Nakon negativne kritike postave i organizacije izložbe Giacomettija, odnosno autorskog (ne)djela ravnateljice Umjetničkog paviljona, a koja je objavljena na HOP portalu prije par dana, Jasminka Poklečki (Stošić) je u obrani svog “projekta” uputila apel javnosti preko svog fb profila. Pametan čovjek bi se nakon takvog izložbenog fijaska zavukao u mišju rupu i čekao da javnost zaboravi na ovaj višestruko promašeni kulturni događaj, no Jasminka se ne ubraja u takve. Njezin “fejsbučni” apel jasno govori da se radi o osobi koja pati od kompleksa umišljene veličine te da i dalje brka “kruške i jabuke”. U maniri neke izabrane miss bedastoće, Jasminka u svijet šalje poruke “mira i ljubavi”, pa fundiranu kritiku njezinim scenarijem upropaštene izložbe smatra tek izljevima “zloće, ljubomore i zavisti”.
Pri tom je porazno da se niti jedan povjesničar umjetnosti čak ni osvrnuo, a kamoli otvoreno osudio zloupotrebu Giacomettijevih skulptura kao dekor video instalacija u Umjetničkom paviljonu koji je za tu priliku bio insceniran kao grobnica. Neki su doduše gđi Poklečki zamjerili obavezni dress-code propisan na pozivnici te snagatore koji su sprečavali pristup otvorenju “običnom puku” i provjeravali liste uzvanika, odnosno navodne “elite”. Prisjetimo se, na otvorenju izložbe Meštrovićevih djela u Gliptoteci u siječnju ove godine povjesničari umjetnosti i ini mudraci nisu imali ništa protiv gašenja svjetla na izložbi (!), jer je i to također bilo tumačeno kao nekakav performans iliti izložbeni koncept kojeg je tada autorski potpisala Barbara Vujanović, a prema promašenosti ideje mislila sam da se radi o zapišanom Labroviću. Ispada da povjesničari umjetnosti, kustosi i ravnatelji izložbenih prostora u Hrvatskoj udruženim snagama žele poništiti umjetničko stvaralaštvo i sami sebe nametnuti publici kao autore i kreativce. U oba ova slučaja radi se o nevjerojatnoj bahatosti i umišljenosti pomoću koje teoretičari žele prijeći u ligu kreativaca i umjetnika i to na račun vrhunskih, svjetski poznatih i priznatih likovnih umjetnika, pa zaključujem da se ne radi o pukom slučaju, već o jasnoj namjeri.
Nadalje, gđa Poklečki u svom nevještom opravdavanju spominje 300 do 400 dozvoljenih uzvanika na toj izložbi kao razlog zatvorenosti izložbe za javnost (narod plaća izložbu novcima iz proračuna, da bi Poklečki i slični zabranjivali ulaz narodu i njegovim umjetnicima ulaz na izložbu!), jer da je lista uzvanika bila ograničena sponzorima, no na tom otvorenju konkretno nije bilo niti stotinjak ljudi. Njezino licemjerje kada objavljuje da je institucija u kojoj je ona ravnatelj otvorena svima – je očigledno laž, a slika otvorenja postaje još jadnija kada se prisjetim slasnih zalogajčića i dobre kapljice ponuđenima uzvanicima koji su žvačući na izložbi “uzdisali” zbog nepravde, rata i gladi u svijetu, istovremeno se naslađujući patnjama jadnih izbjeglica projiciranim na velikim platnima (!). Može li se niže pasti? Izgleda da može, jer ravnateljica i Bandićeva kandidatkinja za ministricu kulture nam na svojem profilu obećaje da ćemo na slijedećem velikom kulturnom događaju svi mi “rezati žile” (pretpostavljam da se radi o predstojećoj izložbi Kandinskog). Ravnateljice, umjetnici i publika su od očaja “rezali žile” već nakon ove izložbe!
Vrijedi spomenuti i nagrađenog fotoreportera i fotografa, Dubrovčanina Zorana Marinovića, koji je na ovoj izložbi izložio svoje video instalacije snimljene u Kongu i Siriji, u glađu i ratnim užasima pogođenim dijelovima svijeta( pa čija je ovo uopće izložba bila?!). Ovdje moram napomenuti da se nikako ne preporuča miješati likovne i vizualne medije u jednoj izložbi, a još manje pokretnu sliku i onu nepomičnu dvodimenzionalnu (ili skulpturu kao nepomičnu trodimenzionalnu) na istoj izložbi, jer ti različiti mediji djeluju na promatrača na drugačiji način, govore drugim jezikom i zbunjuju. Bolje rečeno; video zaokuplja pažnju posjetitelja već zbog pomičnosti, dok slika, crtež ili skulptura postaju puka dekoracija pomičnoj slici. Budući da se Giacomettijevo ime koristi u naslovu izložbe, nikako nije umjesno pretvoriti izložbu u video instalaciju fotografa Marinovića s Giacomettijevim skulpturama kao “statistima”. No, to bi (osim ravnateljice Poklečki) trebao dobro znati i Olivier Kaeppelin, direktor francuske Fundacije Maeght iz koje dolaze Gaicomettijeva djela i koji je takav koncept odobrio. Samom Giacomettiju bi prizor kojeg je opisala Poklečki sigurno bio zastrašujuć: naime, Kaeppelin joj je navodno otvorio vrata depoa fondacije u kojem su se nalazila djela velikog kipara i rekao: “odaberi djela koja želiš!” Čovjek bi pomislio da se Poklečki uputila u samoposlugu, a ne u fondaciju Maeght!
Rezultat takve suradnje u kojoj se ovo dvoje kao dva dilera umjetnina nabacuju tuđim djelima kao svojim, može biti samo katastrofalan. Ovako izgleda izložba kada se dva teoretičara međusobno časte i obasiplju tuđim perjem i slavom koju je zaslužio samo umjetnik! Ponovno dolazimo do toliko spominjane dimnezije suvremene umjetnosti u kojoj samo socijalna osjetljivost i kritika društva trebaju biti osnovna potka, a ne umjetničko djelo i talent, kao što je to bilo oduvijek. No, to u ovim spomenutim izložbama nikako ne prolazi. Da su kojim slučajem Giacometti i Meštrović neki osrednji, a ne vrhunski umjetnici i kipari, bahatost Poklečki, Kaeppelina i Vujanovićke, suučesnika Marinovića u Umjetničkom paviljonu i onog električara s Meštrovićeve izložbe u Gliptoteci koji je palio i gasio svjetla, ovaj izložbeni krimen bi kod publike možda još i mogao proći nezapaženo, ali budući da se radi o velikanima likovne umjetnosti 20. stoljeća koje ovi teoretičarski lešinari i “tumači umjetnosti” koriste u svrhu vlastite promocije – kulturocid je svima vidljiv.
Očekivano, javnu podršku gđi Poklečki, osim Miljenka Jergovića, daje i Andrea Štalcar Furač, nekadašnja ratna izvjestiteljica koja je došla s Radija 101, a danas je predsjednica udruge i glavna urednica portala KA Urbani. Dok za amaterku u umjetnosti Poklečki niže hvalospjeve, Furač se o Glasnoviću izražava primitivno i prostački. Meni se čini da je baš ovo izložba za koju se niti ne zna čija je, i za koju više vrijedi rječnik stojedinaške novinarske prostakuše, koja se naziva ratnom reporterkom , a koja samu sebe ruši prostačenjem hrvatskog generala : “Ma hvala ti kretenčino kamenjarska…spilja te zove, toljaga čeka, dok doguraš do otkrivanja vatre proći će stoljeća, seljačino nepatvorena!…” (u svezi njegove osude nedavnog neokomunističkog derneka na filozofskom fakultetu u Zagrebu).
Kroz Umjetnički paviljon se kroz djelovanje trenutne ravnateljice Poklečki proteže jasna crvena nit; ona koja vodi od nedavne izložbe konceptualca Dalibora Martinisa, sve do ove zadnje na kojoj izlaže Marinović uz upotrebu djela velikog Giacomettija. Martinis je otvoreni jugofil i titoist, dok Marinović o Titu samo šapuće na svom fb profilu, ali obojica imaju jednaku podršku ravnateljice koja sustavno pretvara Umjetnički paviljon u nakazno zamračenu “Kuću cveća” posvećenu valjda Josipu Brozu Titu i nesvrstanima. Dress-code crno, samo uz pozivnicu ulaz dozvoljen. Kanapei i fino vino gratis. Giacometti se prevrće u grobu, od njegovih skuptura je napravljen cirkus od izložbe, koji nema nikakve veze s likovnom umjetnošću, a još manje s kulturom. S gnušanjem i gađenjem promatram sustavno propadanje jedne vrhunske kulturne institucije koja se sve više pretvara u propagandnu instalaciju crvene elite i njihovih političkih ciljeva.
Na kraju, još jednom podsjećam da se Bandićevu favoritkinju za ministricu kulture Jasminku Poklečki (Stošić) povezivalo s tzv. ‘aferom desetljeća’ točnije sumnjivim transakcijama Hrvatske gospodarske komore i Nadanom Vidoševićem koji je određene umjetnine platio 4,9 mil. kuna, da je Poklečki Sošić preko Hrvatske gospodarske komore unosno prodala skulpture svojega bivšega supruga kipara Dalibora Stošića Nadanu Vidoševiću te da je nakon toga još i radila procjenu umjetnina za HGK.
Ingrid Runtić
SKANDAL: MEŠTROVIĆA PONIZILI U GLIPTOTECI, A RODINA UZVISILI U UMJETNIČKOM PAVILJONU
