U dolini Krivaje moćno središte katolicizma bilo je Gospino svetište i franjevački samostan iz 14. stoljeća Olovo. Godine 1655. imao je olovski distrikt 5 063 hrvatska katolika, sigurno većinu stanovništva današnjeg kladanjskog područja, a poznato je kako u danas odavno islamiziranim mjestima Olovu i Kladnju žive listom muslimani, zvani Bošnjaci. Ova povijesna retrospektiva prijelaza s katolicizma na islam njihovih davnih predaka rječito govori i dokazuje kako Bošnjaci današnjih mjesta Olovo i Kladanj potječu isključivo od Hrvata. Župa i samostan Visoko kod Sarajeva, odnosno po hrvatskom izvornom nazivu toga grada iz prijeturskog vremena Vrhbosna, imali su 1600. godine 800 katoličkih, hrvatskih kuća. Na pola puta između Olova i Zavidovića postojala je stara župa Jelaške, koja je prema biskupu Olovčiću 1672. godine imala 1400 kuća. Tu se spoimnje i katoličko selo Predražići u današnjoj općini Zavidovići. Na putu između Olova i Tuzle ( Soli ), na obroncima Konjuha, nalazila se župa Gostilja – Tuholj, koja je 1672. godine imala 830 katolika. U području rijeke Spreče bile su 1672. i 1673. godine župe u Donjim Solima ( donja Tuzla ) i na Gradovrhu, brežuljku između Gornje i Donje Tuzle. Soljanska ( tuzlanska ) župa brojala je 1200, a gradovrška u njenoj blizini 1400 vjernika. U obje župe postojali su franjevački samostani. Onaj u Tuzli Svetog Petra postojao je još 1708. godine, ali nenastanjen i trnjem obrastao. Pod Majevicom je postojala župa Dragunja s 4 161 katolikom. Prema zapisima biskupa Ogramića jedna od najvećih župa u cijeloj Bosni bila je maglajska župa, koja je 1673. godine brojala 4672 duše i protezala se 3 dana hoda u duljinu i dan u širinu. Toj župi pripadala su katolička sela oko Maglaja i Žepča. Od njih su Mićurići, Brusnica, Lazine, Jelovac i Rakovica danas nekatolička. Župa Maglaj propala je 1697. godine tijekom austrijsko – turskog rata od 1683 – 1699. godine i osvete Turaka nad Hrvatima radi turskih poraza od Austrijanaca na bojnom polju. Zato su u znak osvete Turci uništili maglajsku župu, a njeno sjedište preneseno je u Žepče poslije odlaska hrvatskih katolika iz doline Bosne za vrijeme Austrijsko – turskog šesnaestgodišnjeg rata od 1683. do 1699. godine.
Početkom Bečkih ratova 1683 – 1699 u Bosni i Hercegovini je bilo oko 120 000 katolika, ali i taj će broj iseljavanjem u slobodne zemlje koncem 17. i početkom 18. stoljeća pasti na samo 25 000. Zato zlurado i zlonamjerno srpski i bošnjački krivotvoritelji povijesti, djecu u svojim školama lažu i mažu im oči povijesnim krivotvorinama da je tek Austrougarska 1878. godine prvi puta u povijesti doselila Hrvate na tlo ionako izvore hrvatske Bosne. Uhvatili se kao pijan plota one godine i trenutka kad su Turci u ime i za račun svojih vjernih sluga Srba i Vlaha, kao i domaćih poturica, današnjih Bošnjaka, odnosno davno islamiziranih Hrvata, sveli broj katoličkih Hrvata, što ubijanjem, što progonom i rastjerivanjem izvan Bosne, što asimilacijom u muslimane i pravoslavce, na brojku od 25 000 nakon 1699. godine i sad pred očima svijeta lažu sebe, onda i druge da je ta tisuću puta ponovljena laž dobila status “istine.” Slab im je ta slamka spasa, jer im brod luđačkih laži nezaustavljivo tone ka ponoru. Srbi i Bošnjaci morali bi znati kao pridošlice na tlo hrvatske Bosne da svojim propagandnim lažima i prisvajanjem te povijesne hrvatske pokrajine mogu lagati sbe dokle god hoće, neke ljude u inozemstvu neko dulje vrijeme, ali ne mogu lagati cijeli svijet sve vrijeme. Nije onako kako bi lažac htio i kako misli da zauvijek može i dokle god može, nego samo do one granice laži i obmana koje im pošten svijet dopusti. Ne može nitko na svijetu lagati sve ljude sve vrijeme. To bi morali napokon skužiti Srbi i Bošnjaci i shvatiti da nisu oni pozvani praviti red i poredak po svome nahođenju na povijesnom hrvatskom tlu hrvatske zemlje Bosne i Hercegovine.
Za vrijeme austrijsko – turskog rata od 1683/99. katolici iz doline Bosne i istočne Bosne sele se u Slavoniju. Hrvatske izbjeglice iz istočne Bosne, posebno iz Tuzle, sela oko Majevice i iz Posavine od Semberije do ušća Bosne, te srednje Bosne Kaknja ( tada poznatijeg po imenu današnjeg predrađa Kaknja zvanog Zgošća ), Sutjeske, Vareša, Očevlja, Olova, Kreševa, Zenice, Žepča, Tešnja i Dervente, između 1692. i 1702. godine ostavile su svoja vjekovna ognjišta i prešle starim brodovima kod Rače, Subotišta u blizini Jamnine, Gunje,Županjskog Blata i Mihaljevica, odnosno današnjega Šamca na lijevu obalu Save. Otuda su se rasuli po svim susjednim slavonskim krajevima od Broda do Gunje, naročito Oprisavcima, Svilaju, Šamcu, Kruševici, Županji, Bošnjacima, Podgajcima, Rajevom Selu i Gunji. U Komletincima, Ivankovu i Račinovcima, hrvatski doseljenici iz Bosne do danas su sačuvali govorne značajke svoga starog kraja. U ljeto 1687. godine iz dunavsko – savskog međurječja Srijemske Mitrovice, Rume, Iriga, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, te Rače, Morovića, Nimaca, Grgurevaca, Čerevića, Bonštara, Iloka i okolice, zatim Sotina i Vukovara zbog Bečkog rata, veliki broj muslimana, potomaka od prije već islamiziranih Hrvata s područja Slavonije, odlazi iz slavonske ravnice i preko rijeke Save kreće u pravcu Bosne, naseljavajući pusta područja koja su prethodno napustili katolici i pravoslavci u Bosni oko Žepča, Maglaja, Visokog, Vareša, Olova, Kladnja, Bijeljine, Teočaka, Brčkog, Koraja, Gradačca, Gračanice, Zvornika, te područja oko Tuzle. Baš bi bilo zanimljivo čuti takozvane bošnjačke ( istoznačno kao i crnogorske po šumi crnogorici, a ne šumi bjelogorici ) umove, a i jednim i drugim ime je nadjenula SPC da današnji Bošnjaci i Crnogorci sustavnom sprskom promidžbom budu uvjeravani od malih nogu da potječu od srpskoga, a ne o hrvatskoga stabla, što, dakle, misle sadašnji bošnjački akademici, je li preporučaju svome pučanstvu zvati potomke doseljenih islamiziranih Hrvata iz Slavonije Bošnjacima, Bosancima ili će im po uputama beogradske centrale i njezine sarajevske podružnice, izmisliti recimo, novu naciju islamskih Slavonaca. Misle tako ispranih mozgova združenom akcijom Beograda, Moskve i Ankare, biti svim i svačim, samo ne Hrvatima, od kojih su jedino Bošnjaci etnički i nastali. Ali, bošnjačka bujna mašta radi svašta, te možemo očekivati njihove nove recitacije kojima su ih naučili Srbi, Turci i Rusi. Eto, takozvani bošnjački znanstvenici na svojoj tragikomičnoj inačici srpske vikipedije, zajedničke im beogradsko – sarajevske centrale, za Hrvate iseljene iz Zvornika i Srebrenice pred naletom Turaka, pobjeglim i preko Save i Slavonije, pa