Vrginmost je općina slučaj. U njoj se formira sva srpska domišljatost svakodnevno. Uglavnom kažu mi stanovnici ovog “grada” da im fali spominjanje famozne obitelji Dugošija u tekstovima, pa evo danas ćemo krenuti opet sa njima. Pavo Dugošija, zaposlenik Klemmove tvrtke, zaštitar, nekada srpski terorist, a sada ugledni hrvatski građanin osumnjičen je od jednog bivšeg djelatnika DIP-a da je sudjelovao u krađi aluminijske limarije iz DIP-a, taj navedeni izvor je poslao upravi tvrtke slike Dugošijinog pčelinjaka koji je pokriven baš tim ukradenim aluminijem, a kojeg aluminija je bilo oko tonu, što znači sitnu zaradu u prodaji otpada aluminija, 6000 kuna, dio je završio kod Dugošije. Istragu vodi gle čuda sin od Pave Dugošije,lokalni policajac, slučaj je neriješen, jer bi bilo gadno to riješiti kako treba…ipak nije tu kraj obiteljskih veza… N. Jajčević danas živi sa mlađim Dugošijom, te radi u DIP na vođenju knjiga, a njen otac u krugu DIP-a, iz kojeg po priči našeg izvora redovito nešto nestaje, a za nestajanje najviše su navodno zaduženi ovi opisani. A evo kako je krenulo;
Ratna razaranja ostavila su previše traga. Još uvijek ako prođete cestom prema Petrinji, Glini, Topuskom, Gvozdu biti ćete osupnuti scenama kuća prošaranih šrapnelima, krovova kroz kojih raste drveće, zapuštene i prazne kuće i pogone ….. Brojni prognanici u bijegu od ratnih zločina spas su potražili u velegradu, ili u drugoj zemlji, sve u potrazi za boljim životom. U Hrvatskoj je tih 90-tih godina vladao strah i briga za budućnost, strah za goli život. Prognanici su bili prisiljeni napustiti dom i domovinu.
Nisu stari ljudi bez razloga govorili „Nekom rat nekom brat“
Danas smo sasvim sigurni da su govoreći ovu rečenicu mislili na to da u ratu netko u očaju bježi, dok netko drugi koristi gužvu i bogati se. Banovina je do prije rata bila bogata tvornicama. Naročito tvornicama za preradu drva. Područje bogato šumom pravo je prirodno bogatstvo a kad to bogatstvo nadvija se svojim granama nad dvorišta tvornica tada samo preostaje pretvoriti ga u novac. Brojne tvrtke na tom području zjapile su prazne a ljudi nezaposleni. Onda je krenulo. Pretvorba društvenog vlasništva u privatno, privatizacija društvenih poduzeća u dionička društva otvorile su neslućene mogućnosti bogaćenja. Preko noći se za sitan novac dolazilo do vrijedne imovine. No tu nije kraj priči.
1996.godine donešen je Pravilnik o dodjeli dionica bez naplate, popularno nazvano kuponska privatizacija. Kupon je predstavljao određenu količinu privatizacijskih „bodova“. Dodijeljeni bodovi imali su vrijednost 1,75 milijardi bodova a predviđeni su za 230.000 ljudi, za branitelje i prognanike. Kroz dražbe kuponi su bili mijenjani za besplatne dionice.
Kupone su mogli posjedovati samo pojedinci ili njihovi zakonski nasljednici. Isti su mogli biti i zamijenjeni za dionice privatizacijskih investicijskih fondova (PIF) koji bi onda nastavili trgovanje kuponima (NN 44/96). Mnogi vlasnici kupona nisu imali vremena čekati da se njihova vrijednost uveća, a mnogi nisu niti znali njihovu pravu vrijednost. Zbog nedostatka znanja i iskustva krenula je intenzivna marketinška kampanja (šverc kuponima i dionicama) a zainteresirani kupci slali su svoje akvizitere u pohode vlasnicima kupona kako bi ih otkupljivali i tako stekli većinsko vlasništvo u pojedinim poduzećima za čije dionice su kuponi zamijenjeni.
Kuponi su bili zamjenjivani za dionice poduzeća sa „lošom krvnom slikom“ ili u predstečajnom stanju. Međutim brojni su imali i vrijednu imovinu koja je kroz određene procjene bila „zamagljena“ i unaprijed određena za odabrane sretnike. Stvar je bila sasvim jednostavna, PIF-ovi bi najprije podcijenili dionice, a potom ih precijenili, a na razlici su zarađivali.
U uređenim tržišnim državama, sve što su odradili sa kuponima iz te privatizacije preedstavlja kažnjivo djelo i u Americi se takvo što ide se na tri godine u zatvor. U Hrvatskoj takve transakcije predstavljaju oličenje mudrosti i temelje naglog bogaćenja – točnije ratnog profiterstva.
Te 1997. ratne stradalnike i branitelje, invalide domovinskog rata država je zavela pričom da će svaki od njih − a riječ je o 236 tisuća registriranih sudionika kuponske privatizacije − dobiti najmanje sedam i pol tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Ljudi nisu imali novca da bi dočekali tu zaradu pa su svoje kupone prodavali za sitan novac, čak i za manje od 500 kn po kuponu.
Dvna industrija Vrginmost – odlična perilica novca
1990 godine Drvna industrija Vrginmost bila je upisana kao društveno poduzeće. Poduzeće je imalo 339 zaposlenika. Zakonom je bila određena pretvorba iz društvenog u privatno pa je imovina poduzeća upisana u temeljni kapital vrijednosti 3.892.000 DEM podijeljeno na 38.920 dionica nominalne vrijednosti 100 DEM. 1998 godine promijenjeno joj je ime u Drvna industrija Gvozd, a temeljni kapital društva povećan je na DEM na 6.122.376,- DEM odnosno 21.612.600,00 kn. Temeljem zakona o pretvorbi 1995 godine su dionice oglašene na prodaju ali kako se nitko od zainteresiranih nije javio sve dionice prenešene su na Fond za privatizaciju bez naknade. Društvo je u svojem vlasništvu imalo i 78 stanova koji su dani na upravljanje Fondu za stambenu i komunalnu djelatnost općine Gvozd. Stanovi nisu uopće uključeni u vrijednost poduzeća.
Provedba programa pretvorbe
Fond je 9. rujna 1997. donio rješenje o privatizaciji Društva, kojim je utvrđen temeljni kapital Društva u iznosu 21.612.600,00 kn i podijeljen je na 216 126 redovnih dionica nominalne vrijednosti od 100,00 kn. U to vrijeme poduzeće je imalo preko 70.255 m2 zemljišta i preko 11.000 m2 izgrađenih proizvodnih hala. Zemljište je procijenjeno na iznos od svega 866.200,00 kn.
Kuponska privatizacija dioničkog društva Drvna industrija Gvozd
Kuponska privatizacija kao jedan od modela privatizacije poduzeća u vlasništvu Fonda, predstavlja postupak prijenosa, odnosno dodjele dionica bez naplate stradalnicima Domovinskoga rata. Dionice poduzeća bile su podijeljene stradalnicima Domovinskog rata i hrvatskim braniteljima, ratnim invalidima bez naknade. Dopisom od 29. svibnja 1998. Fond za privatizaciju izvijestio je Društvo da je dražbovna komisija okončala provedbu nultog kruga kuponske privatizacije. Na dražbi je sudjelovalo 80 ovlaštenih sudionika, te je bez naknade dodijeljeno 207 417 dionica ili 95,97%. Nepodijeljeno je 47 dionica tako da Fond zajedno s 8 662 rezervirane dionice u svom portfelju ima 8 709 dionica ili 4,03%.
Krenula je trgovina. Mešetari koji su znali vrijednost dionica i vrijednost imovine Drvne industrije Gvozd, za razliku od stradalnika domovinskog rata koji nisu uopće znali što bi s dobivenim kuponima u jednoj večeri obišli su sve dobitnike kupona bez naknade. Ponudili su im mizerne cijene za otkup, daleko ispod njihove stvarne vrijednosti, te su kupnjom kupona koji su predstavljali dionice društve, gotovinskom isplatom na ruke, odmah stekli većinsko vlasništvo, tj. imovinu Drvne industrije Gvozd. Navedena nekretnina zajedno s drugim procijenjenim nekretninama predstavlja proizvodno-tehnološku cjelinu veličine 70.255 m2 sa industrijskim halama veličine 11.500 m2 ograđenu industrijskom ogradom (vrijednost dionica 21.612.600,00 kn.) Dionice od stradalnika domovinskog rata otkupljene su ispod svake cijene. Tako je Lovorka Dragun otkupila dionice vrijednosti 5.370.300,00 kn za 455.596,00 kn, Društvo Bunčić promet d.o.o. otkupilo dionice vrijednosti 5.396.000,00 kn za 390.898,00 kn, Dragunov ured d.o.o. 190.800,00 kn za 14.000,00 kn, Vladimir Labaš 58 852 dionice nominalne vrijednosti 5.885.200,00 kn za 103.084,68 kn koji je ujedno bio i najveći dioničar. Uslijedile su kupnje od još nekih manjih dioničara i međusobne transakcije, no Vladimir Labaš ostaje većinski vlasnik te sa ostalim svojim partnerima dioničirima donosi sve odluke (i to na temelju uloženih 103.084,68 kn).
Bez ikakvog poslovnog iskustva u drvnoj industriji i bez potrebnog kapitala kojim bi možda nešto i učinili na razvoju tog proizvodnog društva, ubrzo je postalo očigledno da isto predstavlja isključivo sredstvo za prelijevanja novca. Već u 2001 godini iskazan je gubitak od vrtoglavih 4.703.744,82 kn. Rješenje je većinski vlasnik Labaš pronašao u kreditu Hypo Alpe Adria banke u iznosu od 1.250.000 eur koje banka upisuje kao fiducijarno založno pravo na nekretninama upisanim u zemljišno knjižni uložak 765 k.o. Podgorje.
Vladimir Labaš inače potpuno neupućen i nesposoban za bilo kakvu ozbiljniju drvnu proizvodnju, pokazuje iznimnu sposobnost za kombinacije s nekretninama i kreditima. Odmah po upisu fiducijarnog založnog prava na cjelokupnu nekretninu dogovara sa Hypo bankom da se nekretnina rasparcelira na dvije katastarske čestice te moli banku da se privremeno ispiše iz zemljišnih knjige a da se ponovno upiše nakon provedene podjele nekretnine i to na samo jednu polovinu. U dogovoru i uspijeva. Ubrzo jedan dio nekretnine ostaje čist i bez tereta i ponovo spreman za daljnje transakcije. Tvrtka Hidromark koja se također tamo našla u najmu, ubrzo isto traži kredit kod Fonda za razvoj i zapošljavanje, putem HBOR-a za investiranje u proizvodnju peleta te dobiva kredit za kupnju proizvodne linije od 2.000.000,00 EUR-a. Ne treba posebno napominjati da ni jedna od tih tvrtki nije postigla nikakav značajan rezultat u poslovanju (gotovo da nisu uopće poslovali) već su samo gomilali gubitke. I tvrtka Drvna industrija Gvozd i Hidromark d.o.o. završavaju 2011 godine u stečaju.
Stečaj kao spas gubitaša i prikrivanje prljavih transakcija
Kao i kod ostalih vlasnika nekretnina koji su nekretninu dobili „na lijepe oči“ i ovaj stečajni postupak samo je poslužio kao pokriće svih transakcija i zatvaranje kreditnih obveza koje bi inače bile teret. Stečajni upravitelj Mladen Selec više puta požalio se kako je cijelu zbrku u tim poduzećima gotovo nemoguće razriješiti.
Inače, Mladen Selec je neposredno prije preuzimanja dužnosti stečajnog upravitelja u Drvnoj industriji Gvozd vršio i dužnost stečajnog upravitelja u Drvoplastu iz Petrinje, poznatom po tome što je njegov prijašnji vlasnik Dragan Čičić, kolovođa četničke pobune u Petrinji od Hrvatske banke za obnovu i razvitak dobio, s blokiranim računom tvrtke, iznos od 4.500.000 eur-a koji milijuni su svoj put završili u Kraljevu u Srbiji. Drvoplast d.o.o. u čijem Nadzornom odboru je sjedila i bivša županica Sisačko moslavačke županije, sada optuženica Marina Lovrić Merzel koja je u nekoliko navrata posjećivala u Kraljevu svojeg prijatelja Čičića, imovinu je stekao na način da je tijekom ratne 1991. godine Dragan Čičić društvenu imovinu prepisao na sebe, a potom je „svoju“ imovinu unio u poduzeće “Drvoplast” kao temeljni kapital te na istu podigao kredit kod Fonda za razvoj i zapošljavanje i HBOR-a. Nekretnina je tjekom stečajnog postupka, u ovršnom postupku prodana 2012 godine na javnoj dražbi tvrtki Liatris d.o.o. iz Petrinje, međutim HBOR do danas nije dobio novac od prodaje na svoj račun. Tvrtka Liatris d.o.o. koja se sada zove Liatris Jelenplast d.o.o., vlasništvo je Alena Ljubanovića. I ta tvrtka, samo dvije godine nakon kupnje nekretnine i podizanja novog kredita nalazi se u predstečajnoj nagodbi zbog nelikvidnosti. Na upit o plaćanju kupoprodajne cijene nekretnine, HBOR je rekao da nekretnina “Drvoplasta” njima nije plaćena na žiro račun, a da o drugim pojedinostima treba pitati stečajnog upravitelja Mladena Seleca.
Državne tvrtke nekretnine koje su prije poklanjale sada ponovo skupo plaćaju
Drvnu industriju Gvozd kupio je Bicro d.o.o., Poslovno inovacijski centar Hrvatske, u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je liniju za proizvodnju paleta koja je prije bila u vlasništvu tvrtke Hidromark d.o.o. instalirana također u krugu Drvne industrije Gvozd kupila HAMAG Bicro d.o.o. – isto tako u vlasništvu Republike Hrvatske.
U čemu je interes Države preuzeti vlasništvo nekretnine opterećene dugom od nekoliko milijuna eura, a koju je prije poklonila za nekoliko stotina tisuća kn potpuno je nejasno, ali za očekivati je da će krenuti novi krug pranja – novca naravno kroz nedavno novoosnovanu tvrtku Državne nekretnine d.o.o. (2013. g.) kojoj je Vlada Republike Hrvatske dala ovlasti da državnim nekretninama upravlja za svoj račun.
U međuvremenu sretni dioničari ovih tvrtki u stečaju uživaju u novcu koji su izvukli iz „propalih“ poduzeća, do neke nove pretvorbe ili pranja.
Srpsko kolo uspješno se igra i u Osnovnoj školi Vrginmost. Škola se nekako krpa popuniti sa profesorima za bilo koji predmet, ali za srpski jezik i kulturu ima čak dva profesora. Ipak danas nije priča o njima, već o fantomskom profesoru Njemačkog jezika koji do danas nije dostavio životopis, a u ministarstvu nije na popisu profesora Njemačkog jezika. Kako je zaposlen nije nikome jasno, ali je svima jasno da fantomski profesor Leo Jukić dijeli jedinice šakom i kapom, a da nitko ne zna otkuda se crni Leo za učenike, stvorio…
HOP
