Novac se može zaraditi, imovina ponovo steći.
Nu, neke stvari su nenadoknadive – osim izgubljenog vremena, ne može se nadoknaditi ni povijest.
Evo kako se suvremena Hrvatska i službeno odriče svojih ljudi i pravoslavnog djela svoje povijesti:
Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume.(1)
Gledajući ponuđene činjenice kao i način njihog predstavljanja čitateljstvu, s pravom se možemo zapitati je li to hrvatska ili jugoslavenska (velikosrbska) enciklopedija? Srbskog podrijetla (za to nema dokaza)…rođen u Lici (zar se ne smije napisati npr: u Hrvatskoj?). Enciklopedija i njezino uredništvo, dragovoljno ili prisilno, zapravo slijedi standardne, ratom i propašću druge Jugoslavije očito nenarušene velikosrbske obrazce.
Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove(2). Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.
Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.
U sborniku Sintagma tiskanom u Atenu 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava.(3) (Nema nikakve srpske crkve)
U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznata preslika dijela dokumenta – krstni list(4). Pisan je čiriličnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Taj dio Krstni list sadrži osobne podatke o krštenom, ali iznad uvijek stoji naziv crkve. Onaj, koji je objavio tu necjelovitu presliku “krstnog lista”, želio je pokazati da je Teslin otac pravoslavni svećenik, ali nikako kojoj crkvi pripada (Karlovačka mitropolija).
Onaj koji posjeduje taj dokument namjerno ga je objavio na ovaj način necjelovitog kako bi time potvrdio pogrješnu i velikosrbsku tezu „da su svi pravoslavci srbi”.
Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC.
Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).
Ministar vanjskih poslova Knježevine Srbije Ilija Garašanin objavio je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije. Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanjimljivo je da nije primetio niti Šopa, niti Makedonaca, niti Bošnjaka…
Nije primetio ni Srba bilo gdje izvan granice tadašnje Knejževine Srbije (Beogradski pašaluk). Garašanin daje mišljenje kako se mora Srbija širiti na račun susjednih naroda, a ne da priključi sebi neke srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!
Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene srbima (5) što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi(6) … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!
Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne(grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(7), U Austrijanskom carstvu godine 1791. pravoslavci dobiju „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Ćlankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (8)
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861, 1865, 1877, 1884 godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24 ožujak 1887.(8)
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojedinoj kraljevini nije bilo moguče postojanje nekoj stranoj crkvi – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.
U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(9) najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla(1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti u 1879 g. autokefalnost dobija Beogradska arhiepiskopija(ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na Hrvatskom teritiriju – udaljen više od 500 kilometara.
Prvi dokument , koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1 kolovoza 1947(10). Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svečenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije.
Novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.
Nema naroda bez povijesti.
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
