike govore da bi on (ako pobjedi) to doista mogao napraviti. Pitanje je samo koliki je obojam opstrukcije na koji će naići u Kongresu, obzirom da je lobi financijske industrije tamo odavno izrazito prisutan.
Damir Živković, vanjski suradnik Novih Pogleda/
