Porazgovarali samo sa arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandrom o problemima pravoslavlja u Hrvatskoj, specifičnostima i odnosu politike prema HPC. HPC već tri godine traži upis u registar vjerskih zajednica, dok je Crnogorska pravoslavna crkva bez ikakvih zapreka dobila ulaz u registar. HPC mora skupiti 500 potpisa i biti registrirana 5 godina kao udruga. “Domaće” vjerske zajednice imaju takav uvjet, dok religije van naše zemlje ne trebaju ispunjavati takav uvjet. Radi se o čistoj diskriminaciji i zapravo se štiti interes Srpske pravoslavne crkve koja je dobila ogromnu imovinu na raspolaganje.
Ne postoji niti u jednoj zemlji pravoslavlja, poput Grčke ili Bugarske da je strana crkva predvodnica pravoslavlja, već je crkva uvijek vezana uz državu, u Bugarskoj je Bugarska Pravoslavna crkva, u Grčkoj ; Grčka pravoslavna crkva, jedino u Hrvatskoj je vodeća Srpska pravoslavna crkva… kao da je Hrvatska srpska kolonija – pa tim potezom političko neznanje i primitivizam omogućuju srpskoj ekspanzionističkoj politici da s pravom poseže za našim teritorijem…
Jedna od najvećih grešaka napravljenih sa SPC-om je napravljena u vrijeme vlade komuniste Ivice Račana, pravno loše potkovanog, a politički potpuno promašene osobe što se tiče vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Račan je potpisao pravno nevaljan ugovor sa SPC-om i na taj način darovao ogroman novac SPC, pravno potpuno nepismenim ugovorom.
UGOVOR OD ZAJEDNIČKOG INTERESA POTPISAN IZMEĐU SPC-a I VLADE RH IVICE RAČANA JE PRAVNO NEVALJAN?
Već skoro 14 godina široj javnosti dostupan je Ugovor od zajedničkog interesa između Vlade RH i SPC. Ugovor je objavljen, ali ista ta šira javnost u Hrvatskoj u stvari ne zna koje su stranke ovog ugovora, tko je što potpisao i kakav je to taj zajednički interes. SPC nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete Stolice, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i „predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatskoj“ (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno-hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, de facto ništetan. Taj je ugovor u stvari „act inexistant”- akt, koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, za vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno, odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. do 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih „ustaških“ kuna. Hvala Hrvatima kažu svako malo, na svoj osebujni balkanski način. Odredbe članka 8. ustava SPC: “Imovinsko-pravne interese crkve pred državnim vlastima … zastupaju oni crkveni organi, koji su određeni ovim Ustavom” govore, da de iuro nitko nije potpisao i ovaj ugovor s Republikom Hrvatskom pravno ne postoji. Na temelju ništetnog ugovora SPC dobiva 17.000.000,00 kuna godišnje samo iz državnog proračuna. Još toliko iz proračuna županija, gradova i općina. Hoće li DORH istražiti osnovanu sumnju u ovaj veliki kriminal? (bivšem premijeru Sanaderu se zbog slučaja INA-MOL sudilo za navodno mito od 10 milijuna kuna, a u svezi SPC je riječ o najmanje pola milijarde kuna). Svugdje, u svakoj pravoslavnoj zemlji je pravoslavna Crkva nacionalna, nazvana po zemlji u kojoj djeluje (granice crkve teku granicom države), samo u Hrvatskoj nije. Zašto? U Hrvatskoj je „nacionalna“ Srpska pravoslavna crkva, ali ne po zakonu. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje nisu nikako odvojene od onih u Srbiji i sve dodjeljuju postotak vlastitih prihoda Sinodu u Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj dobiju hrpu novaca iz Hrvatskog državnog proračuna pa i one ilegalne (ili možda je bolje reći virtualne), koje ne postoje ni u Ustavu SPC – Eparhije Slavonska i OsječkoPoljska i Baranjska ne postoje u Ustavu SPC (članci 14. i 15. ustava SPC). Kad je sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj 2002. godine poklonjena Srpskoj pravoslavnoj crkvi (iako je većina stečena prije 1918. kad nije niti postojala SPC na hrvatskom tlu), ona, s jedne strane, dobije novac za održavanje ove velike imovine, a s druge strane ostvaruje prihod od iznajmljivanja dijela ove imovine. Postotak od svih prihoda na temelju Ustava SPC ide izravno Beogradu. Eparhije SPC u Hrvatskoj kupuju svijeće od proizvođača u Srbiji, a tu je najveća marža. Svećenika SPC u Hrvatskoj ima sveukupno oko 50, u svih pet eparhija, od kojih su dvije virtualne. Znači deset svećenka po eparhiji. U Srbiji ne postoji niti jedna eparhija koja ima manje od 200 svećenika, jer manji broj svećenika ne bi mogao uzdržavati eparhijskog arhijereja. U Hrvatskoj u jednoj eparhiji ima prosječno deset svećenika koji, naravno da ne mogu uzdržavati arhijereja čija je plaća bar šest puta veća od svećenićke, uz troškove administracije, automobile… pa koga je briga kakvi su troškovi kad Hrvati sve plaćaju. Svećenici SPC dobiju plaću od episkopije (mitropolije). Kad znamo da je u Zagrebu Mitropolit „Zagrebačko-Ljubljanski i cijele Italije“, možda on dodjeljuje plaće svećenicima vlastitoj eparhiji, koji su u Sloveniji i Italiji. Na ovaj način hrvatski porezni obveznici osim SPC u Srbiji uzdržavaju i njihove popove u drugim državama. Ipak, moguće je, da onaj isti mitropolit za uzdržavanje eparhije dobije novac i iz Italije i Slovenije. To bi bilo još ružnije. Koga briga u Hrvatskoj na koji način troše vlastiti novac Slovenci i Talijani, ali izgleda nikoga nije briga kako skoro cijela SPC uživa u kunicama. Država Srbija ništa ne daje SPC-u! Po srbijanskom Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama (članak 29.) država plaća samo zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenstvu. Ništa više! Znamo da sve hrvatske vlade šute kad patrijarh SPC ne priznaje hrvatsku državu, a on drži da je u pravu, jer dobije ogromnu imovinu i hrpu novca od RH na temelju nepostojećeg ugovora. Je li on kriv? Kako hrvatske vlade nakon 2002. štite prava hrvatske države i hrvatskog naroda? Što će reći DORH kad čuje za ovo? Hoće li zaklopiti oči, uši i usta?
Vjerska zajednica koja nije upisana u državnu evidenciju ne može upisati organizacijske oblike, npr. eparhije. To je tako po zakonu, ali stvarnost je sasvim drugačija u Lijepoj našoj! U spornom ugovoru s RH koristi se pojam “SPC u Hrvatskoj”, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC, koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kad znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu „Zagrebačko-Ljubljanski“ i „cijele Italije“.
Ne može se poistovijetiti ugovor izmedju RH i Vatikana s ugovorom između nepostojećeg predstavnika SPC i RH, jer Vatikan je papinska država, a SPC nema vlastitu državu i nikako se ne može smatrati da je ugovor sa SPC međudržavni.
Prema Ustavu SPC je episkopalna Crkva, što znači da u svakoj eparhiji odlučuje episkop, koji može biti i mitropolit. Ne postoji pojam “episkopski savjet” niti “predsjednik episkopskog savjeta”. Ugovor je potpisan na temelju odluke Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC, koja je donijeta na temelju članaka 69. i 70. Ustava SPC, koji vrijedi u Srbiji. Jer, ne postoji organski dio SPC u RH, zato i nema bilo kakav Ustav (statut), na temelju kojeg SPC djeluje u RH. Ne postoji organski dio SPC u Hrvatskoj, zato i ne postoji Ustav SPC u Hrvatskoj.
Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio u RH samo u slučaju da je RH srpska kolonija. Država uvijek na neki način utvrđuje ustav (statut) vjerske zajednice. U RH kad bude vjerska zajednica upisana u Evidenciji, tim upisom potvrđuje se i ustav ove vjerske zajednice. Srbijanski zakon je vrlo sličan i regulira ista pitanja na slični način. Ustav SPC iz 2006., koji već ima registraciju u Srbiji, bio bi na snazi u Srbiji i nikako ne bi mogao automatski biti na snazi u RH. Ugovor se temelji se na Ustavu SPC, koji u 2002. nije važio niti u Srbiji. U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao niti biti utvrđen njen ustav, kojeg nema. Kad su upisana 428 organizacijska oblika možda je utvrđeno 428 ustava? SPC u RH nikad nije predala Ministarstvu uprave nikakav akt kakvog traži zakon, iz kojeg se vidi popis vjernika. Sve sljedeće hrvatske vlade nakon Račanove isto dodjeljuju hrpu novca jednoj stranoj Crkvi – crkvi strane države (jer granice crkve teku granicom države), koja djeluje u RH na temelju nepostojećeg ugovora. Ivica Račan je lijepo poklonio stranoj Crkvi svu pravoslavnu imovinu u RH bez obzira na to što je većina stečena u stoljetnom postojanju Ugarsko-Hrvatske pravoslavne Crkve zvane Karlovačka mitropolija, sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji su se tisućljeće i pol sve do 1946. nalazili u sklopu hrvatske države dok jugoslavenski komunisti iz Hrvatske nisu istočni Srijem s hrvatskim gradom Zemunom poklonili „bratskoj“ srpskoj socijalističkoj republici. … imajući u vidu njenu (SPC) ulogu u vjerskom, kulturnom i obrazovnom području, zaključuju… Tzv. SPC u Hrvatskoj stječe pravnu osobnost po hrvatskom pravu neovlaštenim potpisom ugovora kojeg se ne može potpisati bez pravne osobnosti? Ugovor utvrđuje da je i prije imala pravnu osobnost? Temeljem čega? Možda u RH još vrijedi zakonodavstvo SFRJ? Kada prije – možda u doba Trojedine kraljevine kad je još nije bilo ni na vidiku? U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv Pravoslavna (tad: grčko-iztočna).
Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva. U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, Karlovačka arhiepiskopija, autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve). U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop. U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da “pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”. U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatskougarski) vazal (sve do 1896 ), a nikad obrnuto. Prije par mjeseci povodom dolaska turskog predsjednika veličanstveno je proslavljena stota obljetnica zakonitog djelovanja islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svjetonazora hrvatskog naroda. Tako je kad nije po šabloni – znamo da su upravo Hrvati „poturčeni” ali nitko ne traži da se zbog Islama u RH otvaraju turske škole, u kojima bi se uz turski jezik učila i turska povijest. Također, temeljem ugovora sa Sv. Stolicom, u Hrvatskoj se otvaraju katoličke škole u kojima se uči hrvatski jezik i povijest, a ne povijest nekog stranog naroda. Dobro je da RH priznaje zakon kojeg je donio sabor Hrvatskog kraljevstva (službeno: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija). Možda će RH ipak prihvatiti na isti način i odluke Hrvatskog sabora iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. Moramo napomenuti da je u skladu sa zakonodavstvom (čl.2 ZPC) Trojedina kraljevina podupirala financijski i HPC, tojest sva pravoslavna imovina u ono doba izgrađena je hrvatskim novcem.
Zanimljivo, sve vjerske zajednice sveukupno (osim Islamske zajednice) upisane u Evidenciji u Republici Hrvatskoj imaju manje vjernika od nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve. Sve one ukupno dobiju iz Državnog proračuna više od 30.000.000,00 kuna. Naravno, novac dobiju i budisti, kojih prema popisu stanovništva u Hrvatskoj uopće nema, a ipak im je vjerska zajednica bez problema upisana u evidenciju. Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu stvorila je podružnicu u Hrvatskoj, i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer su njeni vjernici HRVATI pravoslavci. Odmah je Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi dodijeljena autokefalnost i utvrđen njen statut (ustav), koji je na snazi jedino i samo u RH. HPC je, prema tomu, jedina autokefalna pravoslavna crkva u Hrvatskoj. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom.
ZAŠTO SMETA HPC-a U HRVATSKOJ PRVENSTVENO SPC-i?
Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije. HPC, čija se autokefalnost (samostalnost) nikako ne sviđa onim političarima koji smatraju da RH ne postoji, i da je ovdje Srbija ili bar neka Srboslavija, ili teritorij već predviđen za neko buduće „prisajedinjenje“ Srbiji, ne može dobiti registraciju u Hrvatskoj iako je nacionalna Crkva, nazvana po matičnoj državi, ne prelazi njezine granice (jer granice crkve teku granicom države) i namijenjena pravoslavnom puku hrvatskog državljanstva i jezika. Bez valjane pravne osobnosti, na temelju ništetnog ugovora, već 14 godina SPC dobija od državnog proračuna više od 500.000.000,00 kuna. Ova situacija izgleda nikomu ne smeta – niti Ministarstvu financija, niti DORH-u. Ima Hrvatska predovoljno novaca pa može poklanjati svojim miljenicima na temelju ništetnih ugovora. Izgleda to nije tako važno – novac se može zaraditi. Ovim ugovorom, SPC-u poklonjena je sva hrvatska pravoslavna imovina u Hrvatskoj. Sam popis ove imovine sadrži 30 stranica. Vrijednost je neizmjerno veća od vrijednosti svega što je Hrvatska prodala putem privatizacije. Izgleda i to nije tako važno – može se steći nova imovina.
Arhiva HPC iz vremena NDH još uvijek je u arhivu SPC u Beogradu. U to doba u NDH ne postoji SPC. Napominjemo da HPC nije imala ništa sa SPC. NDH nije bila u ratu sa Srbijom, a obje su bile njemačke saveznice. Postoji ogromno hrvatsko arhivsko gradivo, velika količina hrvatske povijesti, koje se nalazi u Srbiji. Nitko iz RH se ne osuđuje zatražiti njegovo vraćanje. I novac se može zaraditi, i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest. Nema naroda bez povijesti – rekao nam je Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
Igor Drenjančević
HOP
