HSS-ov izlazak iz Domoljubne koalicije prije mjesec dana i njegov ulazak u predizbornu koaliciju s SDP-om nikoga više ne treba čuditi. HSS odavno je prestala biti konzervativnom, a još manje najprihvaćenijom političkom strankom među Hrvatima kao na njezinom samom početku. Već kada je nakon Prvog svjetskog rata HSS prihvatio ideju o ujedinjenju Južnih Slavena u jednu južnoslavensku državu, HSS čini prvi kompromis nauštrb Hrvata, ali čak i tada, zbog ustrajanja na federalnom ustroju južnoslavenske države, vrlo brzo dolazi u sukob s predstavnicima unitarizma, poglavito srpskim političkim snagama.
Jasno je da je HSS odavno izgubio prvotni prohrvatski politički svjetonazor te da više ne samo koketira, nego se jasno i glasno sam svrstava u postkomunističku ljevicu sa SDP-om. Trenutni čelnik stranke Beljak, bivši kradljivac autoradija, očito nije slučajno na čelu HSS-a. Vidljivo je to i na lokalnom nivou; na primjeru HSS-ovca dr. Zorana Jukića koji je na prijedlog i uz podršku SDP-ovaca imenovan novim predsjednikom Gradskog vijeća Nove Gradiške, na veliko iznenađenje ostalih članova Vijeća. Naime, podršku novoizabranom predsjedniku Gradskog vijeća Zoranu Jukiću dali su vijećnici SDP-a, Hrvatskih laburista Stranke rada i HDSSB-a, dok su vijećnici Liste grupe birača i Domoljubne koalicije bili suzdržani. Drugim riječima, i na lokalnom nivou HSS daje podršku SDP-u i obrnuto, a od SDP-a zauzvrat prima vjetar u leđa. Sve to svjedoči o političkoj bezidejnosti i raspodjeli pozicija, umjesto o brizi za narod. Za hrvatsku političku scenu, ništa novog.
Interesantan je ratni put Zorana Jukića: do 1. kolovoza 1991. godine Zoran Jukić je radio kao kirurg u novogradiškoj općoj bolnici, a nakon toga je premješten u Bosanski Brod. Potvrdu o njegovom premještaju potpisuje sekretar tadašnjeg Opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu Bosanskog Broda SR BiH 17. siječnja 1992. godine. Od kolovoza 1991. godine je u Novoj Gradiški bilo dnevno nekoliko desetaka ranjenika, a njihov broj se dnevno povećavao još od ljeta 1991. godine, zbog čega su na ispomoć morali dolaziti kirurzi iz Zagreba i ostalih dijelova Hrvatske. Dakle, kirurga u Novoj Gradiški je nedostajalo već tada, a domaći kirurg Jukić odlazi u Bosnu zbog “vrlo složene političko-sigurnosne situacije”? Ratnih djelovanja na području Bosanskog broda još nije bilo 1991. godine, nego tek početkom 1992. godine, dok je nasuprot tome rat već uvelike bjesnio na području Nove Gradiške, i to još od ljeta 1991. godine. 1992. godine se Jukić vraća u Novu Gradišku, a 1994. se zajedno sa suprugom, također doktoricom seli u Rijeku. U studenom 1999. godine se ponovno vraća u Novu Gradišku, gdje djeluje politički i gdje je bio ravnatelj Opće bolnice poznat po lošem vođenju bolnice.
“Jukić je s mjesta ravnatelja Opće bolnice u Novoj Gradiški smijenjen prošlog petka tek iz drugog pokušaja i nakon grčevitog otpora lokalnih vlasti. Njega je zbog kaotičnog stanja u toj zdravstvenoj ustanovi 9. svibnja dužnosti razriješio ministar zdravlja Rajko Ostojić, no pet dana poslije upravno vijeće bolnice odlučilo je, unatoč ministrovoj odluci, poraznim rezultatima inspekcijskog nalaza Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te katastrofalnom financijskom poslovanju, imenovati Jukića vršiteljem dužnosti ravnatelja.” (Jutarnji i tportal.hr o Jukiću 2012. godine).
Još 1997. godine Jukić kupuje stan u Novoj Gradiški od 67 kvadrata za 52 tisuće kuna, o čemu svjedoči kupoprodajni ugovor kojeg ovdje donosimo.
HOP portal
