Sad kad se u Münchenu očekuje skora presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za njihovo sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića, vrijedno je osvijetliti i snažno djelovanje Udbe u Australiji od konca konca šezdesetih godina prošlog stoljeća do uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine.
Današnja hrvatska javnost vrlo je slabo upoznata s velikim naporima Udbe da u javnosti, u medijima i kod političara ocrni Hrvate u Australiji zbog njihova velikog uspjeha u javnoj diplomaciji na tom kontinentu. Hrvati su u Australiji u tom razdoblju osnovali preko pet stotina, a možda i više, različitih hrvatskih, kulturnih, obrazovnih, sportskih, društvenih, vjerskih, političkih i drugih organizacija i udruga, koje su imale izuzetno velik uspjeh u borbi za priznanje samostalnog hrvatskog identiteta, hrvatske kulture i hrvatskog jezika na tom kontinentu. Zahvaljujući razvijenoj hrvatskoj domoljubnoj svijesti relativno malog broja Hrvata koji su radili u državnim institucijama, australsko Ministarstvo zdravstva 1975. godine de facto je priznalo hrvatski jezik kao poseban jezik i odvojilo ga od tada i u Australiji službenog «srpsko-hrvatskog jezika». Bio je to prvi slučaj u svijetu da je jedna strana državna institucija u svijetu priznala posebnost hrvatskog jezika.
Početkom sedamdesetih godina Hrvati u Australiji počeli su redati uspjeh za uspjehom kroz nogomet, u kojem su hrvatski klubovi «NK Croatia» Melbourne i «NK Croatia» Sydney redovno osvajali nogometna prvenstva Australije. Brojna hrvatska kulturno umjetnička društva, među kojima su se posebno isticala i još se uvijek ističu «Koleda» i HKUD «Lado» iz Geelonga, osvajala su nagrade na svim folklornim festivalima i australsku publiku gdje god su nastupala.
Demokratsko društvo u Australiji oslobodilo je Hrvate straha
No, ono što je jednako važno, ako ne i najvažnije, Hrvati u Australiji, shvativši da žive u demokratskom i slobodnom društvu, u kojem ih štite zakon i vladavina prava, bili su vrlo aktivni i na političkom polju. Kao tada četvrta najbrojnija etnička zajednica u Australiji, naučili su koristiti svoju glasačku moć ne samo za interese i ostvarenje glavnih ciljeva zajednice u Australiji, kao što su priznanje hrvatskog jezika, osnivanje hrvatskih radio programa itd., nego i za borbu protiv komunističke Jugoslavije i pravo hrvatskog naroda na vlastitu samostalnu državu. Hrvati u Australiji snažno su se zauzimali i u Australiji i u međunarodnim institicijama za ljudska prava za hrvatske disidente u Hrvatskoj: Vladu Gotovca, Dražena Budišu, Marka Veselicu, Franju Tuđmana, Ivana Zvonimira Čička i druge. Uza sve to, Hrvati u Australiji u svim bi većim australskim gradovima svake godine prigodom 29. studenoga organizirali javne prosvjede pred jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima. U posebnim slučajevima takvi su prosvjedi, na koje bi se odazvalo i do deset tisuća ljudi, bili organizirani i pred Saveznim parlamentom u Canberri ili pred državnim parlamentima u Melbourneu, Sydneyju, Brisbaneu, Adelaideu i Perthu.
Ono što je u to vrijeme posebno zabrinulo Tita i njegove drugove u Beogradu bio je ulazak poznate Bugojanske skupine u Jugoslaviju 1972. godine, koja je, bez obzira na konačan ishod, pokazala veliku sigurnosnu slabost te umjetne države. Gotovo svi članovi te skupine bili su hrvatski doseljenici u Australiju.
Protuudar Beograda
Kao što se moglo i očekivati, komunističku Jugoslaviju i velikosrpske vladare u Beogradu te njihove komunističke sluge u Zagrebu uhvatila je velika panika, pa je koncem šezdesetih godina uslijedio snažan protuudar Beograda. Osim hrvatske zajednice, vrlo je aktivna u borbi protiv komunističke Jugoslavije bila i makedonska zajednica. U jugoslavenska diplomatska predstavništva u Canberri, Sydneyju i Melbourneu poslani su djelatnici Udbe: Hrvati, Makedonci i Srbi, koji su dobili zadaću posijati što veći strah u hrvatskoj zajednici i drugim zajednicama koje su našle utočište u slobodnoj i demokratskoj Australiji. Paralelno s agentima s diplomatskom putovnicom, u Australiju su poslani i Udbini agenti koji su «kao doseljenici» imali zadaću infiltrirati razne hrvatske političke i druge organizacije.
Danas se može postaviti pitanje kako to da su zemlje kao Njemačka i druge europske zemlje, zatim SAD, Kanada i Australija dopustile tako slobodno djelovanje jugoslavenskih agenata i ubojica. Za nas koji smo tada živjeli izvan Hrvatske već tada je bilo poznato da su tajne službe svih zapadnih država surađivale s jugoslavenskim tajnim službama u kontroliranju hrvatskih političkih i drugih organizacija diljem svijeta. Gledano sa stajališta nacionalnog i vanjskopolitičkog interesa tih država, razlog je bio jednostavan. Hrvatski su htjeli srušiti Titovu Jugoslaviju, a to nije bilo u interesu zapadnih država. Njihova tadašnja percepcija bila je da Tito i njegova Jugoslavija imaju važnu ulogu u Hladnom ratu između Zapada i Sovjetskog bloka. Naravno, danas je vrlo upitno koliko je zapravo uloga Titove Jugoslavije bila zavrijedila da zapadne demokracije zažmire na krvoločno ponašanje Udbe na njihovu domaćem terenu i protiv njihovih vlastitih građana i državljana.
Suradnja jugoslavenskih, australskih i američkih obavještajnih službi
Prema dostupnim dokumentima u zapadnim zemljama, u to se vrijeme razvila posebno uspješna suradnja i razmjena informacija između australskih, američkih i jugoslavenskih tajnih službi, sve u svrhu «kontroliranja hrvatskih ekstremista koji prijete opstanku Titove Jugoslavije». U jednom dopisu Canberri iz Australskog veleposlanstva u Washingtonu stoji kako je Američka obavještajna služba angažirana u širenju lažne propagande u hrvatskoj zajednici u SAD-u. U drugom se pak dokumentu govori «kako među Hrvatima u emigraciji ima onih koji žele sklopiti savezništvo sa Sovjetskim Savezom, što se mora spriječiti po svaku cijenu jer bi to moglo dovesti do izlaska Rusa na Jadransko more». Iza takvih tvrdnji stajala je Udba. Nema sumnje, velika je to mrlja na licu zapadnih demokracija.
Zapaženija aktivnost Udbe u Australiji krenula je sa serijom manjih bombaških napada na jugoslavenska diplomatska predstavništva i putničke agencije koje su bile povezane s Jugoslavijom. Ni u jednom slučaju nije bilo žrtava, udbaški agenti bombe su postavili tako da se izbjegnu vlastite žrtve. No, to je bilo dovoljno da na noge ustanu svi važniji australski mediji i utjecajni lijevo orijentirani političari, članovi Laburističke stranke, kao Jim Cairns i Joan Coxedge, koji su bili veliki simpatizeri Tita i Jugoslavije.
Australski ekstremni ljevičari bili su protiv Hrvata
Za Hrvate u Australiji situacija se višestruko pogoršala pobjedom Laburističke stranke na federalnim izborima 1972. godine. Na čelu stranke bio je izraziti ljevičar i prokomunist Gough Whitlam, kojeg će guverener Australije 1975. svrgnuti s mjesta predsjednika Vlade.
Pred dolazak jugoslavenskog predsjednika Vlade Đemala Bijedića u Australiju u ožujku 1973., ministar pravosuđa Australije senator Lionel Murphy iskoristio je taj posjet za upad u sjedište Australske obavještajne agencije ASIO. Bio je to najveći politički skandal u povijesti Australije. Pod izgovorom da je tražio spise o hrvatskim ekstremistima, Murphy je, kako su kasnije tvrdili mnogi australski novinari, upao u ASIO kako bi se dokopao svoga vlastitog spisa jer se bojao da on sadrži podatke o njegovoj suradnji sa Sovjetskom obavještajnom službom KGB-om. Paralelno s tom akcijom po nalogu senatora Murphyja, australska Federalna policija upala je u ranim jutarnjim satima u kuće Hrvata u Sydneyju i Canberri. Upad je bio sličan upadima sovjetske tajne policije, razbijanjem ulaznih vrata velikim čekićima. Naravno, na kasnijim suđenjima svi uhićeni Hrvati bili su pušteni jer nije bilo nikakvih dokaza o njihovoj umiješanosti u nasilne akcije u Australiji.
Ogorčen tim napadima na hrvatske obitelji i ugrožavanjem slobode pojedinca i demokracije u Australiji, 1974. godine sam tijekom predizborne kampanje nastupio u TV reklamama Liberalne (Konzervativne) stranke u kojima sam oštro kritizirao senatora Murphyja. Reklame su prikazane na svim vodećim australskim televizijskim kanalima.
Hrvati kao Muslimani tog vremena
Upad senatora Murphyja u ASIO i staljinistički upadi u kuće hrvatskih obitelji bili su popraćeni stotinama novinskih i televizijskih izvještaja o tomu kako u Australiji djeluju hrvatski ekstremisti «koji žele obnovu ustaške NDH». Hrvatska zajednica u Australiji bila je ocrnjena do te mjere da su roditelji govorili svojim kćerima da ni u snu ne pomisle izlaziti s Hrvatima jer su to opasni ljudi koji su spremni ubiti svakoga tko im se suprotstavi ili tko ih naljuti. I danas još ima Australaca koji tako doživljavaju Hrvate u toj zemlji. U tom posebno teškom razdoblju za Hrvate u Australiji «mi smo bili Muslimani tog vremena». Prema pisanju australskog novinara makedonskog podrijetla Saše Uzunova, kad je početkom šezedesetih godina prošlog stoljeća Shirley, mlada djevojka škotskog podrijetla, počela izlaziti s Nikolom Štedulom, koji je bio hrvatskog podrijetla, njezina sestra sva ju je zastrašena upitala «nosi li on nož». U to vrijeme u Australiji malo je tko nosio nož.
Unatoč riziku da neće biti prihvaćeni u australskoj zajednici i društvu te vrlo vjerojatnom izgledu da neće dobiti ona radna mjesta koja bi prema svojem znanju i kvalifikacijama mogli i trebali dobiti, Hrvati u Australiji nastavili su još intenzivnije s javnom diplomacijom i pritiscima na australske političare koji su imali razumijevanja za našu pravednu borbu. Treba istaknuti da je senator Carrick, član Liberalne stranke, u jednom govoru u Senatu rekao «kako nema naroda u modernoj povijesti koji je propatio više od Hrvata».
Ne treba ni naglašavati kako su uspjesi hrvatske zajednice u Australiji samo još više razjarili Tita, Beograd i Udbu. Krenula je nova, ovoga puta vrlo opasna i na početku vrlo uspješna serija ocrnjivanja hrvatske zajednice i podmetanja Hrvatima u Australiji.
Podvala «Hrvatskoj šestorici»
Najpoznatiji i najsramotniji slučaj u pravosudnoj povijesti Australije bio je slučaj «Hrvatske šestorice» u Sydneyju. Preko svojeg agenta, koji se predstavljao lažnim imenom Vice Virkez, Udba je u veljači 1979. godine uspjela uvjeriti australska pravosudna tijela i australsku javnost da su šestorica Hrvata: Max Bebić, Vice Brajković, Mile Nekić, Tony Zvirotić, Josip Kokotović i njegov brat Ilija Kokotović, namjeravali podmetnuti bombu u sydneysko kazalište za vrijeme predstave na kojoj je bilo nazočno tisuću i šesto osoba te su da su istovremeno planirali srušiti vodovod, tj. dotok vode za Sydney. Sva šestorica Hrvata bila su osuđena na dugogodišnji zatvor, koji su, potpuno nevini, svi odslužili. Prema mišljenju brojnih australskih sigurnosnih stručnjaka danas, bila je to strašna nepravda prema «Hrvatskoj šestorici».
Tek nakon što se raspala Jugoslavija, australski novinari i bivši američki obavještajci počeli su istraživati taj poznati slučaj i otkrili su da se radi o dobro organiziranoj laži i podvali s ciljem ocrnjivanja Hrvata u Australiji. Tijekom suđenja Hrvatima, «Vice Virkez» odrekao se australskog državljanstva i nestao iz Australije. U Jugoslaviji ga je 1991. godine pronašao reporter poznate australske vanjskopolitičke emisije ABC’s Four Corners, Chris Masters. Virkez je priznao da je njegovo pravo ime Vito Mišimović i da je on ustvari Srbin te da je njegov zadatak bio infiltrirati se u hrvatska društva s ciljem informiranja jugoslavenskih diplomatskih predstavništva o djelovanju hrvatske zajednice u Australiji. Australski novinar Hamish McDonald o tom je slučaju napisao opširan članak pod naslovom «Framed: untold story about Croatian Six» u Sydney Morning Heraldu od 11. veljače 2012. godine. Pod istim naslovom objavio je i cijelu knjigu u kojoj je potanko obrađen taj slučaj.
Velik uspjeh Udbe
O slučaju Hrvatske šestorice pisao je u knjizi «Agenti provokatori: špijunaža, terorizam i borba za Jugoslaviju» i profesor nacionalne sigurnosti na Američkom koledžu za pomorski rat u Rhode Islandu John Schindler. On je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća bio tehnički direktor za Balkanske operacije u Američkoj nacionalnoj agenciji za sigurnost. Prema Schindlerovu mišljenju, operacija «Hrvatska šestorica» bila je jedan od najvećih uspjeha Udbe. «Tom akcijom Udba je uspjela potpuno diskreditirati hrvatsko iseljeništvo u Australiji», istaknuo je Schindler. Iako se australska policija pokazala potpuno nesposobnom, taj je slučaj bio isključivo u režiji Udbe, zaključio je Schindler.
Poznati australski novinar Barry Lowe, koji sada radi kao profesor novinarstva u Hong Kongu, svojevremeno je napisao kako će ASIO pokrenuti istragu o mogućoj vezi jugoslavenskih agenata u Australiji i australskih državnih dužnosnika, jer postoji realna mogućnost da su jugoslavenski agenti informacije dobivene od Australaca proslijeđivali KGB-u. U australskom izdanju engleskog dnevnika The Guardian, od 29. srpnja 2016. godine, u članku pod naslovom «Strah od katoličkih ekstremista sedamdesetih godina Hrvatima je tada donio imidž koji danas imaju Muslimani», novinar Paul Daley napisao je kako se u listopadu ove godine očekuje pojava trećeg izdanja službene povijesti ASIO-a. Knjigu je napisao bivši obavještajac John Blaxland. U knjizi će biti riječi o «Hrvatskoj šestorici» i velikoj korupciji u policiji države Novog Južnog Walesa u ono vrijeme.
Osim Vite Mišimovića, koji je djelovao u Sydneyju, u Melbourneu je kao agent provokator djelovao i izvjesni Ivica Mudrinić, koji je u hrvatskoj zajednici postao poznat kao jako grlat i radikalan hrvatski domoljub. Mudrinić je druge osobe u zajednici nagovarao na razne nasilne djelatnosti, da bi odjedanput nestao i vratio se u Jugoslaviju.
Sindičić je bio u Australiji 1978. godine
Prema pisanju australskog novinara makedonskog podrijetla Saše Uzunova, koji danas u Australiji slovi kao najveći stručnjak i poznavatelj djelovanja Udbe u Australiji, tijekom suđenja Vinku Sindičiću u Škotskoj, koji je u Edinburghu u listopadu 1988. godine izvršio atentat na vodećeg hrvatskog disidenta u iseljeništvu Nikolu Štedula, otkriveno je da je Udbin ubojica Vinko Sindičić 1988. godine bio i u Australiji, gdje je zajedno s još jednim jugoslavenskim agentom radio na planovima kako povezati političko djelovanje hrvatske zajednice u toj zemlji s terorizmom. Istaknuti djelatnici u hrvatskoj zajednici u Australiji imali su sreću što je Australska tajna služba, za razliku od Njemačke tajne službe, za Udbu povukla crtu preko koje njezini agenti nisu smjeli prijeći. Da nije bilo tako, Udba bi vjerojatno ubila i veći broj istaknutih hrvatskih disidenata i političkih aktivista u Australiji.
U ovom vrlo kratkom prikazu djelovanja Udbe u Australiji, nakraju je vrijedno prenijeti još i tvrdnju Saše Uzunova kako obavještajni izvori u Washingtonu i današnjoj Makedoniji potvrđuju da je jugoslavenski generalni konzul u Melbourneu između 1978. i 1979. godine dr. Georgi Trajkovski bio tvrdi djelatnik Udbe i glavni igrač u podvali «Hrvatskoj šestorici». Prema pisanju Uzunova, «Trajkovski je, nezadovoljan što Australija ne postupa oštrije prema Hrvatima u Australiji, zaprijetio da će Jugoslavija uzeti stvari u svoje ruke te da će tada doći do pravog nasilja».
Jugoslavija je to i učinila kad je, prema pisanju vodećeg australskog dnevnika «The Australian», generalni konzul Stanojlo Glišić 27. studenog 1988. godine iz pištolja pucao na mirne hrvatske prosvjednike ispred Jugoslavenskog konzulata u Sydneyju i teško ranio mladog Josipa Tokića, zbog čega je Australija zatvorila konzulat i protjerala cijelo osoblje iz Australije.
Uzunov također tvrdi da je Udba u svojim akcijama bila toliko nemilosrdna i djelotvorna da joj jedno vrijeme u likvidiranju protivnika nisu bili ravni ni KGB ni izraelski Mossad. U Münchenu je na groblju jedan cijeli dio groblja bio rezerviran za Hrvate koje je ubila Udba, piše Uzunov, koji je o djelovanju Udbe snimio i film.
Nove države nisu zainteresirane za otkrivanje Udbinih djelatnosti
Dr. Ian Schindler između ostalog je napisao i to kako niti jedna bivša jugoslavenska republika nema interesa istražiti ta ubojstva i djelovanje Udbe.
Na samom kraju, a iz vlastitog iskustva, moram reći kako je u hrvatskoj zajednici u Australiji, a posebno u nekim radikalnim organizacijama, bilo tajnih agenata koji su bili na istaknutim funkcijama i koji su po zadatku zagovarali politiku iz vremena NDH i poduzimanje nasilnih akcija u Australiji, sve u svrhu ocrnjivanja Hrvata u toj zemlji koji su uspješno provodili javnu diplomaciju s ciljem predstavljanja prave slike o Hrvatima u toj zemlji i pravu hrvatskog naroda na slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Nema dvojbe, nekih od tih agenata Udbe vratili su se u Hrvatsku i nakon 1991. godine, gdje su, između ostalog, nastavili i mene progoniti, o čemu ću više napisati u svojoj knjizi. Jedan od njih mi je direktno u oči, pred svjedokom iz Australije, u Hrvatskom saboru 1994. godine rekao «tebe treba ubiti». Duboko se nadam da će skora presuda Perkoviću i Mustaču u Münchenu biti početak otkrivanja imena Udbinih agenata, ne samo u Hrvatskoj, nego i u iseljeništvu.
U slijedećem prilogu objavljujemo članak osobnog tajnika Stjepana Radića i predsjednika HSS-a, dr. Jurja Krnjevića, u kojem on iznosi njegovo vrlo negativno mišljenje o hrvatskim komunistima.
Feljton Antuna Babića
HOP portal
