LINGVISTIČKO – PALEOGRAFSKA ISPITIVANJA, LITURGIČKA ISTRAŽIVANJA I UMJETNIČKA OPREMA EVANĐELISTARA KNEZA MIROSLAVA IMAJU SAMO HRVATSKA OBILJEŽJA
Nedavno smo opširno elaborirali temu pripadnosti Evanđelistara kneza Miroslava hrvatskoj kulturnoj baštini. No, kako Srbi i Rusi bešćutno provode u svijetu promidžbu da ta povijesna hrvatska knjiga tobože pripada Srbima i Srbiji.Srpsko – ruska zajednička laž i duhovna krađa hrvatskog kulturnog blaga i jednog svjetski vrijednog kulturnog spomenika je u suštinskom pokušaju Srba i Rusa da i mjesto nastanka Evanđelistara kneza Miroslava u Zahumlju treba biti prikazano diljem svijeta kao navodno srpska i ruska duhovna i politička sfera i zona utjecaja Bizanta, te nije zgoreg u ovom dodatnom osvrtu kazati i štogod više u prilog povijesnih činjenica o stvarnoj hrvatskoj, a ne srpskoj nacionalnoj i državnoj pripadnosti tog iznimno značajnog kulturnog djela iz srednjeg vijeka. Evanđelistar kneza Miroslava ili “Miroslavljevo jevanđelje”, kako ga svojom izmišljenom kovanicom naziva ruska i srpska znanstvena literatura, liturgička je knjiga, izbor blagdanskih i nedjeljnih čitanja iz evanđelja. Pisan je potkraj druge polovice XII stoljeća zapadnom, zapravo hrvatskom ćirilicom zetsko – humske redakcije i bogato ilustritran životopisnim romaničkim minijaturama. Jezik mu je starocrkvenoslavenski hrvatske recenzije s jasnim tragovima zapadne štokavštine i čakavštine. Premda i Srbi kao i njihovi ruski mentori znaju i to barem i jedni i drugi teška srca priznaju da je i zapadna štokavica i ikavica, kao i čakavski dijalekt oduvijek bio i ostao hrvatski govorni i pisani dio hrvatske jezične tradicije, ni taj trenutak kad su skočili sami u vlastitu zamku kolopleta laži i podvala, nimalo ih ne sputava da i dalje nastave po starom. Ne bi nitkog začudilo da uskoro Srbi i Rusi “otkriju” kako su i čakavci i kajkavci u biti Srbi, samo, eto, ljudi ne znaju i čekaju cijeli život trenutak kad će im Srbi i Rusi otvoriti oči i životne horizonte svoga postojanja. Eh, živote, lutalico. A, sad potanko o srži znanstvenih dokaza o hrvatskom pripadanju Evanđelistara kneza Miroslava.
Lingvističko – paleografska ispitivanja su ustvrdila da je Evanđelistar kneza Miroslava po jeziku veoma blizak nešto starijem glagoljskom rukopisu “Grškovićeva apostola,” a svi lingvisti se slažu da je napisan u južnim krajevima, mnogi smatraju upravo na tlu srednjovjekovnog Zahumlja. Ako je tako, onda je to moglo biti u ondašnjem crkvenom i političkom središtu Zahumlja u Stonu na Pelješcu. Zapadna, takozvana zetsko – humska redakcija pravopisa glavnog pisara Evanđelistara kneza Miroslava, koji je napisao čitav kodeks izuzev posljednje tri stranice, povezuje taj kodeks s ostalim suvremenim mu ćirilskim spomenicima u vidu isprava i natpisa s istog područja i potpuno je u skladu s grafijom suvremenih hrvatskih glagoljskih spomenika. I morfologijom slova i tipom pisma razlikuju se oni od suvremenih im ćirilskih spomenika ostalih južnoslavenskih naroda. To i jest razlog što se neki autori umjesto često rabljenog termina “zapadna ćirilica,” posve neodređenog po značenju, radije služe nacionalnom oznakom ili nacionalnim imenima ostalih ćirilskih pisama, gdje spadaju primjerice ruska, bugarska, srpska, makedonska, rumunjska ćirilica. Zato je primjereno sukladno tom pravilu i rabiti nacionalni naziv hrvatska ćirilica.
Liturgička istraživanja koja su najdublje bila zapostavljena, ustvrdila su da Evanđelistar kneza Miroslava, iako pisan na tlu jedne katoličke biskupije, ipak ne sadrži liturgiju zapadnog, rimskog obreda. Ali, nije to ni liturgička knjiga za vjernike istočne crkve, jer se liturgija tog evanđelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U Evanđelistaru kneza Miroslava sadržana je vrlo arhaična liturgija istočnog obreda za vjernike zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazivati ćirilometodskom. Ona vuče svoje podrijetlo čak od najstarijih prijevoda, koje su sveta braća učinila s grčkih originala tada još jedinstvene kršćanske crkve. Područje stonske biskupije, koja je od svog postanja pod jurisdikcijom zapadne crkve, ipak je po svojem geografskom položaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, te se ovdje tradicijom mogla održati i ta arhaična istočna liturgija, kao što su se ovdje uvriježili i dugo se održali i neki drugi običaji istočne crkve, o kojima saznajemo iz spisa crkvenih sinoda iz X i XI stoljeća.
