Najstariji sačuvani prijepis Poljičkog statuta potječe iz 1440. godine. Već nekoliko puta bio je objavljivan u latiničkom prijepisu, pa i u prijevodu na suvermeni hrvatski jezik i opće je i nadaleko poznat hrvatskoj javnosti. Ipak, treba napomenuti da u tom statutu u dodatku iz 1665. godine stoji napomena da je te godine statut prepisan “da se bolje razumi arvatski i latinski.” Ovo se mjesto iz statuta često citira, jer iz toga proizlazi da su Poljičani ovo svoje pismo nazivali jednostavno hrvatskim pismom, a latinicu hrvatskim pismom. To je i razumljivo kad se zna da su oni od najstarijih pisanih spomenika pisanih u Poljicama pa do XIX stoljeća pisali samo hrvatskom ćirilicom, pa su je stoga smatrali svojim narodnim, hrvatskim pismom.
I Hrvatska kronika je spomenik poznat jako dobro i izvan uskih stručnih krugova. O toj staroj kronici i historiografiji ima dosta proturječnih mišljenja, kako u pogledu vremena njezina postanja, okvirno u razdoblju između XI do XIV stoljeća, tako i o njezinu odnosu prema Ljetopisu popa Dukljanina. No, nas u ovom slučaju zanima samo pismo onog primjerka koji je početkom XVI stoljeća pronašao u Krajini, točnije Makarskom primorju, Marulićev prijatelj Dmine Papalić ” u jedne knjige pisane harvackim pismom.” Marulić je tu kroniku preveo na hrvatski jezik, a Dmine Papalić i nešto kasnije i Jerolim Katelić, su je “rič po rič” prepisali latinicom. Upravo u Kaletićevu prijepisu stoji ona napomena gdje je kronika nađena i da je bila napisana “harvackim pismom.” Teoretski se može postaviti pitanje koje je to pismo, glagoljica ili hrvatska ćirilica. No, takvo pitanje je zaista samo teoretski moguće. S obzirom da na ovom području nisu poznati dokumenti pisani glagoljicom izuzev liturgijskih knjiga, a ima ih dosta pisanih ćirilicom, to se kao jedino moguće mora pretpostaviti da je to “harvacko pismo” bila hrvatska ćirilica. Nažalost, onaj primjerak koji je već u vrijeme, kada ga je Papalić pronašao bio jako star, za što je Marko Marulić upotrijebio izraz “vetustissima scriptura”, nije dopro do nas ili je zagubljen i uništen. Od njega postoje samo prijepisi i Marulićev latinski prijevod.
S bosanskog područja sačuvano je znatno više, posebno liturgijskih ćirilskih kodeksa kao što su Hvalov rukopis, Čajničko evanđelje i više manjih. Neki lingvisti kao Kuna, ove tekstove izdvajaju u posebnu, bosansku redakciju, iako priznaju da za takvo izdvajanje nema bitnih ni paleografskih, niti jezičnih osobitosti, ali da treba uvažiti društvenopolitičke i povijesne kriterije. Upravo na osnovu tih povijesnih i društvenopolitičkih kriterija, po njihovu mišljenju, “bosanski rukopisni kodeksi se mogu promatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na činjenicu, da se sa čisto lingvističkog stanovišta, uključujući ovamo i paleografske i grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifičnost zapravo minimalne.” Međutim, bez obzira na povijesnu i suvremenu bosansku državnost, izdvojenu iz okrilja prvotne jedinstvene državnopravne jezgre Hrvatskog kraljevstva, čiji je sustavni dio bila i Bosna kao zemljopisni pojam Hrvatske, ovi kodeksi pripadaju hrvatskoj kulturnoj baštini, odnosno baštini Hrvata u Bosni. Manjih spomenika, isprava, zapisa, natpisa sa čitava prostora upotrebe hrvatske ćirilice, dukljanskog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog ima daleko više. Navest ćemo samo neke najznačajnije kao što su: isprava Kulina bana, brojni natpisi, osobito oni na stećcima u Bosni i Hercegovini, natpis u Povljima, drugačije nazvan i Povaljski prag, nadgrobni natpis kneza Miroslava u Omišu, Povaljska listina i mnogi drugi.
Vrijedi istaknuti nešto više o Povaljskoj listini iz 1250. godine, te o ispravi Splitskog kaptola iz 1410. godine. Povaljsku listinu, zapravo jedan mali kartular o dobrima benediktanskog samostana u Povljima na Braču, pisao je prema svjedočanstvu iz same listine, splitski kanonik Ivan. Splitski kanonici nisu bili, s obzirom na liturgijski jezik, glagoljaši nego latinaši. Oni su, ne samo piznavali, nego i pislai jednako kao i glagoljaši hrvatskom ćirilicom. K tome, treba još spomenuti i još jedan manje poznat dokument iz 1410. godine, koji se čuva u splitskom kaptolskom arhivu. Riječ je o ispravi tog kaptola, koju je Kaptol u svojstvu locus credibilis izdao braći Biserićima, a koja sadrži kao insert darovnicu kneza Mladena Šubića iz 1336. godine, kojom on braći Biserićima ” za vrinu službu naših pridnih” dariva selo Brštranovo. Kako je Kaptol tu Jurjevu darovnicu, koja je bila već dosta oštećena, na temelju svojega privilegija, da kao “locus credibilis” ovjerava i izdaje isprave, prepisao upravo “rič po rič”, logički je pretpostaviti da je i Mladenova darovnica bila pisana istim pismom. Splitski kanonici bili su po liturgijskom jeziku latinaši, ali pisali su i hrvatskim pismom. Učeni ljudi onog davnog vremena bili su daleko učeniji nego što to neki iz perspektive o ” mračnom srednjem vijeku” pretpostavljaju. Imali su enciklopedijsko obrazovanje, poznavali su više jezika i pisama i njima se služili prema prilikama i potrebama života. Tako je Marko Marulić pisao rasprave za učenu Europu latinskim jezikom, za svoj narod pjevao hrvatskim jezikom, pisao latinicom, a čitao hrvatsko pismo, možda njime i pisao, no o tome nemamo svjedočanstvo, hrvatsku ćirilicu, kojom je bila pisana Hrvatska kronika.
Recimo i nešto podrobnije o hrvatskim ćirilskim spomenicima novog vijeka. Tijekom razdoblja od bezmalo pola tisućljeća od XV do XIX stoljeća dotad uglavnom jedinstvena hrvatska ćirilica dobiva u različitim krajevima njezine upotrebe izvjesne lokalne osobine, ne iskačući ipak iz općeg sustava razvoja jedinstvene hrvatske ćirilice. Tako su se razvile poljičko – splistka, odnosno srednjodalmatinska, dubrovačka, bosanska franjevačka i muslimanska varijanta hrvatske ćirilice. Iz ovog razdoblja ima zaista toliko mnoštvo sačuvanih hrvatskih ćirilskih spomenika, da ih je nemoguće nabrojiti tek po vrsti. To su matične knjige, dopisivanje župnika međusobno i s nadležnim crkvenim vlastima, liturgijske knjige, pobožne i poučne knjige kao što su kronike, ljekaruše, životi svetaca, zapisi i zabilješke u potrebama dnevnog života, natpisi na stećcima i drugdje. Rukopisi se u ono vrijeme pišu brzopisom, a i tiskaju se knjige. Svima su poznate nabožne i poučne knjige, koje su fra Matija Divković i drugi franjevci tiskali u Veneciji Bosančicom. Poradi velike popularnosti i čitanosti Divkovićevih knjiga, ponekad su u Dalmaciji hrvatsku ćirilicu nazivali i “divkuša.”
Matične knjige glagoljaških župa na području splitske nadbiskupije i makarske biskupije pisane su hrvatskom ćirilicom. No, ima mnogo upisa Bosančicom i u splitskim matičnim knjigama, koje su inače vođene talijanskim kao službenim jezikom. U takozvanim starim matičnim knjigama, koje su do prve polovice XIX stoljeća vođene jedinstveno za sve tri gradske župe Svetog Dujma, Svetog Križa I Svetog Petra, pronađeno je oko stotinu upisa bosančicom, osobito u knjigama vjenčanih. Ti upisi najčešće potječu od poljičkih svećenika, koji su vjenčanje obavili u Splitu. Neki od njih bili su neko vrijeme i župnici u gradskim “varošima.” Zanimljivo je kako neki od tih župnika daju sebi atribut “Harvaćanin”, što se nikako ne odnosi na njihovo etničko porijeklo, jer i oni drugi su također bili Hrvati, nego upravo na jezik kojim su se služili, kako u liturgiji na starohrvatskom, tako i inače prema pismu kojim su pisali hrvatskim jezikom. No, nisu tako pisali samo svećenici glagoljaši, nego i u biskupskoj kancelariji, pa i sami biskupi, kada je za to bila prilika. Često se susretnu upravo u matičnim knjigama nadbiskupove bilješke o vizitaciji župa, a one su redovito pisane također bosančicom. Isto tako, Bosančicom su pisali biskupi i nadbiskupi svoje okružnice, kao i pisma svojim župnicima. Ima slučajeva kada su župnici prosvjedovali, ako biskupska kancelarija nije tako postupala. Tako čitamo u pismu don Jakova Piunovića, župnika u Rašćanima, koji piše svojemu biskupu Stjepanu Blaškoviću 22. IX 1769. godine: ” Ako ćete se dostojat odpisati, odpišite arvaski neka mogu razumit.” A, župnik Brela don Pavao Ursić, pismom od 23. X 1769. godine prigovara biskupu što mu je posljednja dva pisma, tj. knjige,pisao latinicom, koje on ” ne umi proštiti”, te moli biskupa, “veće mi ne pišite onako, jer ne mogu ja iskat ko će mi ji proštit… a Vaše gospostvo ima u svome mistu ko će pisat i rvacki, što mogu razumit.” Don Pavao je, doduše, biskupu prigovorio što mu je pisao latinski, ali taj izraz se svakako mora podrazumijevati kao latinsko pismo latinica, jer sasvim je isključeno da bi biskup neuku seosku župniku pisao latinski, te kada župnik traži da mu biskup piše “rvacki”, to znači da mu piše hrvatskim pismom. U dijelu arhiva sjemeništa u Priku, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, ima pisama splitskih nadbiskupa Lelija Cipika i Nikole Dimoričića, makarskog biskupa Fabijana Blaškovića, splitskog vikara Nikole Didoša i svećenika Josipa Krića, koje su ovi pisali hrvatskom ćirilicom upravitelju sjemeništa Don Petru Kružićeviću. A, ti isti klerici i biskupi inače su pisali i talijanskim jezikom ili hrvatskom latinicom, a kada je trebalo, onda i hrvatskom ćirilicom, jer su bili za svoje doba svestrano obrazovani, služeći se s više pisama i govoreći i po nekoliko jezika.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP