Pljačka INA-e;
“Ekonomist Jurčić, koji je kasnije stigao u Vladu
samo je slijepo slijedio upute Ivice Račana,
koje je Račanu pripremio njegov potpredsjednik Linić,
svjestan da će ovom igrom zaraditi milijune.
Još u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća, Mateša je bio
predvodnik grupacije koja je vodila projekt privatizacije INE, te
prodaje te strateške hrvatske kompanije “mađarskim partnerima”,
točnije mađarskoj naftnoj kompaniji MOL. Tada najjači financijsko –
poslovni lobi u Hrvatskoj; “Gregurićev klan” bio je životno
zainteresiran da se INA proda MOL-u, dok je iza cijelog posla stajao
Franjo Gregurić sa svojim “ruskim vezama”. Cijeli tim tehnomenadžera
tada je, u potpunoj tajnosti započeo provedbu projekta privatizacije
INE, a stvarni kupci koji su se krili iza “mađarskog” MOL-a bili su
novopečeni ruski “biznismeni”.
Prvi provedbeni tim za prodaju INE
Tada su provedbeni tim tog privatizacijskog projekta činili: Franjo
Gregurić, Hrvoje Šarinić, Davor Štern, Branko Mikša, Nikica Valentić,
Zlatko Mateša, Mladen Vedriš i Ivan Čermak. Osim toga, Valentić,
Vedriš i Čermak, ciljano su osnovali naftna poduzeća koja su trebala
sudjelovati u kupnji manjih vlasničkih udjela INE, kako bi njihov
ruski partner, potajno preuzeo veliki, kontrolni paket dionica. S tom
su svrhom nastala poduzeća: NIVA petrol d.d. i CRODUX d.d., u
vlasništvu Nikice Valentića i Ivana Čermaka. Između 1997. i 1999.
godine preko ta dva poduzeća izvlačen je novac iz poslovnih banaka, s
izdvojenih računa pojedinih banaka, posebno iz Dubrovačke banke, kako
bi se osigurala financijska zaliha s kojom su kasnije trebali
sudjelovati s Rusima u kupnji INE. Iako su dobronamjerni informatori
više puta pokušali upozoriti predsjednika Franju Tuđmana o ovakvim
aktivnostima “Gregurićevog klana”, dotok informacija pokojnom
predsjedniku spriječavao je osobno Hrvoje Šarinić.
Šarinić je prikrivao izvlačenje novca iz banaka
Tako je i tijekom 1998., Šarinić naredio veliku operaciju prikrivanja
izvlačenja novca iz Dubrovačke banke, preko Čermakovog poduzeća
CRODUX. O tomu svjedoči i dopis Hrvatske narodne banke, koji je
Šariniću 25. ožujka 1998. uputio Slavko Tešija, tadašnji direktor
Direkcije za kontrolu provedbemjera monetarne i devizne politike.
Dopis upućen osobno na Šarinića, kao predstojnika Ureda Predsjednika
Republike, nosi oznaku “strogo povjerljivo”. Iz dopisa je jasno
vidljivo kako je samo Čermakov CRODUX iz Dubrovačke banke izvukao 102
milijuna 377 tisuća kuna, 29 milijuna (tadašnjih) njemačkih maraka, 16
milijuna 250 tisuća američkih dolara, i to do 31. prosinca 1997.
Predsjednik Tuđman nikada nije dobio na uvid ovo tajno pismo, a za
kasnije uništavanje sporne dokumentacije zajednički su se pobrinuli
Šarinić, Mateša i bivši guverner HNB-a Marko Škreb. Kasnijom prodajom
CRODUX-a Čermak je uspio izbjeći policijsku i istragu Ministarstva
financija nad ovim sumnjivim financijskih operacijama, iako nikada
nije do kraja razjašnjeno je li Čermak uistinu prodao svoje naftno
poduzeće ili se radilo o fiktivnim ugovorima i prikrivanju vlasništva.
Danas je Čermakovo poduzeće Tifon jedno od glavnih poduzeća za uvoz,
izvoz i distribuciju nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj.
Veze s ruskom mafijom
Gregurićev tim pripremio je privatizaciju INE mađarskom MOL-u, u kojem
prema tvrdnjama FBI-a i CIA-e veliki poslovni udio ima “mafijaška
grupacija koju vodi šef moskovske mafije Semjon Mogiljevič”. Tijekom
istrage u Mađarskoj 2000. godine, američki FBI je utvrdio povezanost
vlasničkog kapitala MOL-a koji glasi na investicijske fondove s ruskim
“mafijašem” Mogiljevičem, o čemu je FBI-evim istražiteljima svjedočio
i tada zaštićeni svjedok Dimitrij Zemjanov, inače zaposlenik mađarskog
MOL-a u Budimpešti.
Iza MOL-a stoji ruska mafija?
Zemjanov je osobno Amerikancima svjedočio o poslovno – financijsko –
vlasničkim vezama ruske mafije s MOL-om, tvrdeći kako “iza MOL-a stoji
moćna ruska mafija”, te je dodatno istražiteljima pojašnjavao poslovne
i financijske veze MOL-a i INA-ine mađarske podružnice, Inter – INE u
Budimpešti, kojom je upravljao Jasminko Umičević. FBI je utvrdio,
tijekom petogodišnje istrage, samo neke puteve Mogiljevičevog
mafijaškog novca kojim je sudjelovao u financijskim operacijama u
Europi i svijetu, posebno u Mađarskoj. Istraga ih je odvela do
financijske mreže Bank of New York, gdje je Mogiljevič “imao svoje
ljude: Natašu Kagalovski i Lucy Edwards”. Da se ne radi o “običnim”
bankarskim službenicama dokazuje i činjenica kako je suprug prve
Konstantin Kagalovski godinama bio ruski predstavnik pri MMF-u u
Washingtonu, dok je Peter Berlin, Lucyn suprug bio direktor
Mogiljevičeve ruske tvrtke Benex, koja je surađivala s YBM Magnex iz
SAD-a. Istraga je proširena i na švicarskog bankara Brucea Rappaporta,
vlasnika Inter-Maritimea i dioničara Bank of New York, te moskovsku
banku Menatep u vlasništvu Mihaila Hodorkovskog, za koju je FBI
utvrdio kako “predstavlja kanal preko kojega otječe ruski mafijaški
novac na Zapad”. Otkriveno je kako je dio mreže i Monaco
kreditanstaldt bank limited, koja je izravno bila uključena i u
financijske operacije u Hrvatskoj. Preko te mreže Amerikanci su
razotkrili i upletenost “Gregurićevog klana” u poslovno – financijske
veze s ruskom mafijom.
Novac iz INE na tajnim švicarskim računima
INA-ini djelatnici su, po nalogu tadašnje uprave INE, Šterna, Mateše i
Valentića transferirali novčane iznose iz INE na izvdojene račune u
Švicarskoj, za što je izravno bio zadužen INA-in riječki izvršni
direktor Franjo Šoda, uz pomoć Roberta Ježića, zaposlenika tvrtke BMS
(Belgian Marketing Service), koja je za INU obavljala upitne poslovne
transakcije i transferirala novce na tajne švicarske račune bivših
članova Nadzornog odbora INE. Osim toga, Štern je novac iz INE
izvlačio ugovarajući fiktivne poslovne INE s inozemstvom preko svojeg
poduzeća Trade Consulting iz Graza. Zanimljivo je i da je Štern bio
zastupnik tvrtke Phibro Energy u Moskvi, od koje je INA kasnije(pod
vodstvom Šterna) kupila ruska naftna polja “bijele noći”, za koja je
plaćeno 19 milijuna američkih dolara za samo 50% vlasništva. Rezultat
toga Šternovog posla su veliki INA-ini gubitci, a postoje tvrdnje da
je Štern ta polja kupio kako bi kasnije bila prodana ruskoj mafiji,
koja ih nije mogla izravno kupovati od Amerikanaca. U fiktivne
poslovne operacije Davora Šterna, kojima je izvlačen novac kako bi se
kasnije sudjelovalo u privatizaciji INE, bilo je uključeno i poduzeće
Trade Concept Limited. Štern je s tom tvrtkom surađivao još u Moskvi,
a njezini su vlasnici “skupina ruskih poslovnih ljudi” na čelu s
Leonidom Lebedjevom. Prema raspoloživoj dokumentaciji, čini se da je
matična tvrtka pod tim nazivom registrirana na Islandu, a njezin je
direktor (kojeg su postavili ruski vlasnici) bio Šternov sin Danijel
Štern. 1997. Šternovog sina zamijenila je na mjestu direktora ruska
državljanka Maria Khairova Budiselic. Cijeli taj “ruski poslovni krug”
formiran je godinama kako bi preuzeo “vitalne naftne centre u Europi i
Sredozemlju”. Osobno prijateljstvo ruskog mafijaša Mogiljeviča i
Franje Gregurića, početak je projekta privatizacije INE, samo su
morali lukavo odabrati model, na koji će način provesti i ostvariti
taj posao. Dugogodišnja suradnja “Gregurićevog klana” sa Slavkom
Linićem, omogućila je prije dva tjedna konačno sklapanje ugovora o
prodaji INA-inih dionica.
Šarinić i Gregurić dali su državljanstvo ruskom mafijašu?
Na zahtjev Šarinića i Gregurića, 2. veljače 1997., primljen je u
hrvatsko državljanstvo Semjon Mogiljevič, pod imenom Semen
Moguilevitch. Iste godine taj se ruski mafijaš upisuje i u knjigu
državljana Republike Hrvatske, kao Semon Teleš, po djevojačkom
prezimenu svoje majke. Još je krajem devedesetih godina prošlog
stoljeća, u internoj, diskretnoj istrazi MUP-a otkriveno kako su za
izdavanje hrvatske putovnice Mogiljeviču, “intervenirali osobno
Gregurić i Šarinić”. Iako je, na zahtjev FBI-a u Zagrebu, Ministarstvo
unutarnjih poslova oduzelo Mogiljeviču državljanstvo pod jednim
imenom, on je zadržao hrvatske dokumente pod još dva druga imena, te
se i danas kreće s hrvatskom putovnicom. Njegova su druga imena,
registrirana u MUP-u: Semjon Judkovič i Teleš Judkovič.
Obavještajna izvješća potvrđuju vezu Gregurić – Mogiljevič – Šarinić
Bivši SZUP je još tijekom lipnja i početkom srpnja 1997., proveo
detaljnu istragu o dodjeli državljanstva sumnjivim osobama, na zahtjev
visokih dužnosnika, te je 9. srpnja 1997. Uredu za nacionalnu
sigurnost (UNS) upućen dokument koji potvrđuje postojanje sprege ruske
mafije i Hrvoja Šarinića. Tadašnji šef policijske obavještajne službe
Ivan Brzović razotkrio je Šarinića i uputio Uredu za nacionalnu
sigurnost posebno izvješće: “U veljači ove godine predstojnik Ureda
Predsjednika Republike, g. Hrvoje Šarinić zamolio je primitak Semena
Moguilevitcha u državljanstvo RH po članku 12. Zakona o hrvatskom
državljanstvu. Ministarstvo unutarnjih poslova postupilo je po ovoj
zamolbi, a dokumenti (domovnica i rješenje) upućeni su g. Hrvoju
Šariniću. Za istu osobu zatražena je u srpnju ove godine promjena
očevog prezimena Moguilevitch u majčino Teleš, što je i učinjeno.
Gospodin Hrvoje Šarinić potvrdio je u razgovoru od 8.srpnja 1997.
godine da ga je za tu uslugu zamolio dr. Franjo Gregurić”.
Linić pristao na igru
Nakon smjene vlasti i odlaska Davora Šterna iz INE, nitko nije shvatio
da se zapravo radi o dobro režiranoj predstavi za javnost. Naime, u
veljači 2000., održan je tajni sastanak na kojem su se našli Slavko
Linić, Goran Granić, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Branko Mikša,
Davor Štern, Zlatko Mateša, Nikica Valentić, Mladen Vedriš i Ivan
Čermak. Tom je prilikom dogovoren načelni model privatizacije INE, te
su Gregurić i Štern na sebe preuzeli obvezu upoznati Linića s ruskim
investitorima, koji će kupiti INA-u. Obzirom da je s vremenom prodaja
INE izravno Rusima postala u Hrvatskoj nepopularna, odlučeno je da će
se cijela priča odigrati s mađarskim MOL-om, u kojem rusi na čelu s
Mogiljevičem imaju značajan vlasnički paket. Ljubo Jurčić, koji je
kasnije stigao u Vladu samo je slijepo slijedio upute Ivice Račana,
koje je Račanu pripremio njegov potpredsjednik Linić, svjestan da će
ovom igrom zaraditi milijune.