Po struci je povjesničar umjetnosti i arheolog, s dvadeset i tri godine bio je najmlađi zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog sabora, diplomat u vrijeme dok je Franjo Tuđman stvarao hrvatsku diplomaciju, dugogodišnji je uspješni prvi čovjek Muzeja Ivana Meštrovića, a sada je savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za društvene djelatnosti i njega bi rado Plenković vidio na mjestu ministra kulture. Andro Krstulović Opara. Kreće li ova priča tzv. novog HDZ-a u tome smjeru?
Vodeći umjetnici zaziru od povjesničara umjetnosti, kažu mi da su baš oni svojim iskompleksiranim stavovima uništili mnogo toga u umjetnosti, zbog njih niti Meštrović nikada nije imao svoju zasluženu poziciju, kao niti Bukovac, proganjali su ih baš kako bi sebe naglasili iz ljubomore zato što oni nisu sposobni tako što činiti…
Jučer sam iz daljine promatrao našeg sadašnjeg ministra kulture Hasanbegovića. Ničime se nije doimao kao ministar. Otvorenje ALBERTO GIACOMETTI izložbe u Zagrebu pratio je gotovo izoliran od tzv. kreme grada, okupljene oko Milana Bandića.
Nama iz HOP portala je ulaz bio u početku u umjetnički paviljon blokiran. Samo odabrana svita mogla je ući, novinari poslušnici razdebljali u licu, bandićevi novinari, uspješni građani Porges, Bohaček, Roglić… nije tu bilo puno mjesta za umjetnost, slikara i kipara nije bilo previše, na prste jedne ruke, Dimitrije Popović, druge nisam prepoznao…ali je zato povjesničara umjetnosti bilo koliko želite…
Na ulazu u paviljon tri umišljena sigurnjaka glumila su agente FBI-a, ali svojom primitivnom i prostačkom retorikom pokazali su sav sklad hrvatskog primitivizma, koji je Krleža već odavno prepoznao… Strogo su se držali liste posjetitelja… zamolili smo Hasanbegovića da nam pomogne pri ulasku u paviljon, ali njegov srdačni pozdrav je bilo sve što on može učiniti u grotlu već ustaljenih pijavica u kulturi, koje sišu naš novac i beskrajno puno gluposti rade sa našom kulturom, onako beskrajno nekulturni…na kraju smo ušli preko Vesne Kusin, desne ruke Milana Bandića, a time je sve rečeno tko vedri i oblači u ovom gradu. Vesna Kusin može biti sretna jer u mom društvu je bila jedna od vodećih slikarica ove države, a ništa manje vrijedna i kiparica. Zbog toga sam se osjećao kao marsovac među tajkunima, nekako kao i srdačni Hasanbegović.
Što mi se svidjelo kod Hasanbegovića? ALBERTO GIACOMETTIJEVA izložba zahtijevala je od posjetitelja odjevenost u crno, nisam to znao, ali taj “propis” dovoljno stupidan Hasanbegović nije poštivao…istina Bog niti Kusin. Ostali su izgledali kao dekor paviljona, zamračenog u crno sa “manekenskom pistom” u sredini, na koju su poslagana djela.
Na zidovima se vrtila slika iz Sirije uz jezovitu muziku, koja baš nema veze sa posebnošću Giacomettija.
Kada sam to vidio shvatio sam zašto nema umjetnika. On bi to prepoznali, sam Giacometti se okreće u grobu na ovakav postav svojih djela.
Dobro je Hasanbegoviću što ne spadaš u taj “genijalni soj eksperata”, ali nije dobro što tako nešto mirno gledaš…sjećam se još gore izložbe djela kipara Meštrovića, kada su predstavu zapaprili gašenjem i paljenjem rasvjete, želeći dočarati posebni ugođaj, koji je bio posebno kretenski, jer vas je često zadesio mrak pred umjetničkim djelom Meštrovića. Tako se nisu niti usudili bezbožnici poigravati sa RODINOM.
Stalno imam dojam da se našom kulturom bave oni koji Hrvatsku žele poniziti.
Igor Drenjančević
HOP
