Kao dokaz stare hrvatske predaje da su u Bosni i Hercegovini živjeli Hrvati od starine, valja navesti dragocjeni zbornik povelja negdašnjega benediktanskoga samostana Sveti Petar u Selu ( Supetar ) u Donjim Poljicama na putu u Omiš, a u današnjem mjestu Jesenica – Krilo. Supetarski zbornik se danas nalazi u kaptolskom arhivu u Splitu. stručno su ga izdali godine 1952. profesori Viktor Novak i Petar Skok u izdanjima Akademije u Zagrebu pod naslovom Supetarski kartular. Supetarski zbornik se sastoji od 15 pergamenskih listova. Prvi glavni dio napisan je oko 1105. godine lijepom karolinškom minuskulom. Na zadnjem listu nalaze se dva kasnija zapisa pisana nekaligrafskom karolinškom minuskulom. U njemu se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Kako se iz pisma mora zaključiti ova su dva zapisa nadopisana u Supetarski zbornik iz nekoga starog izvora koncem 13. ili najkasnije početkom 14. stoljeća. Izvornik je prepisivač teško čitao radi njegove velike starosti, što nam kažu nepotpuno i nerazumljivo napisane riječi. Najvjerojatnije je, da je izvornik ovih nadopisanih zapisa nastao koncem 11. stoljeća, kada su u Hrvatskoj nakon smrti kralja Petra Krešimira IV 1074. godine, koji je umro bez izravnih potomaka, nastale velike borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. U Supetarski zbornik ova je bilješka upisana po svoj prilici onda, kada je ponovno otvoreno pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi koncem 13. stoljeća kada je izumrla dotadašnja ugarsko – hrvatska vladalačka obitelj Arpadovića. U prvom zapisu na dnu druge stranice 15. lista o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo: ” U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi umro kralj bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Srijema sedmi…” Eto, hrvatski kralj je, kao što se vidi iz priloženog, imenovao i banove koji su u njegovo ime vladali čak i u Albaniji, dok se Bosna i Srijem kao krajevi naseljeni u to doba jedino Hrvatima i prirodno podrazumijevaju kao pokrajine kojim upravljaju hrvatski banovi, a koje imenije i postavlja hrvatski kralj da tamo upravljaju u njegovo ime kao namjesnici hrvatskoga kralja.
Kako se vidi, onaj koji je prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i nerazumljivo napisao. Premda ostaje upitno kako su se zvale doista četiri zadnje hrvatske banovine počev od Posige, preko Podravije i Albanije, te zaključno sa Srijemom,ostaje neprijeporno da su imena prvih triju banovina, dakle Hrvatske, Bosne i Slavonije bez ikakve sumnje točno zapisana i povijesno utemeljena, tako da su u Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji kao hrvatskim zemljama stolovali hrvatski banovi. Ban Hrvatske je onaj koji je banovao u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao srednjovjekovnom Bosnom, a ban Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave. Ti se krajevi od 11. stoljeća zovu Kraljevina Slavnonije ( regnum Sclavoniae ). Činjenica da hrvatski pravnici u 11, dotično koncem 13. i početkom 14. stoljeća navode bana Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam da se u tim stoljećima u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom u kojoj upravlja jedan od hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari ni kod jednog naroda na svijetu strani vladaoci nisu nikad birali vrhovnoga vladara toga naroda. Ako Supetarski zbornik broji bosanskoga bana među izbornicima hrvatskoga kralja, znači da su ga i on i tadašnji hrvatski pravnici smatrali pokrajinskim upraviteljem, a njegovu bosansku državu dijelom opće hrvatske narodne države. Sam izbor i način biranja bosanskih banova samo nedvojbeno pokazuje kako je Bosna bila uvijek državnopravno dio Hrvatske, a svaki bosanski ban bio bi izabran na tu dužnost obvezno uz volju i suglasnot hrvatskoga kralja kojem je bio podređen i koji ga je imenovao upravljati Bosnom kao autonomnom hrvatskom oblasti, ili drukčije rečeno Bosnom kao autonomnom pokrajinom u sklopu države Hrvatske. To nedvosmisleno potvrđuje i izvadak iz Supetarskoga kartulara, pisan na latinskom jeziku, a glasi ovako:”Tempore transacto erat consuetudo in regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis secundus, bonus Sclavonie tercius, bonus Posige quartus, bonus Podrauie quintus, bonus Albanie sestus, bonus Sremi septimus…”
Dragan Ilić
dopisnik z Beograda
HOP portal