BANOVINA POLIGON ČETNIČKIH DIVLJANJA
Na Općinskom sudu u Glini je bilo suđenje četvorici hrvatskih državljana srpske nacionalnosti zbog rasne i druge diskriminacije. Prvooptuženi Vlado Vrga (51), drugooptuženi Siniša Damjanović (20), trećeoptužena Seka Vrga (38) i četvrtooptuženi Žarko Lapčević (41), terete se da su u dva navrata, u noći s 23. na 24. srpnja i s 30. na 31. srpnja u mjestu Podgorje kod Gvozda tijekom zabave u mjesnom društvenom domu, glasno reproducirali glazbu kojom se veliča srpstvo, četništvo, tzv. „krajina“ i mržnja prema Hrvatima.
Kada im je Hrvatica Josipa Džoja, koja zajedno a surpugom Stjepanom i dvoje malodobne djece živi u kući tik do društvenog doma, prigovorila zbog puštanja glazbe takvog sadržaja, počeli su joj dobacivati pogrdne riječi. Psovali su joj mater, vikali da ide marš iz srpske kuće u Bosnu iz koje je došla, da je ovo Srbija, da tu Hrvati nemaju što tražiti. No, nisu stali samo na riječima, stoji u optužnici, nego su došli u njeno dvorište, te su u namjeri zastrašivanja nastavili s prijetnjama i psovkama, te zaprijetili paljenjem kuće. Na ulazna vrata kuće obitelji Džoja bacilli su bocu koja se razbila i petarde govoreći da će baciti bombu na kuću. Uslijed straha obitelj Džoja je napustila svoju kuću u Podgorju i sklonila se kod prijatelja u Gvozdu. Svi optuženi izjavili su da se ne osjećaju krivima, a suđenje će biti nastavljeno 28. studenoga. Na suđenje u Glinu su došli i oštećeni, Josipa i Stjepan Džoja. On teško bolestan, podupirući se štapom, a ona zbunjena i uplašena. I dalje ne žive u Podgorju, u svojoj kući, nego u tuđem stanu, zajedno s obitelji prijatelja. Josipa nam je rekla kako se ne namjerava vratiti u Podgore ni po koju cijenu, da se boji svojih bivših susjeda. – Moja djeca ni sada ne spavaju mirno, iako je od toga događaja prošlo već puno vremena. Bojimo se i zato smo otišli, a u kuću u Podgorju, među ove okrutne ljude se ne vraćamo, radije ćemo završiti na cesti – odlučna je Josipa. Suđenje četvorici Srba kojima se sudi zbog rasne diskriminacije, pažljivo prate predstavnici Srpskog narodnog vijeća, a u obranu optuženih stala je i udruga izbjeglih Srba u Beogradu.
Prvooptuženi Vlado Vrga nakon suđenja je rekao kako on nije u ničem sudjelovao, da nije bilo četničkog derneka, te da je obitelj Džoja sve izmislila, jer na taj način žele dobiti bolju kuću na boljem mjestu od Podgorja kod Gvozda. Branitelji iz Gvozda opovrgavaju ovu pokvarenu priču i tvrde da nije policija pravodobno reagirala, oni bi sami reagirali.
Neki opet pjevaju četničke pjesme po Hrvatskoj i prijete svojim susjedima Hrvatima – policija je zbog toga podnijela kaznene prijave protiv šestoro Srba iz jednog sela na Kordunu. Tako bi se nekako mogla sažeti vijest koja je prostrujala ovom zemljom i izazvala očekivano žestoke reakcije određenih medijskih komentatora, političara i braniteljskih lidera. Pročula su se i imena navodnih četnika: Vlado Vrga, Žarko Lapčević, Siniša Damjanović, Seka Vrga, Milorad Vrga i Bojan Vuletić.
S trojicom iz rečene šestorke sastali smo se u kafiću pokraj robne kuće u Vrginmostu iliti Gvozdu, a kako je nakon rata – ovoga posljednjeg, dabome – bez ikakvog opravdanja preimenovano drevno ime toga mjesta čiji spomen bilježe i prezimena dijela naših sugovornika. Nismo znali kakav im je točno bio inkriminirani muzički repertoar, osim što su novine već prenijele uspješnicu onih kanibala otprije dva desetljeća:
– Nije bilo nikakvih četničkih pjesama. Nije bilo ni pjesama s nacionalnim nabojem općenito – započinju oni. A što se onda slušalo? – Narodnjaci, kao i uvijek – odgovara Milorad, po nadimku Miki, i nabraja – Mitar Mirić, Indira Radić, Rade Lacković, Ceca, Preldžije… I nešto strane muzike. Eh, strane. Relativan je to pojam, reklo bi se. Ali, ne samo njima, Srbima u Hrvatskoj, nego i njihovim prijateljima Hrvatima i Bošnjacima. Jer, doznajemo da je na rođendanskoj zabavi potonjih bilo čak dvadesetak. A onda je nekako puklo između dijela uzvanika i domaćice jedne od kuća najbližih domu, Josipe Džoje, Hrvatice. Kažu da ih je u prolazu jednostavno počela vrijeđati, nazivati ih četnicima, a poneko je od njih i odgovorio istom mjerom. Dobro, njezina majka pritom baš i nije nazvana četničkom, nego ustaškom. Fizičkog sukoba nije bilo, ali ubrzo se u selu pojavila policija. Prepirka je trajala kratko, a policija se te večeri četiri puta vraćala do doma u Podgorju. Nije bilo nikakvih daljnjih problema ni prigovora i zahtjeva s njihove strane, niti se Josipa Džoja više konfrontirala sa susjedima. – Ipak, policija kasnije nije uzela u obzir njezine psovke i uvrede, iako je prva počela. Nakon toga je izmislila ostalo
. A počela je s tim još otkako su se ona i njezin bolesni muž, inače hrvatski branitelj, s djecom doselili u Podgorje, u kuću APN-a, kao izbjeglice iz Bosne. Jer, htjela bi da je premjeste u grad, u Gvozd – kaže Vlado Vrga, dodajući kako nisu Džoje, međutim, jedini Hrvati u selu. Pokazuje na Mikijeva prijatelja, mladića u njihovu društvu, koji nam se uto i predstavlja: Alvin Horvatić. Rukujemo se, on preuzima riječ: – Mi živimo u kući iza Džojinih, tamo smo već deset godina. Nikad nismo imali problema sa starosjediocima. Džoje lažu, već dugo traže od APN-a premještaj, a sad su i ovo smislili. Neka ih presele, ali ne preko leđa ovih ljudi koji sad trpe sramotne optužbe. Josipin suprug Stjepan Džoja u vidno je lošem zdravstvenom stanju, a sam nam je rekao da ima epilepsiju i PTSP. Ivandić je dodao da ni ona nije psihički dobro, te se ponudio da nam pomogne u rasvjetljavanju onog što se zbilo u Podgorju gdje, kao što reče, pojedini Srbi već godinama maltretiraju Džoje. Ipak, požalila nam se na to Josipa Džoja osobno, kroz suze i priznanje da se otada boji izaći na ulicu i u Gvozdu, kamoli u Podgorju, u koje ne može ni zamisliti da se vrati. – Pjevali su onu “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate…” Prijetili su i mojoj djeci, poručivali nam da im ne može nitko ništa. Policija im je stala na kraj tek kad su intervenirali branitelji da nas spase. A gore kažu da je to srpsko, čak da je to Srbija, i da idemo natrag u Bosnu. Morali smo se spustiti u Gvozd, postalo je neizdrživo… Ja se gore živa ne vraćam, i ovako sam jedva iznijela glavu – žali se Josipa Džoja, uz jecaje i skrivanje lica u dlanove. – tako prenosi srpski tisak, netom poslije toga dolazi i do ubojstva dječaka Hrvata, kojeg srpsko glasilo koristi kao dokaz dobrosusjedskih odnosa…
Tukli su ga nemilice, nakon čega su Dejana izbacili na cestu kao vreću. Lupio je glavom u asfalt i nije se micao.”” Stani, pucat ću”, viknuo je policajac prema djevojci. To su ključne rečenice iz izvješća u JL pod naslovom ” Policajci tukli mladiće u Gvozdu”, a iz nadnaslova se saznaje da su gvozd pastoralni centarmladići (i djevojke) Hrvati i Hrvatice. Premlatila ih je, dakle, hrvatska policija i njih devetero pritvorila. Grijeh im je bio što su slušali Thompsonove pjesme . Policajci su stigli nakon nekoliko minuta, njih sedam, navodno na dojavu da mladići stvaraju preveliku buku. Da se sve zbivalo prije dvadeset i pet godina, zvučalo bi logično, samo bi izvješće bilo iz Vrginmosta kako se tada zvao Gvozd, a umjesto policije nastupila bi milicija čiji su pripadnici bili uglavnom Srbi. Postupili bi jednako. Pretvara li se to opet Gvozd u Vrginmost, gdje nije bilo života za Hrvate jer su Srbi davno prije agresije taj grad proglasili svojim lenom. Oni koji dobro pamte, sjećaju se da je Vrginmost bio sijelo najdivljije partijske organizacije koja se oglašavala na svaki znak slobodne hrvatske misli ili osjećaja. I oni su se (kako to moderno zvuči) nazivali antifašistima. Zaštićeni komunističkim režimom , ti su Dražini sljedbenici sipali otrovne velikosrpske strjelice prema Hrvatima, a na Miloševićev poziv podigli na kraju i oružanu pobunu te ubijali i protjerivali svoje susjede, ponavljajući ono što su činili i u Drugom svjetskom ratu kada su isprva imali kokarde a zatim crvene zvijezde Kada su četnici poraženi u osloboditeljskim akcijama hrvatske vojske, kada je Vrginmostu vraćeno ime Gvozd i kada su ondje naseljeni (i) Hrvati koje su Srbi protjerali iz Bosne i Hercegovine – neko je vrijeme vladao mir Božji: oni Nova pravDaA ni nove provokacije nisu sankcionirane kako bi trebalo. Negdje u ljetu 2011. šest je mještana sela Podgorje doživjelo u Gvozdu prijetnje i postalo žrtvama agresivnog ponašanja stanovnika Gvozda (oprostite, Vrginmosta). Sada, u proljeće 2012. akciju su prepustili hrvatskoj policiji, istoj onoj koja pod Rankom Ostojićem uhićuje radnike Jadrankamena na Braču, a na dojave neizliječenih četnika iz Gvozda reagira tako promptno da je razvidno riječ o lijepoj suradnji čije su žrtve hrvatski mladići i djevojkekoji su sao krajinaizbjegli pred hrvatskom vojskom u Srbiju ili dijelove BiH pod srpskom okupacijom dijelom su ostali ondje, dijelom se vratili. Abolirani i bezbrižni, vidjevši uz to da ih nitko ne pita za počinjene zločine, neko su vrijeme promatrali do kuda mogu ići u obnovi starih netrpeljivosti prema svemu što nije srpsko te s radošću dočekali pobjedu koalicije i dolazak na vlast neokomunističke opcije koja ih tako zorno podjeća na onu, predratnu, kada su bili strah i trepet u Hrvatskoj. Doduše, i prethodna hadezeovska vlast u dvadesetom stoljeću imala je prema njima nježne osjećaje, a na prijave o zločinima i zločincima iz toga područja Banovine jednostavno se nije osvrtala. A ni nove provokacije nisu sankcionirane kako bi trebalo. Negdje u ljetu 2011. šest je mještana sela Podgorje doživjelo u Gvozdu prijetnje i postalo žrtvama agresivnog ponašanja stanovnika Gvozda (oprostite, Vrginmosta). Sada, u proljeće 2012. akciju su prepustili hrvatskoj policiji, istoj onoj koja pod Rankom Ostojićem uhićuje radnike Jadrankamena na Braču, a na dojave neizliječenih četnika iz Gvozda reagira tako promptno da je razvidno riječ o lijepoj suradnji čije su žrtve hrvatski mladići i djevojke. Da stvari ne bi otišle predaleko, potrebno je učiniti sljedeće: javno objaviti imena policajaca koji su sudjelovali u premlaćivanju, suspendirati ih i , ako im se dokaže krivnja, otpustiti iz službe. Dati točno izvješće o stanju u policijskoj postaji koja pokriva Gvozd i Topusko. Zahtijevati ostavku ministra Ranka Ostojića, i zbog Gvozda i zbog Brača jer zadnji događaji zorno potvrđuju da živimo u policijskoj državi koja ne štiti ni hrvatskoga čovjeka ni hrvatsku imovinu i koja postaje sve manjeSrce vatreno hrvatskom. Još jedna rečenica u napisu “Jutarnjeg”:” U pomoć mu je pritekao mladić iz grupe. Okrenuo ga je na bok, izvadio mu jezik da se ne uguši i odvezao ga na hitnu u Topusko.” Sve se događalo danju i nije “susjedima” smetala buka nego hrvatska pjesma, niti je policija inače tako revna kada doista cijelonoćna buka zastrašujućih decibela para uši i san – recimo baš na Braču. Zanimljivo je da ostali tisak i HRT nisu o Gvozdu progovorili ni riječi. I
nformativni program HRT-a nije očito htio pokvariti dosadna i tendenciozna izvješća s “prvomajskih proslava” na kojima su još samo nedostajale zastave KPJ i SFRJ. Pa kako bi onda neizliječeni četnici iz Vrginmosta protumačili stanje u Hrvatskoj nego kao otvoreni poziv da se vraćaju na staro – za sada crvene zvijezde, pa onda opet kokarde, a ni oružane pobune nisu isključene. Mukla, prijeteća tišina u vrijeme kada su hrvatski branitelji postavljali novu ploču u Borovu Selu, samo je opipljiv znak da velikosrpske vizije nisu splasnule, i opet podgrijavane iz neizliječive Srbije.
Ova četnikovanja, širenje mržnje prema Hrvatima, ubojstva nisu na sudovima riješena, suđenja se ponavljaju ili odgađaju i tako se srpska manjina ojačava u ovom kraju za nove pokolje i širenje nacionalne mržnje… Policija prepuna srpskih terorista ne vidi nit čuje sve ove stvari.
HOP