Plemenska osnova društvenog uređenja Bosne ima samo poveznicu sa Hrvatima a nikako sa tada malobrojnim Rašanima ( kasnije prozvanim Srbima ) na Balkanu koji nisu tad veoma malobrojni nisu ni znali, ni čuli, ni vidjeli za pojam plemena, plemenite zemlje, plemenitog
Plemići su se u Bosni kao i u Hrvatskoj dijelili na velmože, vlastelu i niže plemstvo ili vlasteličiće. Velmožama su se zvale starješine onih bratstva, koja su se domogla većih imanja i većeg ugleda u zemlji. Tako 13. svibnja 1397. godine kraljica Jelena kaže da je imala dogovor i savjetovanje s velmožama, vlastelom i vlasteličićima bosanskoga kraljevstva, a 19. srpnja 1453. herceg Stjepan spominje: ” Ili je tko vlastelin ili vlasteličić, volia kmetić…” Uz više i niže plemstvo u srednjovjekovnoj Bosni postojali su i slobodni, sitni posjednici, seljaci. Oni su svakako bili najbrojniji društveni stalež u zemlji. O njihovu pravnom i ekonomskom položaju i odnošaju s vlastelom imamo, nažalost, veoma malo podataka u srednjovjekovnim izvorima. U povelji bana Ninoslava od 1240. godine navode se: “Moi k’meti i moi ljudie i moi vladal’ci.” Vladaoci su službenici, činovnici, banovi. “Moji ljudi,” to je opći naziv za sve Ninoslavove podložnike, državljane bosanske banovine. Naziv “kmet” je stara općeslavenska riječ. Njezin postanak i prvotno značenje još nije objašnjeno. Taj su izraz upotrebljavali i Hrvati i Srbi, ali u različitom značenju. Kako vidimo iz darovnice kralja Ostoje od 8. prosinca 1400. godine kmeti su bili u Bosni slobodni ljudi, plemeniti sitni posjednici, kojima je bila dužnost izdržavati i čuvati župske gradove. To je isti red ljudi koje hrvatski, latinski izvori zovu:” Iobagiones castrorum” ili iobagiones regales,” čuvari tvrdih gradova, kraljevskih i župskih. U Bosni i u drugim hrvatskim zemljama kmeti ili “iobagiones” smatrani su slobodnima i oni su dolazili na opće državne sabore. Tako u povelji od 4. prosinca 1354. godine piše: “Plemeniti muž Franjo Stjepanov iz Zadra došao je pred gospodina Ivana Cusa, zamjenika bana Hrvata i pred plemiće i čobane tvrđava i stotnike Hrvatske, koji su se bili sastali na opći dogovor u mjestu zvanom Podbrisan u Luci.” Otprilike od polovice 16. stoljeća pa dalje u Bosni i u drugim hrvatskim zemljama naziv “kmet” iz korijena mijenja prvotno značenje. I od tada naziv “kmet” označuje neslobodnoga seljaka, koji živi i radi na tuđem posjedu, iako kako vidimo kmetovi sve do 16. stoljeća nisu izvorno imali status nesloboidnih ljudi. Tek dolaskom Turaka pojam kmeta imat će značenje, koje je najvećem broju ljudi i danas poznato, a koje simbolizira potlačenog i gospodaru potčinjenog seljaka.
