Nekrolog Radićevoj Hrvatskoj seljačkoj stranci
Kad sam se 1975. godine u Melbourneu učlanio u Hrvatsku seljačku stranku, nitko na svijetu ne bi me mogao uvjeriti da ću dva puta u životu pisati nekrolog Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon Hrvatskoga proljeća 1971. godine i čitanja tadašnjega zagrebačkog Hrvatskog tjednika, za mene su braća Antun i Stjepan Radić, osnivači HSS-a, postali ne samo politički uzori, nego i borci za slobodnu i socijalno pravednu hrvatsku državu, čiji sam program bio spreman slijediti do njegova konačnog ostvarenja. Bio je to trenutak kad sam se, diveći se Stjepanu Radiću, doživotno osudio na služenje Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Iz feljtona koji trenutno objavljujem svaki čitatelj može vidjeti s kojim sam žarom promovirao i radio za Hrvatsku seljačku stranku u emigraciji sve do 1990. godine. Nije me pokolebala ni ponuda tadašnjega predsjednika HDZ-a dr. Franje Tuđmana, s kojim sam se 25. studenoga 1989. godine sastao u Hamiltonu u Kanadi, da se učlanim u Hrvatsku demokratsku zajednicu, što bi mi, nema nikakve dvojbe, kasnije otvorilo široki prostor ne samo za diplomatsku, nego i utjecajnu političku karijeru. Ja sam tu ponudu, nakon cjelodnevnog razgovora, uljuđeno odbio, uz čvrsto obećanje dr. Tuđmanu da će HSS u Australiji dati punu potporu HDZ-u u predizbornoj kampanji na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj. To sam obećanje i izvršio, uza sve moguće opasnosti povratka u Hrvatsku u onim prijelomnim danima, a to mi je otkrio i dosje koji je Udba sve do konca 1990. godine, kad sam se već za stalno vratio u Hrvatsku, vodila o meni.
Ovaj pomalo osoban uvod bio je potreban kako bi čitatelji mogli jasno zaključiti da ovaj finalni nekrolog Hrvatskoj seljačkoj stranci ne pišem ni prema čijoj narudžbi, a ni iz osobnog, tj. političkog interesa. Ovo pišem isključivo kao jedini živući član Središnjeg odbora HSS-a za Hrvatsku i emigraciju osnovanog u Londonu 1980. godine koji je s velikim žaljenjem došao do zaključka kako je s kalkulantskim i oportunističkim savezom novoga predsjednika HSS-a, osuđenoga kradljivca Kreše Beljaka, sa Socijalnom demokratskom partijom, koja je sljednica zločinačke Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske, došao definitivan kraj Radićevoj Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Neki oblik prvoga nekrologa Hrvatskoj seljačkoj stranci napisao sam u Hrvatskoj slobodi u travnju 1986. godine kao glavni urednik tih novina, ali i kao predsjednik organizacija Hrvatske seljačke stranke u Australiji. Bilo je to u vrijeme kad je tadašnji predsjednik HSS-a i dugogodišnji bliski suradnik Stjepana Radića dr. Juraj Krnjević već navršio 91 godinu te više nije mogao djelotvorno obavljati tu važnu političku i stranačku dužnost u vremenima kad je već bilo jasno da će se rad stranke ubrzo morati prenijeti u Hrvatsku gdje će se odlučivati o sudbini velikosrpske Jugoslavije i stvaranju samostalne hrvatske države.
Pomladiti se ili nestati
U članku pod naslovom «Pomladiti se ili nestati» u travnju 1986. napisao sam, između ostaloga, sljedeće:
«Gotovo da ni nema člana HSS-a koji u zadnje dvije do tri godine nije o problemu vodstva stranke često privatno razgovarao s drugim članovima stranke. Nažalost, osim nekoliko iznimaka, još se nije našao veći broj ljudi unutar stranke, tj. onih članova koji su bliski predsjedniku dr. J. Krnjeviću, a koji bi smogli ne samo dovoljno hrabrosti, nego i rodoljubne svijesti da o tom svom privatnom uvjerenju otvoreno, iskreno i ljudski porazgovaraju s predsjednikom dr. J. Krnjevićem. Koliko ja poznajem predsjednika dr. J. Krnjevića iz naša tri susreta u Londonu, uopće ne sumnjam da je on interese hrvatskog naroda i Hrvatske seljačke stranke uvijek stavljao ispred svojih osobnih interesa. On bi to učinio i u ovom trenutku kad bi oni koji su njemu danas bliski imali hrabrosti i rodoljubne svijesti to predsjedniku dr. J. Krnjeviću lijepo objasniti. Kad bi imali hrabrosti reći mu da se Hrvatska seljačka stranka danas nalazi pred dvije alternative: POMLADITI SE ILI NESTATI. Kad bi mu imali hrabrosti reći da se Hrvatska seljačka stranka u emigraciji iz dana u dan sve više pretvara u ekskluzivni klub staraca u koji nemaju pravo pristupa mlađi ljudi, koji žele HSS vratiti u narod, iz kojeg je i za koji je stranka stvorena.
Nadolazeći Kongres zadnja je prilika da se HSS povrati iz stanja paralize. Treba se stoga nadati da će se ipak naći dovoljno hrabrih ljudi i rodoljuba koji će shvatiti da se ne smije propustiti ta prilika za sređivanje žalosnih prilika unutar te naše i danas još uvijek hrvatskom narodu kao korica kruha potrebne hrvatske demokratske političke stranke. Ako se pak ne nađe nitko tko će imati hrabrosti to pitanje staviti na dnevni red, povijest će neizbježno zabilježiti da su svi oni koji su bili prisutni na Kongresu bili kolektivno odgovorni za dosadašnju i buduću paralizu, ako ne i totalni krah Hrvatske seljačke stranke u emigraciji. Ironično je i tragično da se HSS nalazi u krizi baš sada kada dolazi do sve jačeg demaskiranja hrvatskog ratnog režima, i kad nauk i program Stjepana Radića biva sve više prihvaćen i u onim redovima emigracije koji nikada nisu bili skloni HSS-u. Posebno su ohrabrujući znakovi da hrvatska mladež ne samo u domovini, nego i u iseljenoj Hrvatskoj otvoreno prihvaća i slijedi taj izvorni hrvatski i demokratski socijalnopolitički program Stjepana i Antuna Radića. Hrvatska seljačka stranka mora se otvoriti toj hrvatskoj mladeži ako se želi održati i ako želi igrati jednu od vodećih uloga na hrvatskoj političkoj pozornici do kraja ovog i početkom idućeg stoljeća.»
Nakon smrti dr. Krnjevića kola HSS-a krenula su još brže nizbrdo
Dr. Juraj Krnjević umro je dvije godine kasnije, početkom 1988. godine. Nakon njegove smrti kola Hrvatske seljačke stranke krenula su još brže nizbrdo. Na čelo Središnjeg odbora HSS-a došao je potpredsjednik dr. Josip Torbar, čiji je otac bio ministar pošta u Banovini Hrvatske 1939. godine. Iako je bio vrhunski intelektualac i osoba privržena demokraciji, na tragediju HSS-a dr. Josip Torbar bio je i ostao mačekovac, što ga je cijeli emigrantski život od 1945. godine sprečavalo da se u svojim političkim izjavama i člancima čvrsto opredijeli za stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države. On je, kao i dr. Vladko Maček, vjerovao da će zapadne zemlje, koje su pobijedile u Drugom svjetskom ratu, vratiti u život Kraljevinu Jugoslaviju te da je glavna zadaća HSS-a nastaviti voditi politiku koja je dovela do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Naravno, unutar Kraljevine Jugoslavije. Bila je to golema zabluda dr. Torbara i nekih drugih starijih članova HSS-a protiv koje sam se oštro borio unutar HSS-a od 1980. do 1990. godine. Jedan od razloga zbog kojih sam otklonio ljubazan poziv dr. Franje Tuđmana na sastanku u Kanadi da se učlanim u HDZ bilo je i moje duboko uvjerenje da u budućoj hrvatskoj državi moraju postojati najmanje dvije velike državotvorne i demokratske stranke, koje će, kad bude potrebno, kroz međusobnu suradnju spriječiti povratak komunista na vlast u Hrvatskoj. Nažalost, to se nije dogodilo ne samo zbog lošeg domovinskog vodstva HSS-a, nego i zbog toga što je HDZ nakon velikog uspjeha na prvim i drugim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj te nakon oslobođenja hrvatskih teritorija u Oluji 1995. godine vjerovao kako će HDZ ostati na vlasti u Hrvatskoj najmanje idućih 40 godina[1]. Sada je evidentno da su, osim dr. Nikice Novakovića i gospođe Nede Prpić, HSS 1990. i 1991. godine preuzeli bivši članovi Komunističke partije i neojugoslaveni, među kojima je sigurno bilo i suradnika Udbe.
