Feljton Antuna Babića
Ulaskom u koaliciju sa Zoranom Milanovićem i SDP-om nedavno izabrani predsjednik HSS-a, Krešimir Beljak, napravio je isto ono što je Puniša Račić učinio u Beogradskoj skupštini kad je 20. lipnja 1928. godine smrtno ranio vođu hrvatskog naroda i predsjednika HSS-a Stjepana Radića. Nije to bio samo fizički atentat na Stjepana Radića koji je, osnivanjem HSS-a, nakon više stoljeća ujedinio cijeli hrvatski narod na hrvatskom, demokratskom, čovječanskom, antitotalitarnom i socijalnom nauku. Bio je to nedvojbeno i politički atentat na jednu u hrvatskom narodu nikada zatomljenu ideju – ideju slobode, demokracije i vlastite države. Svojim velikim političkom karizmom i jednostavnim, ali jasnim porukama hrvatskom narodu, Stjepan Radić je, samo deset godina nakon njezinog nasilnog stvaranja, doveo u pitanje opstanak velikosrpske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (čitaj velikosrpske Jugoslavije) i morao je biti ubijen. Dakle, fizičkim ubojstvom Stjepana Radića plan je bio ubiti i njegov politički hrvatski pokret za odvajanjem Hrvatske od Srbije i Beograda, koji su i tada imali veliku potporu zapadnih svjetskih sila, posebno Velike Britanije i Francuske.
Hrvatska se danas nalazi na novoj povijesnoj prekretnici. Ili će opstati kao država i izvuči se iz velike gospodarske, financijske, demografske, duhovne i moralne krize, ili će nestati. I što u tako odgovornom, gotovo presudnom, povijesnom trenutku čini novi predsjednik HSS-a Krešimir Beljak? Po uzoru na Punišu Račića vrši strašan i neoprostiv politički atentat na HSS, životno djelo Stjepana Radića. Radi svojih osobnih, ali i, u što nemam niti malo dvojbe, ideoloških sklonosti prema komunizmu i Jugoslaviji, Beljak odvaja HSS od Domoljubne koalicije i prelazi u neokomunističku koaliciju SDP-a te tim potezom zapravo pridonosi rušenju Domoljubne koalicije u trenutku kad su se vidno popravile šanse da ta koalicija na čelu s HDZ-om pobijedi na dolazećim prijevremenim izborima.
Ako glasači HSS-a, posebno u onim predjelima Hrvatske gdje još postoji snažna odanost HSS-u kao hrvatskoj povijesnoj stranci, budu u većini glasali za Beljaka i Milanovića, Beljak bi svojim podmuklim potezom mogao zaustaviti put prema dolazećoj lustraciji i istinskoj demokratizaciji hrvatskog društva, koje je navijestila nepravomoćna osuda Perkovića i Mustača na doživotni zatvor. Ako Zoran Milanović ponovno dođe na vlast u Hrvatskoj nakon slijedećih izbora, taj će proces biti sigurno zaustavljen, a hrvatsko društvo ući će u još dublju i opasniju krizu.
Iz tog razloga niti jedan iskreni radićevac i haesesovac u Hrvatskoj, koji je pristupio toj hrvatskoj stranci koja se cijelo prošlo stoljeće borila za slobodu hrvatskog naroda, ne bi smio dati svoj glas koaliciji SDP-a i Beljakovom HSS-u. HSS je od svojeg početka bila demokratska i antitotalitarna stranka. Od 1918. do 1919. godine HSS je bila izrazito antkomunistička stranka. Kako su HSS i njezine vođe doživljavale komunizam i hrvatske komuniste najbolji svjedoči članak tadašnjeg (trećeg) predsjednika Hrvatske seljačke stranke dr. Jurja Krnjevića iz 1979. godine.
Treba podsjetiti da je zbog svojeg za ono vrijeme radikalnog hrvatskog držanja dr. Juraj Krnjević bio tri puta u dugogodišnjoj političkoj emigraciji. Međutim, ono što tom, danas vidimo, velikom hrvatskom političaru daje posebno obilježje je činjenica da ga je Stjepan Radića uzeo za svojeg osobnog tajnika već 1919. godine. Osobno nemam nikakve sumnje da se je našao u sličnoj situaciji kao što je ova danas, dr. Krnjević nikada ne bi išao u koaliciji s bivšim ni sadašnjim komunistima. Pod njegovim vodstvom HSS bi išla na izbore samostalno ili bi se udružila s HDZ-om, kao što smo to mi iz Australije učinili u povijesnim trenutcima 1990. godine. Za bolje razumijevanje mladih naraštaja korisno je napomenuti da sam ja jedini živući član Središnjeg odbora HSS-a za Hrvatsku i emigraciju, koji je izbran u Londonu u svibnju 1980. godine. «Narod koji vjeruje, da je pravo jače od sile i koji je izdržljiv i složan u borbi za svoje pravo, mora pobijediti», stalno je poručivao dr. Krnjević.
Evo što je u tom članku dr. Juraj Krnjević, koji je umro u Londonu 1988. godine, rekao o hrvatskim komunistima:
Hrvatski komunisti uvijek su bili i sada su teški izdajice
“To treba naglasiti i naročito utvrditi upravo sada kad oni u komunističkoj Jugoslaviji naveliko slave 60. godišnjicu osnutka Komunističke partije Jugoslavije.U tu svrhu u Beogradu je prošloga četvrtka održana svečana proslava rukovoditelja raznih komunističkih organizacija iz cijele Jugoslavije. Glavna točka te proslave bio je Titov posebno pripremljen izvještaj o osnutku i šezdesetogodišnjem djelovanju partije.
Izvještaj o tom govoru donio je zagrebački komunistički dnevnik “Vjesnik” na pune četiri stranice svojih širokih listova.Dovoljno je pročitati samo podnaslove Titova izvještaja da bi se vidjelo koliko se u njemu teško optužuje hrvatske komuniste i njihovu šezdesetogodišnju protuhrvatsku barbarsku i izrabljivačku djelatnost u Hrvatskoj i nad hrvatskim narodom.
Jedan od podnaslova Titova izvještaja glasi:
“Na svijetu ne postoji ništa u ime čega bi bilo tko mogao jednom narodu oduzeti slobodu i nezavisnost.” Na te riječi nastavlja: “Narušavanje suvereniteta – ma tko to činio i uime kojih ciljeva – predstavlja povredu temeljnih odredaba međunarodnog života i izravno dovodi u pitanje sigurnost u svijetu.”
Te riječi Tito u svom izvještaju navodi u vezi s Ugandom, Vijetnamom i Kambodžom. Kaže da je “uputio poruke” Njerereu i Aminu u Africi te Hua Kuo Fengu u dalekoj Kini.
Tito i njegova beogradska čaršija vode, kako se iz Titova izvještaja vodi, brigu o zemljama i narodima jugoistočne Afrike i daleke Azije te traže da se poštuju njihova politička i ljudska prava, a istovremeno vrše najveći mogući zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom.
Nijedan od tih azijskih i afričkih naroda nije na demokratski i nedvojben način izrazio volju za vlastitom suverenom i samostalnom državom, za razliku od hrvatskoga naroda i Hrvatske, koji su se svaki put premoćnom većinom hrvatskih narodnih glasova izjasnili za tu opciju.
Tito osobno hoda svijetom i šalje svoje ministre vanjskih poslova čak i u Irsku, s kojom Jugoslavija nema naročite odnose. Naveliko se ističu u Ujedinjenim narodima, glasajući zajedno s predstavnicima crnih naroda kako bi stvorili lažno uvjerenje da su Tito i beogradska čaršija zagovaratelji slobode i samostalnosti potlačenih i izrabljivanih naroda.
Još jedan velik podnaslov u izvještaju glasi:
“Nacionalna ravnopravnost bila je i ostala osnova i uslov našega zajedništva.” Uvodno Tito kaže da je “naša (tj. njihova) partija časno ispunila svoj historijski dug”.
Srbi su od početka bili gospodari Hrvatske
Čemu su mu potrebne tako očite dvije laži na svečanoj sjednici u čast 60. godišnjice stranke kojoj je on sam na čelu? Nacionalne ravnopravnosti nije nikada bilo u Jugoslaviji, ni u kraljevskoj ni u komunističkoj. Njome su uvijek, od njezina osnutka 1918. pa do danas, gospodarili Beograd i Srbija, izrabljujući ostale sastavne dijelove Jugoslavije. Uvijek je Srbin zapovjednik vojske u Zagrebu i u Hrvatskoj. Srbina su čak postavili i za zapovjednika mornarice na hrvatskom Jadranu.
Pojedini Hrvati samo su onoliko dobri koliko ih Beograd treba u svoje svrhe i za ono u čemu se Beograd ne želi sam izlagati. Tako su i prilikom ove parade u Beogradu gurnuli bosanskoga Hrvata dr. B. Mikulića da u ime partije izrazi priznanje Titu na njegovom izvještaju i šezdesetogodišnjem djelovanju, a Mikulić se mudro izvukao iz škripca što su mu ga postavili beogradski gazde tako što je rekao da su “Titina djela” priznanje njegova rada.
Tito i sastavljači njegova srbijanskim jezikom pisanog izvještaja ne vide u njemu ni Hrvatsku ni hrvatski narod, ne vide ni zločine ni nepravde počinjene od osnutka Jugoslavije pa do danas, ali zato vide bugarsku i makedonsku narodnost i kažu da su stavovi Bugarske u odnosu na makedonsku narodnost “zapravo usmjereni na zaoštravanje odnosa s našom zemljom”. A kamo vode Beograd i Srbiju njihovo već šezdesetogodišnje neprijateljsko i izrabljivačko držanje prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu? Na to nema odgovora u njegovu kilometrima dugom izvještaju o “časno ispunjenom” povijesnom dugu partije.
Za ovu priliku spominjem još samo jedno iz Titova povijesnog izvještaja, prema kojem su Tito i beogradska čaršija “otvorili našoj omladini sigurne perspektive budućnosti”. To zapravo znači da su u crvenoj Jugoslaviji otvorili još gori put nego li ga je doživjela sličnim radom kraljevska Jugoslavija 1941”.
- Juraj Krnjević
London, 27. travnja 1979.
8 The Chase, S. W. 4.
