Tovarnik je prije 25 godina dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Imena njih 75 na spomen obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli. Napad na Tovarnik otpočeo je uoči blagdana Sv. Mateja, zaštitnika župe, i trajao tri dana kada je 22. rujna 1991. godine Tovarnik okupiran. Poslije okupacije sela mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge kuće porušene i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista.
Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući, nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu. Još uvijek se traga za četvero Tovarničana.
Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.
Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.
Ivan Burik – ubojstvo mučenika
Velečasnom Ivanu Buriku Tovarnik je bio prva i posljednja župa. Bio je zaljubljen u Srijem, a u rodnome mjestu Antuna Gustava Matoša službovao je 28 godina, iako je u više navrata mogao otići. Pogotovo kad je zapucalo, pa kad se Tovarnik iz mjesta pjesnika počeo pretvarati u mjesto ubojica. Župnik, vlč. Ivan Burik ostaje u Tovarniku, zajedno sa župljanima koji još nisu izbjegli. Sve to on je predvidio i izrekao na mladoj misi vlč. Grge Grbešića, 21. srpnja 1991. godine, uoči same agresije.
U tim dramatičnim događanjima snaga i moć Burikovog rasuđivanja dolaze do punoga izražaja. Pokušava oko sebe okupiti preostale župljane i obnoviti srušeno. Osobito se ističe njegovo nastojanje da u pregovorima s oficirima neprijateljske vojske spasi što se spasiti dade. No, sve to suludi jahači Apokalipse sprečavaju ubivši ga mučki, s leđa, u župnome stanu. Ubili su ga oni koji su u njegovim molitvama pred Bogom stajali, ne znajući da time nisu uništili njega, nego sebe upropastili.
Mnogim je župljanima te 1991. godine pomogao da se izvuku na sigurno. No, on nipošto nije želio napustiti Tovarnik, obilazio je one koji su ostali, hrabrio ih i skupa s njima molio. Istina, pod pritiskom agresora bio se privremeno preselio u Sot, u Vojvodinu, kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, no svaki dan se morao po naredbi okupacijskih vlasti vraćati u Tovarnik i prijavljivati u njihovu miliciju.
Velečasni Burik iz Sota se prema okupiranom Tovarniku zadnji put uputio 7. listopada 1991. godine. Došli su po njega i odveli ga da se nikad ne vrati. Bile su mu 63 godine, a to je dob u kojoj je čovjeka teško prevariti. Srce velečasnoga Burika prestalo je kucati 8. listopada 1991. godine. Bio mu je obećan život, a dočekala ga je mučenička smrt. U podrumu župnog ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”.
Prvi metak je, ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca. I nije ga bilo teško otkriti. Hvalio se poslije po Lovasu kako je “ubio ustaškoga popa”. A i Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Nakon ubojstva mučenika Ivana Burika u njegovo beživotno tijelo pucao i Petronije Stevanović iz Pančeva.
Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
Prikrivanje zločina
Slavica Popović jedna od oštečenika i svjedok u sudskom postupku za počinjeni ratni zločin u Tovarniku na Županijskom sudu u Vukovaru 12. srpnja 2011. godine pred sucem i Sudskim vijećem pod prisegom je posvjedočila, da je nekoliko dana skrivala ranjenog supruga Marijana zajedno sa svekrvom. Onda je došao dr. Vojislav Stanimirović i njihova milicija po njega i odveli su ga.
Slavica Popović novinaru jednog dnevnog lista 2013. detaljno je svjedočila „da je Vojislav Stanimirović organizirao odvođenje njenog ranjenog supruga hrvatskog branitelja Marijana Popovića iz obiteljske kuće u Tovarniku početkom listopada 1991. godine i tada je rekao da Marijana traže već dva dana jer on je ratni zarobljenik. Stanimirović je bio u zelenoj vojnoj odori i imao je pištolj. Rekao joj je da će poslati milicajce po njega i ubrzo su stvarno došla trojica naoružanih i odvela ga u auto, posjela ga na zadnje sjedište između dvojice, a ovaj treći je vozio. Slavici su rekli da ga voze u Srijemsku Mitrovicu na liječenje, ali od tada ga više nikada nije vidjela. Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu. Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlje, a u to vrijeme on je već bio ubijen“.
Kada smo se vratili iz progonstva, ekipa za ekshumacije Ivana Grujića tražila je bezuspješno njegovo tijelo, svjedoči Slavica Popović koja od jeseni 1991. godine ne zna za sudbinu svoga supruga Marijana koji je kada je ubijen imao 48 godina.
Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandata saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.
Njih svo troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.
Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 23. travnja 2012., objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su za počinjenje ratnog zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na sramotnih 42 godinu zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca su osudili na neprimjereno blage kazne, koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđeni na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni.
Sramotno je da optužnicom za počinjeni ratni zločin u Tovarniku nisu „namjerno“ obuhvaćeni najodgovorniji. Tu prije svega mislimo na zapovjednike tzv. JNA i milicije tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prije svih na generala tzv. JNA Dušana Lončara (73) bivšeg komandanta 2. proleterske mehanizirane gardijske brigade tzv. JNA, Borislava Bogunovića ministra unutarnjih poslova u Vladi tzv. SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, Ljubomira Jorgića, zapovjednika logora u Tovarniku i njegova zamjenika Savu Ivanovića, komandira milicije Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, njegovu suprugu dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.
Za pravosudnu akciju, međutim, nikad nije kasno. Evo, recimo, već sutra. Sutra je, naime, u Hrvatskoj radni dan.
Za Udrugu dr. Ante Starčević – Tovarnik
Antun Ivanković, predsjednik