Feljton Antuna Babića
“Historia est magistra viae”, napisao je još davne 55 godine prije Krista Ciceron u svojem djelu De oratore. Latinska izreka također kaže da je povijest svijedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja i učiteljica života itd. Nažalost, od postanka svijeta ljudi ponavljaju iste pogrješke. Duboko se nadam da mi Hrvati nećemo napraviti istu pogrješku i treći puta kad su u pitanju naši susjedi Srbijanci. Prva je bila 1918. godine, druga 1990. godine kad se nismo na vrijeme pripremili za Domovinski rat, a treća bi nam se mogla dogoditi u doglednoj budućnosti, ako na vrijeme ne shvatimo ozbiljnost prijetnji koja nam u zadnje vrijeme dolaze ne samo iz Beograda nego i od hrvatskih Srba u Republici Hrvatskoj.
Prvaci Komunističke partije Hrvatske Stipe Šuvar i Ivica Račan nisu prije 1990. godine uzimali za ozbiljno prijetnju da bi se Srbi u Hrvatskoj mogli pobuniti 1990. godine te da bi Srbija mogla izvršiti vojnu agresiju na Hrvatsku 1991. godine. Oni su jednostavno zatvorili oči i oglušili se na zdrav razum kad je Milošević grmio i javno prijetio da će granica između Hrvatske i Srbije biti na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Nikoga ne treba podsjećati na ratne strahote koje su nakon tih prijetnji sručile na Hrvatsku u hrvatski narod u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Danas smo, a posebno u zadnje vrijeme, ponovno svjedoci sličnih prijetnji i huškačkih napada iz Srbije, ali i unutar Hrvatske. Umjesto četničkog vojvode Vojislava Šešelja i velikosrbina Slobodana Miloševića, danas nam istom retorikom prijete predsjednik Vlade Srbije četnik Aleksandar Vučić i ministar rada Srbije Aleksandar Vulin. Hoćemo li mi Hrvati na vrijeme shavatiti da to nisu samo prazne riječi pokazat će vrijeme. Nažalost, Hrvatska i danas ima svojeg Šuvara, a to je bivši predsjednik Ivo Josipović i Ivicu Račana u liku Zorana Milanovića. Milorad Pupovac nije ništa drugo nego Nikola Jovanović, Srbin iz Bosne, koji je u članku “Hrvati i Srbi” 1902. godine nama Hrvatima zaprijetio sljedećom porukom: “Do istrage vaše ili naše”. Kao izravan svjedok vremena od prije 1990. godine i sudionik u političkim i ratnim događajima u Domovinskom ratu, nisam potpuno siguran ima li Hrvatska novog Franju Tuđmana.
Bit će sigurno onih koji će reći kako je Hrvatska danas članica NATO saveza i da smo stoga sigurni. Ovom prigodom želim samo podsjetiti na već nekoliko puta ponovljene javne izjave sv. Oca pape Franje kako je već počeo 3. svjetski rat. Povijest nam je već stotinama puta pokazala da se u velikim međunarodnim krizama i ratovima sklapaju i rasklapaju savezi. Danas je pred Hrvatskom ključno pitanje – jesmo li sposobni sami se od moguće nove agresije od našeg istočnog susjeda, ili pak nismo? Zbog dubokih svjetonazorkih podjela u hrvatskom društvu i lošem odnosu prema hrvatskim braniteljima nakon Domovinskog rata, bojim se da nismo. Uz to moramo uzeti u obzir i činjenicu da nas je svake godine sve manje i manje.
U tom kontekstu u ovom prilogu mojeg feljtona želim samo podsjetiti na retoriku i prijetnje koje su Hrvatskoj dolazile iz Srbije već 1988. godine, dok je još postojala Titova komunistička Jugoslavija.
SRBI PRIJETE SVJETSKIM RATOM
“Dok pojedini hrvatski novinari i političari u emigraciji i dalje sustavno i zlobno napadaju sve one hrvatske javne radnike u dijaspori koji ne vjeruju u mogućnost ostvarenja hrvatske države kroz smekšavanje vladajućeg komunističkog režima, tj. tzv. demokratizaciju Jugoslavije, Srbi se debelo smiju toj našoj narodnoj i političkoj naivnosti te istodobno planiraju kako da nas, baš zbog te naše političke naivnosti, još jednom, milom ili silom, prevare i zadrže u svojoj umjetnoj velikosrpskoj tvorevini na Balkanu. U slučaju da se taj plan pokaže teže ostvarivim nego što bi oni to željeli, Srbi unaprijed otvoreno prijete da će sa sobom, kao i prije pola stoljeća, povući u ponor cijeli svijet. Ta prijetnja o izazivanju trećeg svjetskog rata namijenjena je u prvom redu svjetskim silama koje su stvorile Jugoslaviju. Njima Srbi danas poručuju: „… ako nas ne podržite u našim nastojanjima za očuvanje Jugoslavije i naše prevlasti u toj državi, mi ćemo vas uvesti u rat koji ćemo izazvati“. To je mentalitet djeteta kojemu je roditelj dao igračku i koje, nakon što je igračku rastrgalo, od roditelja traži da mu ili popravi igračku ili dade novu.
„Pravoslavlje“, novine srpske patrijaršije od 15. svibnja o.g., donijele su na gotovo pune dvije stranice izvatke govora srpskoga pjesnika Milana Komnenića što ga je održao na skupu „Srbi i Albanci u Jugoslaviji danas“, održanog u Beogradu 26. i 27. travnja ove godine. Tim se govorom Komnenić svrstao rame uz rame s Vukom Draškovićem, Danilom Popovićem i drugim srpskim piscima, čiji je glavni zadatak danas uzdizanje četništva i sijanje mržnje prema svim srpskim „neprijateljima“: Hrvatima, Albancima, Slovencima, Makedoncima itd. Da bi se jasno pokazala podrška svih Srba megalomanskim velikosrpskim stavovima koje je Komnenić iznio na tom skupu, dijelove njegovog govora prenio je i velikosrpski režimski tjednik „NIN“ od 1. svibnja o.g.
Gospodo, mi smo u ratu
U svom govoru na tom skupu Komnenić je među ostalim rekao: „Mi ne tražimo milost od vas, nemojte je ni vi tražiti od nas… Ne pretvarajte se da nas volite jer ni mi vas ne volimo…“. „NIN“ Komnenićev nastup opisuje sljedećim riječima: „Najviše aplauza dobio je pjesnik Milan Komnenić. Skup je nazvao krvavim hepeningom. ‘Ja s vama nemam što razgovarati… Vi ste rekli što ste imali i htjeli… Gospodo, mi smo u ratu… Što se mene tiče, ništa vam ne vjerujem. Nemojte se čuditi što nasilje već sutra može roditi novo nasilje… Među nama sloge nema niti pomirenja može biti… Ako bude morao u ponor, srpski će narod, kao prije pola vijeka, za sobom povući cijeli svijet, koji je prema njihovoj sudbini toliko ravnodušan… Čuo se aplauz solidarnosti…“, piše „NIN“.
Ne gurajmo glavu u pijesak
Može li i smije li nakon ovakvih izjava sa srpske strane postojati u nas Hrvata i tračak sumnje u srpske namjere? Nemojmo gurati glavu u pijesak. Nemojmo olako prelaziti preko tih srpskih prijetnji. One su ozbiljne. Nisu te prijetnje upućene samo Albancima, nego još i više nama Hrvatima. Naime, unatoč našoj čestoj naivnosti, mi smo još uvijek ti koji stojimo Srbima na putu ostvarenja njihova megalomanskog sna: Velike Srbije u današnjoj Jugoslaviji. Iza prijetnji Milana Komnenića ne stoji neka mala beznačajna skupina emigrantskih četnika, nego i srpska komunistička vlada na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Samo je pitanje vremena na što upućuje predigra u Sloveniji, kad će Srbi pokušati putem vojske obračunati s „neposlušnim i osiljenim“, kako to govore u Beogradu, Slovencima i Albancima. Ako u tom trenutku Hrvatska ostane i dalje šutjeti, i ona će ubrzo nakon toga, po ne znam koji put od 1918., doći na red. Mi Hrvati tražimo miran razlaz i prijateljske susjedske odnose sa srpskom državom. No, ako to ne bude moguće jer Srbi to ne žele, onda za nas mora i danas vrijediti ona Radićeva izjava iz 1902. godine: „Oni napadaju. Mi se moramo braniti“.
Potvrdu o tomu što o nama misle Srbi u Srbiji, s kojima se jedino može raspravljati o tzv. demokratizaciji Jugoslavije, a ne s onima u Londonu i New Yorku, iako se ni oni ne razlikuju mnogo od jednog Komnenića ili Draškovića, nalazimo i u sve češćim, otvorenijim i bezobzirnijim izjavama srpskih intelektualaca o nama Hrvatima kao narodu. Kroz brojne knjige te vjerski i režimski tisak u Srbiji srpska inteligencija svakodnevno bombardira srpsko stanovništvo tzv. „znanstvenim tezama o genocidnim porivima hrvatskog naroda i njegovoj kolektivnoj krivnji za događaje u Drugom svjetskom ratu“. Zašto se to čini? Komu to treba? Nije li to masovno pranje mozgova širokih slojeva srpskoga društva? Nije li to širenje mržnje i huškanje srpskog naroda na hrvatski narod? Nije li to, naposljetku, pripremanje Srba za „konačni obračun“ s Hrvatima?
Zar se s takvim ljudima može ljudski sjesti za stol i razgovarati o demokratizaciji Jugoslavije, u kojoj bi svaki narod bio gospodar svoje sudbine? I kad se u Hrvatskoj, koja još uvijek živi u strahu, nađe jedan hrabar muž kao što je povjesničar prof. Ljubo Boban, koji je u zagrebačkom tjedniku „Danas“ velikom lakoćom i zdravom logikom ukazao na besmislenost i lažnost srpske propagande o broju nastradalih Srba u Hrvatskoj za vrijeme rata, tada se na njega digne cijeli srpski propagandni stroj, koji u toj „demokratiziranoj“ Jugoslaviji ima pravo da na Bobanovo iznošenje istine odgovori još gorim i crnjim legendama i lažima o krvoločnosti nas Hrvata za vrijeme rata, i to ne u beogradskom listu „Nin“, nego u tjedniku „Danas“, koji izlazi u glavnom gradu Hrvatske. Bilo bi bolje kad bi „Danas“ promijenio ime u „Srbobran“, u kojem je isto tako u Zagrebu 1902. nama Hrvatima bio najavljen rat do uništenja.
Sluganstvo hrvatskih komunista
Na te teške i lažne optužbe Beograda na račun nas Hrvata hrvatski komunisti šute i time samo potvrđuju svoje sluganstvo Beogradu. To sluganstvo hrvatskih komunista prema Beogradu nikada nije bilo javnije i otvorenije nego ovih dana, kada je Centralni komitet SKH raspravljao o tomu koga će predložiti kao kandidata za predsjednika Centralnoga komiteta SKJ, koji po rotacijskom sistemu treba doći iz Hrvatske. Kandidati za taj položaj bili su Ivica Račan, čovjek za kojeg se tvrdi da je pobornik demokratizacije, i zloglasni Stipe Šuvar, koji se u zadnje vrijeme otvoreno dodvoravao Srbima. Prema naređenju iz Beograda, hrvatski su komunisti izglasali da kandidati za poziciju predsjednika Partije budu Račan i Šuvar, znajući unaprijed da će Šuvar biti izabran jer tako želi Beograd. To beskičmenjaštvo hrvatskih komunista bila je previše i za novinarku tjednika „Danas“ Jelenu Lovrić, koja je nakon odluke Centralnoga komiteta SKH napisala da će izborom Stipe Šuvara Predsjedništvo CK SKJ dobiti predsjednika kakvog je i zaslužilo.
Izborom Stipe Šuvara na čelo Partije u Jugoslaviji u najkritičnijim trenucima konzervativci u Partiji na čelu sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem dobili su novog hrvatskog Šubašića, koji će pred svijetom govoriti da on kao Hrvat zastupa volju hrvatskog naroda za održavanje i spašavanje Jugoslavije. I ne samo to. Izborom Stipe Šuvara, koji je najodgovorniji za uništavanje školstva u Hrvatskoj, pokazalo se kako u Jugoslaviji ne vrijedi Gorbačovljevo pravilo da oni koji su zemlju doveli u današnju tešku situaciju moraju napustiti svoje položaje. Naprotiv, oni koji su najviše krivi za sve zlo koje danas vlada u Jugoslaviji, ne samo da ne odlaze s položaja, nego se na svojim položajima učvršćuju i spremaju za obračun s gladnim i golorukim narodom.
Uloga hrvatske emigracije
Što u ovim prijelomnim i teškim trenucima svoje povijesti hrvatski narod u domovini može očekivati od nas iz emigracije? Vrlo malo. Hrvatska emigracija nikada još nije bila toliko razbijena kao danas, a da se i ne govori o dezorijentaciji koja među nama vlada kada je riječ o putevima i načinima pomaganja hrvatskom narodu u domovini. Ratna i poratna generacija hrvatskih izbjeglica, pravih političkih emigranata, kod koje ne bi postojala sumnja što bi se u ovim trenucima trebalo raditi i kod koje se ne bi pojavljivala neodlučnost jesmo li mi Hrvati za hrvatsku državu i protiv svake Jugoslavije ili nismo, izumrla je. Onaj manji dio novije generacije emigranata, koji su se izgrađivali u emigraciji i koji čvrsto stoje na pozicijama hrvatske države, nalazi se u izolaciji. Prisiljeni su opravdavati se i braniti od optužbi kojima ih podvrgavaju hrvatski emigrantski krugovi, koji se za volju i zbog interesa svjetskih sila moraju izjašnjavati da mi Hrvati možemo doći do svoje slobode samo kroz borbu za ljudska prava i demokratizaciju Jugoslavije. Ti ljudi ne vjeruju u volju i odlučnost hrvatskoga naroda da u prvom povoljnom trenutku ustane i izbori svoju slobodu i državnu samostalnost.
Međutim, iako je emigracija najvećim dijelom zakazala jer živi u ekonomskom blagostanju u kojem je naš narodni rad više neka vrsta hobija i popunjavanje vremena nego neko ozbiljno i iskreno žrtvovanje za Hrvatsku, hrvatski će narod u domovini, kao i toliko puta u svojoj burnoj i teškoj povijesti, pokazati da je Hrvatsku nemoguće okupirati. A NI ZA VJEČNO POKORITI. Kad se naš neprijatelj bude najmanje nadao, hrvatski će narod ustati kao jedan jer nema više što izgubiti i nema kamo bježati. Hrvatska je njegova domovina. I hrvatski narod u svojoj domovini Hrvatskoj ili će biti slobodan ili ga neće biti. Ja sam duboko uvjeren da će se dogoditi ono prvo jer se narod koji je dao jednog Stjepana Radića ne može samo tako lako zbrisati s lica kugle zemaljske”.
Ante Babić
Hrvatska sloboda, srpanj 1988.
