EVANĐELISTAR KNEZA MIROSLAVA JE HRVATSKI SREDNJOVJEKOVNI SPOMENIK POHRANJEN U NARODNOM MUZEJU U BEOGRADU
Evanđelistar kneza Miroslava nastao je krajem XII stoljeća po mišljenju mnogih, hrvatskih i srpskih lingvista u srednjevjekovnom Zahumlju, najvjerojatnije u samome Stonu, kao sjedištu Stonske biskupije. Bogato je iluminiran romaničkim minijaturama montekasinskog tipa. Danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu i Srbi ga drsko i bezobrazno svojataju pred očima cijelog svijeta, iako je on izvorno hrvatski, a ne srpski. Doduše, ovaj se spomenik na temelju nedostatno proučene izvorne građe dugo vremena najprije smatrao srpskim ćirilskim kodeksom, a Srbi unatoč obilju kasnijih uvjerljivih i neprijepornih znanstvenih dokaza i dalje uporno lažu da polažu pravo na Evanđelistar kneza Miroslava. Kronologija povijesnih zbivanja u svezi ovoga prvorazrednog srednjovjekovnog spomenika je vrlo duga. Nađen je u drugoj polovici XIX stoljeća u srpskom manastiru Hilandaru na Svetoj Gori. Kaluđeri manastira su ga 1896. godine poklonili srpskom kralju Aleksandru Obenoviću, koji ga je već iduće 1897. godine dao tiskati u Beču u litografskoj tehnici, djelomično i u boji. Bio je posvećen zahumskom knezu Miroslavu, za kojeg je historiografija dugo držala da je bio brat raškog župana Steafana Nemanje i da je pod Nemanjinom vrhovnom vlasti vladao Zahumljem. Osim toga, tada je još prevladavalo mišljenje u slavističkim krugovima u kojima je veliki obol srpskoj znanstvenoj promidžbi dao i prosprpski i jugoslavenski orijenitirani lingvist hrvatskog podrijetla Vatroslav Jagić, kao tadašnja srpska dvorska, plaćenička luda, da su svi ćirilski kodeksi hrvatsko – srpske jezične redakcije starocrkvenoslavenskog jezika srpski, a svi glagoljski hrvatski. Poradi svih navedenih razloga već kod svojeg prvog objavljivanja u Beču 1897. godine predstavljen je već i u samom podnaslovu na francuskom jeziku kao ” un ancien evangeliaire serbe” ( što bi u prijevodu glasilo: “stari srpski evanđelistar.”) Srbi su svjesno i smišljeno još onda zlouporabili svoju debelo plaćenu duhovnu posrbicu hrvatskog jezikoslovca Vatroslava Jagića da svijetu podvale kako se, eto, i tada vrlo utjecajni hrvatski lingvist Vatroslav Jagić svojim znanstvenim radom posve slaže da Evanđelistar kneza Mirolsava pripada Srbima a ne Hrvatima. I jasno svijet je nasjeo na srpski trik, misleći da je sve to zbilja tako kad i tada poznati i priznati i tad glasoviti hrvatski lingvist Jagić potvrđuje srpska stajališta. Jagić je zadovoljno brojao goleme novce sa srpskog dvora što ga je bogato nagradio za sijanje bjesomučnih njegovih laži u korist Srba a protivno povijesnoj istini o hrvatstvu Evanđelistara kneza Miroslava. Dakako, odužili su se Srbi i posthumno svom pasje odanom i plaćenom lažljivcu Vatroslavu Jagiću darivali su zato i ne samo zato, nego i zbog niza drugih političkih zasluga Jagića na polju afirmiranja srpske lingvistike i jezičnog posrbljavanja hrvatskog etničkog prostora i za njegovu veliku ulogu za širenje ideje pansrpstva na račun hrvatstva i ulicu u širem centru Beograda. Naravno, ni nakon serijskog ukinuća brojnih ulica s imenima hrvatskih velikana u Beogradu i diljem Srbije, niti jedna srbijanska vlast nije ni pomislila da oduzme Vatroslavu Jagiću ulicu, jer ih je zadužio mnogo kao Josip Brz Tito ili Ivo Andrić, posebice poradi Jagićeva pokušaja da svijetu zamagli istinu i baci ljudima prašinu u oči da on kao tad autoritativni hrvatski znanstvenik priznaje da je Evanđelistar kneza Miroslava srpska, a ne hrvatska kulturna baština. I nije ni čudo da su i stranci na Zapadu povjerovali u takve laži, jer nisu ljudi, primjerice u Austriji ili u Francuskoj ni mogli pomisliti još u ono vrijeme prije više od stotinu godina da za silne novce srpskoga dvora ima tako prodanih duša kao što je bio Vatroslav Jagić.
No, kasnija su istraživanja ruskih, srpskih i hrvatskih lingvista, povjesničara civilizacije i povjesničara umjetnosti, paleografa i liturgičara pokazala kako se takvo prosrpsko gledište nikako ne može održati. LIkovna oprema ovog kodeksa predstavljala je nerješivu zagonetku za ruske i srpske znanstvenike, te su ga zato smatrali pravim “čudom” i “nemogućom pojavom” u slijedu srpske likovne umjetnosti, jer mu nisu mogli naći uopće pandan među pravoslavnim kodeksima, ali su zato ustanovili da mu odgovaraju samo hrvatski glagoljaški i latinski kodeksi tog vremena. Kada se pobliže istražila povijest kraja njegova postanka, srednjevjekovnog Zahumlja, ustanovilo se da Nemanja nije vladao Zahumljem, koje je tek sredinom XIII stoljeća palo pod vlast srpskih Nemanjića, a da knez Mirolsav, kojem je kodeks posvećen, uopće nije Nemanjin brat. Brata s tim imenom Miroslav, utvrđeno je da Nemanja nije imao, kao što jasno proizlazi iz biografija Stefana Nemanje iz pera njegovih rođenih sinova Svetog Save (odnosno Rastka Nemanjića) i Stefana Prvovjenčanog, prvog okrunjenog srpskog kralja, koji je primio kraljevsku krunu od rimskog pape 1217. godine od poglavara rimske crkve Honorija. Sukladno srednjovjekovnim kanonima, narod cijele države morao je u to vrijeme ispovijedati vjeru svoga gospodara, što će reći da su Srbi u vrijeme krunidbe Stefana Prvovjenčanog 1217. godine svi listom morali biti rimokatolici. Ovo kanonsko pravilo teška srca priznaju i srpski povjesničari i SPC. No, iako tom izrekom otvoreno i izravno priznaju i srpski znanstvenici i srpska crkva da su Srbi u vrijeme krunidbe svoga prvog kralja Stefana Prvovjenčanog 1217. godine svi redom još bili rimokatolici, premda je još Stefan Nemanja od 1189. počeo intenzivno raditi na širenju pravoslavlja u Srba, ali još ne s tako velikim razmjerama kao njegov sin Rastko ( Sveti Sava ), Srbi kao bivši rimokatolici ( što ih je bila još trećina srpskoga pučanstva i polovicom XIV stolljeća u doba cara Dušana ), danas u svojoj neukosti, neobrazovanosti i nenačitanosti na čuđenje i zaprepaštenje cijelog svijeta bez trunke srama trabunjaju neviđene nebuloze i tlapnje da su Hrvati “pokatoličeni Srbi”!? Ne znaju nesretni Srbi ni svoju povijest, kamoli hrvatsku povijest. Jer, kad bi Srbi znali i bili svjesni da su sami bili rimokatolici, a ne pravoslavci, manje bi od sebe radili budale i glupake pred svjetskom javnošću sijanjem neopisivih i neopjevanih laži. Koliko god da im je razvijena bujna mašta u lansiranju povijesnih krivotvorina, ni sami Srbi svakako ne vjeruju u ono što stalno ponavljaju kao papige. Hrvati su pokršteni prije Srba i ostali su zauvijek rimokatolici, te maloumnim srpskim spletkama već tom činjenicom bivaju u startu potkresana krila laži. Svejedno, lete oni i dalje na letjećem ćilimu iz mašte dječje Aladinove čarobne lampe, čekajući vjerojatno da iz nje izleti kao u bajci ogromni i svemoćni duh i ostatku čovječanstva prosvijetli um da su prvo nastali Srbi, pa tek onda amebe i svijet na Zemlji. I dok tako fantaziraju, daleko će biti još dan srpske samospoznaje da su Srbi nastali od Hrvata kao istočnohrvatsko pleme prvotnih Rašana, te da je jedino točno da su Srbi s katoličanstva u razdoblju od kraja XII do konca XIV vijeka prešli na pravoslavlje, dok su Hrvati od stoljeća sedmog pa do danas bili i ostali,kao narod povijesno daleko starijeg spomena od Srba oduvjek rimokatolici. Kad su Hrvati uveliko bili rimokatolici, Srbi su bili još pagani. Rašani koji se počinju nazivati Srbima tek u drugoj polovici XIX stoljeća nisu nikako mogli Hrvatima dati ni svoje nacionalno ime, ni vjeru, ni jezik, ni bilo što. Jer, sve do druge polovice devetnaestog stoljeća sami Srbi nisu sami znali ni tko su, ni što su, ni odakle su, ni zašto su, ni otkud su došli tu gdje i sad jesu. Zna se kako gotovo nijedan srpski ustanik ( ili točnije i određenije srpski ustaša, jer su srpski svećenici iz XIX stoljeća poput arhimandrita Ilariona Ruvarca i mnogih drugih crkvenjaka sve srpske ustanike kroz devetnaesto stoljeće nazivali ustašama, a ne ustanicima, kao i one srpske ustanike iliti srpske ustaše u Nevesinjskoj, proturskoj buni od 1875. godine. ) Zanimljivo, neobrazovanim i povijesno nepismenim Srbima tek u posljednih stotinu godina smeta riječ ustaša. Lijeni da čitaju čak i vlastita crkvena vrela SPC, Srbi nemaju pojma koliko bi se posrbljeni potomak hrvatskih dalekih predaka franjevaca iz središnje Bosne vožd Karađorđe Petrović ili vođa drugog srpskog ustanka, korijenom i krvlju vlaško – mađarski čovjek Miloš Obrenović danas grdno naljutili na same Srbe kad bi obojica ustali iz groba i čuli kako Srbi mrze i pomisao na riječ ustaša, a oni su tim imenom zvali sve svoje srpske suborce u bojevima protiv Turaka od 1804. do 1815. godine. Srbima valja najprije prionuti knjizi i temeljno izučiti vlastitu povijest, te se tek onda upustiti u ozbiljne prijepore na polju znanosti. Jer, kako Srbi vele “nauka nije zec.” I nije zec, pa te pobjegne u šumu, samo se Srbima često čini da znanost jest kao plašljivi zeko da utekne pred potjerom. I dok Srbi tragaju u kom grmu leži zec, bolje bi im i uputnije bi im bilo da ne prave ražanj dok je zec još u šumi, osobito kad je u tom srpskom lovu, ne na zeca, nego lovu u mutnom u pokušaju povijesnih znanstvenih podvala, taj zec u srpskom poimanju stvari poistovjećen sa znanstvenom istinom, koju bi Srbi poželjeli izvrtati i rastezati kao dječji lastiš u igrici zvanoj “školice” u školskom dvorištu za pučkoškolce. Taj lastiš obično djevočice najranije životne dobi i malenog uzrasta preskaču kao od šale, ali preskakanje i zaobilaženje istine u širokom luku, poput oblaženja i kruženja automobilom na autocesti nekim kružnim putem je Srbima na duge staze uzaludan, Sizifov posao. Samo, oni u svojoj zaluđenosti još uvijek su svjetlosnim godinama daleko od te vrste otkrića kako zaludno tumaraju okolo naokolo raznim zaobilaznicama, kako u sferi politike, jednako tako i u području znanosti.
Sumirajmo konačno još neke znanstvene argumente o Evanđelistaru kneza Miroslava, kako bismo sve zaokružili u jedan mozaik, premda će se taj mozaik Srbima uvijek više dojmiti kao šarena slika mozaika iz Ravene, nego kao njihova neizbježna ljudska potreba da se kad tad naposlijetku suoče sa činjenicama, a da napokon odbace projekcije svoje razuzdane i pokvarene mašte i prljavih strasti ka širenju znanstvenih krivotvorina i svojatanju i krađi Evanđelistara kneza Miroslava, koji pripada hrvatskoj, a ne sprskoj kulturnoj baštini. Iako se taj Miroslav u nekim dokumentima zaista spominje kao Nemanjin brat ( frater ), nije rođeni Nemanjin brat ( germanus ), nego ili bilski rođak ( brat od tetke ili ujaka ), ili je to jednostavno kurtoazni izraz u svakodnevnom razgovoru za saveznike i prijatelje. Uostalom, zna se kako je i danas nakon toliko stotina godina Srbima vrlo česta uzrečica u uobičajenoj komunikaciji, ne samo rođaka, nego i prijatelja, pa čak i poznanika oslovljavanje kojim počinju rečenicu riječju: “Brate…” Očito je ta srpska tradicija korištenja riječi brat širokog pojma koji prevazilazi uobičajenu srodničku vezu i označava srpsku želju za otvorenim i neposrednim razgovorom s osobom koja se sugovorniku čini bliskom i prisnom po načinu razmišljanja. Svakako, neće Srbin svakog sugovornika osloviti s početnim obraćanjem: “Brate…” nego samo onoga s kojim dijeli slične misli i životne vrijednosti, a nikad tako Srbin ne komunicira s nepoznatim čovjekom kojeg vidi prvi puta u životu. Očigledno je ovo pravilo koje se u Srba odomaćilo i tijekom vremena postalo neka vrsta običaja, bilo ukorijenjeno još za života vladarske kuće iz dinastije Nemanjića. Sigurno je to poznato i brojnim srpskim povjesnilčarima, ali oni to svjesno i namjerno prešućuju. Jer, kad bi to bilo koji srpski povjesničar kazao, ujedno bi time i priznao da je Nemanjino oslovljavanje Miroslava bratom bilo još u ono vrijeme srednjeg vijeka tek žargonskoga, nekonvencionalnog razgovora, njemu recimo po razmišljanju bliske i srodne duše, ali nikako krvnog srodnika. Kao i obično srpski znanstvenici ovakve ključne činjenice taje, misleći kako će ih moći vječno prikrivati i gurati povijesne dokaze pod tepih. Ali, u narodu koji svojom voljom svake kalendarske godine dvaput slavi Novu godinu, Uskrs i Božić, ima u službenoj uporabi istodobno i ravnopravno dva pisma, svaka kategorija istine, pravde i dobra uživa jednak status s laži, nepravdom i zlom. I svaka politička vlast u Srbiji zdušno radi na tome da istina i laž, pravda i nepravda, dobro i zlo voze paralel slalolom i da u državi Srbiji uživaju status dvojnog državljanstva. Možda bude uskoro i statusa trojnog, ali ne državljanstva, nego trećeg kršćanskog puta, onog protestanskog. Na njega je Srbima u stanju svoje uobičajene rastrojenosti nepovezanih misli ukazao čovjek ponašanja pravog antikrista u liku Aleksandra Vučića, hoteći u više navrata Srbima opetovano kazati kako su civilizacijski kosmički daleko od protestanata. Bilo je to Srbima dostatno da ga brže bolje proglase proglase prvim i najvećim srpskim protestantom. Dakako, pravoslavni četnik bez šubare na glavi sve je čim prije demantirao. No, sa vjerolomnim Srbima se nikad ne zna. Kad su jednom izdali rimskog papu u doba Nemanjića i od katolika postali sad na riječima najvatrenijim pravoslavcima, nitkog ne bi iznenadilo da pod Vučićem ili nekim budućim srpskim voždom nakon njega, Srbi ne pokušaju iz pravoslavaca prijeći istinski u protestante. I onda bi tvrdili da su kao novopridošli protestanti veći i revniji protestanti od primjerice Skandinavaca. Sutra bi Srbin ubjeđivao Danca, Šveđanina ili Norvežanina da su prije tko zna koliko svijetova i civilizacija svi oni bili Srbi, sve uz uvjet da su se do tad Srbi jako razočarali u političku svrhovitost prihvaćanja protestantizma. Jer, kad se Srbin razočara u učinkovost bilo koje prihvaćene vjere kroz svoju povijest postanja kao naroda, onda najviše i najžešće pljuje i psuje dojučerašnju vlasitu vjeru. Još od svetosavlja je u Srba religija shvaćena i prihvaćena tek kao puko sredstvo i najrazornije oružje i oruđe za ostvarenje velikodržavnih i nikad dosegnutih megalomanskih ciljeva. Zato su se i Nemanjići iz koristoljublja i vjeorvanja da će im Bizant tad još u cvatu moći na zlatnom tanjuru darivati veliko srpsko carstvo. To je i glavni razlog što su Nemanjići okrenuli leđa katoličanstvu iz kojeg su svi Nemanjići kao etnički Hrvati i svi kršteni kao rimokatolici redom i potekli. Uostalom, Rastko Nemanjić, odnosno Sveti Sava, rodonačelnik današnje SPC rođen je pokraj rijeke Ribnice kod današnje Podgorice kao Hrvat i rimokatolik kršten po katoličkom obredu. Do svoje 30. godine života, ostaje zapisano u svim analima, da se Sveti Sava, alijas Rastko Nemanjić, očitovao kao Hrvat i rimokatolik, kao i njegova braća Stefan i Vukan i njegov otac Stefan Nemanja. Loza Nemanjića je u pobočnoj liniji u krvnom srodstvu i neposrednim rodbinskim odnosima sa hrvatskom narodnom dinastijom Trpimirovića. Tako bi Srbi trebali znati da kad već slave hrvatske Nemanjiće kao navodne Srbe, onda im ne bi bilo zgoreg slaviti i sve hrvatske Trpimiroviće, sve od Trpimira, preko Tomislava i Krešimira, pa do Zvonimira kao svoje vladare i svece. Ali, tu dolazi do kratkog spoja u srpskoj antilogici formalne, najprostije i najlakše vrste logičkog rasuđivanja, odnosno u filozofiji poznate kao logički silogizam. Čak su i priglupi srpski historičari otkrili i priznali javno da Nemanjići vuku korijene od pobočne linije hrvatske dinastije Trpimirovića. Čak je i poslovičnim gramzivcima srpskim povjesničarima neupitno da Trpimirovići jesu isključivo Hrvati. E, sad pitanje za sve Srbe uhvaćene u lažima uobičajeno i narodski rečeno lažima kratkih noga, glasi ovako: Ako ste već Srbi najzad otkrili i zapisali u svojoj literaturi da su Trpimirovići i Nemanjići u izravnom srodstvu, kako onda Srbi možete tako veleumnomno tvrditi da Srbi nisu nastali od Hrvata? Jer, nepobitno je čak i umu vrlih srpskih povjeičara da je hrvatska dinastija Trpimirovića starija, kao što je vremenski starija i prvotna hrvatska država od prvotne srpske države. Sukladno tome, jedino je bilo moguće da srpski narod i srpska država, još u sklopu prvotne Raške, kao najistočnije i rubne pokrajine hrvatskog kraljevstva, budu nakon nestanka dinastije hrvatskih vladara 1102. godine postupno izdvajani iz okvira do tada prostrane i velike hrvatske kraljevine. Ionako je poznato da je malobrojni narod Srba još od dolaska na Balkan 635. godine svojom voljom utopio narodno ime, time i državnost u korist Hrvata i države Hrvatske. Jer, malobrojni Srbi nisu se sami mogli vojnički obraniti i oduprijeti neusporedivo brojnijim Bizantincima i Bugaraima koji su naizmjenično i stalno nasrtali i poduzimali ofenzive, osobito ka Raškoj kao istočnoj pokrajini Hrvatske u namjeri da je vojnički preotmu od Hrvata. Srbi su dragovoljno od 635. do 822. bili dio hrvatske države i hrvatske nacije, jer su kao malobrojni u odnosu na Hrvate, bezuvjetno morali prihvatiti hrvatski jezik, vjeru, tradiciju i običaje da bi opstali pred naletom Bugarske i Bizanta. Bez vojne pomoći Hrvata, ne bi Srbi nikako mogli kao brojčano neusporedivo slabiji, nikako povijesno opstati i preživjeti udare Bugara s istoka i Bizantinaca s juga. Zato su i morali iz prijeke potrebe biološkog opstanka ući svojom voljom i bez ikakve prisile pod vlast Hrvata. To je potrajalo od 635. do 822. godine. U ratu s Bizantom od 802. do 817. Hrvatska je vojno i nepovratno izgubila Ilirik ( prostor današnje gotovo cijleele Albanije osim juga te zemlje i 822. godine tamo su se zatim naseili umjesto Hrvata novopridošli Grci. Albanci će stići tamo tek u XI i XII stoljeću, a u vrijeme tamošnjih borbi Hrvata i Bizanta ( u slobodnom prijevodu Grka ) za Ilirik još su Albanci živjeli iza Kavkaza u graničnom pojasu Euroazije. Srbi su uvijek išli za trenutačno moćnijim i akutalnim pobjednikom i takvo priklanjanje trenutno jačoj sili krasi ih do današnjih dana. A sve je počelo od te davne 822. kad ni apel hrvatskog kneza Ljudevita Posavskog koji je čak iz svog prijestolnog grada Siska potegao ka Raškoj ubijeđivati Srbe da ne odlaze iz okvira države zaštitnice Rašana, dakle Hrvatske, pod skute Bizanta, ostali su bez efekta. Sve do tada je gotovo dva stoljeća hrvatski Duvanjski sabor skrbio i o pitanjima vojne zaštite istočnih hrvatskih granica, točnije pokrajine Raške u sastavu Hrvatske. Izlaskom iz Hrvatske Rašani su izgubili do tada jaku vojnu zaštitu Hrvatske i zato su narednih stoljeća svojom krivom i katastrofalnom procjenom situacije i precjenjevanja moći Bizanta bili česte ratne žrtve ne samo samog Bizanta, nego i Bugara s istoka i nadolazećih Mađara sa sjevera. Naravno, srpski povjesničari to sve mudro i uporno prešućuju svojoj javnosti ili nerado i teškom mukom tek rijetko tko od njih to usput spomene u kuloarima, ali nikad i ni slučajno u bilo kom javnom istupanju. Je li možda bilo moguće da Nemanjići kao stranci utemelje svoju vladarsku lozu u hrvatskoj Duklji, napučenoj od pamtivijeka i doselidbe naroda u Velikoj seobi naroda samo Hrvatima na tom području ako i sami nisu bili Hrvati? U srednjem vijeku prigodom osnutka narodnih država, narodnost vladara i naroda na određenom području obvezno je bila ista. I zato je duboko iracionalno pomisliti da su Nemanjići mogli kao hrvatska obitelj uspostaviti ponovno davno, još od sedmog do devetog stoljeća utapanjem u prvotnu hrvatsku državu, ugašeno i povijesno zaboravljeno srpstvo. Zato u njihovim poveljama i nema nigdje imena Srba i Srbije u narodnom i državnom smislu. Stefan Nemanja je samo raški veliki župan i ništa više od tog počasnog naslova. Činjenica da nosi hrvatsku titulu župana samo još dodatno potkrijepljuje njegovo hrvatstvo, kao i hrvatstvo tadašnjeg raškog puka. No, Srbi teže uvijek onome tko nadvlada u datom trenutku. Kad su došli na Balkan Turci, među janičarima je najviše bilo Srba i Albanaca od svih pokorenih naroda u Osmanskom carstvu. Na Zapadu su napisane tone knjiga na tu temu. Sve to je i filmovano. Sjetimo se samo filma “Bitka kod Galipolja” i slavnog glumca Dona Johnsona u glavnoj ulozi u legendarnom filmu, koji govori da je u prvim borbenim redovima Osmanlija protiv združene kršćanske vojske bilo upravo najviše Srba. I srpski despoti Brankovići i Lazarevići koje srpska pristrana historiografija lažno prikazuje kao samostalnim oblasnim gospodarima preostalih srpskih enklava što još nisu formalno pale pod Turke, suštinski su bili samo turski vazali sa zanemarljivom ili skoro nikakvom autonomijom u donošenju bilo kakvih odluka. Međutim, danas će svaki prosječni Srbin sebe najradije u mitovima i legendama narodne predaje doživjeti kao sljedbenika najljućih boraca protiv Turaka i sebe isticati i većim pravoslavcima od Grka i Rusa zajedno, premda su ti narodi oduvijek ortodoksni, a Srbi su kao bivši rimokatolici kao uljezi zalutali u pravoslavlje, te se do zadnjeg atoma snage trude da što više i što jače pljunu po Vatikanu, misleći da će time njihova izdaja rimokatoličke crkve neprestanom galamom biti možda zaboravljena, a u svijetu pravoslavlja Srbi tretirani kao najveći i istinski pravoslavci. Kad uvide da im savez sa Carigradom i Moskvom ne donosi željene plodove Velike Srbije, Srbi daleke 1937. u nadi da će im Francuzi i Englezi biti politički jamac Velike Srbije posežu za potpisivanjem Konkordata. Dakle, Karađorđevići kao potomci franjevaca Petrovića iz središnje Bosne s kraja XVII i početka XVIII stoljeća, doseljeni u Njeguše u Crnoj Gori, gdje su vremenom prešli s katoličanstva na pravoslavlje i od Hrvata iz Bosne postali preko noći gorljivi Srbi iz Crne Gore, bili su spremni vratiti se sami katoličanstvu svojih predaka ( tko zna je li im se u ćudljivim i nikad do kraja objašnjivim mislima i potezima možda potajno motalo po glavi da se zarad puke koristi ka kupnji poliitčkih poena na Zapadu vrate kojim slučajem i na hrvatstvo, ali nikako iz neke ljubavi prema Hrvatskoj i Hrvatima, nego iz nezajažljive želje oholih i pohlepnih vladara željnih višestoljetne vladavine svoje vladarske kuće), ujedno htjeli su tim potezom vratiti i sve Srbe pod kapu Rima, ako bi im u njihovoj fontani glazbenih želja tadašnje velike sile Velika Britanija i Francuska nakon tog čina garantirale stvaranje Velike Srbije. I samo zato Srbi su kanili vratiti se na katoličanstvo nakon bijega iz okrilja zapadne crkve daleke 1219. godine kad je Sveti Sava pomislio da će dugoročno širenje srpske države trajno omogućiti isključivo Bizant i zato je silom natjerao brata Stefana da vrati krunu rimskom papi samo dvije godine nakon krunidbe. Taj šamar Sveta Stolica Srbima nikad nije ni zaboravila, ni oprostila. U biti Srbi jedino vjeruju u samo ono što im momentalno izgleda kao instrument za ostvarenja vjekovnog i nikad dosanjanog cilja Velike Srbije. Nekad se neki od njih ne mogu lako pomiriti i odreći samo metoda, nikad i svrhe i samog cilja. Nije se srpski patrijarh Varnava 1937. u prosvjednoj litiji ulicama Beograda, a revoltiran skupa s prosvjednicima na potpisani Konkordat s Rimom, usprotivio cilju stvaranja Velike Srbije, nego je samo ostao uvjeren do kraja života i prije nego će ga zbog otkazivanja dotadašnje slijepe poslušnosti Karađorđevići otrovati, da je kao garant koncepta Velike Srbije Srbima dostatna i Rusija i SPC s njim na čelu, te će samo zbog nepomirljivih sukoba mišljenja oko zajedničkog plana stvaranja Velike Srbije koji su i te 1937. kao i ove 2016. dijelili i ckrveni i politički vrh i ondašnje i današnje srpske vlasti, ubrzo nakon protestne šetnje ulicama Beograda 1937. godine kao do tad zdrav i prav čovjek bez ikakvih znakova bilo koje bolesti iznenada i umrijeti. Ne umire samo uzaludna srpska ideja da mogu nadlukaviti takvim dječjim trikovima cijeli svijet. I stoga nitkog ne bi začudilo kad bi sutra Aleksandar Vučić istinski pokušao Srbe prevesti u protestante, samo ako će mu u njegovoj viziji obratno postavljenih kontura svijeta, to donijeti uz potporu primjerice preokoocenske američke sile signal za nesmetanu uspostavu Velike Srbije. Kako od Amerikanaca, bilo demokrata, bilo republikanaca, Vučić ni pod točkom razno ne dobiva takav znak ni da pomisli na tako što, onda nema ni njegove realne potrebe da poseže za takvim nakaradnim sredstvima, premda Srbi više od tisućljeća još od 822. godine kad su iz sklopa Hrvatske dragovoljno prešli pod Bizant i zatim serijski mijenjali državne okvire i bije natjecateljskih dresova, ovisno od toga za koga nastupaju i s kojim konačnim ciljem i namjerom igraju pod nečijom zastavom. Suštinski, Srbi kao narod nikad nisu ni bili iskreni i istinski vjernici bilo koje vjere i bilo koje crkve, nego im je svaka crkva kojoj su se prikalnjali iz koristoljublja i srebrojublja uvijek bila samo magnet u zamislima i pokušajima provedbe velikodržavnih planova.Danas je Srbija politički kao otvorena i pročitana knjiga od korice do korice. Novih aduta nema. Stari su potrošeni i dotrajali, te su im sve nove podvale i prijevare iluzorne. Toga teško i nevoljno postaju svjesni u poslejdnje vrijeme i sami Srbi, ali proces otriježnjenja biti će bolan i dug.
Rezimirajmo nakon ove malo dulje povijesne reminescencije o srpskoj zlouporabi crkve u završnom osvrtu još neke važne argumente o našoj centralnoj temi, a to je Evanđelistar kneza Miroslava.Paleografska istraživanja su ustanovila da taj kodeks, točnije Evanđelistar kneza Miroslava, nije pisan onom vrstom ćirilice kojom je u Rasu pisan suvremeni mu srpski kodeks pod nazivom “Vukanovo jevanđelje”, nego su oba ova kodeksa zapravo prototipovi pisma dvaju vrsta ćirilice. Srpskim tradicionalnim podvalama i zlonamjernim srpskim posezanjem za ćirilicom kao tobože izvornim srpskim i ekskluzivnim pismom Srba, razvidno je kako Srbi krađom Evanđelistara kneza Miroslava žele svijetu predočiti da time polažu preko otetog Evanđelistara kneza Miroslava i povijesno pravo i pretenzije ka povijesnom svojatanju prostora negdašnje Crvene Hrvatske, konkretnije svih južnih hrvatskih krajeva. I to je još jedan slikovit primjer srpskog sračunatog svojatanja hrvatske kulturne baštine u svrhe srpskog lažnog dokazivanja kako im navodno povijesno pripada prostor južnih hrvatskih zemalja. Zato su i posegli za Miroslavovm evanđeljem kao “svojim”, jer im teritorijalno prostiranje važenja onog jedino autentičnog i neosporno srpskog Vukanovog evanđelja nije zadovoljavao mitomanske i kleptomanske apetite SPC u pokušaju nasilnog prisvajanja Evanđelistara kneza Miroslava i njegovog svrstavanja u srpsku kulturnu baštinu. Miroslavov evanđelistar je prototip hrvatske zetsko – humske redakcije ćirilice, a Vukanovo evanđelje je prototip srpske raške redakcije i po gramatičkom sklopu nemaju dodirnih točaka. Uopće, po svim svojim unutrašnjim i izvanjskim karakteristikama, Evanđelistar kneza Miroslava je hrvatski srednjovjekovni spomenik. To se ogleda kroz hrvatsku redakciju njegova starocrkvenoslavenskog jezika, zatim po arhaičnoj liturgiji, koja se nikako ne podudara sa suvremenom carigradskom reformiranom liturgijom istočne crkve, po svojoj zetsko – humskoj redakciji ćirilice, po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove likovne opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim mu kamenim i pisanim hrvatskim spomenicima kao što pokazuje prikaz i izgled freske, reljefa, latinskih i glagoljskih misala, svojstvenih samo hrvatskoj tradiciji. I tu se kroz glagoljaške natpise i otkriva dubina srpske prijevare, jer i sami Srbi listom govore i priznaju kako je glagoljica oduvijek i samo hrvatska, a nikako i nikad srpska. Pa, kako im onda nikad ne padne na pamet logički zaključak da se glagoljica mogla naći na Evanđelistaru kneza Miroslava samo kao ekskluzivno hrvatsko pismo koje su rabili samo Hrvati, što kao povijesnu činjenicu ne niječu ni sami Srbi, jer Srbi nikad nisu ni znali što je glagoljica. I tu su upali u vlastitu zamku, jer su previdjeli glagoljaški natpis na Miroslavovu evanđelistaru, a samo to i ništa više od toga, sasvim je dovoljno da razboliči sve ostale srpske tlapnje o pripadnosti tog povijesnog dragulja iz srednjeg vijeka. I tako ovaj kodeks, Evanđelistar kneza Miroslava može biti samo hrvatski spomenik, nastao na hrvatskom tlu. Činjenica što je nađen u jednom srpskom manastiru, ne može nimalo utjecati na njegovu pripadnost hrvatskoj kulturnoj baštini. Mogao je on za vrijeme srpske vladavine Zahumljem na razne načine dospjeti u srpski manastir na Svetoj Gori, kao što se i toliki drugi značajni hrvatski kulturni spomenici nalaze po arhivima i muzejima širom svijeta. Original koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu vlasništvo je tog muzeja, ali bez obzira na to što je tamo pohranjen, on nipošto ne pripada sprskoj, već hrvatskoj kulturnoj baštini, nastao i stvoren na starom tlu krajnjeg hrvatskog južnog prostora.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
