Ne mogu djeca ubojica dopustit da se dođe do posmrtnih ostataka ubijenih građana. Svako sredstvo koje može uništit dokaz u tim slučajevima je više nego dobro došlo. Moj stari je doma pričao kako su iza rata na današnjem odlagalištu otpada Beljavine završili brojni ubijeni, a među njima je bilo žena i djece.
Imanje na kojem su zakapani, napušteno je i prepušteno općini da bi se napravilo veliko odlagalište smeća. Nitko od seljaka sedamdesetih i osmadesetih godina se nije bunio. Nisam nikoga čula da to nekom smeta. Izbjegavali su tu temu uopće, osim susjeda Pavla Kosa. Prije par godina koliko sam upoznata iz okolnih sela su navodno tražili naknadu za smrad i onečišenje koje se širi, ali kad je preventivno trebalo i moglo se spriječit stvaranje divljeg otpada, nitko nije htio poduzet potrebne radnje da se to spriječi, iz razloga da se nekom ne zamjere.
Namjerno su se sedamdesetih godina usmjeravali kamioni iz pravca Zagreba na crno, koji su dovozili dnevno tone i tone otpada, a koji se potom otvoreno spaljivao. Bilo je dana kad je znalo doći i nekoliko kamiona ne samo jedan… Kao dijete sam promatrala što rade. Čudila sam se, nije mi bilo jasno što se dešava… Pokojni susjed Kos Pavle iz mog sela, koji je bio pri samom ulasku u selu i račvanju dijela puta do tog divljeg deponija znao je zaustavljat kamione i tražit od njih da više ne dovoze smeće. Sa vilama u rukama znao bi stati na put i priječit prolazak kamionima sa otpadom. Dolazio je u konflikt sa vozačima, koji su mu objašnjavali da su dobili takvo naređenje… Znali su mu tad za inat istresti smeće u kanal tik do njegova imanja. Dio siromašnijih seljaka na tom divljem odlagalištu smeća koje je svakog dana sve više i više raslo, tražili su nerijetko odjeću i obuću.
I tako se imanje na kojem sam se kao klinka igrala, pretvorilo se u jednu strahotu. Šuma koju smo zvali Tarzanova šuma tik do tog današnjeg odlagališta otpada, prije par godina kad sam je vidjela, u potpunosti je propala. Nekad je to bila šuma sa čistim zrakom, uređena, očišćena, održavana. U proljeće je bila prepuna šafrana, ljubičica, zvončića i zumbula… Kao klinci svi smo se penjali po tim stablima koja su bila prava divota. Danas ni ptice nema u toj šumi, dok nekad su dolazile srne, prepelice, fazani i ostala divljač. Kako se dovozio otpad, počele su se dovozit ckrotine životinja da bi njihove kosti ostale, i na taj način se prikrilo da se ispod tog nanosa smeća ne radi o ljudskim kostima pobijenih nakon 1945, već o životinjskima. Osamdesetih su počeli dolazit sa bagerima krčit smetlište, polijevat opasnim tekućinama, svakodnevno je doslovno bio požar na tom smetlištu. Svi su šutjeli i o tome više nitko nije progovarao niti riječi.
Gledala bih gusti dim sa tavanskog prozora u smjeru tog imanja, a nesnošljivi smrad je i tih par stotina metara zračne linije od kuće do smetlišta bio katastrofalan. I tako od jednog prekrasnog imanja, na kojem sam kao sedmogodišnjakinja znala ljeti prenočit, nastalo je jedno odlagalište odtpada. A priča mog starog kako ima ispod tog otpada i ljudskih kostiju ostala je samo jedno sječanje, kao i sječanje na nekad davno imanje koje je služilo djeci iz okolnih sela za igru.
Svjedočenje čitateljice Radmile B
HOP
