Izložba djela jednog od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća, kipara Alberta Giacomettija koja je u utorak navečer bila otvorena u Umjetničkom paviljonu, unaprijed je proglašena izložbom godine. Ja bih tu izložbu radije nazvala skandalom godine. Novinarima HOP portala nitko nije mogao objasniti suludu politiku pozivanja istaknutih političara i osoba iz društvenog života, a zabranu dolaska umjetnika i ostale zainteresirane publike koja je uzaludno pokušavala ući na ovo otvorenje.
Valja podsjetiti da se istu Jasminku Poklečki Stošić povezivalo s tzv. ‘aferom desetljeća’, točnije sumnjivim transakcijama Hrvatske gospodarske komore preko koje je Nadan Vidošević određene umjetnine platio 4,9 mil. kuna. Jasminka Poklečki Stošić, sadašnja ravnateljica Paviljona, radila je procjenu umjetnina za HGK za vrijeme vladavine Nadana Vidoševića, protiv kojeg se već godinama vodi kazneni postupak zbog mnogočega, a posebice zbog manipulacija u svezi s procjenom tržišne vrijednosti umjetnina koje su preko HGK stizale i u njegovo privatno vlasništvo. No, sedam godina prije toga, Jasminka Poklečki Stošić je unosno prodala skulpture svojega bivšega supruga kipara Dalibora Stošića tom istom Vidoševiću i to preko HGK. Vidošević je vidio Stošićeve skulpture u privatnoj kolekciji njegove žene Jasminke, a skulpture su mu se toliko svidjele da je trenutno i bez razmišljanja uplatio milijun i 98 tisuća kuna s računa Hrvatske gospodarske komore. Tada je Državna revizija uočila pravi nered u enormnoj umjetničkoj kolekciji HGK-a i potom naredila Vidoševiću da hitno napravi katalogizaciju kako bi se znalo koliko je novca HGK potrošeno, a kolika je prava vrijednost kolekcije, a HGK je za taj posao odabrao (pogodili ste) upravo Jasminku Poklečki Stošić. Vidoševiću se sudi, ali je Poklečki ( razvedena Stošić) u međuvremenu napredovala u karijeri.
Prisustvo Milana Bandića na ovom otvorenju nije samo gradonačelnički obligatno, nego ima i direktni razlog. Naime, Bandić ima svoje favorite za mjesto ministra kulture u budućoj Vladi – a jedan (jedna) od njih je upravo – Jasminka Poklečki (Stošić), koja je jasno izrazila simpatiju i podršku Bandiću u svom intervjuu Jutarnjem listu početkom ove godine rekavši slijedeće: “Sto posto smo u vlasništvu grada Zagreba. Šef mi je Bandić. Haaahaaaa… Poštujem ga jako, jer on zaista grad Zagreb namjerava i, polako uspijeva, pretvoriti u europsku kulturnu metropolu. To je činjenica. Nije znalac umjetnosti, to i sam priznaje, ali je vrstan menadžer. Dobro i brzo odlučuje. Efikasan je beskrajno. Na jugoistoku Europe jedina zemlja koja ima velike, važne umjetničke izložbe je – Hrvatska. Nema ih Slovenija, nema Srbija, nema Bosna i Hercegovina. Zagreb je postao kulturna meka. To je napravio Bandić i njegovi ravnatelji gradskih muzeja i galerija.”
Hrvatski politički i kulturni mulj je ovim postupkom pri otvaranju izložbe još jednom obezvrijedio i ukaljao ne samo hrvatsku kulturnu scenu, nego što je i najgore – umjetnička djela vrhunske vrijednosti Alberta Giacomettija. Govoreći o samom postavu izložbe, moram napomenuti da je koncepcija izlaganja vrhunskih umjetničkih djela u vrhunskom prostoru (kakav je Umjetnički paviljon) nebitna, budući da u takvoj dobitnoj kombinaciji nikakvu ulogu ne igra nečiji “koncept”. No, Jasminka Poklečki (Stošić) je ponovila konceptualnu grešku i zabludu u kojoj koncept nadilazi samo umjetničko djelo. Nitko nije došao na ovo otvorenje da bi promatrao scene iz Sirije ili prizore o izbjeglicama prikazane kao u kino dvorani na velikim platnima, nego zbog Giacomettijevih skulptura i crteža. Drugim riječima, Giacometti nije tu zbog Sirije i izbjeglica, njegova djela nisu tu zbog konceptualnih tumačenja i upotrebe, njegova djela govore sama za sebe dovoljno jako i jasno. Umjetnik koji je proveo čitav svoj umjetnički vijek stvaranja u malom i skromnom ateljeu odgonetajući na svoj kiparski način tajnu ljudskog bitka i srži, ogoljujući ju od svega suvišnog u svoja kiparska vretena od figura titravih površina, koje nalikuju krhkim i bolnim iglama i uskličnicima samoće, nikad se sasvim ne odijelivši od predloška figurativnog (lice, figura), dakle umjetnik koji je stvorio svoj vlastiti, vrlo prepoznatljivi vizualni ključ i kiparski jezik – nije zaslužio dodatni šum u kanalu kojeg je nakalemila Poklečki Stošić ovom svojom “kunsthisteričarskom” interpretacijom. Publiku ne zanima Poklečki Stošić, već kiparstvo Alberta Giacomettija! Publiku ne zanima koncepcija njegovih umjetničkih djela posložena u “cat-walku” poput nekog crnog fashion show-a, niti ukusni zalogajčići i kapljice finih vina ponuđene političkoj eliti Hrvatske, među koju običan puk nema ulaska! Publiku ne zanima ometanje videima suvremene političke zbilje i izbjegličkog vala, u kojem su Giacomettijeve skulpture samo ukras koncepcije povjesničarke umjetnosti! Još jednom: publiku zanimaju djela Alberta Giacomettija, a ne amaterski pokušaji neke ravnateljice vinuti se u visine umjetničke kreacije!
Previše je razloga zbog kojih je otvorenje ove izložbe i njezina koncepcija postala vrhunski skandal ove godine, a najvažniji od njih su koncepcija mraka i otvorenje uz zaštitare koje je negiralo i poništilo vrhunska umjetnička djela Alberta Giacomettija, degradirajući ih u pomoćni inventar jednog lošeg performansa neke ravnateljice koja je na grbači umjetnosti velikog švicarskog kipara počela svoju borbu za mjesto ministrice kulture. Sve to skupa je za hrvatsku kulturu i umjetnost ponižavajuće i sramotno.
O diletantskom postavu umjetničkih djela svjedoči i činjenica osnovnog nepoznavanja izložbene prakse kada se izlaže skulptura. Naime, gledatelju se uvijek MORA omogućiti obilazak svake skulpture, što na ovoj izložbi nije moguće, jer se ne smije penjati po uzvišenom podiju, odnosno preskakivati “cat-walk” na kojem su poredane skulpture. Zato posjetiteljima ove izložbe preporučam puno strpljenja i jak vizualni filter (pa i čepiće za uši) kako bi se mogli koncentrirati na ono zbog čega su i došli na izložbu: pogledati djela Alberta Giacomettija. Sve ostalo na što će naići na ovoj izložbi samo je neizdrživi i glasni performersko-konceptualni šum ambiciozne povjesničarke umjetnosti, koja gazi sve pred sobom kako bi postigla svoj cilj: postati ministrice kulture. To nema zaista nikakve veze s Albertom Giacomettijem, kojem se (makar davno pokojnom) kao umjetnica ispričavam za ovakav ponižavajući tretman od inače kulturne nacije Hrvata.
Ingrid Runtić