Antun Babić
Dobitnici su izbora Andrej Plenković i HDZ, a stvarni gubitnik je hrvatski narod
Usuđujem se zaključiti da, sukladno mojem predviđanju, parlamentarni izbori održani u nedjelju 11. rujna nisu u ovom trenutku ništa bitno promijenili na hrvatskoj političkoj pozornici. Zahvaljujući novom vođi HDZ-a Andreju Plenkoviću, ali i uz veliku pomoć sisačkoga biskupa Vlade Košića, relativni je pobjednik na tim izborima HDZ. Da nije bilo onako snažne intervencije uzoritoga biskupa Košića u njegovoj propovijedi u Ludbregu, veliko je pitanje bi li rezultat izbora bio isti. Da je HDZ dobio samo četiri zastupnička mjesta manje, bilo bi jako upitno s kakvim bi ulogom Plenković mogao ići u pregovore s MOST-om i drugim manjim strankama o sastavljanju nove Vlade. Ako se sadašnja neodrživa društvena, moralna, gospodarska i demografska situacija ubrzo ne promijeni nabolje, najveći gubitnik ovih izbora bit će hrvatski narod.
Zbog velikog neodaziva birača na izbore i sve dubljega razočaranja hrvatskoga naroda u politiku i političare, tj. u dvostranačje, na ovim je izborima definitivno potvrđena želja respektabilnoga postotka glasača da se stvori stranka ili pokret koji bi bili alternativa HDZ-u i SDP-u. U tom je kontekstu veliki pobjednik heterogena koalicija ljudi i udruga okupljenih oko Živoga zida. Međutim, rezultat koji je Živi zid postigao na izborima najbolji je pokazatelj onoga što bi se tek dogodilo da je na ovim izborima glasačima ponuđena istinska domoljubna, a u gospodarskom pogledu stručna i znatno drukčija alternativa od MOST-a i Živoga zida. Možda bi već nakon ovih izbora ta alternativa bila toliko jaka da bi na temelju postignutih rezultata mogla pri formiranju Vlade opravdano postavljati uvjete koje sada neopravdano postavlja MOST sa svojih samo trinaest zastupničkih mjesta.
Mogućnost preferencijalnoga glasovanja pokazala je da su dosad vođe mogli na izbornu listu postavljati poslušnike, a da sada u narodu popularni političari mogu ući u Sabor, pa makar bili i na zadnjemu mjestu. To je iznimno dobar pomak prema boljoj selekciji saborskih zastupnika i njihovomu manjem strahu pred predsjednikom stranke.
Milanović otišao u povijest, a Krešu Beljaka čeka politička kazna HSS-a
Zoran Milanović te posebice njegov partner i sitni kriminalac Krešo Beljak, koji je odveo HSS u naručje neokomunista i neojugoslavena, imali su izuzetno velika očekivanja, no doživjeli su težak poraz. Osobno se nadam da su i moja osobna upozorenja na tešku prijevaru i neprihvatljivo skretanje HSS-a ulijevo pod Krešom Beljakom barem malo utjecala na iskrene radićevce kod donošenja odluke o tomu za koga će glasovati. Beljak Milanoviću nije donio ništa, a Milanović je Beljaku osigurao saborsko mjesto, što je šefu HSS-a i bio osnovni cilj. Međutim, loš rezultat na ovim izborima doveo je do ostavke Zorana Milanovića, a izazvat će velike poteškoće i Kreši Beljaku, kojega čeka ne samo smjena s predsjedničke dužnosti, nego i isključenje iz HSS-a.
U komentaru prije izbora iznio sam mišljenje kako su HSP i HSS mrtve i danas na hrvatskoj političkoj pozornici irelevantne stranke. To se na zadnjim izborima i pokazalo. Vrlo sam skeptičan u odnosu na vjerojatnost da bi bilo kakav redizajn tih dviju stranaka doveo do oživljavanja tih tradicionalnih i povijesnih hrvatskih stranaka. Nažalost, obje stranke, tj. bezbroj verzija tih stranaka pate od pomanjkanja dobrih vođa i jasnih vizija za budućnost, koja je već sada milenijima udaljena od vremena kad su te stranke stvorene. To međutim nikako ne znači da u tim strankama nema vrijednosti koje su nam i danas silno potrebne. Prije svega neupitno domoljublje i poštenje, koji su bili temelj tih stranaka i koji su privlačili velik postotak hrvatskoga naroda da im se priključi. Možda treba reći i to da su te stranke odigrale vrlo veliku ulogu u osvješćivanju hrvatskoga naroda i postavljanju čvrstih temelja za borbu u osnivanju samostalne hrvatske države. Hrvatska je, ma koliko mi njome danas bili opravdano nezadovoljni, postala samostalna država, pa danas hrvatskim političarima prioritet ne smije biti borba za prošlost, nego vizija za budućnost Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Andrej Plenković je kompletniji političar od Tomislava Karamarka
Kod mojega ranijeg ustrajnog pozivanja na smjenu Tomislava Karamarka često su me kritizirali nakon što sam izjavio kako bi Andrej Plenković bio bolji vođa HDZ-a od Karamarka. Iako me ništa osobno ne veže za Andreja Plenkovića, niti u svemu imam istovjetnja stajalištva s novim predsjednikom HDZ-a, ovi su izbori nedvojbeno pokazali da se radi o sposobnijem političaru nego što je to bio Karamarko. Iako ne dijelim njegov velik entuzijazam kad je u pitanju budućnost Europske unije, svoje razmišljanje o Plenkoviću temeljio sam na njegovom radu u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao jedan od ljudi koji su bili u Ministarstvu vanjskih poslova od njegova osnutka, u Plenkoviću sam s vremenom prepoznao vrlo sposobnog i savjesnog diplomata. U jednom razgovoru s njim dok je bio pomoćnik ministra, mislim da je to bilo 2011. godine, rekao sam mu da bih volio njega vidjeti na mjestu ministra vanjskih poslova: Vrlo smireno rekao mi je sljedeće: «Nije još vrijeme». Kako nemam nikakvih ambicija, ovo iznosim kako bih pokazao ozbiljnost i sustavnost Plenkovićeva dugoročnoga razmišljanja strategije.
Ne treba se nikako zavaravati da je sada u Hrvatskoj sve riješeno kad je eratičan i potpuno zbunjen Zoran Milanović doživio potpun poraz. Hrvatska će i dalje biti u teškoj političkoj i ozbiljnoj gospodarskoj situaciji. Plenkovića čekaju izuzetno iscrpljujući i dugi, pa i nesuvisli, pregovori s MOST-om, koji je i dalje enigma na hrvatskoj političkoj pozornici.
Iznenadilo me je HDZ-ovo ambivaletno javno stajalište o potencijalima iseljeništva
Uspije li sastaviti Vladu kojoj će on biti na čelu, Plenkoviću treba dati pune četiri godine da pokaže što zna i može. U kojem će smjeru voditi Hrvatsku, vidjet će se već nakon godinu dana. Ne pokažu li se prvi veći pomaci nabolje, teško je očekivati da će se nova koalicijska Vlada održati. Kad su u pitanju demografska i gospodarska politika, ono što me posebno iznenadilo kod Plenkovića jest potpuno zanemarivanje hrvatskog iseljeništva i golemoga potencijala koji još uvijek postoji u iseljeništvu. No, da bi se taj potencijal mogao ostvariti, nova Vlada taj resor ne smije dati stranačkim poslušnicima ili kao nagradu za lojalnost, nego isključivo ljudima koji najbolje poznaju to područje.
Čeka nas suspenzija demokracije
Ni HDZ ni Andrej Plenković, a niti bilo koja druga stranka, tj. njezini novi zastupnici ne smiju, a ni nemaju pravo zanemariti činjenicu da je na ove izbore izišlo deset posto manje birača. To je nedvojben pokazatelj dubokoga razočaranja ukupnim stanjem u Hrvatskoj, a i indikacija u kojoj mjeri hrvatski narod više ne vjeruje hrvatskim političarima. Nastavi li se ovaj postotak apstinencije glasača na sljedećim izborima, u Hrvatskoj će nastupiti suspenzija demokracije. No, vjerojatno će se prije toga pojaviti nova, snažna, djelotvorna, domoljubna i vjerodostojna politička snaga na hrvatskoj političkoj sceni. Alternativa tomu jest revolucija s vrlo neizvjesnim ish