Na čelu državne uprave u Bosni stajao je od najstarijih vremena ban. Dr. Vlado Jokanović, sveučilišni profesor u Sarajevu, zlonamjerno i sračunato u korist velikosrpske ideje kojoj pripada, namjerno niječe da je titula bana izvorno hrvatska, već izmišlja da je taj naslov u Bosni samonikao ili došao od Mađara. Ali, to nije istinito ni jedno, ni drugo i lako je prozirne Jokanovićeve tlapnje, poglavito i u funkciji obmanjivanja i svjetske javnosti, demantirati jezikom činjenica. Bosna je prvi put došla u vezu s Mađarskom oko 1137. godine, a suvremeni pisac Pop Dukljanin ( Grgur Barski ) u svome Ljetopisu spominje bana Bosne četiri puta prije toga vremena kad Bosna neme nikakve državne poveznice s Mađraskom, nego isključivo s Hrvatskom. Tako Pop Dukljanin govori o banu Bosne dva puta prije smrti bugarskoga cara Petra, naime za vojne hrvatskoga kralja Krešimira ( 948 – 969 ), a jedanput 1042. godine za rata dukljanskoga vladara Stjepana Vojislava s Bizantincima.Zatim, spominje bosanskoga bana kao hrvatski državni simbol cijele hrvatske Bosne i kada je dukljanski kralj Kočapar 1103. godine pobjegao u Bosnu i tu se oženio ” kćerju bana Bosne.” Pisac Ljetopisa Pop Dukljanin ( izvornim imenom Grgur Barski ), živio je i pisao svoj ljetopis u Baru, te u samome uvodu Ljetopisa i veli ovako: “Ja, Pop Dukljanin rodom iz Bara iz oblasti Duklje, odnosno Crvene Hrvatske, počinjem ovaj Ljetopis…” Bio je odrastao čovjek, kada je Bosna 1137. godine došla pod utjecaj Mađarske. Prema tome, ne može biti sumnje o tome da je on kao naobražen čovjek i pisac točno znao kako se prije 1137. godine zvao vladar susjedne Bosne. Napose, on je morao znati od koga se oženio njegov vlastiti kralj Kočapar, koji je bio kraljem u Duklji, iliti Crvenoj Hrvatskoj, kada je ljetopisac Grgur Barski, zvani Popd Dukljanin,, bio već dječak. Ako, dakle, dukljanski ljetopisac tvrdi da se prije 1137. godine kada je Bosna prvi put došla u vezu s Mađarskom, bosanski vladar zvao banom, to mu treba vjerovati.
Bansku čast Bosna nije mogla primiti iz Mađarske, jer Mađari u starini nisu imali banova. I oni su taj naziv i tu čast primili od Hrvata kada je kraljevina Hrvatska i Dalmacija stupila u savez s Ugarskom 1102. godine. Banska čast u Bosni nije mogla biti ni samonikla jer se ona nalazila po svim zemljama gdje su Hrvati živjeli. Najstarije hrvatsko pisano djelo Methodos navodi da je na Duvanjskom polju 753. godine zaključeno da se u više pokrajina postave banovi na čelo državne uprave. Konstantin Porfirogenit u svom djelu “De administrando imperio” ( ” O upravi carstvom” ) 948, a onda i 952. godine, dva puta spominje hrvatskog bana u hrvatskim zemljama. Prvi put u poglavlju 30, gdje kaže da ban Hrvatske neposredno upravlja Krbavom, Likom i Gackom, a drugi put u poglavlju 31 pripovijeda kako je 948. godine ban Pribina uklonio hrvatskoga kralja Miroslava. Hrvatski kralj Petar Krešimir IV u svojoj nedatiranoj darovnici iz godine 1062. navodi imenom pet hrvatskih banova, među njima na prvom mjestu “moćnoga bana Pribinu, ” koji je bio banom za Petrova čukundjeda hrvatskoga kralja Krešimira Starijega ( 948 – 959 ). Banovi su negda vladali i u Duklji i u Slavoniji između Gvozda i Drave. U Dubrovniku se zamjenik knežev zvao ban. Banska čast je čisto hrvatska ustanova. Nju ne poznaju ni Srbi, ni Bugari, niti drugi narodi srednjovjekovne Europe. Radi toga, svugdje gdje vladaju banovi, moramo reći da su tu živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati zemaljskom vladaru svoj posebni, čisto hrvatski naziv bana. Kako smo vidjeli, Bosnom su vladali banovi od najstarijih vremena pa sve do 1377. godine kada je bosanski, (time ujedno i hrvatski ban, jer je to jedino hrvatska narodna titula ) Tvrtko Prvi uzeo naslov kralja. I banska nam čast, prema tome svjedoči, da su u Bosni živjeli Hrvati od najstarijih vremena.
Bosansko državno uređenje, a kako smo ga ukratko opisali, vjerna je slika staroga hrvatskoga državnoga poretka. Kao u Bosni, tako su se i u Hrvatskoj od najstarijih vremena birali vladari iz iste vladarske kuće i to po načelu starješinstva ( seniorat ), a ne po rođenju ( primogenitura ). Kao u Bosni, tako i stari hrvatski vladari nisu bili samovoljni, neodgovorni despoti, nego su u svojim vladarskim odlukama bili vezani u manjim činima na pristanak vladarkog vijeća, a u većim stvarima na pristanak vladarskoga sabora. U Hrvatskoj se još od prvih stoljeća nakon dolaska na Jadran s vladarom klelo i potpisivalo povelje po više svjedoka i jamaca, a najčešće po 7, 9 i 12 kletvenika ili svjedoka, više puta i njih 14, a u odlukama koje su donasane na državnim saborima, potpisivalo bi i po 18 i više kletvenika, slično kao i u Bosni. Sedam svjedoka potpisuje se na testamentu splitskoga nadbiskupa Pavla 1030. godine i na darovnici kralja Petra Krešimira IV, samostanu Svete Marije u Zadru iz 1066. godine, te samostanu Svetoga Stjepana u Splitu iz 1069. godine. Devet svjedoka nastupa u darovnici istoga kralja u samostanu Svetoga Ivana Evanđelista u Biogradu na moru 1059. godine. U prvoj hrvatskoj sačuvanoj povelji vojvode Mutimira splitskoj nadbiskupiji, koja je bila izdana na državnom saboru 892. godine, potpisuje 18 svjedoka, a na darovnici kralja Petra Krešimira IV samostanu Svetoga Ivana Evanđelista u Biogradu na moru, potpisuje 27 svjedoka.
Na starim hrvatskim saborima prisustvovalo je uz članove vladarske kuće, poglavito zemaljsko plemstvo, ali i viši kler kao biskupi i opati samostana, osobito kad se radilo o sastancima koji su imali više crkveni i vjerski značaj nego svjetodržavni. Ali, već oko 13. stoljeća i dalje, dakle u doba kada su se u Bosni držali poznati nam “stanci” i u Hrvatskoj državnim saborima prisustvuju samo zemaljsko plemstvo, a od crkvenjaka jedino oni koji su vršili koju službu ili posjedovali plemićka imanja. I sam naziv “stanak” za bosanski državni sabor hrvatskog je porijekla. Tako su se zvali od starine službeni sastanci između Zahumlja ili Travunje s jedne strane i Dubrovčana s druge strane, na kojima bi uređivali sporove, koji bi među njima nastali tokom vremena. Stanak se zvao i ugovoreni sastanak između hrvatskih Omišljana i Dubrovčana 1238. i 1239. godine, onda kad se i u Dubrovniku, kao i na Koručuli i Pelješcu ( tad poznatom pod imenom Rat ) govorio isključivo čakavski, a ne štokavski dijalekt, koji se rabio u cijeloj Hercegovini, kako zapadnoj, tako i istočnoj, kao i u cijeloj Crnoj Gori. Naravno, sve to znaju, ali namjerno prešućuju srpski povjesničari, jer su u višestrukoj srpskoj igri krivotvorenja povijesti, Srbi napravili krivu računicu, te su njihovi lingvisti, svojedobno neoprezno i zbilja nehotice i slučajno priznali da je čakavski, kao i kajkavski dijalekt nešto što nema nikakve poveznice sa Srbima, nego samo s Hrvatima i sad ni samo ne znaju kako bi to srpski povjesničari mogli negdašnje čakavsko, a sad štokavsko područje prikazati srpskim, kad su i sami Srbi, točnije srpski jezikoslovci jendom već priznali da je sve to hrvatsko. Prevaranti srpski su tako skočili u klopku i upali u jamu koju su drugima kopali i sad ne mogu iznova pričati nešto posve drugo, budući bi bili još smiješniji i gluplji i očima ozbiljnih i obrazovanih ljudi. Naziv bosanski “stanak”, koji se u jugosprskoj historiografiji sustavno pisao u udžbenicima obvezne školske literature bez ikakve naznake njegove uske povezanosti s Hrvatima i Hrvatskom, kako bi krvitvorenjem povijesnih činjenica Srbi doveli u višestruke zablude i najveći dio inteligencije, učene na velikosrpskim povijesmim lažima i u funkciji rastakanja hrvatskog jedinstvenog državnog prostora, spominje se prvi put 1354. godine, pa dalje do pada Bosne pod Turke koncem svibnja 1463. godine. U to su se vrijeme i državni sabori kraljevine Hrvatske i Slavonije u narodnom jeziku nazivali “stanak.” Potvrdu toga nalazimo i u priznanju srpskoga povjesničara Mihajla J. Dinića, koji otvoreno i znanstveno utemeljeno i iskreno kaže ovako: ” Za državne sabore u Bosni upotrebljavan je obično naziv stanak, nepoznat u ovom značenju u srednjovjekovnoj Srbiji.” Eto, današnji srpski povjesničari bi u svojoj opsesiji krađom hrvatskog kulturnog blaga, ukrali mirne duše Hrvatima i stanak, ali kratke su noge u srpkskih sknavitelja hrvatske povijesti Bosne, a još im je kraća i pamet koja i dalje vjeruje da još bilo kome mogu tako prodavati rog za svijeću, jer odavno se razbistrilo na obzorju, te srpskim prodavcima magle sve slabije ide ta vrsta kvarnoga posla.
Srpski vladari nadalje nisu poznavali vladarski savjet nego su povelje izdavali sami od sebe kao neograničeni vladari. Zato u njihovim poveljama nema svjedolca ni drugih kletvenika osim vladara, suprotno poveljama hrvatskih i bosanskih vladara. Srpski vladari poput bizantskih careva naglašuju da su oni samodršci i da odluke donose po svojoj volji i svom osobnom nahođenju. Prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani potpisuje se:” Stefan, po milosti Božiei ven’čani kral’ i samodrž’c vsie sr’pske zemlje i Pomor’ske.” Slično njegovi nasljednici do Dušana Silnoga koji se kiti naslovom:” Az’ Stefan’…car i samodr’žavni vseh sr’bskih’ i pomorskih’ i gr’čskih’ zeml’…” I Srbi srednjega vijeka poznavali su državne sastanke, iako su se ti rijetko sastajali i imali neznatan utjecaj na državnu upravu. Zvali su se “zbor srpskije zemlje.” Protivno hrvatskim i bosanskim saborima i stancima, na srpskim su zborovima učestvovali uz vladara poglavito crkvenjaci i državni činovnci. Tako u dečanskoj povelji kralj Stefan Uroš III 1330. godine piše: Az’… Stefan’ Uroš tretii… s’brav’ sa z’bor’ Srbskije zemlje, arhijepiskopa Danila i jepiskopi i igumenj i kazn’ce i tepcije i vojevodi i slugi stavilce.” Zemaljska vlastela koja se rijetko spominju na zborovima, imala su neznatan utjecaj na upravu srpske zemlje, potpuno obratno običaju kakav je vladao u Bosni i Hrvatskoj.
Do krunidbe kralja Tvrtka Prvoga srpskom krunom bosanske su povelje i sastavom i diplomatičkim značajkama bile pisane po uzoru i obrascima hrvatskih povelja, a razlikovale su se od srpskih povelja koje su bile pisane po uzoru bizantskih krivosulja s dugim i napuhanim uvodom.Bosanske su povelje kao i sve hrvatske bile datirane po rođenju Kristovu, dok se u Srbiji računalo godine i datiralo od stvorenja svijeta po bizantskom običaju. Srpske povelje pisane su jezikom crkvene slavenštine, koja se jako razlikovala od običnog narodnog govora. Bosanske su povelje pisane čistim narodnim govorom ikavskoga narječja, oduvijek nepoznatoga i stranoga Srbima, kao i povelje pisane ikavicom u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku. I sve to oduvijek znaju i čak i priznaju Srbi, ali ih i dalje nije sram lagati sebe, ali i druge da Bosna ima bilo kakve veze sa Srbima i sa Srbijom, ili možda ima onoliko koliko imaju zajedničkoga nebo i zemlja ili voda i vatra. U bosanskim poveljama kao i u onim hrvatskim, nalazi se jaka primjesa čakavštine, koja je nepoznata srpskim poveljama. I to nam sve govori da nedvojbeno bosanske povelje treba svrstati u diplomatičko blago hrvatskoga naroda, a ne srpskoga naroda. Pored svega iznijetog i objašnjenoga u svezi pojma bana i banovina i povelja koje govore u prilog tome, izdvojimo još nekoliko svima poznatih vladarskih naslova, te iz toga izvedenih prezimena koji svi skupa ništa zajedničko nemaju sa Srbima i Srbijom, a i to oni i danas uporno svojataju. Riječ je o titulama kralja, cara, hercega i župana, ili već gore spomenutoga bana. Otuda i prezimena Kralj, Car, Herceg ( ili skraćeno Erceg ), Ban, Knez, Župan, ( kod Slovenaca ima i Zupan ), koja se mogu susresti samo kod Hrvata, kao što je i prezime Bošnjak ili Bošnjaković u više od 90% slučajeva u Bosni i Hercegovini hrvatsko, a nositelji toga prezimena, koji su za bezočnu otimačinu hrvatskoga prezimena Bošnjak za naziv islamiziranih Hrvata tužili pred Međunarodnim sudom pravde Aliju Izetbegovića, Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića za krađu katoličkog i hrvatskog prezimena Bošnjak za izmišljeno nacionalno ime nove nacije, samo su na liniji ionako masovnih srpskih otimačina i svojatanja hrvatskog narodnog blaga Bosne i Hercegovine, ujedno i brojnih imena i prezimena Hrvata iz BiH-a koje Srbi drsko, pokvareno i bezobrazno svijetu i dalje prikazuju svojim. Kad već nema skoro niti jednoga Srbina koji se preziva Kralj, Car, Knez, Herceg, ( uz poneke iznimke posrbljenih Hrvata s izuzetim prvim slovom”h” i uz “srpsku” inačicu prezimena Herceg kao Erceg ), Ban ili Župan, Srbi su posegnuli za dječjom vrstom lukavosti, te tako u Srba ima prezimena, doduše vrlo rijetko, kao što su Kraljević ili Carić, ali vrlo često prezime Knežević od osnovice hrvatskoga prezimena Knez kojega uopće nema kod Srba, ali su se dosjetili unijeti zabunu kod neupućenih i površnih ljudi koji previđaju da nijedan Knežević ne može biti Srbin nego samo Hrvat jer je korijen prezimena u enklitičkoim ( što lingvisti kažu za skraćeni oblik neke riječi, u ovom slučaju to je prezime Knez, na koje je produžava ili Knezović ili Knežević. Gotovo nikad oblik Carević, što proizlazi iz osnovnoga prezimena Car, prisutan je u jako malom broju slučajeva. Isto to vrijedi i za prezime popravoslavljenih Hrvata u Srbiji prezimena Banović, pa se Srbi često pozivaju na još jednog nasilno i mitomanijom srpskih narodnih pjesma posrbjenog srednjevjekovnog Hrvata Banović Strahinju ( ovo današnje srpso ime Strahinja ne treba da zbuni jer su Hrvati sve do Tridentskoga sabora imali i sva današnja imena srpskih pravoslavaca koja je tad posvojatala SPC i samovoljno ih proglasila samo srpksim i pravoslavnim od iskona. Ali, nikako i nipošto nema u Srba prezimena Županović ili Hercegović ili Ercegović. E, sad na kraju ovoga opsežnog razmatranja, ne bi bilo naodmet da si Srbi sami postave jednostavno pitanje: Otkud onda u srednjem vijeku Mačvanska banovina i Beogradska banovina kao povijesni pojmovi koje samo konstatiraju, ali teška srca i s knedlom u grlu i srpski povjesničari, nikad ne objašnjavajući sluđenim Srbima razloge postojanja bana i banovina u Srbiji u prijetursko vrijeme, kad srpski lažljivi povjesničari poput djece uhvaćene u raskoraku istine i bujne mašte uporno tvrde da nema Hrvata ni u Hrvatskoj, kamoli u Srbiji, a oni sami sebe demantiraju priznanjem postojanja bana i banovina u Šapcu i u Beogradu u srednjem vijeku prije dolaska Turaka da je sve posve obratno i da su svi Srbi nekad bili Hrvati, a ne kako SPC nevješto i prozirno laže samo neuke i glupe ljude da su povijesno stariji Hrvati mogli nastati od Srba koji se kao narod pod tim imenom javljaju tek koncem devetnaestoga stoljeća, što nisu zanijekali ni sami srpski povjesničari. Očito su u opasnoj zavadi s logikom i zdravim razumom, budući su suvremeni srpski povjesničari prevalili preko usta priznanje da je ban izvorna hrvatska institucija, samo još nisu stigli riještiti rebus kako im i dalje nije jasno da su u Šapcu i u Beogradu kao banovinama s hrvatskim vladarskim nazivom morali živjeti po prostoj logici stvari samo Hrvati, a nikako Srbi. Jer, svjetska historiografija, čije su osnove djelomično usvojili Srbi, naravno u tradiciji svoje nedosljednosti principa, samo onako i onoliko koliko im u nekoj prigodi određeno povijesno tumačenje odgovara, veli izričito da u srednjem vijeku neizostavno vrijedi pravilo da vladarska titula i sam naziv jedne državne oblasti nedvosmisleno upućuje da na tom području živi ekskluzivno onaj narod čiji vladar nosi određeni naslov. Kao što smo gore objasnili, ban i banovina su ekskluzivno hrvatski nazivi, a sukladno tome ban i banovina Bosna dokazuju da je to stara hrvatska zemlja, te isto načelo vrijedi za državotvornu pripadnost Mačvanske banovine sa sjedištem u Šapcu i Beogradske banovine sa sjedištem u Beogradu. I to nam, pored niza drugih povijesnih dokaza i materijalne i nematerijalne kulture i arheoloških iskopina dokazuje da su Srbi povijesno okupirali nekada hrvatske krajeve i u samoj Srbiji poput Šapca i Beograda, kamoli sve ostalo preko Drine za čim im sad srce čezne da uz potporu Putinove Rusije pokušaju izvesti pljačku stoljeća starih hrvatskih krajeva preko Drine i priključiti Srbiji ono što nikad u povijesti nije imala u svome državnom posjedu. Zanimljivo, SPC i SANU se još nisu dosjetili ukrasti od Hrvata prezimena Županović ili Hercegović, budući su izmislili Srbi kao narod koji je i po priznanju srpske službene historiografije stalna prezimena uveo tek u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, da “srpskima” proglasi hrvatska prezimena koja nose oznake titula župana i hercega. Kad se malo bolje analizira, ništa slučajno kod Srba ne biva, jer bi im bilo neugodno dodavanjem nastavka -“ić”, kojim su uz pomoć Ruske pravoslavne crkve u XIX stoljeću do današnjih dana u SPC Srbi lagali cijeli svijet da je sve što završava na “ić” srpsko, pridodati nizu ukradenih hrvatskih prezimena još i ona što nose naslove župana, a u manjoj mjeri i hercega, jer su samo radi odmaka od izvornoga hrvatskog oblika titule herceg Srbi u SPC izmislili da je “njihov” oblik erceg izostavljenjem početnoga slova “h”, samo da bi pokušali unijeti pojmovnu zbrku, ne glede prezimena Herceg ili Erceg, nego njihovoga pokušaja svojatanja Hercegovine preko titule i u svezi s time i prezimena Herceg ili posrbljenom inačicom od također hrvatskoga oblika prezimena Erceg, koje je ukrala SPC. Cilj svega je bio i ostao da Hercegovinu predstave lažno svijetu kao zemlju Svetoga Save, što je još jedna u nizu najprozirnijih srpskih laži. Jer, seksualno nastrani Rastko Nemanjić, koji je silovao i rođenoga brata Stefana ne bi li ovaj vratio kraljevsku krunu rimskome papi, rođen je kao Hrvat i kršten kao rimokatolik, što je i bio i tako se Hrvatom i katolikom očitovao sve do svoje 30. godine života kad je riješio prijeći u pravoslavlje, onda i silom cijeli hrvatski i katolički puk Duklje i Travunje prevesti silom u Srbe i pravoslavce. Utemeljitelj dinastije Nemanjića, za koje ni suvremeni srpski povjesničari ( eto i u inačici srpske wikipedije ) nevoljno i s mukom i bolom u duši priznaju da su pobočna linija hrvatske dinastije Trpimirovića, kao i svi Vojislavići koje tupavi, neobrazovani i neuki Milo Đukanović u suradnji sa svojim kvazi – znanstvenicima od naroda umjetno odvaja od Trpimirovića, iako sva povijesna vrela, pohranjena od Vatikana i do Carigrada i Crnogorcima i Srbima mogu za tili čas objasniti koliko njihove lažne političke i isto tako sramne znanstvene elite kriju istinu od svojih naroda, današnjih Srba i Crnogoraca da i jedni i drugi etnički potječu od Hrvata. Istina je jedna i neumoljiva, a ona uz obilje povijesne građe sugerira i da je utemeljitelj prvotno hrvatske, onda spletom nesretnih okolnosti, posrbljene dinastije Nemanjića kraj rijeke Ribnice kod današnje Podgorice Stefan Nemanja izravni potomak hrvatskoga dvorjanina Marka, Nemanjinog pradjeda, koji je bio na kraljevskom dvoru dinastije Crvenih Hrvata Vojislavića, koje današnji Crnogorci izmišljaju nekim posebnim “narodom”, a jedino je točno da je hrvatska dinastija Trpimirovića imenovala kao svoje pobočnike ljude koji su im bili u najbližem krvnom srodstvu da upravljaju pojedinim pokrajinama tada golemog hrvatskoga kraljevstva. I tako su Trpimirovići imenovali ljudima od povjerenja i Hrvate i hrvatskoj pokrajini Raškoj i hrvatskoj pokrajini Duklji i hrvatskoj pokrajini Bosni. I otuda Vojislavići iz Duklje, odnosno kasnije Nemanjići iz istoga kraja u izravnoj krvnoj vezi sa Trpimirovićima. Činjenica da su svi današnji južnoslavenski narodi koji su u najjvećim prijeporima s Hrvatima po pitanju etnogeneze naroda poput Srba, Crnogoraca i Bošnjaka živjeli u davnini i odmah po osnutku prvih srednjevjekovnih državna pod neposrednom vlasti Hrvata, očitovali se svi redom Hrvatima i rimokatolicima, imali jezik, običaje, tradiciju, kulturu kao i svi ostali Hrvati lako i brzo obara srpske priče za malu djecu o “Srbima tri vjere.” Kako bilo tko može postati od onoga koji je i po priznanju samih srpskih povjesničara po prvi put u svjetskoj historiografiji ime današnje države Srbije i imena naroda Srbi stvorio tek u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća i opet voljom tadašnjih velikih sila Francuske i Velike Britanije. Stoga i ne čudi što nema prezimena Župan ili Županović u Srba jer bi tako pred cijelim svijetom imali veliki problem u objašnjavanju činjenice da je Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjića nosio naslov velikoga župana. U Aleksandrovcu kod Kruševca, gotovo na pravcu prema današnjem jugoistoku Srbije ka Nišu je i danas nadaleko poznato i svjetski brendirano vino pod oznakom “Vino župa Aleksandrovac.” Što Srbi opijeni mitomanijom i bez opijanja vinom iz aleksandrovačkih vinograda ne postave sebi pitanje otkud hrvatski mjestopis u Aleksandrovcu između Kruševca i Niša kad tamo barem pola tisućljeća ne žive Hrvati, što naravno ne znači da nikad nisu tamo ni živjeli, a kako su pretopljeni u Srbe i pravoslavce jasno je svatkom tko prouči povijest djelovanja SPC. Srbe još uvijek ne smeta što je Stefan Nemanja bio veliki župan. Ne smeta ih pojam župan, ali su alergični kad čuju pojam županije, pa još u Hrvatskoj da Hrvati rabe taj termin, a eto, nisu konzultirali Srbe trebaju li i mogu li to uzeti kao službeni naziv, a da se pripadnici nebeskoga naroda Srba ne nađu može biti uvrijeđenim i da se možda ne naljute. Tko mari i tko haje što negdašnje istočnohrvatsko pleme Rašana misli o svemu tome. I tko uzima za ozbiljno narod koji je u stanju tvrditi da su svi Šešelji Hrvati zato što Srbi a i cijeli svijet zna da je Vojislav Šešelj poznat kao veliki politički, mada ne i etnički Srbin. I kako je korijenom iz Zavale u Hercegovini, a otuda je i Josip Ruđer Bošković, eto Srbima šanse da ukradu Josipa Ruđera Boškovića, jer mu po bolesnoj i poremećenoj srpskoj logici jedan otpadnik od vjere i od naroda kao Vojislav Šešelj treba odrediti posthumno tko je i što je. Pojavio se sad i posrbljeni Hrvat, stanoviti srpski košarkaški reprezentativac Nikola Kalinić, koji javno izigrava najvećeg Srbina i četnika u Srbiji gdje god stigne. I neobrazovani Srbi duboko vjeruju da su samo zahvaljujući posrbici Nikoli Kaliniću svi Kalinići na ovome svijetu zreli da budu upisani u Srbe od pamtivijeka. To je ista nedotupavost koju su već primijenili u slučaju Šešelja, onda i svih Šešelja na svijetu, kako bi bolesnom manijaku i psihopatu Voji Šešelju pronašli izliku pod kojom može biti Srbin,a da to nekom možda mislećem Srbinu ne bude sumnjivo kako onda nema niti jednoga Šešelja Srbina u Srbiji i izvan nje, a da nosi to prezime osim njega i šake jada njegove posrbljene grane. I kad već nije bilo istinskih srpskih kraljeva, careva, kneževa u srpskoj povijesti, nigdje kao slavnih i znamenitih uopće znanih diljem svijeta, nije ni čudo da Srbi nemaju prezimena Kralj, Car, Knez. Kako će ih i imati kad nisu bili u svojoj povijesti gospodari nego sluge, te nisu ni mogli nositi prezimena koja asociraju na korijen predaka koji je vladao nad drugima i bio svoj na svome. I tu su opet Srbi uhvaćeni u klopci koju su podvaljivali Hrvatima pričajući po svijetu desetljećima i stoljećima da su Hrvati narod koji nije nikad gospodario nego je po Srbima služio drugima, te raspaljena i kvarna srpska mašta koja radi svašta priča o hrvatskim konjušarima, kmetovima i slične gluposti i budalaštine koje upravo priliče Srbima. Kako će onda tako mudri i pametni Srbi objasniti činjenicu da Hrvati nose redom prezimena koja upućuju na vladarske tiutle kao Car, Kralj, Knez, Herceg, Ban, a nema nijednoga Srbina da nosi ta prezimena sa vladarskim titulama, a Srbi pod svaku cijenu žele sebe prikazati narodom gospodara, a Hrvate narodom sluga, a stvarnost oličena, eto, i u jednitstavnom pregledu značenja hrvatskih prezimena vladarskih titula, jasno govori da su Hravti bili vladari i gospodari, a Srbi koji nemaju niti jedno prezime vladarske titule u svojoj povijesti bez onoga umjetnoga nastavka -“ić”, kojega su uz napitak Ruske pravoslavne crkve svuda u XIX stoljeću dodavali, kako bi mogli nekako izmisliti neku veću grupu eksluzivnih “srpksih” prezimena, jer sve do 1856. godine Srbi kao narod nisu imali uopće stalna prezimena i zadnji su u Evropi doznali da je tako što civilizacijski potrebno i neophodno. Zna se, usprkos srpskim naporima da to prikriju, da etimološki riječ Hrvat dolazi od značenja onoga koji ima puno plodne i obradive zemlje, a riječ Srbin je i na latinskim jezicima i svima indoeuropskim i svjetskim jezicima proizašlim iz latinskoga pojam sluge, roba, ili u prenosnome značenju, mogli bimso ustvrditi i ovako. Serb ili Serv je onaj tko služi onoga tko ima puno plodne zemlje, a kako su Srbi bili uvijek u neposrednom okruženju Hrvata, onda bi se najlakšom logičkom i jezičnom analogijom moglo kazati i ovako: Rašani ( potonji Srbi ) su narod koji služi narod Hrvata, tojest onaj narod koji posjeduje mnogo plodne i obradive zemlje. Srbi često zaboravljaju na izreku koju često rabe, a previđaju joj značenje, pa i sami Srbi vele kako “nauka nije zec.” Nije zec, pa de se ulovi u šumi, još manje da Srbin pravi ražanj dok je zec u šumi, ili u prijevodu metafore, da ne prave Srbi unaprijed ražanj misleći da su podvalili svijetu da su Hrvati zapravo Srbi katoličke vjere, a iz dana u dan stvarnost demantira vrlo surovo i okrutno popravoslavljene Hrvate, odnosno danas zvane Srbe, nekad stoljećima ostatku civilizacije poznate svo do potkraj devetnaestoga stoljeća kao Rašane. Srbi nisu imali nikakvih srednjevjekovnih knjiga gdje bi svijetu pokazali i dokazali da su ikad u poveljama i svojih vladara zabilježeni kao narod Srba, sem najnovije internetske lakrdije kojoj se smije cijeli svijet gdje su urednici srpske wikipedijeza Srbe proglasili sve pravoslavne crkvene propovjednikere, pisare, razne učenjake i čak i putnike namjernike koji su barem jednom u životu nogom stupili na tlo Srbije, te su tako posrbljeni mnogi ljudi iz pravoslavnih naroda iz srednjega vijeka kao bugarski, ruski, grčki, rumunjski, pa čak i neki židovski pisci. I ono malo vladarskih sačuvanih povelja u kojim se spominje riječ Srbin ili Srbija, kako smo gore vidjeli u zapisima raških vladara iz srednjega vijeka samo nam ukazuje na riječ Srbin samo kao na jednu statusnu odrednicu društveno obespravljnoga i potlačenog čovjeka, dakle, slobodno rečeno slugu ili roba raških srednjevjekovnih gospodara. Pogotovo nema ni traga ni glasa od naziva države Srbije, čak ni u Srbima “čuvenoga” Dušanova zakonika iz četrnaestoga vijeka. Niti jedan narod na svijetu nije nastao iz riječi koja označava socijalnu, stalešku i klasnu pripadnost u bilo kojoj društveno ekonomskoj formaciji od robovlasništva, preko feudalizma, do kapitalizma i onoga svjetskoga pogubnog eksperimenta i utopije nastale mješavinom socijalizma i komunizma. Kao što nema radničke ili seljačke nacije na temelju postojanja klasa radnika i seljaka u društvu, tako u normalnim uvjetima civilizacije ni Rašani nemaju pravo sebe nazivati narodom Srba, koji etimološki dolazi od latinskoga glagola i danas poznatog u suvremenom talijanskom jeziku kao servire ( služiti ). Servis znači usluga, a Serv bi mogao značiti samo onoga koji služi drugoga kao potčinjeno lice nižeg društvenog nivoa. Uostalom, Dositej Obradović je više u očaju nego u stvaralačkom zanosu uskliknuo: “Vostani Serbie, davno si zaspala…” On je bio ogorčen na slugeranjski mentalitet istočnohrvatskoga plemena Rašana, koje svoje slugeranjstvo obično želi podmetati drugima, pa ne samo Hrvatima, nego i zapadnohrvatskome plemenu Hrvata, današnjim Slovencima ili nekada davno na početku povijesti poznatim i kao Karantancima odnosno alpskim Hrvatima. Zato je Dositej Obradović zavapio i iz pustio očajnički krik Rašanima da se više ne sramote kao jedini narod u povijesti koji nije ustao u borbu protiv Turaka, sem u sporadičnim slučajevima i to onda kad su i mnoge združene kršćanske vojske vojevale protiv Turaka. Ali, Srbi nikad to nisu mogli, smjeli ili što je najgore, ni htjeli sami učiniti. Historigrafija europskoga Zapada i danas bilježi po Srbe vrlo tužan podatak da je u slavnoj bitci kod Galipolja na turskoj strani izginulo skoro više srpskih i albanskih janjičara nego samih Turaka koji nisu bili u prvim borbenim redovima. Kako to objasniti danas jednom samouvjerenom, ali vrlo glupom Zmagu Jelinčiču, koji se u mladosti očitovao Hrvatom dok ga srpske i ruske službe i družbe nisu potkupile i uzele pod svoje. Kako to objasniti doktoru magle, prašine i samoupravne socijlaističke “sizologije” Vojislavu Šešelju ( SIZ, OUR, SOUR i druge socijalističke gluposti i ludosti su bile tema Šešeljeve doktorske disertacije u Beogradu kod današnjega prvog pravnog savjetnika vrhovnoga Krunskog savjeta srpskoga prijestolonasljednika Karađorđevića na dvoru na Dedinju, osobno umirovljenog profesora prava doktora iz oblasti Ustavnoga prava Pavla Nikolića, nekad Šešeljevog ispitivača na obrani doktorskoga rada u Beogradu i tad vatrenoga marksista i titoista, a danas po potrebi srpskih službi i ruskih družbi, preobraženog u gorljivoga i fanatičnoga srpskog nacionalista ), kad ni Jelinčič, niti Šešelj kao ljudske zablude i odnarođene kreature od ljudi, još u mladosti učeni, obrazovani i profilirani u srboslavenskim školama u duhu matrice o izmišljenom “temeljnom i pijemontskom” narodu Srba, po njima jedinih i pravih vlasnika državne zajednice Srboslavije, nemaju nikakvu stvarnu predodžbu o bilo kakvim povijesnim spoznajama. Njihovo postojanje, kao i postojanje mnogih drugih posrbica kao posrbljenoga etničkog Hrvata od obra roditelja Hrvata u liku Ivice Dačića i bezbroj drugih sličnih slučajeva zorno pokazuje koji je bio i ostao jedini smisao Jugoslavije i današnjih kao i negdašnjih zagovornika jugoslavenstva. Željeli su pod okriljem mraka i u stilu velikih razbojnika vremenom sve Hrvate pretopiti kroz jugoslavensku matricu u Srbe, ali su im ratne devedesete godine takve planove zauvijek raspršile i bacile u vodu. Ostaje Srbima da sa žalom još mogu, ako im je baš toliko stalo do krađe i laži, do besvijesti uvjeravati čovječanstvo u svoje tlapnje kako je Milo Kobilović, a u srpskoj izmišljenoj historiografiji Miloš Obilić ili Kobilić bio Srbin, a ne ono što svjetska povijest jedino u biti zna i priznaje i europska i svjetska historriografija da se radilo o 68- godišnjem već starom ratniku, a ne 24- godišnjem mladiću, opisanom u srpskim narodnim pjesmama nepoznatih i izmišljenih autora, koji je rasporio sultana Murata na Kosovu kao “mladić” kojem je bilo 68 ljeta.Kad mu je stvarno bilo nešto više od 20 godina doveo ga je iz Turopolja u Hrvatskoj srpski car Dušan kao plaćenog ratnika i Milo Kobilović, rođeni Turopoljac, tako je preselio u Srbiju i Srbi se danas diče njegovim junaštvom kad već svoga izvornoga junaka koji bi izveo takav podvig nisu nikad ni imali. Ne bi nitkoga začudilo da sutra samo zbog ukradenoga Hrvata Mila Kobilovića, kojega su prekrstili Srbi u MIloša Obilića, sutra Vučić, Nikolić ili Šešelj, ne zatraže da Turopolje bude prezvano u “Srpsko polje.” Jer, Srbima je dovoljno da samo jednoga čovjeka, makar i posthumno i bez njegove volje i znanja posrbe, pa da onda cijeli njegov zavičaj traže za sebe. Kad se borio kao Hrvat i srpski najmljenik pored još više od pet tisuća Hrvata u Kosovskom boju i na mnogo tisuća pripadnika ostalih kršćanskih naroda u boju protiv Turaka 1389. Hrvat Milo Kobilović ni slutio nije da će ga šest vijekova kasnije Srbi svijetu prikazivati kao Srbina s dna kace. Nije tako što mogao ni pretopostaviti, još manje zamisliti ni Hrvat rodom iz Imotske krajine Marko Kraljević, također doseljen u srednjem vijeku kao plaćeni hrvatski ratnik u srpske krajeve s druge strane Drine u svojstvu plaćenoga ratnika, ili ono što bi se suvremenim rječnikom moglo kazati srpskoga legionara. Unatoč svim dokazima o hrvatstvu i Kobilovića i Kraljevića,kao i kralja Vukašina Mrnjavčevića i brata mu i srpskoga despota Uglješe Mrnjavčevića, kao i Starine Novaka i brojnih drugihznamenitih “Srba” srednjega vijeka, Srbi i dalje bezočno lažu i obmanjuju svijet da su dvojica hrvatskih srednjovjekovnih ratnika Marko Kraljević i Milo Kobilović, alijas Miloš Obilić otga izmišljenog imena i prezimena koje su mu maštoviti Srbi podarili, bili navodno “Srbi,” samo zato što su kao plaćenici i stranci ratovali na srpskoj strani i na tlu Srbije!? Po toj shemi mogu bilo kog drugog stranog velikana reklamirati svijetu kao “Srbina,” samo ako je slučajno popio i kavu na tlu Srbije ili je jednom u životu prošao na turističkom proputovanju po Evropi na nekoliko sati i kroz Srbiju! Ovo zvuči kao banalna i smiješna usporedba, ali sa Srbima je po pitanju ozbiljne znanstvene rasprave svaki razgovor na isključivo kulturnoj i akademskoj razini ravan nemogućoj misiji. I zato se potomci istočnohrvatskoga plemena Rašana, ili danas znanih Srba, upuštaju u nevjerojatne avanture, te smo još u ratno doba devedesetih slušali trabunjanja četničkoga politologa Milana Paroškog, koji je kao mrzitelj i zagovornik potpunog uništenja Hrvatske i Hrvata, nažalost, zvanje akademskoga građanina stekao na zagrebačkom FPZ, gdje i danas katedru drži mala, ali Srbima u Beogradu, vrlo bliska srcu, skupina ideološki bliskih ljudi Milanu Paroškom. Dakle, četnički suborac Vojislava Šešelja, glavom i masnom i sada odavno sijedom bradom Milan Paroški, još prije nego je u proljeće 1991. uhićen u Jagodnjaku u Baranji od strane hrvatskih redarstvenika, laprdao je i otvoreno za govornicom zazivao uz burni pljesak gotovo svih srbijanskih zastupnika u Skupštini Srbije ( dakako i onih lažnih “proeuropskih” Mićunovićevih, Koštuničinih i Đinđićevih demokrata ) da Osijek treba preimenovati u srpski Osek, Rijeku u srpsku Reku, a jedino za Split luđak nije imao konkretnu ideju, premda mu se ponekad motalo po glavi da bi ga mogao prezvati u Spljet. Za Zagreb je još pravno neosuđeni teški četnički zločinac, kojim bi se trebalo pozabaviti hrvatsko državno odvjetništvo i podići optužnicu protiv njega po više osnova, predlagao u Skupštini Srbije da bude podijeljen između Hrvatske i Srbije, s tim da Srbi priključe Srbiji dvije zagrebačke gradske općine. I to je naišlo na frenetično odobravanje svih srbijanskih zastupnika u narodnoj Skupštini, a obični i neobrazovani Srbi koji ni svoju povijest ne znaju, kamoli još da znaju nešto i o hrvatskoj povijesti, slijepo su i zablenuto i zablesavljeno u oduševljenju zurili u TV ekran izravnog prijenosa revije izgovorenih laži Paroškog, Šešelja, Čavoškog, Nikolića, Vučića i sličnih samoproglašenih srpskih “intelektualaca”, koji s tim stupnjem inteligencije nisu dorasli ni ovce čuvati, jer bi cijelo stado pogubili, kamoli tumačiti narodu državnopravnu povijest država i naroda. Jednom je poltički velikosrbin i najveći mrzitelj Hrvata od kojih potječe Vojislav ( na rođenju kršten kao Hrvat Vjekoslav ) Šešelj u TV emisiji Milomira Marića na TV Happy rekao da je do odlaska u haški zatvor sve što je znao o povijesti Hrvata znao iz knjiga njemu dragog i cijenjenog autoriteta u liku četničkog povjesničara i krivotvoritelja povijesti Hrvata Vasilija Krestića ili njemu sličnih tipova poput Milorada Ekmečića, Vase Čubrilovića, a naknadno se dosjetio još i Radovana Samardžića i Sime Ćirkovića, a onda je veli Šešelj prvi puta u životu nešto pročitao o povijesti Hrvata kad mu je Mladen Naletilić Tuta u zatviru dao na čitanje knjigu Dominika Mandića: “Hrvati i Srbi, dva stara i različita naroda.” I takva totalna povijesno potpiuno neobrazovana neznalica poziva Srbe u boj protiv Hrvata, a da kao najprije Hrvat rođenjem sve do odlaska u haški zatvor nikad ništa nije ni čuo, ni vidio, ni pročitao u životu. Još je samo luđi i još gluplji narod koji takvoga notornoga glupaka slijedi. Slično važi i za Slobodana Miloševića. sam Milomir Marić je jednom drugom prigodom gledateljima svoje Happy televizije vrlo uvjerljivo obrazlagao kako srpski ratni vožd Milošević sve do 1989. godine nije imao pojma da Srbi uopće žive u Hrvatskoj. To mu je netko od Srba dojavio, veli Marić neposredno prije govora na Gazimestanu koncem lipnja 1989. godine. Samo dvije godine kasnije ta neobrazovana neznalica Milošević nije časio časa pokrenuti lavinu rata protiv Hrvata i Hravstke za koju nije imao pojma žive li u njoj Eksimi ili Marsovci. I to je sol soli srpske “inteligencije,”
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