sve do Mađarske vele da su naprasno povijesno i pstuhumno, proglašeni narodnosnim imenom Bošnjaka ili Bosanaca, iako su se cijeli život očitovali Hrvatima, a tako se izjašnjavaju i njihovi današnji potomci, tamo oko Pečuha i Baje u Mađarskoj. No, ako islimizirani Hrvat iz Slavonije u doba Turaka ili čak i neki hrvatski musliman u današnje vrijeme, doseli u tu istu Bosnu, on u Sarajevu ili Zenici, opet postaje Bošnjak. Misle da mogu ukidati svojevoljno nacionalno ime i odseljenih Hrvata katolika iz Bosne i lažno ih svijetu podvaljivati, čak i posthumno izmišljenom nacijom Bošnjaka, kao što umišljaju da mogu i u Bosnu doseljene Hrvate, bilo katolike, bilo muslimane, proglašavati administrativnom voljom Bošnjacima, nacijom izmišljenom ukradenim hrvatskim prezimenom iz Bosne u sarajevskom hotelu Holiday In 1993. godine. I to im nije bilo dostatno, pa su se zaogrnuli zastavom s katoličkim ljiljanima, što poviesno pripada redu franjevaca pristiglim ovamo čak s prostora Francuske. Sa stijegom kojim su katolici vojevali i križarske vojne, današnje islamski, neuki i neobrazovani i zaluđeni bošnjački fanatici bi htjeli progoniti i istrijebiti bosanske hrvatske katolike, čijim se starim znakovljem lažno kite, ne želeći u svakoj prigodi mahati samo zastavom turskog polumjeseca. Oni najprije trebaju upoznati i spoznati sebe same, da bi nakon toga upoznali druge. I u tome je srž njihovoga dubokog i teškog problema, a tvrdoglavost i svojeglavost ih sprječava da pogledaju istini u oči. U svezi migracija islamiziranih Hrvata iz Slavonije u pravcu Bosne, treba spomenuti još neke činjenice. Ivankovačko muslimansko stanovništvo kroz četiri do pet naraštaja bilo je pod jakim ekavskim utjecajem miješanjem s tamo još prije njihove doselidbe iz Slavonije u Bosnu, naseljenim Vlasima i Srbima, koje je Turska kao svoje ponizne sluge dovela na prijašnja hrvatska imanja iz Srbije i Vlaške da budu turska posluga, kako u miru, tako i vojna prethodnica u ratu. I zato su islamizirani slavonski Hrvati, doseljeni iz Slavonije u dolinu Bosne, stapanjem sa zatečenim srpsko – vlaškim etnosom na tom području, počeli i sami rabiti ekavicu, premda im je od predaka u slavonskome zavičaju ostalo u ostavštinu i narodnu predaju s koljena na koljeno posve drugo narječje. No, muslimanski doseljenici, islmizirani slavonski Hrvati, poprimili su ekavicu od Srba i Vlaha, što ih je još ranije Turska za svoje mirnodopske i ratne potrebe kolonizirala u Gračanici, Maglaju, Tešnju i Žepču. Otuda se sporadično i danas u manjim tragovima može čuti ekavica nekih muslimana u kraju oko Žepča. I nije slučajno i nije čudo što su duhovno i na jezičnom planu stoljećima ekavizirani muslimani Žepča, baš u proteklom ratu najžešće kidisali na Hrvate toga kraja u borbi za samo Žepče, jer su vijekovima prije toga lingvistički već bili duboko u procesu srbizacije. Realna je pretpostavka da je u vrijeme nakon austrijsko – turskoga rata od 1683 – 1699. u Bosnu i Hercegovinu doselilo oko 100 000 islamiziranih Hrvata iz hrvatskih oslobođenih krajeva u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Bačkoj i Baranji. Nije upitno da ih bošnjački fanatici u Sarajevu danas sve nazivaju Bošnjacima, te nigdje ne žele ni čuti, ni znati da su se u Bosnu nastanili kao Hrvati islamske vjere iz Dalmacije, Like, Slavonije, Bačke i Baranje. Ili će možda prosrpski orijentirani takozvani bošnjački intelektualci po narudžbi Beograda proglasiti Dlamaciju, Liku, Slavoniju i Baranju teritorijima države Bosne? Dakako, Baranju Srbin muslimanske vjeroispovijesti tipa Suada Kurtćehajića, rođen u srbijanskom Priboju na Limu, ne bi ni pod razno svojatao, da se ne zamjeri svome i Izetbegovićevom srbijanskome gazdi Aleksandru Vučiću, dok im ovaj obojici baca kao Mickey Mouse psu Plutonu jednu kost da je obojica zajedno glođu i ližu. Samo, Pluton je jedan, a Kurtćehajić i Izetbegović su dva psa lutalice, zalutali iz Smedereva i Priboja u Bosnu. Što ih više srbijanski prdoslavac Vučić kara i vara, to ga više vole, a i on njih, samo on ih voli tek pomiješane s betonom, a oni duduci to ne kuže. Možda jednom i shvate, kad ih njihov šizofreni gazda Vučić kao podivljale kerove smjesti u neki srbijansku kafileriju, pa da tamo laju i zavijaju na srpsku mjesečinu. Zna Srbin Vučić da im treba staviti brnjicu na usta da ne bi ugrizli. Zna Srbin Vučić ono što niti jedan hrvatski političar nije na vrijeme znao o bošnjačkoj zahvali Hrvatima. Nije Hrvat stavljao ni u ratu, niti u miru brnjicu na gladna bošnjačka usta, jer nije vjerovao da će pas ugristi ne za prst ili za ruku, nego sve do lakta, a onda vođen životinjskim nagonom u čoporu pobijesnelih pasa lutalica, zalutalih iz Smedereva, Priboja i ostalih srbijanskih zabiti, napasti svoga hrvatskog dobrotvora da ga cijelog proždere. Tu se Hrvatska i Hrvati trebaju od Srba i od Srbije naučiti kako ubuduće treba postupati s nezahvalnim psima rata, koji se okome na dobročinitelja i hranitelja. Ako išta Hrvati mogu naučiti od sprskoga neprijatelja preko Drine, onda je to promjena psihološkog pristupa prema samoproklamiranim Bošnjacima. Ne budu li Hrvati tako postupili, samoproglašenim Bošnjacima će i poslije Orašja uvijek curiti pjena na usta kao svakom pobijesnelom keru. Znači, s njima Hrvatska mora samo oštro, tvrdo i jako i maksimalno grubo i bahato, jer su ih Turci i Srbi stoljećima učili da tako što jedino mogu štovati, tako da i Bošnjaci kao i njihovi gospodari Srbi i Turci jedino poznaju kategoriju strahopoštovanja i ništa iznad i ispod toga. Dodajmo naposlijetku kako je val iseljavanja katoličkih Hrvata s prostora Bosne u smjeru Slavnonije, dakle u migraciji u suprtonome pravcu od one iz gore opisane iz Slavonije ka Bosni, godine 1717. prouzrokovao neuspjeli pohod generala Petraša na Zvornik, ili drugačije poznat i pod hrvatskim imenom Zvonik prije turskog prodora u Bosnu kad su u tom gradu na Drini živjeli u apsolutnoj većini Hrvati katoličke vjere, baš kao i u Srebrenici. Turci ne bi bili Turci kad se ne bi surovo svetili nedužnom seoskom puku nakon završene bitke. I kad su odbili vojni napad generala Petraša koji je kanio osloboditi Zvornik od Turaka i učiniti ga kao nekad hrvatskim i katoličkim gradom, onda su poslije boja i pobjede na fronti, Turci masovno protjerali otuda hrvatske katolike zvorničkoga kraja. U opustela hrvatska sela oko Zvornika i samoga grada na Drini, naseliše okrutni turski zavojevači grkoistočnjačke kmetove, koji od tada na tim prostorima predstavljaju većinu. Dogodine će biti obljetnica, ravno 300 godina kako Zvornik i Srebrenica nemaju hrvatsku i katoličku većinu. Koga još Srbi pravoslavci i Bošnjaci muslimani farbaju u svijetu da se samo oni trebaju pitati čiji trebaju niti recimo Zvornik i Srebrenica, kad su od doselidbe Hrvata 626. pa do 1717. točno 1091 godinu, preko jednog tisućljeća bili hrvatski i katolički krajevi! To je više nego tri puta dulje nego što se u posljednja tri stoljeća oko srednjega Podrinja međusobno kolju i ubijaju Srbi i novokomponirani Bošnjaci, potomci islamiziranih Hrvata. I nakon svih vratolomnih promjena u srednjem vijeku, izazvanih tektonskim pomjeranjem pučanstva usljed turskih ratnih pohoda i prodora i okupacije dotadašnjih hrvatskih krajeva zapadno od rijeke Drine, etnička slika Bosne i Hercegovine sredinom 18. stoljeća poprimila je posve drugačiji izlgled u usporedbi s onom etnički i vjerksi čistom hrvatskom i romokatoličkom slikom te zemlje u trenutku truskoga zauzeća Bosne 25. svibnja 1463. godine. Tako je polovicom 18. stoljeća Bosna i Hercegovina izgledala ovako: muslimana je bilo oko 400 000 ili 73%, katolika 50 000 ili 9%, a pravoslavnih Vlaha i drugih etničkih skupina zajedno 100 000 ili 18%. Pravoslavnih Srba nije tad bilo na turskom popisu, jer će oni tamo nastati tek krajem 19. stoljeća srbizacijom tamošnjih Vlaha pod pritiskom SPC i pretapanjem Vlaha u Srbe. O tome zorno svjedoči i jedna u Srbiji zabranjena knjiga trojice srpskih renomiranih povjesničara Samardžića, Veselinovića i Popovića, tiskana još 1994. Glavna bit te knjige ilustrativno kazuje da su svi danas deklarirani Srbi u Bosni i Hercegovini, s malim iznimkama od 5% – 10% izvornih Srba u ostatku od više od 90% zapravo posrbljeni Vlasi. Potpuno je jasno zašto je ta knjiga u Srbiji tabu tema i što o njoj nitko javno u Srbiji ne govori, niti se to djelo smije javno i naglas čitati i o njemu u javnome diskursu polemizirati. I dok Srbi gaje takvu vrstu zabranjenog voća, sputavajući povijesnu znanost u ime osvajačke i velikodržavne politike SPC-a i SANU-a i lažne intelektualne i političke elite, dotle će, ne samo Srbima i Srbiji, nego i cijelom srpskome okružju na dnevnome redu biti teške političke teme i dileme, umjesto onih vedrih i životnih. Jer, politika srbijanske provedbe genocida nad poviješću i etnocida nad drugim narodima, neprestano i iznova proizvodi sukobe i širi spiralu zla i piramidu mržnja među narodima. Kad bi Srbi tu ogromnu negativnu energiju pretvorili najzad u pozitivnu životnu energiju, svima bi nam bilo i bolje i ljepše i lakše na ovom uzavrelom podneblju temperamentih naroda ustreptalih emocija i bujnih strasti, što ne mogu biti ravnodušni i imuni na nepravde i zla što dolaze iz kuhinje onih što se zaklinju u majku Rusiju, a u mentalnom sklopu i karakteru još gaje osobine i svojih davnašnjih tlačitelja iz Male Azije i još više iz središnje Anadolije. Što im reći, nego poručiti: Dogodine u Dijarbakiru! Nisam samo siguran je li ime turskoga grada kad je adresirano na turističko putovanje Bakiru Izetbegoviću treba napisati u Dijar – Bakiru odvojeno ili zajedno. Ode Bakir u Dijar… Bakir, s velikim ili s malim slovom “b”? Ali, zaboravio sam da Bakir prvo treba upitati svoga gazdu Aleksandra Vučića smije li sam prijeći ulicu, ili ga ovaj mora prevesti za ruku preko ceste kad se otvori zeleno svjetlo.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda