Hrvati su po svom dolasku na današnji teritorij Bosne i Hercegovine potražili prva zakloništa u ruševinama rimskih zgrada, a kasnoantičke refugije upotrijebili kao svoja uporišta za najnužniju obranu. Hrvatski rani tragovi otkriveni su nedaleko od Bijeljine u Semberiji, zatim u Vrbljanima kod Ključa i na gradinama oko zapadnobosanskih velikih polja. Nešto kasnije oni su izgrađivali svoja primitivna utvrđenja u nizinama, što narod danas naziva “gradište.” Jedno takvo gradište zaštićeno zemljanim nasipom i palisadima nalazi se u dolini Ukrine niže Detlaka kod Dervente, drugo u Mahovljanima kod Banje Luke. Broj otKrivenih objekata predromaničkog stila nije velik. Među njih spada crkva na Paniku kod Bileće u istočnoj Hercegovini na granici ka današnjoj Crnoj Gori, onda jedna od crkava u Zavali u Popovu polju u trebinjskoj općini, zatim na Vidostaku kod Stoca i u Vrutcima kod Sarajeva. Sve su one imale pravokutno svetište i ležene na vanjskim licima zidova. Crkva na Paniku kod Bileće bila je u XII stoljeću oslikana freskama, a ona u Vrutcima kod Sarajeva još i opremljena kamenim namještajem sa pleternim ornamentom. Prema nesigurnim podacima u Rogačićima kod Blažuja bila je izgrađena šestoapsidalna kružna građevina, po čemu bi se i ona mogla uvrstiti u ovaj skup, ali ciborij što se u njoj nalazio potječe iz nešto mlađeg vremena. Kasnoj predromaničkoj epohi moguće je pripisati ostatke crkve u Lisičićima sa malenom pasidom i dvije konhe u istočnom zidu, a leženama na vanjskom licu.
Kameni reljef Bogorodice s Isusom iz crkve na Vidostaku kod Stoca predstavlja jedini do sada poznati primjer likovne umjetnosti ranog srednjeg vijeka, ali ga je teško pobliže datirati. U ovo doba osobito je razvijen umjetni obrt, pogotovo zlatarstvo. Množina nakita što je prilagan mrtvacima jedan je od uvjerljivih dokaza o visokoj kulturi vremena i ekonomskim mogućnostima društva. Među najstarije primjerke spada naušnica tipa s obrnutom piramidom iz Velike Kladuše i Kablica Malog kod Livna, obje iz VII stoljeća, a porijekom iz bizantskih, odnosno mediteranskih zlatarskih radionica. S konca VIII stoljeća potjele kopča kestheljskog tipa s pozlaćene bronce sa Duvanjskog polja. Karolinškog porijekla je nalaz pojasne opreme sa Mogorjela kod Čapljine, datirane u VIII ili početak IX stoljeća. Tome krugu pripada i nalaz željezne kopče uz križ iz Rušanovića na Glasincu na Romaniji. Najveći dio nakita može se svrstati u dvije kulturne skupine: dalmatinsko – hrvatsku i panonsku, bolje poznatu kao bjelobrdsku. Nakit prve skupine javlja se već od IX stoljeća, a pojedini oblici sežu u retardiranim oblicima sve do XII i XIII stoljeća, s tim da mu područje ide sve do Drine. Česte su jednostavne karike, naušnice s koljencima, sa jednom ili više jagoda, kao i naroškani tipovi. Sve su one građene u tehnici filigrana i granulacije. Poznatija su nalazišta: Grborezi, Kablić, Čipuljić ( postojbina četnika posrbljenog potomka katoličkih Hrvata i četnika Aleksandra Vučića i prastari hrvatski kraj od stoljeća sedmog ) kod Bugojna i Mogorjelo kod Čapljine. U tome nakitu zrcali se još po posljednji put kasnoantička tradicija posredstvom bizantskog zlatarstva, što je zračilo iz romanskih gradova u dalmatinskom tematu, makar su ga tada već proizvodili slavenski majstori. Izvanredan primjerak franačkog juvelirstva predstavlja jezičac pojasne kopče, izrađen od bakarne legure sa pozlatom i natpisom aplikacijama u srebru. Ukrašen je u tehnici rovašenja geometrijskim i biljnim ornamentom, a na tri mjesta i životinjskim prepletom insularnog stila. Izradio ga je kovinar Tetgis u VIII stoljeću u ranom karolinškom dobu, ali sa izvjesnim elementima kasnomerovinške tradicije.
Razdoblje romanike
Romanički impulsi pristizali su u Bosnu i Hercegovinu sa Jadrana i područja ugarsko – hrvatske države. Budući da su te oblasti i same predstavljale periferiju Zapada, one su činile svojevrstan filter u ekspanziji stila, ukusa i ideja. Bosna se osim toga nastojala politički izolirati od teritorija kojim je gospodarila kuća Arpadovića, što se također odražavalo na intenzitetu kontakata. Slično ostaloj Europi, u ovim krajevima je fond spomenika romaničkog stila okrnjen mnogim gubicima. U punini stila bila je izgrađena mlada crkva u Vrutcima kod vrela Bosne, crkva na mjestu kasnijeg samostana sv. Nikole u Milima, današnjim muslimanskim Arnautovićima kod Visokog, starija crkva kod tornja sv. Luke u Jajcu, u Koluniću kod Bosanskog Petrovca, Bijeloj kod Konjica, sv. Petra u Zavali ( postojbini zatucanog i zaluđenog četničkog vojvode Šešelja koji nema pojma, niti bilo kakvu spoznaju i predodžbu o hrvatskoj i katoličkoj prošlosti kraja iz kojeg potječe, a želi se cijeli život nakalemiti narodu i državi s kojom nema ništa zajedničko), a osobito benediktanska opatija sv. Petra u Polju kod Trebinja, današnjem Čičevu, manastiru koji je SPC uz pomoć Turaka na prijelazu između XVII i XVIII stoljeća, kao i niz drugih katoličkih crkava i manastira preotela od Rimokatičke crkve i nasilno ga pretvorila u pravoslavnu i srpsku bogomolju. Predromanička crkva na Paniku kod Bileće bila je u XII stoljeću oslikana u italobizantijskom maniru. Neznatni fragmenti fresaka romaničkog tipa, što su otkriveni u ruševinama crkve sv. Stjepana u Vrutcima kod Sarajeva govore za isto vrijeme. U ovu skupinu spomenika spadaju i dijelovi ciborija iz crkve u Rogačićima kod Blažuja, ploča s palmetom i ždralovima sa Carevog polja kod Jajca, kapiteli iz Sarajeva i Kreševa, kao i baza stupa iz Rmanja na Uni. Posebnu skupinu čine objekti opreme iz starije crkve kod tornja sv. Luke u Jajcu, tako skulptura lava – nosača stupa i još neki fragmenti. Posebno lijep primjer romaničke skulpture predstavlja brončani korpus iz Mujadžića, koji zbog načina ukrašavanja odjeće podsjeća na francuske građevine izrađivane tijekom XII stoljeća. Duh romaničkog stila bio je u Bosni i Hercegovini do te mjere uvriježen da se još i u narednim stoljećima radilo i gradilo u tom maniru, pa je ponekad teško razlučiti izvorne oblike od onih što su bili infiltrirani u gotičke objekte kao arhazirajući element. Primjer takvih nastojanja su dva spomenika u Jajcu kao što su bifora na tvrđavi iz XIV stoljeća i toranj sv. Luke iz druge polovice XV stoljeća.
Razdoblje gotike
Najstarija građevina gotičkog stila na području koji danas pokriva Bosna i Hercegovina je nekadašnja dominikanska crkva sv. Antuna, danas Fethija džamija u Bihaću. Podignuta je oko 1266. godine, uskoro po promaknuću mjesta u status slobodnog hrvatskog kraljevskog grada iz 1262. godine. Crkva sv. Nikole u Milima kod Visokog na mjestu današnjeg muslimanskog naselja Arnautovići, bila je četrdesetih godina XIV stoljeća izvedena poviše ruševine maločas spomenute romaničke građevine. Zgrada se sastojala od širokog četvrtastog prostora za vjernike i izduženog kora sa trostranim završetkom prema istoku. Uglovi su bili pojačani kontraforima, a prozori šiljato zasvedeni i čipkasto perforirani. Većina drugih crkava imala je pravokutni kor, pa tako i sve rimokatoličke crkve sv. Marije u Srebrenici, Zvorniku, Olovu i Jajcu, te sv. Katarine u Kreševu i sv. Grgura u Kraljevoj Sutjesci. Sve su one pripadale tipu propovjedničkih crkava i bile su prema propisima reda jednostavno opremljene. Prisne veze sa Dalmacijom zapažaju se osobito na spomenicima u Jajcu, pa tako dijelovi bogato skulpturnih filijala iz crkve sv. Marije, koje se prema nekim elementima mogu pripisati krugu Bonina iz Milana 1429, a pobliže nepoznata zgrada na tvrđavi bilaje ukrašena na način koji podjseća na opus Andrije Alesija ( 1430 – 1504 ). Toranj sv. Luke kod Jajca je tipičan za specifično bosanski, ali i dalmatinski tradicionalizam. Podignut je između 1461. i 1463. godine kao građevina sa romaničkim gabaritom, ali mu gotički prozor u prizemlju i oštri svodovi u unutrašnjosti otkrivaju pravu pripadnost. To je, uostalom, jedini originalni srednjovjekovni toranj u unutrašnjosti dinarsko – mediteranskog šireg kontinentalnog područja, ili kako bi Srbi, Turci i Rusi smjestili Jajce u njiima željenu zonu Balkanskog poluotoka, kamo Jajce nikad nije spadalo, sem u vjekovnim ekspanzionističkim planovima združenih snaga Srbije, Turske i Rusije i pretvaranja starih rimokatoličkih i hrvatskih krajeva kao bedema zapadnoeuropskog kršćanstva u novo i ujedinjeno bizantsko – islamsko područje na temeljima i ruševinama izvornih katoličkih, time i zapadnih tragova civilizacije. Jajce je najbolji primjer viševjekovnog upornoga nastojanja Istoka da silom osvoji i uništi tečevine Zapada, još od turskoga zaposjednuća Bosne 1463. godine, te u izmijenjenim okolnostima sve do današnjih dana.Tamo se sudaraju civilizacije Zapada i Istoka na istinskom raskrižju puteva dviju civilizacija. U pogledu profane arhitekture osobito su značajne dvije kraljevske rezidencije Bobovac na putu od Visokog i bliže prema samom gradu Varešu i grad Jajce. U opremi Bobovca vidljiv je neposredni utjecaj mađarske dvorske umjetnosti kasnog XIV i XV stoljeća, dok je dvor u Jajcu izveden sav u oblicima dalmato – mletačke kasne gotike. Na nekoliko objekata u Bobivcu zapaža se takozvani mekani stil Parlerove škole iz vremena oko 1400. godine, a među izvanredno lijepe spomenike spadaju nadgrobne ploče bosanskih vladara iz dvorske kapele.
Na tlu Bosne I Hercegovine sačuvano je iz vremena gotike više spomenika likovnih umjetnosti u umjetničkih obrta. Većina ih se čuva u franjevačkim samostanima Kraljeve Sutjeske blizu Kaknja ( to se mjesto u srednjem vijeku i prije Turaka zvalo Zgošća ), Kreševa i Fojnice. Bogati i literarno poznati inventar samostana u Srebrenici, Zvorniku, Olovu i Visokom nepovratno je uništen u doba Bečkog rata od 1683 – 1699, kada je preko stotinu tisuća Hrvata katolika protjerano od strane Turaka iz Bosne nakon turskoga poraza u Bečkom ratu od 1683. do 1699. i povlačenja Turaka iz Mađarske, Slavonije, kontinentalnog dijela Dalmacije, Like, Banovine i Korduna, ali ne i Bosne i Hercegovine unatoč ofenzivi i incijativi kršćanske koalicije protiv Turaka. Uslijedio je turski protudar, ali nakon odstupanja Austrijanaca iz Bosne i iz samoga Sarajeva i brutalna osveta Turaka prema hrvatskim katlocima iz Bosne, osobito iz cijeloga tada od Hrvata zauvijek etnički očišćenog srednjeg Podrinja ( Srebenica, Zvornik, Bratunac ), dobrim dijelom i iz središnje Bosne, koja je tad imala apsolutnu katoličku većinu u odnosu na muslimane, ali se situacija nakon 1699. dosta promijenila na štetu katolika, a u korist muslimana. Nakon 1699. katolici su iz Podrinja potpuno nestali, a većina Hrvata pobjegla je pred osvetničkim naletom Turaka preko Save u Slaviniju, neki Hrvati otišli su i dalje u Baranju sve do Pečuha, Baje i Mohača i tamo našli nova ognjišta, gdje njihovi potomci i danas žive, a sve do 1699. preci današnjih Hrvata iz Pečuha, Mohača, Baje u Mađarskoj, kao i istočnih dijelova Slavonije obitavali su u Srebrenici, Zvorniku ( prije Turaka je u doba kad su tamo živjeli Hrvati nosio naziv Zvonik ) i Bratuncu. Prema istraživanjima britanskoga povjesničara Noela Malcolma sve do najezde Osmanlija na Bosnu u srednjem Podrinju u Srebrenici, Zvorniku i Bratuncu omjer Hrvata katolika i Srba pravoslavaca bio je 66%: 33% u korist Hrvata katolika. Danas tamo Hrvata skoro i da nema i Srbi i Bošnjaci vode prijepor oko tih krajeva koji su povijesno zapravo hrvatski i katolički. Dio Hrvata katolika koji nije izbjegao nakon 1699. iz tih oblasti, a nemajući izbora ostao je tamo, pobjegao je pred turskim osvetničkim pohodom u planine, dio prema Tuzli i njenoj okolici. Jedan dio imućnijih Hrvata Srebrenice, Zvornika i Bratunca nakon 1699. prešao je na islam i to su današnji Bošnjaci muslimani tih krajeva uz Drinu. Siromašniji Hrvati koji su iz malih gradića Srebrenice, Zvornika i Bratunca izbjegli u brda i gore poviše gradova prešli su s katoličanstva na pravosalvlje ne želeći da napuste kršćanstvo. No, vremenom su zaslugom djelovanja SPC- a ti bivši Hrvati katolici i nacionalno pretopljeni u Srbe i potomci tih popravoslavljenih i kasnije i posrlbjenih Hrvata katolika u razdoblju nakin 1699. godine su današnji Srbi pravoslavci Zvornika, Srebrenice i Bratunca koji organiziraju četničke derneke po Podrinju, veličaju polusrbina, a poluciganina po podrijetlu i krvi Dražu Mihailovića, sami i nemaju pojma da gaze po pepelu i prahu predaka Hrvata katolika tih krajeva o čemu nemaju pojma ni Bošnjaci muslimani, Srbima pravoslavcima suprotstavljena strana u Podrinju. Danas se Srbi i Bošnjaci prepiru jesu li Srebrenica ili Zvornik srpski ili bošnjački, pravoslavni ili islamski, pozivajući se na ruske ili turske pokrovitelje u svome dokazivanju istine, a ni jedni ni durgi nisu u svojoj najdubljoj zabludi i životnoj samoobmani uopće ni svjesni da i jedni i drugi pripadaju zapravo popravoslavljenim i islamiziranim Hrvatima Podrinja, preostalim Hrvatima što nisu uspjeli pobjeći preko Save u Slavoniju i Baranju, pa sve do Mađarske i Pečuha, Baje i Mohača nakon 1699. pošto su Turci u protunapadu potisnuli Austrijance iz Bosne. I život im prolazi u najdubljem neznanju i zabludi i umrijet će, a neće doznati da oni nisu etnički ni Srbi, ni Bošnjaci, nego popravoslavljeni i islamizirani Hrvati srednjega Podrinja, koji su zbog turske osvete nakon Bečkoga rata od 1683. do 1699. morali prvo promijeniti i vjeru, onda i naciju, samo da bi nekako preživjeli i opstali. Njihovi potomci zaslugom SPC. i Rijaseta islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini to i danas ne znaju, pa se svađaju, progone i ubijaju bez razloga, a etnički su popravoslavljeni i islamizirani Hrvati i Srbi i Bošnjaci u Podrinju i to je jedina istina. Život je nekad zbilja čudan roman i ponekad režira najčudnije ljudske melodrame. Spomenimo još i pojedinost oko znatnoga oštećenja kreševske riznice u požaru samostana 1765. godine, pa će slika stradavanja hravtskih i katoličkih bogomolja u doba surovih progona od strane Turaka biti još potpunija.
U Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja, prije Turaka poznatog mjesta pod imenom Zgošća, čuva se dio gotičkog krilnog oltara sa slikom “Poklonstvo kraljeva” na jednoj, a “Kristove muke” na drugoj plohi. Prva strana, dakle, pripada radosnom ciklusu i za prilike kada ja oltar bio otvoren, a druga žalosnom ciklusu, kada su krila bila zatvorena. Majstor sutejškog preklopnog oltara potječe iz neke škole sa jugoistoka Europe, možda iz Štajerske, a djelo je moguće datirati u XV stoljeće. U istoj riznici čuva se još i lijepi srebreni kalež iz druge polovice XIV ili ranog XV stoljeća. Dio srebrenog, gravurama ukrašenog kaleža iz Kreševa, a nedostaje mu originalna čaša, doima se kao djelo iz isotg vremena. Srebreni pacifikal u Kreševu zanimljiv je zbog graviranih medlajona na krajevima krakova u kojima su prikazane osobe odjevene tipično za XV stoljeće. Kasnogotičke elemente odaje srebrena i pozlaćena kustodija, te srebrena kadionica u istoj riznici. Zlatna vitka kasnogotička pokaznica, što se čuvala u riznici samostana na Šćitu u Rami, uništena je u požaru crkve za vrijeme drugoga svjetskog rata. Od nje se sačuvala samo fotografija. Kazula sa prikazom Raspeća, Marije i Ivana u sutješkoj riznici podsjeća na dalmatinske vitezove XV stoljeća. Tipično gotički oblikovani Korpus, isprelamano držanje figura u podnožju križa i karakteristično naborana odjeća, dijelom nevješto resteurirana u novije vrijeme, predstavlja izuzetno vrijedan primjer srednjovjekovnog veza. Velik broj kaleža kasnogotičkog stila u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu moguće je tek jednim dijelom datirati u XV stoljeće, dok je drugi njihov dio bliže XVI, pa i početku XVII stoljeća.
Od velikog kamenog križa sa Glamočkog polja, danas pohranjenog u Zemaljskom muzeju, sačuvao se je samo donji dio sa nogama Isusa koje su prikovane jedna preko druge, a izvajane naturalistički sa pregibom svojstvenim gotici i kasnijim manirima. U polju proširenog testamenta prikazane su u visokom reljefu dvije osobe. Lijeva od njih je veća i obučena u bogato naboranu, u pasu usko stegnutu haljinu, a pregrnuta otvorenom pelerinom. Druga figura je jednako obučena, samo što joj o pojasu na uzici visi predmet sličan torbi. U desnoj ruci ona drži sveti Gral, a u lijevoj otvoren svitak, možda evanđelje. Prema ikonografskim pravilima to su Marija i Ivan. Realistički tretirana odjeća podsjeća na način odjevanja što je bio uobičajen u kasnom srednjem vijeku, zapravo posljednjim decenijama XV stoljeća, tako da se već osjeća dah rane renesanse. Istom vremenu pripada i brončano vjedro iz Kraljeve Sutjeske, otkriveno na Bobovcu, a koje svojim ukrasima podsjeća na Korvinovu renesansu.
Između nekoliko rukopisa čiji su iluminatori školovani na Zapadu, ističe se Divoševo evanđelje iz prve trećine XIV stoljeća, kao i Mletački zbornik, raskošni rukopis u kojem se na zastavicama kao zaseban ornamentarni motiv ističu krune Kotromanića i anžujski ljiljani. Dva rukopisa su izuzetno vrijedna, a to su Hvalov zbornik i Hrvojev misal. Oba su pisana u Splitu za potrebe hercega Donjih krajeva i kneza splitskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Hvalov zbornik je ćirilski rukopis na 353 lista pergamene, pisan 1404. godine u Splitu rukom krstjanina Hvala. Kodeks sadrži dijelove BIblije, neke apokrifne pjesme i manje teološke rasprave, a bogato je ukrašen minijaturama, zastavicama, inicijalima, pojedinačnim figurama, zaglavljima i portretima. Oblikovala su ga dva iluminatora. Onaj što je radio likove apostola s Isusom, Raspeće, Bogorodicu na prijestolju, pa inicijale s ljudskim figurama i još neke ornamente, izvodi to na modroj podlozi sa nešto zlata na okvirima i haljinama. Lica su mu ljubičastoružičaste boje sa jarko crvenim obrazima, a konture likova i draperija zacrtane su crnom bojom. Umjetnik je pod jakim utjecajem gotičkog stafelejnog slikarstva. On je opremio i Hrvojev misal. Drugi od njih je tipični minijaturist. Njegovi likovi stavljeni su na zlatnu pozadinu i umetnuti u arhitektosnki okvir. Inkarnat im je ružičast, a kose crvene. Po svom stilu ovaj majstor je tipični predstavnik dalmatinske gotičke škole XV stoljeća.
Luksuznije opremljen od Hvalova zbornika je Hvalov misal, pisan glagoljicom između 1405. i 1407. godine za crkvu sv. Mihovila u Splitu ili Omišu. Pisao ga je pop glagoljaš Butko na 247 pergamentskih listova, a ilustrirao onaj maločas spomenuti iluminator Hvalova zbornika, koji se u ovom svom djelu izrazitije predstavlja kao učenik neke toskanske gotičke radionice kasnog XIV stoljeća. Njegovo su djelo alegorije mjeseci, simbolični prikazi na počecima tekstova o muci Kristovoj i likovi svetaca. Inicijali su ukrašeni lisnatim viticama, te glavama apostola i Isusa. Slike su izvedene vrlo živom crvenom, zelenom i modrom bojom uz pozlatu nekih mjesta. Crteži su jasni, a pokreti figura prirodni. Među simbolima evanđelista osobito se ističe lav sv. Marka, a glava sv. Ivana data je realistički, što je osobitost firentinske škole. Na jednoj cijeloj stranici prikazan je donator Hrvoje na konju, opremljen na način talijanskih vitezova XIV stoljeća. Posebni dio kulturne baštine Hrvata Bosne I Hercegovine čine mnogobrojna umjetnička djela nastala na tlu Hrvatske po narudžbi bosanskohercegovačke vlastele. Uz Hrvojev misal u tu kategoriju ulaze posebno raskošna djela izrađena u plemenitim kovinama srebru i zlatu, među kojima se, uz kaleže i moćnike bana Bosne Šubića i hercegovačkog vojvode Hranića, posebno ističe monumentalna škrinja sv Šimuna, napravljena po narudžbi Elizabete Anjou, kćeri bana Stjepana Kotromanića. Većina tih radova čuva se u samostanima i crkvama Zadra i Nina.
U mini sažetku, nabrojimo još jednom niz najznačajnijih djela hrvatske kulturne baštine Bosne i Hercegovine u predsilamskom razdoblju, što ostavljaju neizbrisiv trag u cjelokupnoj kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine od nejnih najstarijih vremena pa sve do danas. Među najznamenitija djela hrvatske kulturne baštine spadaju: Reljef bogorodice Vodostaka, Starohrvatski nakit Turbe kod Travnika iz 7. stoljeća, Brončano raspelo iz Mujadžića, Zvonik crkve sv. Luke u Jajcu na prijelazu iz XIV u XV stoljeće kao rijedak primjer romaničke arhitekture u Bosni i Hercegovini, te Kula s Kraljevskim portalom u Jajcu, što je sve najznačajniji dio kulturne ostavštine iz romaničkog razdoblja. U razdoblju gotike izdvojimo Krundbeno prijestolje bosanskih kraljeva u Bobovcu, Pacifikal, riznicu franjevačkog samostana u Kreševu iz XV stoljeća, Kazulu s prikazom raspeća iz riznice franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci iz XV stoljeća, Gotički kalež iz riznice franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci iz XIV i XV stoljeća, Minijaturu iz zbornika krstjanina Hvala, Grb vojvode Hrvoja, hercega splitskoga, Polon triju kraljeva. Tu su i brojna umjetnička djela Hrvata Bosne i Hercegovine što se čuvaju u riznicama Zadra i Nina. Spomenimo samo Raku sv Šimuna u Glavnom oltaru crkve Sv. Šimuna u Zadru, sliku Šimuna i Bogorodice u središnjem dijelu rake, sliku Božjeg suda, dijela pokrova rake, sliku Ukazanja u snu, nutarnje strane pokrova, sliku Smrti Stjepana Kotromanića, slavnoga pobejdnika nad srpskim carem Dušanom, na poleđini rake, sliku Elizabete Kotromanić gdje poklanja Svecu srebrnu raku dok ispred nje kleče njezine kćeri Marija, Jadviga i Elizabeta na stražnjoj strani rake. Od kaleža i relikvija u Zadru i Ninu treba istaknuti Kalež s 8 medaljona iz riznice samostana sv. Marije u Zadru, Močnik, ruku sv. Asela Biskupa iz riznice župne crkve u Ninu, pri čemu se iz natpisa iznad podnožja razabire da je taj močnik dao izraditi ban Pavao Šubić ( Totius Bosnae dominus, gopodar čitave Bosne ) za dušu pokojnog brata kneza Jurja. Močnik je datiran u razdoblju od 1303. do 1311. godine.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