U srpskim zemljama riječ “kmet” u srednjem vijeku označivala je zaklete porotnike, vjerodostojne svjedoke u nekoj parnici. U jednoj presudi kod Prištine iz 1454. godine piše: “Mi, kmetie i rabi i poslužnici gospodina despota… i mi se zaklesmo 24 starinici.” Mehmedbeg, gospodar srpske zemlje, piše Dubrovčanima 1463. godine: ” Za to ov’de pred nami svedoke izvede kmeti verovane.” U kasnijim stoljećima u Srbiji se nazivalo kmetima znamenitije ljude u selu, seoske starješine. Za poznavanje posjedovnih odnosa srednjovjekovnih Hrvata osobito je znamenito saopćenje hrvatsko – dalmatinskoga podbana Mihajla Živkovića iz 1459. godine zadarskom načelniku. O posjedovanom pravu i nasljedstvu hrvatskih plemića on piše: “Svi posjedi svih plemića od vanaest plemena kraljevstva Hrvatske prelaze na muško dijete… Posjedi navedenih plemića ne mogu se otuđiti na štetu istih… Žensko dijete nema prava na dio plemenskih posjeda, ali se mora opremiti iz pokretnih dobara kada pođe za muža…” Ovo staro hrvatsko načelo da ženska djeca nemaju prava na plemensku baštinu niti mogu oca naslijediti u starješinstvu, dotično u vladanju nad rodom, plemenom i narodom, često se spominje u bosanskim srednjovjekovnim poveljama. Uvijek se naglašuje da su samo muška djeca naslijednici oca i nosioci imovinskih i starješinskih, dotično vladarskih prava. U dubrovačkom ugovoru s banom Stjepanom II Kotromanićem iz 1333. godine stoji: “Ban i negovi sinovi i negove sieme muškoi glave… za mene i mojeh’ sinova i za moje sieme po muškom kolienu do zgorienja svieta.” Radoslav Pavlović 1432. godine piše: “… I nih ostatak kako krv podaje po muškom kolenu.” Primajući kneza Vukca Hranića za svoga građanina Dubrovčani 1405. godine pišu: “Gospodina kneza Vukca ( brata ) gospodina voevode Sandalja i nih’ djetcu, unuke i praunuke što bude po muškom kolenu.” Hrvatsko plemstvo i njihova razna bratstva na području svih hrvatskih zemalja, kraljevine Hrvatske i Dalmacije, kraljevine Slavonije i banovine, pa kraljevine Bosne, bili su glavni čimbenici i nosioci hrvatskoga narodnog života i državnosti, osobito od konca 11. stoljeća kada je izumrla stara hrvatska narodna vladalačka kuća. O tom nam govore bogate hrvatske pravne zbirke, što su ih izdali Ivan Kukuljević, Tadija Smičiklas i drugi. Kako vidimo iz najstarijih izvora Srbi nisu bili podijeljeni na plemena kada su došli na Balkan, što je i logično jer su u usporedbi s Hrvatima bili toliko malobrojni da je bilo besmisleno da se još i dijele, svjesni da bi tek onda brzo nestali kao narod sa svjetske pozornice naroda. Hrvati su bili po doseljenju na prostore sadašnje Hrvatske, cijele Bosne i Hercegovine, cijele Duklje ( Crne Gore ) i najvećeg dijela sadašnje Albanije gotovo deset puta brojniji u usporedbi s ukupnim brojem Srba doseljenih iz graničnog pojasa istoka Njemačke i zapada Poljske. Zato su samo Hrvati imali i mogućnost plemenske diobe, a Srbi si to nisu mogli priuštiti, jer ionako malobrojni i gotovo nevidljvi nisu međusobno imali što ni podijeliti na plemenske zajednice. Prema tome, srpsko se društveno i državno uređenje nikako nije ni moglo razvijati na plemenskoj osnovi kao u Bosni i drugim hrvatskim krajevima, primjerice u današnjoj Crnoj Gori, gdje su i danas jaki i prisutni ostaci podjele na poznata crnogorska plemena. U neukosti i nenačitanosti, ali uz zluradu i smišljenu propagandu, Srbi su raširili laž da su Crnogorci Srbi, pritom previđajući da su sami upali u vlastitu zamku, zaboravljajući da upravo postojanje plemena u Crnoj Gori jest, doduše, samo jedan u moru znanstvenih činjenica i dokaza da Crnogorci, pored mnogo drugih značajki i zahvaljujući plemenskoj podjeli potječu od Hrvata a ne od Srba, koji nisu imali nikakvu predodžbu značenja plemena i plemstva kroz svoju povijest, kao što je uostalom ni danas nemaju u bilo kakvom plemenskom obliku razvijenu. Kod starih Srba u Raškoj nije bilo poznato zajedničko plemensko dobro, niti su oni poznavali pojmove, niti upotrebljavali nazive kao što su pleme, plemenita zemlja, plemenito. U tom je srednjovjekovna Bosna imala jednako društveno uređenje i služila se istim nazivima kao i druge hrvatske zemlje, što nam govori da su srednjovjekovni Bošnjaci ( ali ne u narodnosnom značenju današnjih islamiziranih Hrvata koji su posudili za ime svoje nacije srednjevjekovni hrvatski geografski, a ne narodnosni pojam Bošnjaka koji je označavao pojam Hrvata koji žive u hrvatskoj pokrajini Bosni, jednako kao što danas kao regionalni i geografski pojmovi postoje Slavonci, Dalmatinci, Hercegovci, Zagorci, Istrani… ) pripadali hrvatskoj društvenoj i narodnoj zajednici a ne srpskoj kao što to već više od stotinu godina krivotvori lažljiva i velikosrpski i politički instumentalizirana srpska historiografija, koja radi po naputku SANU i SPC u plasiranju povijesnih laži.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal