U Bosni i Humu je ćirilička ustavna grafija u tijeku XIII stoljećaa potisnula raniju glagoljicu, čiji su odjeci Grškovićev apostol, točnije njegov odlomak iz sredine XII stoljeća i Splitski misal i njegov odlomak iz XIII stoljeća. Ujedno, to je i posljednji trag aktivnog života glagoljice u bosanskom srednjovjekovlju. Konzervativna bosanska ćirilička grafija rukopisnih kodeksa namijenjenih potrebama Crkve bosanske ipak pokazuje neke znakove povezanosti s glagoljičkom tradicijom od Humačke ploče iz XI stoljeća do glagoljičkih zapisa i abecedara u Zborniku krstjanina Radosava u Čajničkom evanđelju ( poznato je da je danas srpskom rukom etnički očišćeno Čajniče, tik uz Rudo na samoj granici Bosne prema Sandžaku, ali u dalekoj prošlosti imalo je i ono hrvatska i katolička obilježja ) ili očito glagoljičke podloge Nikoljskog evanđelja i Hvalova zbornika. Pored nerijetko poetski sugestivne epigrafike, što se ogleda kroz natpise i stećke, diplomatiku, kroniku, rodoslove ili bosanske ( berlinske ) Aleksandride, najznatniji tekstovi starije, srednjovjekovne bosanske ćirilice jesu evanđelja, primjerice Divoševo, Vrutoško, Nikoljsko, Batalovo, Srećkovićevo, Kopitarovo, Daničićevo, Giljferdingov – Beogradski, te napose zbornici biblijskog i apokrifnog štiva na primjer krstjanina Hvala – Mletački. Ti “krstjanski” odnosno biblijski tekstovi ušli su po padu Bosne u repetorij pravoslavne crkve i tako se sačuvali. Razvijenom su bosančicom nastavili djelovati bosanski franjevci i nakon dolaska Turaka u Bosnu. Stvorili su motivsko – tematski i stilski konzistentnu književnost, dijelom oslonjenu na hrvatsku glagoljašku tradiciju. Izdvajaju se među franjevcima pisci kao što su Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Lovro Šitović i općenito tisak. Karskij na temu tiska veli: “Značajno se razlikuje od običnog ćirilskog tiska jugoslavenskih izdanja bosanska ćirilica, zvana još i bukvica, u čiju je osnovu postavljeno pismo što su ga upotrebljavali katolici u Bosni, Hercegovini i dijelom u Hrvatskoj u 14. i 15. stoljeću i kasnije.” Ovo je izvadak iz slavnoga djela fra Matije Divkovića “Nauk krstjanski i Sto čudesa,” tiskanog u Veneciji 1611. godine. Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, onda u turskoj Dalmaciji, pobliže u kopnenom zaleđu priobalnog dijela Dalmacije u razdoblju od XVI do XVII stoljeća. Bosanski muslimani što su rabili hrvatsku bosančicu, nazivali su to pismo još i begovicom ili begovskim brzopisom.
Osim toga, tim se pismom pišu i sultanska akta do kraja vladavine Sulejmana Drugog, zatim listine turskih upravljača u našim krajevima, te rumunjski i mađarski diplomatički tekstovi. Dok u Bosni ćiriličko pismo istiskuje glagoljičko, u Hrvatskoj naprotiv, glagoljica supostoji s bosančicom kao element tropisamske književnosti hrvatskoga srednjovjekovlja. Ponekad se i ponegdje kao u Poljicama i ne razlikuju po nazivu. Ivan Milčetić je u Hrvatskoj glagoljskoj bibliografiji”, pohranjene u starinama JAZU 1911. godine, upozorio kako će se u toj njegovoj studiji naći nebrojeno dokaza da su glagoljaši dobro poznavali ćirilicu u cijelom području hrvatskog glagolizma, pa i u Istri. No, poznato je kako su Srbi,usprkos obilju neoborivih znanstvenih dokaza o lingvističkoj pripadnosti i bosančice i ćirilice hrvatskome izvornom kulturnom krugu, oba pisma grubo, bezobzirno i beskurpulozno stoljećima prisvajali kao vlastitu, a zapravo ukradenu hrvatsku kulturnu baštinu, te se i danas ponose otimačinom toga povijesnog hrvatskog kulturnog blaga i širom svijeta rade promidžbu kako su konkretno ćirilicu izmislili Srbi. Sve do sada potanko prikazano i objašnjeno pokazuje kako je ćirilica u Hrvata nastala onda kad Srbi pod tim imenom kao narod još nisu ni postojali, još manje imali srpsku državu, ali ih nije sram kazati da je, eto, pismo ćirilica možebitno datumom i starije od samoga imena srpskoga naroda. I to je u sprskome igrokazu poigravanja i srpskoga nadvladavanja laži nad istinom moguće kao predstava tragikomediografskoga karaktera za vanjski svijet. Važno im je da su naoko uspjeli nešto vani predstaviti kao navodno svoje i originalno, a što je istina, to njih i ne zanima, kao što ih pojam istine u dubokoj srži i na zanima kao vrijednosna kategorija. Istraživanja novijega datuma, prvenstveno Štefanićevi katalozi glagolitike otoka Krka i Arhiva JAZU, potvrdila su i proširila navod iz Milčetićeve “Hrvatske glagoljske bibliografije” iz 1911. godine. Najstariji su spomenici bosančice, zapadne ćirilice na hrvatskom području omiški “Natpis kneza Miroslava” iz prve polovice XIII stoljeća. “List omiškog kneza Đure Kačića” općini dubrovačkoj iz 1276. godine, te brački izvori kao što su “Natpis povalijskoga praga” iz 1180. godine i “Povaljska listina” iz 1250. godine što je prijepis starije listine iz kraja XII stoljeća koju je napisao splitski kanonik Ivan.
Ta listina, kao i darovnica Mladena Šubića Vidoju i braći iz 1336. godine u splitskomu kaptolskom prijepisu iz 1410. godine ili Papalićevo i Marulićevo čitanje “Hrvatske kronike” iz izvornika, svjedoči o udomaćenosti bosančice u kulturnom ambijentu Splita. Kao pismo za svjetovne potrebe, bosančica je uz glagoljicu u obredu, prevladala na području Poljica. To se ogleda kroz “Poljički statut” iz 1440. i njegov dodatak obznanjen 1665. godine, zatim preko “Aleksandride”; “Poljičkog molitvenika” iz 1614, te “Statut poljičke bratovštine Svetoga Kuzme i Damjana” iz 1619. godine. U Makarskoj je krajini pronađen vjerojatno izvornik Papalićeva prijepisa “Hrvatske kronike.” U Dubrovniku su pored bogate diplomatičke djelatnosti nastali obimni tekstovi pisani bosančicom. I “Leipziški lekcionar” iz posljednje četvrti XVI stoljeća oslonjen je na glagoljsku tradiciju, te je to svojevrsni hrvatski obol povijesnom razvitku čak i njemačke srednjevjekovne pismenosti i književnosti, pisane uz elemente glagoljičkoga brzopisa. U hrvatskim južnim krajevima ističu se “Dubrovački lekcionar” s početka XVI stoljeća, dubrovački “Oficij s molitvama Bogorodici i 15 molitava svete Brigite”, tiskan u