Umjetnička oprema evanđelistara baš zbog toga što je isprva bio smatran srpskim spomenikom, činila s povjesničarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipično romaničkim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom do sada poznatom pravoslavnom kodeksu, Evanđelistar kneza Miroslava se nikada nije mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskog srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera. S druge strane, odavno je zapažena analogija ukrasa tog evanđelistara s umjetničkom opremom hrvatskih, kako glagoljskih, tako i latinskih kodeksa istoga doba, pa čak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju. Zbog toga se i nekim ruskim i srpskim znanstvenicima poput Buslajeva, Kondakoffa i Mirkovića kodeks i dojmio zbog njegove umjetničke opreme “čudom,” dapače i “nemogućim” spomenikom u povijesti srpske crkvene umjetnosti. Očito su pobrojani objektivni znanstvenici iz Rusije i Srbije bili usamljeni i u manjini kao nepristrani znanstvenici u svojim zemljama, jer i srpska i ruska znanost u golemoj većini i danas Evanđelistar kneza Miroslava bezočno i beskurpulozno pripisuje srpskoj kulturnoj baštini, iako to kapitalno srednjovjekovno remek djelo nema nikakve poveznice sa Srbima i sa Srbijom. Time i jedni i drugi nastavljaju serijski obmanjivati i dovoditi u zabludu cijeli svijet.
No, sve ove zagonetke i “čuda” sami od sebe otpadnu čim se Evanđelistar kneza Miroslava počne promatrati jednostavno u okviru općeg razvoja umjetnosti onoga kraja u kojemu je i nastao. On se sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog užeg zavičaja Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva. I preispitivanje političke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih područja nekadašnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguće Evanđelistar kneza Miroslava smatrati i nadalje srpskim spomenikom. To je nezamislivo i s obzirom na destinatora kneza Miroslava, kao ni glede političke i etničke pripadnosti njegova zavičaja, odnosno mjesta postanja. Čak je i srpska historiografija kroz rad povjesničara Radojkovića otklonila svaku pomisao o tobožnjem srpskom etničkom korijenu kneza Miroslava. Tako je Radojković opovrgao zabludu starije historiografije prema kojoj bi Miroslav kao Nemanjin brat bio politički podređen srpskom velikom županu. Eto, samim Srbima je jako dobro poznato što vele njihovi suvremeni povjesničari koji niječu srpstvo kneza Miroslava, ali pokvareni i lažljivi srbijanski političari i cjelokupna društvena elita i crkveni velikodostijnici SPC-a, kao i cijela SANU i dalje uporno i tvrdoglavo istrajavaju u krađi ovog hrvatskog kulturnog bisera iz davne prošlosti. Očito, treba im ta vrsta njima dobro znanih manira lopovluka i laži, ne bi li pokušali preko toga dokazati u svojoj nemogućoj misiji posrbljenja Zahumlja da to područje od iskona pripada Srbima, a ne Hrvatima. I zato im je svojatanje Evanđelistara kneza Miroslava sredstvo radi ostvarenja političkog cilja. Stoga i ne odstupaju od principa svoga tradicionalnog makijavelizma u promicanju vlastitih grandomanskih interesa. Pohlepa i oholost su im uvijek glavna obilježja u toj njihovoj očajničkoj borbi protiv istine, koju prije ili kasnije, uvijek izgube.
Utvrđeno je da Zahumlje sve do sredine XIII stoljeća nije politički potpalo pod nemanjićku državu u ekspanziji. Dapače, upravo za našeg kneza Miroslava zasvjedočeno je da je bio u vazalnom odnosu prema hrvatsko – ugarskom kralju. To se zorno očituje i kroz zapis Codex diplomaticus. Štoviše, dokazano je da Miroslav nije bio Nemanjin brat, odnosno rođeni brat germanus, jer ga tako ne naziva nijedan od relativno brojnih suvremenih izvora u kojima se on spominje u vezi s Nemanjom. O njemu kao Nemanjinu bratu ništa ne znaju ni Nemanjini biografi, njegovi rođeni sinovi Sveti Sava i Stefan Prvovjenčani. Ipak, Miroslav je bio Nemanjin bliski rođak, brat od ujaka ili tetke, dakle frater, ali ne iz dinastije Nemanjića, nego iz neke domaće zahumske kneževske obitelji. Prema tome, onaj dosadašnji argument o Miroslavu kao srpskom princu i Zahumlju kao srpskoj oblasti otpada kao sasvim neutemeljen na izvorima. Jednako tako historička istraživanja o etničkoj pripadnosti Zahumlja u ranom srednjem vijeku potpuno pobijaju tvrdnju Konstantina Porfirogenita o srpskom karakteru Zahumlja u XI stoljeću. I Zahumlje i Duklja imale su prema suvremenim historijskim izvorima, a i prema rezultatima lingvističkih i povijesno – umjetničkih istraživanja, nesumnjivo hrvatski i katolički karakter, a primorski dio nekadašnjeg Zahumlja ima ga još i danas. Sasvim logički se nameće zaključak da ovaj, kao i svaki drugi spomenik kulture, može pripadati kulturnoj baštini samo onog naroda koji je živio u vrijeme njegova nastanka na određenom području. Ako bi Srbi pokušali dokazati da Evanđelistar kneza Miroslava nije nastao u Zahumlju nego u Duklji, kao što neki od srpskih posrbica u Crnoj Gori poput stanovitog znanstvenika Mijovića pokušavaju zlonamjerno, ali uzaludno dokazati, ni to ništa ne bi mijenjalo na stvari u srpskoj težnji da Evanđelistar kneza Miroslava lažno prikaže dijelom srpske kulturne baštine. Srpska Raška jest potkraj XII stoljeća politički pokorila Duklju, ali Duklja, potonja Zeta, odnosno današnja Crna Gora, nacionalno nikada nije bila srpska zemlja. Tijekom mnogih stoljeća ona nije bila ni pravoslavna zemlja. Duklja je bila u ranom srednjem vijeku etnički čisto hrvatska zemlja. Naravno u svojoj zemlji Duklji Hrvati su bili i vladajući sloj pučanstva, jer bizantski pisci XII stoljeća o dukljanskim vladarima Mihajlu i Bodinu govore kao o vladarima ” onih koji se nazivaju Hrvatima.” Prema tome, ako je Evanđelistar kneza Miroslava zaista napisan u Zahumlju kao što misli većina istaknutih znanstvenika, kako hrvatskih, tako i srpskih, onda je njegova pripadnost hrvatskoj kulturnoj baštini nesumnjiva. Ako bi se znanstveno dokazalo da je pisan u Duklji, što je manje vjerojatno s obzirom na destinatara, tada uz Hrvate na njega mogu pravo polagati još samo Crnogorci kao baštinici i nasljednici srednjovjekovne hrvatske Duklje. Kako i kada je taj kodeks iz Zahumlja dospio u srpski manastir na Svetoj Gori, historiografija još nije uspjela odgonetnuti. Primorskim dijelom Zahumlja, Pelješcem i Stonom, zavladali su Nemanjići polovicom XIII stoljeća i tu vladali do 1333. godine, kada su ga ustupili Dubrovačkoj republici. U okviru te smjene političke vlasti možda je najispravnije tražiti i vrijeme i uzrok prenošenja kodeksa u Hilandar. Nažalost, nije Evanđelistar kneza Miroslava jedini spomenik stare hrvatske kulturne baštine koji je čudnim putovima i tijekom teške hrvatske prošlosti, dospio iz svog matičnog područja u tuđe biblioteke i muzeje širom svijeta, te se danas primjerci Evanđelistara kneza Miroslava nalaze i u Beogradu i u Moskvi, a Srbi i Rusi preko svojih današnjih predsjednika Nikolića i Putina upravo se ovih tjedana kao na nekoj tržnici cijenjakju, pogađaju i pregovaraju međusobno o prijenosu dijela originala tog hrvatskog kulturnog blaga iz Moskve u Beograd u beogradski Narodni muzej, gdje je pohranjen najveći dio te od Hrvata združenom srpsko – ruskom otimačinom i povijesnom premetačinom hrvatskog kulturnog naslijeđa, najveći dio kulturne ostavštine Evanđelistara kneza Miroslava. Rođene kleptomane i pobornike istočnjačkih mitova i legendi iz Srbije i Rusije nimalo ne smeta pregovarati i trgovati nečim što uopće nije njihovo, ali ga brižno čuvaju u svojim riznicama i svijetu drsko, podlo i podmuklo podvaljuju i predstavljaju svojim, prešućujući da su to oteli iz hrvatskih ruku i ne kane vratiti državi i narodu kamo taj kulturni dragulj jedino i spada i pripada. Radi toga bi i država Hrvatska spram takvog bahatog i bezobraznog ponašanja Srbije i Rusije morala poduzeti oštre i energične korake u nastojanju da jedni i drugi vrate Hrvatskoj ono što su od nje davno opljačkali kao dio povijesne hrvatske kulturne baštine. Jer, razvidno je kako Evanđelistar kneza Miroslava jest samo sustavni dio hrvatske kulturne baštine. To se ogleda kroz mnoga obilježja, kako po svojem pismu, točnije po zapadnoj, preciznije hrvatskoj ćirilici, zatim po hrvatskoj jezičnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskog teksta, zatim po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove umjetničke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima. Od ostalih značajki izdvojimo još i arhaičnu liturgiju, koja se nikako ne podudara sa suvremenom reformiranom liturgijom istočne crkve. Ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama, ni po mjestu nastanka i destinataru, ne može se Evanđelistar kneza Miroslava nipošto smatrati ni srpskim, ni pravoslavnim spomenikom. I zato je na Hrvatskoj zadaća da se čim prije zauzme konkretno i odlučno za povrat ovog hrvatskog kulturnog blaga u naručje države Hrvatske, gdje je Evanđelistaru kneza Miroslava i jedino i pravo mjesto.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP
