Udba je počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskome. Povod su bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva zanimljiva pitanja: „vjeruje li učenik u Boga“ (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tadašnji komunistički sustav (10. pitanje).
Po jednom dokumentu Udbe u Makarskoj iz 1960. godine, ta je pitanja osmislila Udba da bi ispitala politička razmišljanja učenika. Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” Na deseto pitanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno:
– “Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.
Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.
No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.”
Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.”
Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskome i predala joj original Bušićevih odgovora. ”
Već od 1957. godine, iz Udbine tadašnje dokumentacije, Bruno Bušić i većina njegovih kolega predmet su Udbina sustavnog praćenja. Povod je bilo “saznanje” Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini “rade na osnivanju” Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – “Tiho”.
Udba je u lipnju 1957. s nastave iz gimnazije u Imotskome odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su ispitivani u vezi sa slavljenjem 10. travnja – dana NDH-a – i članstvom u organizaciji “Tiho”. Kućama su pušteni nakon ponoći.
Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom (tako i onih u Lištici), poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. neki Dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante Frane Peškure iz Splita inicirala i usmjeravala “stvaranje” organizacije “Tiho“, zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere.
Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. godine upoznala je direktora gimnazije u Imotskom s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”. U smislu tih uputa, 13. studenoga, kažnjeni su Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić “najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu”.
Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskome. !960. godine uspjeva maturirati na splitskoj gimnaziji, a 1964. godine je diplomirao 1964. godine na Ekonomskom fakultetu. U Institutu radničkog pokreta zapošljava ga Franjo Tuđman.
Odlaskom u emigraciju nakon progona u vlastitoj zemlji, postaje još opasniji za Jugoslaviju. Dobro je poznavao rad sigurnosnih službi i sustav.
Naš sugovornik opisao je razloge ubojstva Brune Bušića. Mnoga glasila spominju kao razlog amstrdamski skup HNV-a, Hrvata iz 1978. godine kao razlog ubojstva Brune Bušića, jer je jedini on mogao razjedinjenu organizaciju Hrvata ujediniti, na čije čelo je trebao stati kao okosnica pozitivne energije i rastjerati izdajnike. Zapravo prema toj teoriji njegovim ubojstvom se razjedinjuje jedan jak pokret Hrvata za stavaranje hrvatske države, HNV-e, umjesto usmjeravanja Hrvata u daljnjem jačanju političke platforme i time ubojstvom usmjerava se amstrdamski skup u drugom pravcu.
Prema svemu iznešenom u ovom tekstu jasna je uloga i autoritet Brune Bušića u slučaju stvaranja državotvorne ideje u Hrvata. Od vremena školovanja prate ga markatne političke osobe, veza sa Franjom Tuđmanom itekako je usmjerila i samog prvog predsjednika prema ciljevima stvaranja hrvatske države, Bušić je ušao u sve pore hrvatskih politika.Saznanjima o svima i vezama sa svima postaje krajnje opasan. S vremenom Bušić postaje neprijatelj broj jedan Jugoslavije, kao i velikih sila. SAD i Velika Britanija vrlo lukavo su preko Josipa Broza instalirale pokret Nesvrstanih, te samo naivci vjeruju u veliku ulogu Broza u svemu tome. Preko Broza velike sile su kontrolirale ekonomska tržišta Nesvrstanih zemalja i napravile su koridor prema SSSR-u.
Bušić je vjerovao da zapad za demokraciju spreman je žrtvovati Jugoslaviju, zemlju koja je održavala interese baš tog tzv. demokratskog svijeta. London nije bio spreman žrtvovati Broza za neovisnost Hrvatske, jer je Broz provodio politiku zapadnih zemalja u regiji.
U London prije ubojstva Bušić je otišao razgovarati sa predstavnicima velikih sila u svezi neovisnosti Hrvatske. Velike zapadne sile nisu htjele okrenuti leđa svom najodanijem partneru Brozu, samo zbog neovisnosti Hrvateke. Razočaran pregvorima sa zapadnim silama Bušić se okreće SSSR-u. Tajne službe zapadnih zemlja su nakon tog sastanka pomno pratile ponašanje Bušića i njegovu reakciju na njihovo odbijanje suradnje.
Tada je govorio; „Ako ne može demokratska Hrvatska, može sovjetska Hrvatska, kasnije ćemo ionako sve zamijeniti“. Ta rečenica stajala je Bušića glave, jer su zapadne sile osjetile u njemu veliku prijetnju, saznavši za tu misao, po kojoj se Bušić okreće i SSSR-u da bi stvorio državu. Bušić je bio i za suradnju sa Sovjetima samo da bi stvorio državu. To je bilo preopasno za zapad, jer bi zapad izgubio kontrolu nad tzv. balkanom.
Sovjetska Hrvatska nikako nije odgovarala njihovim interesima, a Jugoslaviju time ipak razobličuje u tek fiktivnu socijalističku zemlju, koja je u biti satelit Londona.
Britanske tajne službe o svemu izvješćuju titove tajne službe i u kordinaciji sa njima dogovaraju likvidaciju Bušića, na način da odaju pozicije Bušića, kao i planove. U toj priči glavne uloge preuzimaju tri prezimena, Sedlo,Butković i Gudelj. Tomo Sedlo je bio veza sa Sovjetima i osoba koja svojim vezama je htjela pomoći oko stvaranja Sovjetske Hrvatske, za koju se Bušić odlučio kao mogućnost, nakod raspada suradnje sa zapadnim silama. Petar Gudelj je osoba koja je doslovno namjestila ubojstvo Bušića, dovevši ga u tu situaciju, a za nagradu je dobio državni stan, nakon ubojstva Bušića.
Za samu likvidaciju se sumnjičilo u početku Antu Butkovića, osoba koja je popila posljednju kavu sa njim. Bušić odmah poslije Londona i sastanka sa engleskim i američkim službama biva ubijen u Parizu. Na taj način je jasna uloga britanaca u zaštiti titove Jugoslavije. Kada bi bilo drugačije, Bušić ničime ne bi bio prijetnja. Titova Jugoslavija se smatrala ugrožena od ideje Sovjetske Hrvatske. Iako po uređenju bliska SSSR-u, titova Jugoslavija je bila bliža londonskoj kuhinji iz koje je i proizišla. Uređenje je bilo tek maska za zavaravanje javnosti. Kao što niti je Josip Broz bio stvarno seljačić iz Kumrovca rođenjem, već svjetski hoštapler, tako niti država nije bila ono za što se prikazivala. Bušić je upravo zbog toga platio glavom, išao je čistiti gdje najviše smrdi.
Bušić je približavanjem Moskvi napravio potpuno istu grešku kao Radić, koji kao pragmatik je tražio zaštitu komunističke Rusije od srpskog imperljalizma u doba kraljevine Jugoslavije. Obje Jugoslavije nastale pod paskom Londona nisu mogle biti prodane Rusiji zbog strateških ciljeva Londona, koje je tek na trenutak uništio Tuđman, ali sadašnja prosrpska vlast u Hrvatskoj jasno i danas govori koliko je ovaj teren Londonu bitan, pa kad stavimo priču u 1978 godinu, kada je Bušić ubijen, jasno je zašto London štiti Broza i pomogao u ubojstvu Bušića.
Ipak samo ubojstvo prema opisu osobe koja se udaljavala sa mjesta zločina, a opet prema svjedočenju francuskog policajca je udbin likvidator i iz slučaja Đureović, Luka Sekula.
Savezno državno odvjetništvo SR Njemačke izvijestilo je 29. listopada 2009. – dakle tri i pol mjeseca nakon raspisivanja tjeralice za Perkovićem i družinom – da je bavarska zemaljska kriminalistička policija 27. listopada kod Münchena uhitila Luku Sekulu, švedskoga i hrvatskoga državljanina (http://www.presseportal.de/polizeipresse/meldung/1502392/). I njega je Sindičić prokazao kao supočinitelja Đurekovićeva ubojstva.
Luka Sekula, sin Bože i Marice, djevojački Šarac, rođen je 6. listopada 1943. u Mirlović Polju, općina Ružići, kod Drniša. U mladosti sitni kriminalac, početkom šezdesetih prošloga stoljeća otišao je u inozemstvo. Prilikom jednoga od rijetkih posjeta zavičaju zavrbovao ga je operativac splitske Udbe Blagoje Zelić i angažirao kao profesionalnoga ubojicu-
“Vidjeli smo Blagu kako leži na cesti,pomislili smo da se pravi mrtav dok se pucnjava ne stiša,kad smo prišli ,nije davao signale života,Blago je poginuo,muški i Herojski prvi u napadu,zadnji u povlačenju”
-“Poginuo je izvlačeći tijelo Blage Zadre,Zvonko Mlinarić- Špeki(sredina) bio je pripadnik Turbo voda koji pod cijenu života nije htio ostaviti zapovjednika..”
Prije nego što će nad gradom zapuhati vjetrovi rata, bit će poznat kao omiljeni konobar iz kultnog kafića Mustang na Trpinjskoj cesti, živopisan, hiperaktivan, nemirna duha, beskrajno zabavan. Kad je zaratilo, Zvonko Mlinarić među prvima preuzeo je naoružanje i javio se zapovjedniku obrane Blagi Zadri. Nešto kasnije, sa 26 godina, bit će među najstarijim pripadnicima Turbo voda, jedine vukovarske interventne postrojbe.
Plan je bio da izvučemo Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo
Stipo Mlinarić
– Od prvog tenkovskog napada na Trpinjsku cestu, Špeki je s Blagom i njegovim sinom Robertom s takvim veseljem odlazio i na Sajmište, Lužac, kud je god trebalo. Uvijek je tražio nevolju – priča Stipo.
Tako je bilo sve do 16. listopada, posljednjeg dana njegova života. Poziv Blage Zadre na okupljanje u zapovjedništvu stigao je rano. Prvi put, Zvonku Mlinariću bilo je teško ustati, kao da je slutio. “Kud baš sad napadaju, toliko mi se spava”, kazao je tog jutra.
Ipak je ustao i pod kišom granata stigao u zapovjedništvo i ondje doznao da je Blago već krenuo s dvojicom suboraca i tražio da dođu za njima.
– Kad smo Jadranskom stigli do Kupske, ugledali smo Blagu kako leži pogođen na cesti. Najprije smo mislili da se pravi mrtav, da se možda pretvara dok se pucnjava ne stiša, međutim, kad smo uspjeli prići bliže vidjeli smo da ne daje znakove života – svjedoči Stipo.
U tim odsutnim trenucima, Špeki pokušava pretrčati dio ceste, nastojeći zauzeti bolju poziciju odakle će neutralizirati mitraljez koji je iz Vinogradske ulice ispalio smrtonosne hice za Blagu, pa nastavio sijati smrt.
– Plan je bio da izvučemo Blagu pod svaku cijenu, i pod cijenu vlastitih života. Na žalost, tako je i bilo. Isti mitraljez koji je ubio Blagu, presudio je i Špekiju. Primio je desetak metaka u prsa i pao pokraj betonskog zidića. Prišli smo mu, ali više ništa nismo mogli učiniti. Mogli smo samo izvući njegovo tijelo, a Blagu je s ceste sklonio otac Vinka Mažara. Kasnije smo kod vojnika za mitraljezom koji ih je obojicu pokosio pronašli knjižicu JNA. Tu je knjižicu sa sobom uzeo Blagin sin Robert – priča Stipo Mlinarić.
Potom se prisjeća strahovitog šoka koji je obuzeo pripadnike Turbo voda i sve branitelje Borova naselja.
– U jednom danu izgubili smo i Blagu i Špekija. Poginuli su petnaestak minuta jedan za drugim, a sahranjeni su zajedno na starom njemačkom groblju kod bolnice. Kasnije su nakon pada grada prebačeni u masovnu grobnicu na braniteljskom groblju – kaže Stipo, i sam vukovarski branitelj, koji je u devet mjeseci zatočeništva upoznao svu surovost srpskih logora. Dva desetljeća kasnije, oženjen, otac dvoje djece, ipak se često mislima vraća u prošlost.
Sjedinjeni u smrti
– Sva petnaestorica iz Turbo voda, svi bismo postupili isto, Blagu ne bismo ostavili tamo nikada, ni u ludilu. Bili smo u potpunoj simbiozi s našim karizmatičnim i čestitim zapovjednikom, ne zato što smo ga se bojali već zato što smo ga voljeli – kaže Stipo.
Priča o tome da su dvojicu branitelja, Blagu i Zvonka, dijelile samo godine: sve ih je drugo spajalo. Dvadesetak godina stariji Blago, Zvonku je mogao biti otac, a taj mladić, tek koju godinu stariji od njegova Roberta, glatko mu je mogao biti sin. Zaista, Zvonkove roditelje Blago je susretao u kombinatu Borovo, u susjedstvu, svake nedjelje u crkvi.
Zvonka je Blago poznavao kao dijete, kasnije ga je upoznao i kao muškarca, svog vojnika koji je među prvima spremno stupio u obranu svoga grada. Dvojica vukovarskih heroja sjedinjena su ostala i u zadnjim trenucima svojih iznimnih života, pa i u smrti.
HOP