Veneciji, što predstavlja i godinu početka tiskanja bosančicom i to na tlu Venecije. Vrijedi još istaknuti i “Libro od mnozijeh razloga” iz 1520, također s dubrovačkog područja. Tu su i oni najstariji poznati dvanaesterački stihovi svjetovne umjetničke poezije na narodnom jeziku. I glasoviti citat iz toga doba “Sada sam ostavljen srid morske pučine…” zapisani su bosančicom u dubrovačkom carinskom statutu u vremenu između 1421. do 1430. godine. Znamenito djelo naše književnosti, Dešićev molitvenik “Hortulus animae” ( “Raj duše”, objavljen u talijanskoj Padovi 1560. godine, dakle iz XVI stoljeća, prepisao je pismom hrvatske bosančice u Beogradu 1567. godine notar Marinus Nicolai, a po narudžbi članova tada mnogobrojne dubrovačke trgovačke kolonije, što je obitavala i djelovala u Beogradu. Dakako, Srba, pogotovo države Srbije u to daleko vrijeme u Beogradu nije bilo ni na vidiku, pa ni na puškomet od Beograda. Uostalom, sami su srpski povjesničari pomalo slučajno, nikako svjesno, planirano i u nenadanom napadu iskrenosti, otvoreno priznali da Beograd povijesno nema dodirne točke sa Srbima i sa Srbijom, time što godinama i destljećima pad Smederevske despotovine despota Đurađa Brankovića 1459. godine pod tursku vlast ujedno opisuju i padom posljedje srpske utvrde pod vlast Turaka. I samim tim su i skočili neplanirano i neočekivano u zamku priznanja da je Beograd 1521. godine pao u turske ruke kao mađarski grad, jer su ga uz ostale kršćanske trupe, tad najviše i branili Mađari koji su ga u to doba posjedovali u sklopu svoje države kao mađarski grad Nandorferhervar.
Privatna pisma i listine pisali su bosančicom, kao i glagoljicom, brojni hrvatski plemići i velikaši Frankopani, Keglevići, Petar Kružić, Nikola Jurišić, Peranski i mnogi drugi. Interferirajući s glagoljicom funkcionalno izdiferencirano, pri čemu je glagoljica bila zastupljena u obrednim knjigama, a bosančica u neliturgijskim i svjetovnim spomenicima, bosančica je i hrvatsko narodno pismo, što dokazuje i njezin sedmostoljetni kontinuitet na dijelu našega etničkog prostora, poglavito srednje Dalmacije i Poljica. O spoznaji da je bosančica kao i glagoljica, nasuprot latinici, obilježje i obrana narodne vlastitosti, svjedoči okružnica bosanskog franjevačkog provincijala fra Luke Karagića od 1. srpnja 1737. godine u kojoj se, pored ostaloga, pod prijetnjom sankcija braći redovnicima, zabranjuje uporaba, kako javna, tako i privatna, latinice za pisanje hrvatskih tekstova. Istu svijest pokazuje odluka franjevačkih starješina donesena na skupu u Sinju 17. lipnja 1749. godine kojom se “očima učiteljima” naređuje da svoje učenike nauče pisati bosančicom materinski jezik. To povijesno jedinstvo, prepletanje slavenskih grafija u nas, osjetili su i oni djelatnici u nas kojima slavenska paleografija nije neposredan predmet proučavanja. Tako je svojedobno jednom prigodom Miroslav Krleža izjavio slijedeće: ” Hrvati su pisali glagoljicom, a ćirilica je isto tako hrvatsko pismo kao i glagoljica, mislim hrvatsko historijsko pismo.” Osebujnu složenost, slojevitost naše kulturne povijesti obilježenu suživljenošću tradicija, proumljeno simbolizira čin skromnoga glagoljaša Gašpara Vnučića iz Grobnika, koji u svojemu pisanom ” Let gospodnih 1568″ zaključno “amen” jedne molitve bilježi trojako i to glagoljicom, latinicom i bosančicom, što ilustrira povijesni niz uporabe sva tri hrvatska pisma, kojima treba povijesno priključiti, naravno, još i ćirilicu koju su Srbi, kao i mnogo toga drugoga podlo i podmuklo preoteli od Hrvata i samovoljno proglasili tobožnjim “srpskim” pismom, što i danas neumorno laprdaju gdje god i kad god stignu. I time čine još jedno od mnogobrojnih djela svojevrsnoga kulturocida nad hrvatskom kulturnom baštinom, lažući svojski, zdušno i fanatično, baš onako kako je to jedan od najvećih patoloških lažljivaca u povijesti Srba Dobrica Ćosić i opisao i za sobom ostavio budućim srpskim naraštajima kao životno geslo i vlastitu oporuku srpskome narodu već legendarnu misao, vrijednu za svaki životni besmisao: ” Laž je srpski državni i nacionalni interes i laž je u biću i u duši Srbina.” Kad jedan narod tako slijedi i za njegova života, ali i posthumno jednog patološkog lažljivca poput gedže Ćosića, onda i ne čudi što ostaje u ostatku planeta neshvaćen, neprihvaćen i odbačen. Kad bi Srbi u ime svoga lažnog domoljublja jednom odbacili ideje urbicida u ratu radi uništavanja i vječnog zatiranja tragova zapadne i nadasve zapadnokršćanske civilizacije, a sve zarad provedbe nasilnog i rušiteljskog širenja svetosavlja po principu ognjem i mačem spaljene zemlje, možda bi im i zakrečale moždane vijuge proradile i u glavama im zasvijetlila žarulja i obasjala pomračeni um spoznajom da čitavo čovječanstvo ipak nisu uspjeli obmanuti i prevariti, računajući na svoj finalni proizvod memoricida kao povezanog djelovanja ratnoga i mornodopskog kulturocida i urbicida nad hrvatskom kulturnom baštinom, a u konkretno iznijetom primjeru nad oblicima besprimjernog i besprizornog posezanja za baštinom povijesnog hrvatskog jezikoslovlja. Dakako, u svome nezaustavljivom rušilačkom obračunu s istinom Srbi bez zazora sve hrvatske srednjovjekovne pisce i svu povijesnu materijalnu i nematerijalnu građu manirom osvjedočenih prevaranata proglašavaju Srbima i srpskom povijesnom ostavštinom, samo zato jer su tako poželjeli otimačinom hrvatskog kulturnog naslijeđa nadoknaditi pola tisućljeća nemanja niti jednog djela i niti jednog srednjovjekovnog sprskog pisca iz doba kad su Srbi bili pod Turcima. I u nedostatku vlastite tradicije iz sujete, ljubomore, zavisti, obijesti, pakosti spram iznimno bogate hrvatske kulturne baštine u Srba se rodila mržnja prouzročena psihološkim kompleksima i frustracijama što, eto, nemaju vlastitu izgrađenu srednjovjekovnu kulturnu tradiciju, te moraju na sebi svojstven način sve to posuđivati i to u srpskoj uobrazilji, posve normalno i legalno krasti od Hrvata i onda glumiti ludilo “iznenađenosti” i “uvrijeđenosti” što Hrvati traže natrag ono što su Srbi ukrali. Tko god je u životu pogledao barem jedan film ili seriju kriminalističkoga žanra, lako će i brzo prepoznati stil govora srpske društvene i političke elite današnjice, oličen u dvije najizrazitije mafijaške floskule tipa: “provokacije” i “ucjene” što ih Hrvatska, navodno na dnevnoj bazi servira raznim povodima Srbiji. Spočitavati na umjesan i civiliziran način okorjelom prijestupniku i počinitelju razbojničke krađe ili ubojstva uljudne pozive na predaju policijskim snagama u trenucima kad policija drži bandu u okružju pod punom borbenom opremom, ravna je mazohističkom ponašanju pojedinih hrvatskih javnih, društvenih i političkih uzvanika u apelu na buđenje zaturene svijesti i savjesti kod srbijanskih uzurpatora hrvatske kulturne baštine, pljačkane od strane Srba, ne samo tijekom domovinskoga rata, nego kako vidimo i kroz čitava stoljeća. Primitivni i agresivni narod neće, ne želi i ne može razumjeti civilizacijske norme ponašanja i poštivanja tuđe kulturne tradicije, jer ni vlastitu ne zna poštivati, čuvati i vrijednovati na pravi način.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal