NACIONALNO ZLOSTAVLJANJE HRVATA: SPORTAŠI HRVATI U SRBIJI NE SMIJU ISTICATI SVOJU NACIJU

Gledam ovu Olimpijadu koliko mi vrijeme dopušta i vidim neke nejvjerojatne stvari.

Najnoviji eksces Draška Brguljana, Hrvata iz Kotora, čiji je stric Mario čelnik hrvatske zajednice u Kotoru i jedan od nekoliko vodećih hrvatskih političkih prvaka u Crnoj Gori je neobjašnjiv, neshvatljiv, nemoguć sa stanovišta zdravog razuma. Nakon poraza Crne Gore od Hrvatske 12:8 u polufinalu vaterpolskoga turnira Draško Brguljan je u histeričnom napadu kroatofobije davao velikosrpske izjave za srbijanske medije i najvaljivao da navija za pobjedu Srbije nad Hrvatskom barem pet razlike u finalu. I sve to govori Draško Brguljan od oca Hrvata Zorana iz Prčnja kod Kotora i brata od strica Darka, isto reprezentativca Crne Gore i strica mu Marija koji je prvi na braniku obrane nacionalnih interesa Hrvata u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori.

Kad je zimus Srbija organizirala EP u Beogradu Srbi su najviše izviždali i hrvatsku i crnogorsku himnu na isti način, a pljeskom su pozdravili smao himne Rusije i Grčke. Svim ostalim su manje ili više fućkali. Tada su vrijeđali sve igrače Crne Gore, kako neke pola njih što se pišu kao Crnogorci ili Srbi pravoslavci, tako i čak 6 od ukupno 13 vaterpolista Crne Gore koji su Hrvati. Eto, Hrvata je danas u Crnoj Gori manje od 2%, a skoro pola ekipe Crne Gore u vaterpolu su Hrvati Mlađan Janović, Darko i Draško Brguljan, Zdravko Radić, Vjekoslav Pasković i Antonio Petrović, a do prije neku godinu bio je i sedmi koji je prestao aktivno igrati vaterpolo, a to je Nikola Janović.

Međutim, koliki je strah od združene četničke odmazde velikosrpske klike u CG i samo deklarativno crnogorske nacionalne opcije koja je uvijek na natjecanjima uz skute Srbima na tribinama protiv Hrvata sa spojenim srpskim i crnogorskim zastavama, vidjelo se i u tom i nizu drugih primjera.

Ovo su slučajevi za psihologe i psihoanalizu, rekao bih da je posrijedi i Štokholmski sindrom žrtve koja se nakon trauma i iživljavanja od neprijatelja i vječnog progonitelja opet njemu podaje i pada mu ničice kao vjerna sluga, jer se sve to ne može zdravim razumom objasniti, tim prije što su Brguljani devedesetih imali velikih problema uopće opstati u Kotoru i Boki Kotorskoj, pogotovo kad je sadašnji čelnik hrvatske udruge u Kotoru Mario Brguljan kao vaterpolo sudac utakmica vaterpolske lige Srbije i Crne Gore vrlo često, hrabro i otvoreno prozivao srbijanske klubove kako ga ne mogu potkupiti i ucijeniti da sudi u njihovu korist, te im je često govorio kako “Montenegro nije srpsko leglo.” Oni mu to nisu nikad zaboravili, tim prije kad je postao i vaterpolski dužnosnik na razini europske vaterpolo federacije kao predstavnik Crne Gore, te su sad njegov sin Darko i spomenuti nećak Draško pod velikm pritiskom i sigurno i dodatnom prismotrom, kako Mila Đukanović, osvjedočenog veliksorbina i dokazanog hrvatomrsca i nadasve vjerne sluge Vučića, Šešelja i Nikolića, koje slijepo i ponizno služi i sluša kao i nekad Miloševića. I zato mislim da je ponašanje Draška Brguljana zapravo ponašanje jedne ucijenjene i zastrašene osobe, jer ni on, niti njegov brat od strica Darko ne mogu nikad zaboraviti što su im velikosrbi u Boki priređivali od 1990. do 2006. godine, ali po njegovom sligeranjskom ponašanju spram onih za koje je svjestan da su mu neprijatelji, situacija očito nije nimalo bolja ni danas.

Draška i Darka Brgljana srbijanski mediji, kao i sve ostale Hrvate u momčadi Crne Gore predstavljaju Crnogorcima, jer za njihov pojam Hrvat ne može i ne smije reći ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori da je Hrvat, niti se to može i smije još i medijski kazati i priznati za neku javnu ličnost, pogotovo sportaša iz Srbije ili Crne Gore da je etnički Hrvat. Ali, zato pjene kako je normalno da recimo crnogorski vaterpolist Jokić, teški velikosrbin i njemu slični velesrbi u crnogorskim reprezentacijama, kao nogometaš Stefan Savić, Mirko Vučinić ili Stevan Jovetić slobodno mogu i srbovati i četnikovati i orgijati protiv Hrvata i Hrvatske, a da im to bude potpuno normalno. Jer, za “nebeski narod” vrijede dvostruki standardi. Misle kako je njima bogomdano sve što zamsile, a drugi mogu to imati samo ako velikosrbende to dopuste. I mnogi navodno “procrnogorski” mediji u Podgorici uporno izbjegavaju reći bilo kad i bilo gdje da boje Crne Gore brani pola igrača Hrvata iz Boke Kotorske.

Očito, Crnogorci, kao i Srbi misle da Hrvati u CG, kao i u Srbiji mogu biti kao reprezentativci te dvije države tek kao neka vrsta suvremenih i plaćenih sportskih gladijatora. Mogu medaljama, čak i zlantim kao Davor Štefanek i pobrati najveću slavu, ali nikako ne smiju reći da su Hrvati, te bizantske i turske sluge s Balkana smatraju kako i Hrvati i ostale manjine u Srbiji i Crnoj Gori kao sportaši zapravo mogu biti neka vrsta plaćenih i potencijalno bogatih i modernih robova. Zna se da rob nije imao nikakva ljudska prava, a to što ruske i turske sluge Srbi sa opet njihovim popravoslavljenim slugama u CG kao što su Đukanović i svita oko njega u vrhu vlasti terorom čine nad Hrvatima je posebna priča.

Ne bih sad da opširno opisujem slučajeve Darka Štefaneka, Franje – “Vanje” Udovičića, Mirka Vičevića i povjesničara Dragana Markovine i brojnih drugih, jer svi imaju zajendički imenitelj zvani Štokholmski sindrom.

Te ljude što kao javne ličnosti i u nacionalnom, vjerskom i politički – ideološki podjeljenom smislu žive iz dana u dan teško je razumjeti, ali očigledno je kako nisu svi ljudi jednako hrabri. Svima njima nedostaje hrabrost, smjelost i odlučnost, unatoč svim opasnostima kojima bi se izložili kad bi u Srbiji i Crnoj Gori svuda i na svakom koraku rekli tko su, što su, što i kako i svemu ozbiljno i životnom u političkom smislu misle. Tu je na djelu posvemašnja asimilacija, totalni etnocid s elementima onog najstrašnijeg oblika memoricida, apsolutnog gubitka sjećanja i pamćenja na pretke, jer im se tako što u tim teškim i surovim sredinama nameće kao prvi i posljednji uvjet opstanka u takvim društvima organiziranim na načelima neke azijatske ili afričke, a ne europske zajednice naroda.

Čitao sam kao mlađi, još prije dvadesetak godina na te i slične teme po Evropi, te mogu reći da ovo što Srbi na planu duhovne i nacionalne asimilacije rade Hrvatima u biti Srbi samo kopiraju od još nekoliko velikih europskih tlačitelja i progonitelja drugih naroda i najbližih susjeda.Nije čudo i nije slučajno da baš Španjolci podupiru Srbe glede nepriznavanja Kosova. Ja sam to skužio nakon iskustva proučavanja španjolske povijesti ugnjetavanja i progona Katalonaca, Baska i Galjegosa. Čak su Kastilijanci iz Madrida išli toliko daleko da su Kataloncima u Barceloni sustavom otvorene višestoljetne promidžbe odnarođivanja Argaona ( Zaragoza ) i Levantea ( Valencia ), napravili jednu tužnu i očajnu situaciju za Katalonce da danas samo najobrazovaniji ljudi u susjednim pokrajinama Katalonije, a to su Aragonija ( Zaragoza ) i Levante ( Valencia ) znaju da su im preci zapravo krvno i etnički bili Katalonci, a ne Španjolci iz Madrida ili Andalužani iz Seville. Madrid je očerupao i opljačkao katalonski etnos, kao što su Srbi opljačkali i prigrabili hrvatski entos islamiziranih Hrvata ( danas Bošnjaka iz BiH-a ) ili još puno prije toga hrvatski etnos posrbljenih Dukljana ( današnjih Crnogoraca ). I što se događa u Zarazozi i u Valenciji u svijetlu sukoba Madrida i Barcelone? Isto ono što i u trokutu Beograd – Sarajevo – Podgorica spram jedino prirodnog trokuta Zagreb – Sarajevo -Podgorica. Što je Madrid Barceloni, to je Beograd Zagrebu, jer su Srbijanci po uzoru na Kastilijance iz Madrida sustavnom promidžbom tijekom dvadesetog stoljeća uspjeli kod slabije obrazovanog svijeta u Bosni i Crnoj Gori propagandom napraviti odbojnost i neprijateljski stav prema Hrvatskoj, kao što je to uspio i Francov režim, ali i nakon njega u Madridu s Aragoncima iz Zaragoze i Leventincima iz Valencije spram Barcelone. I sad je i svijet u Aragonu i Valenciji podijeljen na dva dijela u odnosu na Madrid i Barcelonu, kao što je i podjela društva u Bosni i Crnoj Gori prema hrvatskoj ili srpskoj opciji. Srbijanski osvajački ratovi iz devedestih ipak su koliko toliko popravili barem djelomično stanje svijesti u Bosni i CG u odnosu na Hrvatsku, ali to je sve premalo i nedovoljno, jer oni bi da je situacija normalna i jedni i drugi trebali biti 100% za Hrvatsku, jer sa srbijanskim Azijatima nemaju ništa ni etnički, ni etički. I kao u Aragonu i Levantu u Španjolskoj, tako je i društvo u Bosni i CG podijeljeno uglavnom po jednoj osnovici.

Mladi i obrazovaniji naraštaj u Aragonu i Levantu je više uz Katalonce i Barcelonu i podupire i njihovu najavu otcijepljenja od Madrida, dok su stariji, ali i srednjovječni, pa i mlađi slabijega obrazovanja uz Madrid i izigravaju i glume veće Kastilijance i Španjolce od onih u Madridu, iako i sami znaju da u Madridu ne vole ni Zarazozu ni Valenciju, kao ni Barcelonu, pa im se uzalud dodvoravaju. Isto je slučaj sa zaluđenim starijim i manje obrazovanim ljudima u Bosni i Crnoj Gori. I oni su svjesni da ih Srbijanci ismijavaju i rugaju im se, a opet bi im išli u zagrljaj, kad bi sutra tamo bio neki referendum o priključenju tih krajeva Srbiji.

Ovo je sve jako kompleksno, ali očito je kako je strah od gubitka egzistencije, krova nad galvom, možda i same glave zastrašenih i ucijenjenih hrvatskih sportaša u Srbiji i Crnoj Gori učinio svoje i u potupnosti paralizirao sve pobrojane ljude, tim prije što su u pitanju vrhunski sportaši i time javne ličnosti. Takvi ljudi su u diktatorskim satrapijama kakve su Srbija, ali i Crna Gora uvijek pod posebnim povećalom. Mislim da zato često i daju proturječne izjave na smrt preplašeni od velikosrba u Srbiji i Crnoj Gori da bi sutra mogli žrtvama surove odmazde ako se javno očituju da su Hrvati. Nije ništa bolja situacija ni sa pripadnicima bilo koje druge nacionalne manjine u Srbiji, pa donekle i u Crnoj Gori. Obje te zemlje su po uzoru na Rusiju i Tursku izgrađena društva po principu jedne države jednoga naroda i jedne krvi i jednoga tla. Dakle, čisto srednjovjekovno načelo vizije is shvaćanja života. Sve što odstupa od toga, za Srbijance, a u Crnoj Gori za onu polovicu puka što tvrdglavo slijedi srbijansko svetosavlje, je nalik pravom svetogrđu, a osoba koja skupi hrabrosti definirati sebe drugačije u nacionalnom i vjerskom smislu u Srbiji i u Crnoj Gori je odmah na stupu srama i meta šikaniranja u društvu bez ikakve zaštite. Čak je tu puno lakše anonimnim ljudima koji nisu javno eksponirani u Srbiji i u Crnoj Gori, te takvi mogu reći slobodnije tko su i što su, jer Srbi misle da bezuvjetno moraju biti bezrezervne posrbice samo oni što obavljaju vrhunske dužnosti u svim sektorima društvenog i javnog života.

Neki čovjek koji recimo radi u pošti, banci, kiosku za prodaju tiska, slastičarni, gradskom prometu i u bezbroj drugih običnih djelatnosti takvih problema neće imati. Iz toga slijedi da Srbi zamišljaju slobodu nacionalnog i vjerskog opredijeljenja kao i slobodu razmišljanja vojnika u vijrani kad mu pretpostavljeni izda naredbu. Kao što vojak nema o čemu misliti već mora prihvatitit naredbu, tako Srbi vrše ustrojstvo države i u civilastvu izvan vojarne bez ikakve razlike. Zato Srbi sve svoje sportaše doživljavaju prije svega i iznad svega kao vojnike srpske vojske, a ne kao istinske sportaše. Zato su i najave i odjave sportskih natjecanja Srba protiv bilo koje selekcije u bilo kom sportu na razini bojnih pokliča iz pera ili iza mikrofona srpskih novinara i komentatora utakmica. I u tome je i najveća bolest Srba. Za Srbe jedan sportski ogled nije nikakav užitak neovisno o pobjedi ili porazu, nego teški vojnički dril na vojnom poligonu i borba prsa u prsa s ljutim neprijateljem na fronti. I zato kad izgubi Novak Đoković ili bilo tko drugi od srpskih sportaša odmah idu potoci suza i isprike čitavom nebeskom narodu kako ih je idol nacije iznevjerio i izdao, te traži oprost grijeha od njih. Pitam se što bi bilo kad bi im kolektivno sinulo da jednom zatraže oprost od Hrvata za sve srpske zločine u Domovinskom ratu. To bi bio civilizacijski pomak i iskorak za Srbe od kojega su miljama i svemirski daleko, jer nitko od njih i ne osjeća nikakvu krivnju, kajanje, grizodušje, a onda nije ni za očekivati da bi istinski i iskreno mogli Srbi od Hrvata ili i od svih drugih koje su mučki napali kao Albance ili Bošnjake zatražiti oprost. Jer, opančarski primitivci i jesu tako nazadni jer kao ljudski stvorovi nemaju nikakvu, niti minimalnu dozu suosjećanja za tuđa stradavanja, a sebe smatraju izabranim narodom jer ih neuke, zle i tupave tako uči sektaška SPC.

I da zaključim ovo eleboriranje o poremećenosti svijesti i savjesti u Srba i po ovome kao i nizu drugih pitanja. Vanja Udovičić sigirno nije zaboravio kako su ga u školi tukli Srbi u školi “Sveti Sava” na Vračaru u srcu Beograda i na velikome odmoru u školksome dvorištu, kao i na satovima nastave, a da nitko na to zlostavljanje od strane skupine vršnjaka nije reagirao. Zato je i prije punoljetstva morao promijeniti ime da bi fizički opstao, moguće da ga i Srbi ne bi još i ubili samo zato što se zove Franjo. No, koliko god on sad umjetno srbuje jer je Srbima sigurno i kao Vanja stalno pod prismotrom, stoji i činjenica da je on jedini od srpskih vaterpolista prigodom intoniranja pobjedničke hrvatske himne u Londonu na Olimpijadi gdje je Hrvatska uzela zlato, a Srbija broncu, na postolju pobjednika jedino on od svih srpskih vaterpolista stajao s pogledom ka hrvatskoj zastavi na najvišem jarbolu s iskrom i suzama u očima i Srbima to nije promaklo. Tako se Franjo – Vanja Udovičić ne može svrstati u isti koš s recimo potpuno posrbljenim i popravoslavljenim Hrvatom iz Beograda Filipom Filipovićem koji je tom prigodom okrenuo leđa hrvatskoj zastavi kao i svi ostali srpski vaterpolisti na postolju za dodjelu medalja. Filip Filipović kao i Novak Đoković svuda i u svakoj prilici gromoglasno srbuje, vrijeđa i pljuje Hrvatsku u Beogradu, iako je po oba roditelja Hrvat, a luđački steže šake i otvara čeljusti i steže zube uz divlji poklič najviše kad postigne gol protiv Hrvatske. To Udovičić kao igrač nikad nije radio i u tome je bitna razlika između Udovičića i Filipovića. Prvi je prinudno srbiziran i očito ne svojom voljom nego spletom nesretnih životnih okolnosti, a drugi je to učinio dragovoljno i to na vjenčanju kad je i prešao na pravoslavlje i srpstvo, te je ženidbom za jednu velikosrpkinju prodao vjeru za srpsku večeru.

Svaki čovjek je priča za sebe. Mirko Vičević koji je sad čelnik hrvatske zajednice u Kotoru igrao je 1993. u Shefieldu na EP u vaterpolu za Hrvatsku zajedno sa Šimencom, Bukićem, Paškvalinom i ostalom hrvatskom ekipom iz tog vremena. S njim u postavi bio je i Anto Vasović iz beogradskog Partizana, isto tako 1993. u doba sankcija protiv Srbiej i Crne Gore, reprezentativac Hrvatske. Što se kasnije dogodilo s njima dvojicom? Anto Vasović, pola Crnogorac, a pola Hrvat po majci, po povratku s prvenstva imao je sukob s mlađim bratom Jugoslavom, inače teškim velikosrbinom i čovjekom koji javno veli da u Hravtaskoj za koju je njegov rođeni brat Anto igrao 1993. ima samo dva ili tri čovjeka s kojim bi želio bilo što popričati. Ova srpska patologija ide toliko daleko da iznutra razara po svim šavovima, osobito nacionalnim, vjerskim i ideološkim cijele obitelji. I kako je Antova obitelj bila uz mlađega brata Jugoslava, tako je i Anto, nekad i igrač splitskoga Jadrana popustio i prestao igrati za Hrvatsku, očigledno iz straha da bi ga se uža familija, ostrašćena velikosrpskim ludilom radi toga mogla možda i odreći. Čudni su putevi gospodnji. Poznam iz mladih dana kao kolegu sportskoga novinara Igora Velimirovića, rodom iz Mojkovca iz Crne Gore. Tamo je hrabro u tom gradiću koji važi za četničko leglo u CG, nosio ulicom toga malenog gradića od pet do dest tisuća stanovnika, gdje se svi u glavu znaju, zastavu zagrebačkog Dinama, ali i hrvatsku trobojnicu. Imao je ne samo kao navijač Dinama u Mojkovcu na tradiocionalno prosrpskom sjeveru Crne Gore grdnih problema, čak i s užom obitelji. Onda je kao mlad student brucoš stigao u Beograd. Kao studenta ga je u list Sport doveo njegov susjed iz Mojkovca Radomir, zvani Mijo Rakočević, uveliko i godinama kao teški velikosrbin već zaposlen u toj redakciji. Dao mu je koru kruha i od toga trenutka počinje postupna totalna preobrazba Igora Velimirovića najnegatinijem smislu. Zaboravio je i na obitelj Jovićević sa Cetinja ( Čedomira i Igora koji su igrali i za Dinamo i koji su ga kao mladog dečka i kao prijatelji kuće Velimirovića i uveli u Dinamov plavi svijet, te je dinamovcem postao u sezoni 1978/79. kad su Dinamo i Hajduk podijelili u mrtvoj utrci prvo mjesto s istim brojem bodova). Tako mi je pričao sam Igor Velimirović. Danas se on “ne sjeća” da je ikad bio dinamovac i da je ikad volio Hrvatsku i nosio hrvatski stijeg ulicama Mojkovca 1990. i 1991. godine, kad je radi toga tamo sigurno u to vrijem bio i u velikoj opasnosti. To mi je posvjedočio još jedan njegov susjed iz Mojkovca, teški velikosrbin, izvjesni Rade Vukojević, kojega sam sreo u studentskim danima na beogradskom Sveučilištu 1993/94, te mi je i on sve to potvrdio o Velimiroviću. I kakav je konačni epilog slučaja Igora Velimirovića, koji mi je još 1994. s ponosom u glasu i bez ikakve rezerve i oduševljeno pričao kako je osobni prijatelj sa familom staroga, sad pokojnog Hrvata Rafaela Sindika iz Tivta, glavnim Dinamovim povjerenikom za navijače Dinama u Crnoj Gori. Igor Velimirović bio je cijelu svoju mladost na popisu Dinamove navijačke centrale u Boki Kotorskoj u Tivtu kod Rafaela Sindika, a ta obitelj je i sad politički jako aktivna za hrvatsku opciju u Tivtu i sve je još jako provjerljivo i dostupno. No, kakav je životni izbor imao Igor Velimirović? Živio je u Beogradu dugo kod tetke, isto ostrašćene velikosrpksinje i četnikuše koja mrzi sve hrvatsko. Na poslu mu je posodavac zemljak iz Mojkovca Mijo Rakočević, isto ideološki teški četnik, ali koji mu je kao zemljaku neovisno od i njemu znane Igorove sklonosti Hrvatskoj i Dinamu dao koru kruha. Da bi dalje uopće opstao i u obitelji i na poslu, Igor Velimirović se tijekom niza godina pretvorio danas u teškoga velikosrbina. Njegovi mladalački ideali su pali u vodu, rekao bih podjednakom krivnjom i njegovom i njegove rodbine i četničkog okrueženja na radnom mjestu. I tako preklani stretnem jednoga bivšeg kolegu Aleksandra Nikolića, posve umejrenog i prihvatljivog Srbina ( e, sad upitno mi je kad mi je po izlasku iz sajamske hale, a znajući da sam veliki dinamovac i sam priznao da je veliki hajdukovac bio, ali je, koa fol počeo raspadom zemlje kad je ostala Srbija u zajednici sa Crnom Gorom navijati za Zvezdu. No, mislim da se šalio i blefirao taj Sale Nikolić, inače novinar koji prati film i glazbu ). I reče mi tad Sale Nikolić ( čovjek koji je među onim rijetkim Srbima što iz dubine duše osuđuju velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, te zato i ne vjerujem da je s Hajduka mogao prijeći u tabor Zvezde ili Partizana koji su svaki na svoj način simboli velikosrpstva, a usput mi oduševljeno još veli: “Kako si ih samo onim pismom u svojstvu čitatelja lista sve nokautirao dokazavši im da je Dinamo najveći klub SFRJ!”). Ja se na to smijem i kažem mu: “Pa, dobro Sale, kad si bio hajdukovac, onda i zvezdaš, a sad veliš ne navijaš ni za koga, hoćeš li da te ja dovedem u Dinamovo navijačko jato. Meni se čini da si ti u duši samo dinamovac, jer nisam sreo još nijednog hajdukovca, zvezdaša ili partizanivca koji bi jednome dinamovcu kao meni priznao da je Dinamo najveći.” On puče od smijeha, a meni sve bilo jasno. Na neka pitanja ljudi ponekad odgovore i burnim smijehom, u ovome slučaju prepoznatom kao smijhom odobravanja i priznanja. I tad mi, čini mi se 2012. u jesen kaza Aleksandar Nikolić da taj Igor Velimirović sad toliko sruje i četnikuje u “Blicu” da je to gotovo nemoguće podnijeti. Ja onda Saletu ispričam moja sjećanja na Igora Velimirovića iz devedesetih godina kad smo skupa kao mladi honorarci zajedno radili i obojica dođemo do zaključka što srbadija učini od nekad davno normalnog i uravnoteženog čovjeka. Danas je totalno negativno transformirani Igor Velimirović urednik sportske redakcije “Blica”, a još jedan četnički susjed iz njegovoga rodnoga Mojkovca na privremenom radu u Beogradu, a to je trener Zvezda Miodrag – “Grof” Božović prije neki dan je na Igorov komentar Zvezdinga debakla od talijanskoga Sassuola 0:3 u Italiji i zbog kritike na njegov račun i poziva na ostavku na mjesto trenera, javno nazvao govedom iz Mojkovca, a ži jeli su tamo kuća do kuće, družili se i posjećivali obiteljski dijeleći dobro i zlo kao susjedi u istoj ulici u Mojkovcu ( Igor je rođen 1969, a Miodrag, zvani “Grof” 1968. godine i gotovo su vršnjaci, te su se u tome malenom mjestu sigurno poznavali i iz škole, jer sumnjam da mjesto između pet do deset tisuća ljudi ima više od jedne osnovne škole, kamoli srednje ). Teško je svakoj posrbici, pa tako i Igoru Velimiroviću. Srbi znaju tko je i što je bio u mladosti i ne može on danas za njih i koa urednik “Blica” sa svojih 47 godina biti čovjek od povjerenja, ma koliko su ga tamo progurali kao već dobrih 10 – 15 godina revnog velikosrpskog bukača. No, pamte mu srbende i uvijek će mu pamtiti srbalji što je bio Igor Velimirović do svoje 30. godine, najdalje do 32. godine života. Zato me i ne čudi da nitko, ali baš nitko za ova tri ili četiri dana u  Beogradu nije stao u njegovu obranu od brojnih medijskih kuća u Beogradu, sem blagih, sporadičnih i mlakih verbalnih osuda Božovićevoga ispada koje radi i prema brojnim drugim novinarima koji ga kritički prozovu kad god izgubi neku utakmicu. U konačnici, mislim da je Igor Velimirović najviše sam kriv za svoju sudbinu. Da je istrajao, ostao dosljedan i vjeran sebi i onome u što je kao mlad vjerovao, imao bi danas tko stati iza njega. Ovako nije prispjeo ni tamo, ni ovamo, kako bi narod rekao, pa mu ni jedna ni druga strana ne može vjerovati. Njegov slučaj je dobar poučak za sve preletače. NImalo nije bolje bilo ni etničkom Hrvatu Mirku Vičeviću iz Kotora, danas čelniku HGD-a, hrvatske političke stranke iz Kotora. I on je 1993. igrao za Hrvatsku na EP u Shefieldu i osvojio broncu. Kad se vratio u Kotor i on i cijela prohrvatski orijentirana obitelj imali su onda velikih pritisaka u Kotoru i prijetnji da se isele iz Kotora. Ipak, opstali su, ali se ni Mirko, koa ni njegov mlađi brat Željko nisu više smjeli odvažiti i usuditi da zaigraju za Hrvatsku. No, kad je Srbija i Crna Gora upravo zgoditkom MIrka Vičevića u finalu Mediteranskih igara u Pescari 1997. pobijedila Hrvatsku, Antun Vrdoljak je svima uručio medalje, a Vičevića je dodatno i prijateljski potapšao po ramenu i po obrazu iako je zabio gol odule za SCG, a svi su vidjeli u prijenosu da mu je ruka drhtala prilikom šuta i skoro mu ispala iz ruke, iako je imao čistu poziciju i nije imao nikakvu blokadu suparničkoga igrača pri šutu. Čim se Crna Gora odvojila od Srbije, Vičević je odmah stao uz hrvatsku zajednicu u Kotoru i Boki Kotorskoj. Dakle, u nizu ovih posve različitih životnih primjera raznih ljudi, situacija i životnih kušnji, on je ispao još i najbolji i najhrabriji u usporedbi sa ostalim gore nabrojanim i opisanim. Život je nekad nepredvidiv. Eto, Dragan Markovina, nesretnik priporvjeda kako su Moistarci sva tir naroda i tri vjere u Mostaru pod kišom granata Perišićeve JNA pjevali ode radosti u slavu Jugoslavije ( Srboslavije ) i te iste JNA što ih u nekome skloništu i tako raspjevane i odane Perišićevim granatama i bombama želi usmrtiti. Tad je Draganu Markovini bilo 10 godina te 1992. godine. Danas mu je 34 godine i nije ništa pametniji nego 1992. godine kad je u mostarskome skloništu pjevao Perišićevoj četničkoj vojsci i sanjao da srpska četnička vojska porazi HVO i Mostar pretvori u srpski grad. Njegovom ocu Roku s Korčule otkud je i nesretni Frano Cetinić, pokojni srpski novinarski sluga sa RFI u Parizu, pala je na um najgluplja moguća ideja da ide na noge preogovarati s Perišićem i Kukanjcem. Četnički oficiri su Roku Markovini kazali kako imaju namjeru protjerati iz grada sve Hrvate i Bošnjake, a kako drže da je on Roko Markovina sa svojom ženom muslimankom i sinovima Draganom i Damirom ( tad s prebivalištem u Boegradu, budući je Draganov brat Damir u to vrijeme ratne agresije Srbije na Hrvatsku i BiH studirao FDU – Fakultet dramskih umjetnosti, u čijoj sam neposrednoj blizini na nekoliko stotina metara od zgrade filmske akademije živio 30 godina od moje 4. do 34. godine od 1972. pa do 2002, te dobro znam da je Damir Markovina bio student FDU, a Damirov i Draganov otac Roko sinove je od malih nogu odgojio u duhu lažnih Jugoslavena, točnije i prevedeno na pravi jezik Srba katolika, koliko sutra i po potreni lako pretvorenih i u Srbe pravoslavce, ako im mentri i gazde s Dedinja tako narede. Damir Markovina za svo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nikad i nigdje u Beogradu nije bio niti na jednom skupu i prosvjedu ionako malobrojnih Srba što su istinski osuđivali srpski osvajački rat u Hrvatskoj i BiH. Jer, on je očito žalovao i patio što su Srbi rat gubili i na koncu i izgubili. Ne znam gdje je sad Damir, je li se skrasio na kraju u Hrvatskoj ili je i dalje ovdje, ali za njegovoga brata povjesničara Dragana Markovinu zna se kako i danas pod krinkom lažnog jugoslavenstva upadljivo srbuje i četnikuje i kao profesor povijesti, prvo u Splitu, odakle je najuren s katedre, a sad u Zagrebu. Meni je dovoljno kad pročitam kako na sav glas fetivi četnik Ratko Dmitrović hvali Markovinu, Klasića i Jakovinu kao novi i obećavajući val mladih hrvatskih povjesničara koji tumače povijest onako kako se to dopada Srbima Dmitrovićeva kova ( uzgred Dmitrović koji hvali posebno trio Markovina – Klasić – Jakovina i u Dačićevm tjedniku SPS-a pod imenom “Pečat” i u dnevnom glasilu Vučića pod nazivom “Večernje novosti”, ujedno je i kućni Vučićev prijatelj, blizak Vučiću koliko i Dragan J. Vučićević. S njima dvojicom se Vučić čuje telefonski glede uređivanja, selektiranja tekstova u “Večernjim Novostima” i u “INformeru” i po nekoliko puta u toku osmosatnoga radnog vremena. Non – stop su na vezi. I kad jedan od dvojice Vučićevih najvećih novinarskih doglavnika poput Ratka Dmitrovića tako hvali trio Markovina – Klasić – Jakovina, a ovi na sva zvona i u svakoj prigodi Hrvate napadaju za tobožnje ustaštvo, a Srbe veličaju, uz njihovu prozirnu ogradu da im je drag samo srspki partizanski, ne i četnički pokret, netom dobivaju sva trojica Markovina, Klasić i Jakovina packe i ukore od svojih srpbijasnkih gazda, kao što se to dogodilo i Borivoju Brežuloviću, bivšem Dežuloviću. Jer, kad je Dežulović, baš kao i Frljić, Jergović ili spomenuti trio kvazi povjesničara Marovina – Jakovina -Klasić SRbima nakon njihove rehabilitacije Draže MIhailovića kazao da oni kao anifašisti apsolutno osuđuju četnike i samoga Mihailovića, trebalo je vidjeti njihovu fraporanost srbijanskom reakcijom. Brzo su im svima srbijanski gospodari kazali da mogu biti svi oni pravi srpski igrači i suradnici kao pravi “Srbi katolici”, nešto kao konvertiti Ivo Andrić, samo ako uz partizane još više i još jače i iz srca i iz duše podupru javno četnički pokret. Otprilike, kazali su im kako im je prihvaltjiv do kraja samo onaj Hrvat kao Veran Matić, rodom Hrvat iz Šapca koji otvoreno i ajnvo veliča četnički pokret, a 25 godina obmanjuje i zaluđuje diplomatski kor u Beogradu da je tobožnji protivnik velikosrba. Tu su zakazale sve obavještajne službe po pitanju hrvatske posrbice iz Šapca Verana Matića, te mu je Francuska nakon lažnog i umjentog zaokreta u Srbiji u listopadu 2000. godine dodijelila i i nagradu francuske legije časti za poseban obol slobodnom i neovisnom novinarstvu u zemlji diktature, protiv koje se posrbljeni hrvatski četnik iz Šapca, i sad ravnatelj iz sjene na TV B92, kao fol “borio” ratnih devedesetih. Kad bi Hrvati iz slavonskoga LOvasa znali tko je i što je Veran Matić, ne bi niti jedan prognani Hrvat iz Lovasa dao intervju četničkoj B92 2006. godine kad su tamo novinari iz Beograda s B92 po naputku Verana Matića, a u njegovom dogovoru s tadašnjim čelnikom Hrvatske Stevanom Burdušem Mesićem išli u Slavoniju i u sam Vukovar snimati samo naoko svoje miroljube reportaže o hrvatskim stradavanjima od lokalnih i uvezenih četnika. Ali, nikada i nigdje u toj reportaži srpski novinari ni slučajno, nisu upotrijebili konkretnu riječ osude sprske države za agresiju na Hrvatsku i hrvatski narod, već su to u tradiciji srpsk lažljive spike gledateljstvu na beogradskoj B92 predstavljali kao “građanski rat.” Tu su po meni zatajile hrvatske sigurnosne službe, jer su morali znati pravodobno tko je i što je Veran Matić, onda i svi njegovi “građanski” orijentirani novinari, jer kako očekivati da ljudi u Vukovaru ili njegovoj okolici mogu znati da je Veran Matić prodana hrvatska duša srbijanskom zlotvoru. I Matića su Srbi usprkos njgeovom četnikovanju i veličanju četničkog majora Dangića i ostalih četnika iz WW2 u njegovim četničkim novinarskim feljtonima u “Srpkoj reči” Vuka i Danice Drašković u jesen 1991. u doba upravo najžešćih srpskih napada na Vukovar, gdje onda Veran Matić posrbljeni hrvatski četnik iz Šapca 2006. tobože oplakuje hrvatske žrtve iz Lovasa i Vukovara, a ratne1991.je uz četničke trube Vuka i Danice Drašković pisao hvalospjeve četnicima i iz WW2, kao i ovim iz vrmeena od 1991. pa nadalje, želeći otvoreno istrijebljenje i etničko čišćenje hrvatskog naroda kojem sam pripada. Ne mogu danas Hrvati u Vukovaru znati tko je i što je bio Veran Matić 1991, da bi se početkom 1992, negdje u praskozorje srpske invazije na BiH naglo “preobratio” u tobožnjeg “europejca”, zakucao na vrata američkog veleposlanstva i prikazao sebe Worenu Zimermanu demokratom i liberalom i prozapadnjakom. Na Matićevom slučaju pale su i američka i nnjemačka i francuska, a očito je i svega iznijetoga i hrvatska obavještajna služba. Za mene Veran Matić kao ni Vesna Pešić, prva prijateljica Vesne Pusić, Slavka Goldsteina i Žarka Puhovskog nije ništa manji četnik od Vučića, Šešelja, Nikolića, Vulina, Dačića ili pokojnog Miloševića. Da se ja pitam uhitio bih i Matića i sve njegove novinare čim prijeđu hrvatsku granicu, jer oni svi skupa kao “regionalni” novinari i lažni “pomiritelji” naroda i narodnosti bivše Šugoslavije od srpskih sigirnosnih službi imaju ulogu izigravanja majmunskih glumaca koji bi bizantskim trikovima kao nedavno Žarko Korać u razorenom hrvatskom selu Tišina kod Bosanskga Šamca trebali poput Koraća u opljačkanoj i poharanoj Posavini, obmanjivati i dovoditi u zablude mlađe hrvatske naraštaje koji su rođeni nakon rata da je primjerice Zoran Đinđić bio “umjereni”  “prozapadno” orijentirani Srbin. Koliko prošle 2015. Vučićev interenetski Telegraf objavio je na dvadesetu obletnicu Oluje da je upravo Đinđić bio četnik kao i svi ostali Srbi i da je više i od Šešelja i od NIkolića i od Vučića 1995. na zatvorenoj sjednici srbijanskog parlamenta zahtijevao izričito da Srbija objavi totalni rat Hrvatskoj, da Milošević pokrene svo raspoloživo zrakoplovstvo, da Srbija mora da se uključi u hrvatsku akciju Oluja bombradiranjem iz zraka svih većih i manjih hrvatskih gradova na kopnu i na moru, te da Srbija mora izvršiti potpunu mobilizaciju, uključiti teško topništvo u borbu, tenkove i topove i navijestiti Hrvatskoj rat do posljednje kapi krvi. Eto, 12 godina nakon njegovoga smaknuća sami Srbi otkrivaju da su u biti ubili jednoga od mnogih skrivenih srpskih obrijanih četnika. I tako velim, Srbima je jedino prihvatljiv Hrvat nalik Veranu Matiću ili onome pobočniku Draže MIhailovića iz WW2 Zvonimiru Vučkoviću koji će jasno i glasno kazati da je spreman raditi i oružjem se do kraja života boriti najžešće za unišzenje hrvatskoga naroda kojem rođenjem i etnički pripada, nešto poput onoga što su današnji notorni zločinci Vojislav Šešelj ili Franko Simatović koji su cijele svoje promašene živote posvetili ideji i misli da svi Hrvati trebaju nacionalno postati Srbi koa što su to njih dvojica dobrovoljno učinili u svoje ime, a poželjeli su u svojoj životnoj pogubljenosti silom oružja nametnuti nasilnu srbizaciju i svim Hrvatima, ali nisu uspjeli u toj nakani. Eto, zato su pukli i prssli koa baloni Markovina, Jakovina, Klasić ili recimo Dežulović, Frljić, Jergović ili njihovi uzori Goran Babić i Igor Mandić ili sad ona ludača Vedrana Rudan. Sve su to nezrele i nedovršene i poluinfantilne osobe u poodmaklim godinama, koji ne razabiru osnovne stvari u životu, a najemnje su sposobni kao intelektualno ograničeni proniknuti u suštinu misli Srba. Mene, tebe Igore ili tebe Ingrid Srbi mogu mrzjeti, ali će nas sve troje iz dubine duše isitnski poštivati kao dostojne i nepokolebljive protivnike, dok ove gore pobrojane vrle “povjensičare”, “novinare” i “umjetnike”, “sportaše” redom tapšu po ramenu i laskaju im, a kad im okrenu leđa naviše ispiru usta s njima, jer ih istinski preziru i sažaljevaju i to su jedini osjećaji koje Srbi gaje prema raznim Emirima Kusturicama ili Ivanima Andrićima, ili Zvonimirima Vučkovićima ili Veranima Matićima i njima sličnim otpadnicima od Hrvata. Srbi jesu prost, primitivan i zaostao narod, ali baš zato što su sami svjesni koliko su bijedni, jadni i zaostali oni prvi ne mogu shvatiti koilo svi ovi hrvatski izrodi mogu biti toliko bez ponosa, časti, dostojanstva, samouzdanja i samopoštovanja da se priklanjaju upravo njima Srbima. Jer, Srbi kontaju da se niti jedan  normalan čovjek ne može pri zdravoj svijesti i pameti prikloniti Srbima, bilo u ratu, bilo u miru. Jer, koliko god Srbi javno laprdali da su najveći i najbolji na svijetu, tajno i među sobom sebi uvijek priznaju bez prisustva nesrba u okruženju koliko su mali i beznačajni i stoga se, rekoa bih s pravom ne mogu čudom načuditi bilo kome tko im iskreno i istinski tako zaostalim i primitivnim želi pristupiti u srpstvo. I ako ludi Srbi imaju negdje bilo kakav rezon, imaju ga tu, jer se i sami Srbi pitaju koliko li su tek jadni i bijedni ljudi koji u Srbima takvim nikakvim vide ideal, životne idole, spasitelje i usrećitelje. I upravo radi toga zato gomilu takvih izdajnika i posrbica prije ili kasnije Srbi redom odbace. Samo, tu je problem što se to ciklično ponavlja, a uvijek ima veliki broj novih i neiskusnih ljudi koji iznova krenu stranputicom psorbljavanja ne slušajući savjete i iskustva starijih i to im se prije ili kasnije u ćivotu obije o glavu. Ne znam nitkog da se svojom voljom kao posrbica u Srbiji uspio zauvjek osigurati u životnom smislu i postati apsolutno i 100% dijelom Srbijanaca. I ta sudbina neminovno čeka i sve gore navedene i opisane ljude iz raznih životnih situacija. Srbija je društvo koje ne priznaje i ne poznaje ni klasični melting pot na američki način. Naveo bih za sam kraj jednu klasičnu paralelu: U Americi Amerikanci mogu u dva mandata i Barcka Obamu birati za predsjednika zemlje te najmoćnije države svijeta. Takav Obama bi u Srbiji i danas bio žigosan kao crnac i skinheadsi bi ga napadali, vrijeđali i tukli bilo gdje u Srbiji, jer je ovdje rasizam i dalje na vrlo visokom stupnju. S druge strane i jedan sveopći srpski idol, dežurna nacionalna posrbica Novak Đoković, što s milijunima dolara na kontu radi majmuna od sebe i zato je kad god izgubi na meti Srba, jer je za njih on Srbin samo dok pobjeđuje, sam se tako suočava sa srži postojanja srpstva.

Dragan Ilić

HOP portal