Zbog osobnog «kukavičluka» dr. Josip Torbar je, prema nekim informacijama, svoj legitimitet predsjednika Središnjeg odbora HSS-a 1990. godine predao u ruke jedne frakcije domovinskoga HSS-a. Ta je frakcija nastavila voditi mačekovsku politiku te se, umjesto da na prvim slobodnim izborima 1990. godine pruži potporu nedvojbeno hrvatskom i državotvornom programu dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, priklonila Koaliciji narodnog sporazuma koja je zapravo tražila demokratizaciju Jugoslavije, a ne uspostavu samostalne hrvatske države. Mislim da se zbog osobnoga straha dr. Torbar nije vratio u Hrvatsku do 1991. godine.
Nadalje su i Čičkova frakcija HSS-a, koju sam u početku i ja, iz neznanja, podržavao, i frakcija dr. Nikice Novakovića i gospođe Nede Prpić doživjele velik krah na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. godine. Čička je u Samoboru uvjerljivo pobijedio glumac Martin Sagner – poznat kao Dudek u popularnoj TV-seriji «Gruntovčani». Bio je to strašan udarac za stranku za koju je na višestranačkim izborima za Saveznu skupštinu u Beogradu 1938. godine glasovalo 96% glasača u Hrvatskoj i veliki postotak Hrvata u Bosni i Hercegovini, u predjelima s većinskim hrvatskim narodom. Rezultati izbora 1938. godine bili su i temelj za granice Banovine Hrvatske, koja je obuhvaćala i dijelove Bosne i Hercegovine u kojima je HSS pobijedio na tim izborima.
Tomčić je bio pravi grobar HSS-a
Nakon potpunoga poraza HSS-a na prvim slobodnim izborima 1990. godine, stranku je na ujediniteljskoj skupštini preuzeo staromodni Drago Stipac. Četiri godine kasnije, 1994. godine, podmuklim makinacijama unutar HSS-a na čelo stranke došao je Zlatko Tomčić[2], ljevičar i neojugoslaven rođen u Beogradu, koji je bio najpokvareniji vođa HSS-a u njezinoj cijeloj povijesti. Tomčić je u prosincu 2003. godine kao predsjednik Sabora zatražio umirovljenje na jedan dan kako bi ostvario pravo na još veću mirovinu. To osnivač i predsjednik HSS Stjepan Radić nikada ne bi učinio jer je osobno poštenje bilo glavni temelj njegove politike. Radića su prije najvećega zločina u povijesti parlamentarne demokracije u Beogradu 20. lipnja 1928. upozoravali na to da se na njega sprema atentat. On je na to odgovorio: «I ja osjećam da se nešto sprema, ali ja sam kao vojnik u rovu iz kojeg vodim borbu za prava hrvatskog seljačkog naroda. Ili ću iz tog rova izići kao pobjednik ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod». Antiradićevac Tomčić uveo je HSS i u koaliciju s komunistima 2000. godine te zajedno s Račanom i Budišom bio na čelu pokreta koji se tada nazivao «detuđmanizacijom Hrvatske». Tomčić je zapravo bio grobar HSS-a, koji je koalirajući s komunistom Ivicom Račanom dao izgovor Krešimiru Beljaku za još jedno, zadnje, skretanje HSS-a ulijevo.
The New York Times – Maček ima 450.000 članova Hrvatske seljačke zaštite
Ma koliko mi to bilo teško priznati i prihvatiti jer sam punih dvadeset godina svojeg života u emigraciji za Hrvatsku i obnovu pravog Radićeva državotvornog socijalnog pokreta u dolazećoj hrvatskoj državi djelovao kao član i jedan od vođa HSS-a, današnji ostaci ostataka HSS-a nemaju ama baš nikakve poveznice s Radićevim, pa ni s Mačekovim HSS-om. U njihovo vrijeme HSS je pokrenuo i pridobio za svoju politiku većinu birača (negdje i više od 90%), a što je još važnije, u svojim organizacijama na konkretnim je akcijama okupio na stotine tisuća ljudi. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata HSS je uspio jedinstveno masovno organizirati i motivirati najšire slojeve hrvatskoga naroda, i to ne samo u području politike. Aktivirao je stotine tisuća ljudi, koji su preuzeli odgovornost na lokalnoj razini te počeli intervenirati i mijenjati prilike u kojima su živjeli, osjećajući novu samosvijest. The New York Times od 2. kolovoza 1939. godine prenio je vijest The Associated Press-a da predsjednik HSS-a dr. Vladimir Maček ima na raspolaganju 450.000 članova Hrvatske seljačke zaštite koje je spreman koristiti kao pritisak na Beograd za podjelu Jugoslavije na ravnopravne države – Hrvatsku, Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju. Uza sve to, tadašnji HSS bio je središnja hrvatska politička stranka, s kojom su surađivale druge manje političke stranke i organizacije. Dakle, ukupan politički i društveni život u Hrvatskoj u to se vrijeme vrtio oko Hrvatske seljačke stranke.
Današnji je HSS stranka kojoj su na čelu sitni trgovci i kradljivci s kojima Stjepan Radić ne bi sjeo za isti stol
Uz dužno poštovanje određenom broju iskrenih radićevaca i poštenih članova HSS-a, danas tu stranku vode ljudi koji su prodali svoju dušu hrvatskim komunistima i neojugoslavenima za možebitne sitne mrvice s SDP-ova stola budu li komunisti u prilici sastaviti Vladu nakon izbora iduće nedjelje. U posebno važnim povijesnim trenucima u kojima se najvjerojatnije odlučuje ne samo o održavanju hrvatske države, nego i o opstanku hrvatskoga naroda, HSS, koji su braća Radić osnovali 1904. godine kako bi politički osvijestili, spasili i izvukli iz bijede hrvatski narod, danas je pod vodstvom ljudi s kojima Stjepan Radić ne bi htio ni sjesti zajedno za isti stol da su živjeli u njegovo vrijeme i priklanja se onoj političkoj opciji koja je 25. lipnja 1991. godine izišla iz Hrvatskoga sabora kad se glasovalo o otcjepljenju od velikosrpske i komunističke Jugoslavije te koja sustavno već dvadeset i pet godina na hrvatskoj političkoj pozornici pokušava uništiti sve hrvatske tradicionalne vrednote, optužujući za primitivizam hrvatske branitelje koji su najzaslužniji za obranu Hrvatske i stvaranje hrvatske države.
U zaključku moram posebno istaknuti kako sam jako razočaran i s ono malo članova Glavnog odbora HSS-a koji su glasovali protiv koalicije s SDP-om i Milanovićem. Stjepan Radić poginuo je u borbi za interese hrvatskoga naroda, a ti se ljudi ne usude javno kritizirati Beljakovo smrtonosno zabijanje koplja u srce velikoj Radićevoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, a još manje suprotstaviti mu se.
Pozivam svakog iskrenog i poštenog radićevca, a prije svega hrvatskog domoljuba, koji je ostao u Beljakovoj antiradićevskoj i antihrvatskoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, da – ako već ne može glasovati za neku drugu hrvatsku domoljubnu stranku – apstinira od izlaska na izbore i glasovanja za Beljaka, tj. za tzv. Narodnu koaliciju. Da se razumijemo, i ja sam se borio za višestranačku demokraciju u Hrvatskoj, i ma koliko je moj svjetonazor u potpunoj suprotnosti sa svime što još uvijek zastupa SDP, nemam pravo, a ni ne želim osporiti njihovo političko djelovanje u Hrvatskoj, na koje imaju pravo kao i svaka druga politička stranka. Naravno, bit ću daleko sretniji kad SDP doživi punu katarzu, kad postane hrvatska socijalistička stranka i kad se prije toga ispriča i pokaje za sve strašne zločine koje su hrvatskom narodu nanijeli hrvatski komunisti, čiji je SDP sljednik. Međutim, nikako ne mogu prihvatiti ni oprostiti vođama i članovima HSS to što koriste sveto ime mučenika i vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića da bi se isključivo osobno okoristili time što će na dolazećim izborima možda donijeti koji glas više hrvatskim neokomunistima i neojugoslavenima.
Osobno sam duboko uvjeren da ni Stjepan Radić ni dr. Vladko Maček, a ni dr. Juraj Krnjević ne bi glasovali za današnji HSS, koji je pod okriljem noći ukrao neokomunist i neojugoslaven Krešo Beljak. Ma kako završili nedjeljni izbori, Radićeva je Hrvatska seljačka stranka mrtva. Duboko sam potresen zbog te činjenice. Pozivam stručne i kompetente hrvatske povjesničare da i oni napišu kvalitetan esej o velikim uspjesima djelovanja Hrvatske seljačke stranke od osnivanja 1904. do prestanka djelovanja u Hrvatskoj 1941. godine te o njezinu sporom i mučnom umiranju od obnove stranke u samostalnoj hrvatskoj državi 1990. pa do ožujka 2016. godine kad je tu stranku preuzeo kradljivac i hohštapler Krešo Beljak.
Antun Babić
Bivši član Središnjeg odbora HSS-a u emigraciji
Bivši predsjednik organizacija HSS-a u Australiji
[1] To mi je u razgovoru prije vojno-redarstvene operacije Bljesak u razgovoru u Uredu predsjednika Tuđmana rekao dr. Ivić Pašalić, odlično raspoložen i jako optimističan predsjednikov najutjecajniji savjetnik. Upozorio sam ga da ne bude tako jako siguran jer su u politici 24 sata jako dugo vrijeme. Podsjetio sam ga na sudbinu engleskoga premijera Winstona Churchilla, koji je bio najzaslužnija osoba za spas Ujedinjene Kraljevine od njemačke agresije u Drugom svjetskom ratu. Na prvim izborima 1945., ubrzo nakon svršetka rata, Churchillova Konzervativna stranka, tj. Churchill, izgubili su izbore.
[2] U razgovoru za Bjelovarski novi od početka kolovoza 2016., pod naslovom «Zaokret ulijevo bio je potpuno ispravan potez», bivši predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić izjavio je «kako nema dvojbe oko toga tko je bolji odabir za koalicijskog partnera HSS-a. To je svakako SDP i to je bolje rješenje nego suradnja s HDZ-om». O karakteru Zlatka Tomčića kao čovjeka ne govori samo činjenica da je kao predsjednik Sabora tražio umirovljenje na jedan dan, nego i činjenica da ga je na hrvatsku političku scenu katapultirao predsjednik HDZ-ove Vlade Nikica Valentić kad mu je dao mjesto ministra graditeljstva. S tog mjesta i uz pomoć tehnomenađerskih istomišljenika u HDZ-u Tomčić je došao na čelo HSS-a 1994. godine. Inače, kako piše Bjelovarski novi, Tomčić je u Bjelovar došao kao projektant nove zgrade Opće bolnice u Bjelovaru. Očigledno mu je teško živjeti od mirovine predsjednika Sabora koja iznosi najmanje deset tisuća kuna.
