Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnost, kontrolira prošlost.
George Orwell
Cjelokupna povijest hrvatskog naroda, počevši od jučer, bojište je najvažnije bitke današnjice. O njezinu ishodu ovisi njegova budućnost.
n.n.
Brojanje godina (letobroenije) “od stvaranja svijeta”, karakteristika je bizantskih i slavenskih rukopisa, ikona, spomenika umjetnosti i kulture i još mnogo toga. Često se koristi, sve do početka 20. stoljeća. Uvedeno je od strane Carigradskog patrijarhata oko 691., dok ga je Istočno Rimsko Carstvo, u kojem je do tada bio na snazi Julianski kalendar, uvelo 988. Prema kronologiji “od stvaranja svijeta“, svijet stvoren je 1. rujna, a Isus Krist je rođen 5508. Prema odluci Prvog općeg sabora (Niceji) od 325. na kojem se utvrđuju konačnu proslavu Pashe, godina počinje 1. rujna. U Bizantu – crkvena i građanska godina počinju 1. rujna. U 10. stoljeću zapadna Europa gotovo u potpunosti prelazi na brojanje godina od rođenja Kristovog – “novu eru”. U katoličkim zemljama tijekom usvajanja grgurevskog kalendara (1571-72., drugim zemljama kasnije, sve do 18. stoljeća), godina započinje 25. ožujka, po tradiciji iz rimskog kalendara. Ovaj nadnevak je sada blagdan Blagovijest. Natpis iz Bojanske crkve u Sofiji u Bugarskoj, piše: “… Indikt 7. ljeti 6767.” (= 1259.) – nadnevak dovršetka gradnje(1), isto je upisan nadnevak vojne pobjede bugarskog cara Samuila na Bitolskom natpisu: “… slomljen bide car Vasilija iz 6522. godine od stvaranja svijeta” (= 1014.)(2).
Dakle, kada mjesec nije naznačen prevode se godine od rujna do siječnja, stari nadnevak oduzimanja 5508.
Siječanjsku godinu (koja počinje 1. sječnja), ranije koriste samo zapadni slaveni (Hrvati kršćani u Bosni – Povelja Bana Kulina, 1189.) te u zapadnoj Rusiji – Smolensk (1229.), Polock i Galicija često u 14. stoljeću. Nu, u zapadnim ruskim područjima tek u kasnom 16. stoljeću.
Dvostruki nadnevci – “od stvaranja svijeta” i “od rođenja Hristova” nalaze se u tiskanim knjigama: na teritoriju današnje Srbije u 15. i 16. st. i na zapadu Rusije (i Moskva), od kraja 17. st.
U svibnju i lipnju 1923. godine u Carigradu je održan svepravoslavni sastanak koji je zaključio da prihvaća izpravljeni julijanski kalendar.
Izpravljeni julijanski kalendar zaostaje za astronomskom godinom samo 2,02 sekundi, odnosno točniji je grgurovskog za 23,98 sekundi.
Kako bi ispravili akumuliranu pogrešku u julijanskom kalendaru, odlučeno je da 1. listopad 1923. bude smatran 14. listopada 1923.
Odlučeno je da nepomični blagdani i dalje imaju iste nadnevke, koji su imali po starom stilu, ali po novom kalendaru. Na primjer Božić, koji je datiran 25. prosinca slavi se i dalje 25. prosinca, umjesto 7. sječnja kao do tad.
Sam Carigradski patrijarh Grigorij 1924. godine uveo je izpravljeni julijanski kalendar za nepomične blagdane, i privremeno /do koncila/ Pashu i ostale pomične blagdane slavie po Aleksandrijskoj Paskaliji, koja se temelji na starom julijanskom kalendaru.(3)
Ispravljeni julijanski kalendar uveden je u Rusiji kao građanski u 1918. Sve ostale pravoslavne države prihvatile su ga u razdoblju od 1915. do 1918. Bugarska je novi kalendar uvela 31. ožujka 1916. kad je sljedeći dan bio 14. travnja. (4) Kako u to doba Srbija ne postoji, jer je podjeljena između Austro-Ugarske (manji zapadnji dio) i Bugarske (veći istočni dio) te je i tamo novi kalendar na snazi od tog nadnevka. Nešto kasnije većina je crkvi izjednačila crkveni kalendar sa građanskim prihvačajući ispravljeni julijanski kalendar. Ruska pravoslavna crkva i SPC to nisu učinili. Dakle, Bugarska i Ruska pravoslavna crkva slave Božić na iste nadnevke, ali u različite dane – po različitim kalendarima. Srbska pravoslavna crkva koristi julijanski kalendar kao i Ruska, a svi ostali pravoslavci koriste ispravljeni julijanski kalendar, pa tako i HPC.(5)
Ploča na glavnom ulazu manastira Krka sadrži tekst na crkveno-slavenskom jeziku i godinu 1402., napisanu arapskim brojkama. U svom današnjem obliku, ovaj natpis:
- Ne bi mogao biti iz Katoličke crkve jer ona u 15. st. već 500 godina koristi grgurevski kalendar i piše godine arapskim brojkama, a nije šire koristila crkveno-slavenski jezik i ćirilićno pismo.
- Ne bi mogao biti djelo Hrvatskih glagoljaša, jer oni bi napisali cjeli tekst glagoljicom te godine glagoljskim slovima.
- Ne bi mogao biti iz Crkve bosanske jer bi morao biti od Rođenja Hristova i ćirilićnim slovima. (Hvalov sbornik iz 1404.- “ljeto od Rođenja Hristova 1404”. napisano je ćirilićnim slovima(6). Na isti način je napisana godina i u Povelju bana Kulina(7), oporuka bl. kraljice Katarine(8)…)
- Ne bi mogao biti pravoslavni (grčko-iztočni) – vlaški (bugarski) niti srbski natpis iz 1402., jer na ploči bi morala biti zapisana 6910. godina „od stvaranja svieta“, napisano ćirilićnim slovima, ne arapskim brojkama.
Onaj tko bi 1402. pisao tekst crkveno-slavenskim jezikom napisao bi godinu ćirilićnim slovima i to brojanjem od postanka svijeta. Samo u slučaju ako je netko naknadno krivotvorio godinu koja mu nije odgovarala, a nije bio dovoljno školovan da zna kako napisati godinu na način kako bi ju napisao hrvatski pravoslavni svećenik 1402., napisao bi ju kako se pisalo u vrijeme krivotvorbe, arapskim brojkama od rođenja Hristova, nadajući se da će oni, koji će kasnije to čitati, biti u istoj mjeri nepismeni. Sporna je pismenost i učenost onih, koji taj natpis smatraju izvornim. Znaju li oni kako bi natpis morao izgledati ili se moraju još školovati?
Arhimandrit Jerotej Kovačević naveo je – “…1859. popravljena su sadašnja portena vrata, koja su prije mnogo nižija bila.”(9). Iznad tih vrata se sad nalazi ploča s natpisom. Najvjerojatnije je taj natpis krivotvoren baš prigodom tog popravka. Kao dokaz za krivotvorenje kamenog natpisa arheolog Miljenko Pekić navodi to da je godina 1402. uklesana dublje od ostalog natpisa (10).
Ministar vanjskih poslova Knjaževine Srbije Ilija Garašanin objavio je 1844. programsku knjižicu pod naslovom Načertanije. Na početku opisuje koji sve narodi žive na Balkanu. Zanimljivo je da nije primetio niti Šope, niti Makedonce, niti Bošnjake…
Nigdje ne spominje da bi bilo gdje izvan granica tadašnje srbske kneževine (Beogradski pašaluk) živjeli neki Srbi. Garašanin daje mišljenje kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne da priključi sebi neke Srbe, koje bi eventualno živjeli izvan srbskih granica.
Oko 1860. zbog svojih geopolitičkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene Srbima (11) što ide na ruku sljedbenicima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada niti oni niti njihovi predci nemaju sa Srbijom ama baš ništa, niti su ikad bili u Srbiji!
Tako je i manastir Krka postao srpski mada to mjesto prema povjestnim podatcima nikad nije bilo dio teritorije Srbije niti dio dijaceze neke srpske crkve. Na početku 15.-og stoljeća ne postoji srpska crkva niti srpska država u bilo kojem obliku, a u 1403. Srbija ponovo postaje Mađarsko-HRVATSKI vazal, ne obrnuto (12). Tako i dobija u zamjenu za vazalske usluge, na poklon grad Beograd.
Kralj Leopold svojom odlukom, kao suveren, osniva pravoslavnu (grčko-iztočnu) crkvu za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(13), za teritorij svoje nadležnosti. U Austrijanskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Ćlankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (14)
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. (14)
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – sve je bilo pod nadzorom Njegova Veličanstva.
U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(15).
Ne zna se kad je manastir Krka postao pravoslavan, ali nikad u povijesti nije pripadao Srpskoj pravoslavnoj crkvi – to nikako nije bilo moguće ni u 1402. zbog još jednog vrlo ozbiljnog razloga – prvi dokument, koji sadrži isključivo taj naziv (SPC) je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1. kolovoza 1947(16).
Prošlo je već 25 godina od nestanka komunističke Jugoslavije, ali još uvjek u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj postoji jugoslavenska „povijest”.
Hrvati jednostavno moraju doslovce cijelu svoju povijest ponovo proučiti i u svijetlu dostupnih dokaza, indicija i logičkih argumenata, odgovarajuće i suvereno interpretirati i ponovo napisati, ovaj put onako kako ju oni vide, a ne tuđinske elite. Trebaju najzad započeti gledati svoju povijest kroz vlastite oči!
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar