KARAĐORĐEVIĆIMA NISU BILE SVETINJE NI ŽIVOTI NAJBLIŽIH SRODNIKA, BRAĆE I OČEVA KOJE SU UBIJALI, A KAMOLI ŽIVOT STJEPANA RADIĆA ČIJE JE UBOJSTVO NARUČIO OSOBNO KRALJ ALEKSANDAR DRUGI KARAĐORĐEVIĆ
Na portalu hrcak.srce.hr nalazi se kompletan, integralni intervju zastupnika HSS-a Ivana Pernara, ranjenog u atentatu u beogradskoj Skupštini 1928. godine. On je nekoliko dana poslije oporavak u bolnici u blizini Beča na dan 28. rujna 1928. dao intervju na temu atentata novinaru talijanskog lista L’ Ambrosiano. Srž njegovog intervjua je u mišljenju ranjenog zastupnika HSS-a Ivana Pernara kako je taj teški zločin u državnom parlamentu samo dokaz više da je u budućnosti nemoguć i nezamisliv bilo kakav suživot Hrvata i Srba u bilo kakvoj zajedničkoj državi, te da je Pernar kazao nedvosmisleno da SHS nema nikakvu mogućnost normalnog državnog opstanka nakon gnjusnog srpskog zločina nad hrvatskim narodnim zastupnicima. Taj divljački srpski čin ubojstva hrvatskih poliitčara u parlamentu osudila je 1928. cijela civilizirana Evropa kao barbarsko djelo srbijanskoga kraljevskoga režima. Koga danas 2016. laže Ivan Pernar – mlađi? Je li laže samog sebe ili laže samo druge koji ne znaju što je Ivan Pernar – stariji mislio i javno govorio za Srbe koji su željeli ubiti. Danas Ivan Pernar tvrdi da su Srbi kao potencijalne ubojice njegova djeda bili “prijatelji” njegova djeda!? Taj je zalutali i izgubljeni čovjek zreo za posmatranje u bolnici zavorenog tipa. Takvo gaženje i pljuvanje po krvi vlastitog pretka, osvjedočenog borca protiv velikosrba je nešto nevjerojatno. On ga posmrtno dodatno upucava lažima da su Srbi bili “prijatelji” Ivana Pernara – starijeg, a intervju objavljen 28. rujna 1928. godine u Beču, gdje je Pernar govorio u pero novinaru talijanskog lista L’ Ambrosiano jasno kazuje da je Ivan Pernar – stariji smatrao Srbe i Srbiju neprijateljima bilo kakvog oblika hrvatske državnosti, a kamoli da je ljude što su ga htjeli ubiti mogao kovati u zvijezde i sukladno pokvarenoj i prljavoj mašti današnjeg Ivana Pernara, takve ljude tretirati kao rođenu braću, kako danas srpsko – ruski plaćenik Pernar osobno doživljava Srbe i Ruse, jedne i druge zaklete protivnike Hrvata i Hrvatske.
Ivan Pernar ne sramoti samo lik i djelo pokojnog rođenog brata njegova djeda. On prijesno laže i o srpskom činu i motivu ubojstva Stjepana Radića i ostalih hrvatskih političara iz reda HSS-a 1928. u Skupštini SHS-a u Beogradu. Ključni i kapitalni dokaz razotkrivanja Pernarovih prozirnih laži, prevara i podvala je upravo pisanje i otvoreno priznanje tradicionalno velikosrpskog lista “Politika” iz 1988. godine. Na 70 obljetnicu uspostave Kraljevine SHS najstariji tada živući novinar “Politike” Predrag Milojević je u povodu toga jubileja napisao kao suvremenik epohe i vršnjak lista “Politika”, rođenog, kad i on sam 1904. godine, feljton o društvenom i političkom životu SHS-a u razdoblju između 1918. do 1941. godine. Posebno je zanimljiv osvrt Predraga Milojevića na atentat na Stjepana Radića i još niz hrvatskih zastupnika u državnoj Skupštini u Beogradu. Predrag Milojević i sam za svojih gotovo stotinu ljeta koliko je proživio ovozemaljski život, bio je dokazani antihrvatski nastrojen čovjek. E, kad jedan takav čovjek koji nimalo ne štuje Hrvate i Hrvatsku glasno, jasno, otvoreno i iskreno u svome feljtonu napiše da je kralj Aleksandar II Karađorđević naručio ubojstvo Stjepana Radića preko egzekutora ubojstva Puniše Račića, tko je i što je onda danas Ivan Pernar da niječe ono što i sami srpski četnici priznaju i što su i sami napisali u feljtonu u svome velikosrpskom glasilu!? Srbi kažu još 1988. u Milojevićevu feljtonu: “Je, krivi smo, naručili smo Radićevo ubojstvo 1928. goidne.” Sad, 2016. godine Ivan Pernar kome su 1988. u doba objave otga feljtona bile tri godine, a 1991. kad je počela srpska vojna agresija na Hrvatsku samo šest godina, starijim i pametnijim soli pamet da on bolje zna o svemu i svačemu više od bilo koga drugoga, ponajviše o Domovinskom ratu kad mu je bilo samo šest godina i kad je još bio u kratkim hlačama. Tko je i što je Ivan Pernar mlađi da takvim izjavama želi biti veći posthumni ubojica Stjepana Radića od samih Srba koji su, eto, 1988. u “Politici” samoinicijativno iz pera sad pokojnog Predraga Milojevića objavili da su namjerno, smišljeno i planirano ubili Stjepana Radića, a uz njega još nekolicinu hrvatskih zastupnika HSS-a? No, prema feljtonu Predraga Milojevića, glavna i prava meta atentata bio je najprije Stjepan Radić, a ostali Hrvati su ranjeni ili ubijeni u dodatnom nastupu bijesa i ludila, inače, poslovično razularenog i čestim i ranijim nastupima i prijetnjama gotovo neuračunljivog ubojice Puniše Račića. Isprva su Srbi planirali ubiti samo Stjepana Radića, ali se neobuzdanom atentatoru Puniši Račiću omilila pucnjava po nedužnim i nevinim ljudima, te je prekoračio naredbu nalogodavca Radićeva ubojstva, dakle osobno kralja Aleksandra, koji je zahtijevao od Račića izričito samo glavu Stjepana Radića. No, poludjeli serijski ubojica Puniša Račić nije se u svome zločinu mogao zaustaviti, te su pored Stjepana Radića smrtno stradali i mnogi drugi hrvatski zastupnici, koji po prvotnom srbijanskom scenariju planiranoga i organozoranoga atentata na Stjepana Radića nisu bili primarna meta i prvotno postavljeni cilj likvidacije atentatora Puniše Račića.
Srbima je glavni cilj bio pod svaku cijenu ubiti Stjepana Radića, a ako se dogodi da u pripremanoj Račićevoj pucnjavi u parlamentu stradaju i drugi ljudi, dakako, Srbi će ih u svojoj maniri nipodaštavanja vrijednosti i smisla ljudskog života označiti bezosjećajnićanijm nazivom kolateralna šteta. Među takve je spadao i ranjeni Ivan Pernar, rođeni brat djeda današnjeg saborskog zastupnika Živoga zida Ivana Pernara. Predrag Milojević je, također, napisao 1988. u svome feljtonu u “Politici” kako je samo dan uoči atentata u Skupštini SHS-a u kavani “Ruski car” ( koja se upravo sve do konca spomenute 1988. i početne faze Miloševićevog velikosrpskog ludila zvala kavana “Zagreb”), još i slijedeću činjenicu koja u potpunosti negira nebuloze i nevjerojatne tlapnje Ivana Pernara, koji uzaludno pokušava prikriti i umanjiti krivnju i odgovornost Karađorđevića kao nalogodavca ubojstva Stjepana Radića. Naime, Predrag Milojević je zapisao kako su se dan pred atentat u Skupštini u kavani “Ruski car” sastali i za stolom otvoreno o poliitčkim temama razgovarali Stjepan Radić i Sekula Drljević, političar iz reda crnogorskih federalista, znanih i kao “zelenaša”, boraca za neovisnu i samostalnu Crnu Goru izvan srpske zone političkog utjecaja. Drljević je preko svojih političkih kanala doznao da crnogorski “bjelaši”, tradicionalnog naziva za Srbe iz Crne Gore, koji pod tim imenom i danas glume veće Srbe od pravih Srba, kako 1928. tako i sad 2016, spremaju atentat na Stjepana Radića i da ga svakako sutradan žele fizički likvidirati, samo ukoliko se pojavi u Skupštini, a povod će, kako je Drljević ubijeđivao Radića lako izmisliti u bizantskom stilu da bi potom time pokušali opravdati svoj zločin. Drljević koji je i sam kao politički lider surovo, gotovo na smrt prebijan, unatoč političkom imunitetu i formalno zagarantiranoj slobodi govora i misli narodnih zastupnika u Skupštini SHS, poučen i vlastitim primjerom, kad je za dlaku izbjegao smrt premlaćivanjem u beogradskoj policiji, savjetovao je Stjepana Radića da nikako ne ide sutradan u Skupštinu, jer ga je uvjeravao kako je kralj Aleksandar Drugi Karađorđević, već unajmio atentatora Punišu Račića da ga ubije u Skupštini. Radić je prema pisanju Milojevića kazivao Drljeviću kako je uvijek bila stroga i besprekorna kontrola eventualnog unosa vatrenog ili hladnog oružja u Skupštinu, te kako ne vjeruje da bi se sad mogao dogoditi presedan da po prvi puta ta obvezna procedura prigodom ulaska u Skupštinu ne bude ispoštovana kao što je uvijek i bila praksa. No, Drljević je bezuspješno uvjeravao Radića da od toga sad neće biti ništa, jer su, veli on, Srbi na Karađorđevićevom shvatili da je HSS počeo zalaganjem za ekonomske, socijalne reforme, poglavito one na polju agrara, odjednom postao popularan čak i među samim Srbima u Srbiji, te da radi toga obespravljeni, pokradeni, do koske opljačkani seljaci po Srbiji, posebno u njezinom zapadnom dijelu, počinju sve više simpatizirati HSS i žele glasovati za hrvatsku stranku umjesto za tradicionalnu srbijansku SRS, koja je oduvijek uz kralja i srpsku državu, zvala se ona Jugoslavija ili Srbija, bitno im je samo da provodi velikosrpski interes, a samo službeno ime države je pritom manje važno. Najbitnija je kao i uvijek suština, a ne njen oblik. Kad već nije uspio nagovoriti Radića da se sutradan nipošto ne pojavi ni on, niti ostali hrvatski zastupnici u Skupštini SHS-a, jer Srbi spremaju atentat na njega, onda je još Sekula Drljević dao posljednji savjet Stjepanu Radiću da ako već pod svaku cijenu želi i sutradan sudjelovati u radu Skupštine SHS, obvezno ponese pancir košulju, jer, veli on, Punišu Račića ovoga puta nitko neće pretresati na ulazu u Narodnu skupštinu, je li ima skriveno oružje ili ne. Radić nije poslušao Drljevića i kobni epilog je povijesno dobro poznat. Uostalom, to potvrđuju i riječi autora “Politikinoga” feljtona iz 1988. Predraga Milojevića, kako ljudi iz sustava organizacije sigurnosti Skupštine, striktno po naredbi kraljevskog dvora Karađorđevića, nisu namjerno obavili pretres potencijalno naoružanih osoba. Nisu to učinili jer su sami pripremali, planirali, organizirali i izveli ubojstvo Stjepana Radića, kao i Pavla Radića, Ivana Granđe i Đure Basaričeka, dok je Ivan Pernar ranjen i preživio atentat. Još je iznimno bitno naglasiti kako je Milojević u nastavku feljtona naročito izdvojio jedan moment što do kraja odaje mračni lik naručitelja ubojstva Stjepana Radića, osobno jugosrbijasnkog monarha Aleksandra Drugog Karađorđevića. On je u svojoj rezidenciji na Bijelom dvoru svakodnevno primao izvješća liječničkog konzilija o kretanju zdravstvenog stanja teško ranjenog Stjepana Radića. I kad god bi pripsjela nova izvješća o sve lošijem stanju zdravlja smrtno ranjenog Stjepana Radića, istoga trena bi uz zluradi i pakosni smiješak na licu, Aleksandar Drugi Karađorđević, crtao male, crne križeve iznad Radićeve slike što je stalno stajala u kutu njegovoga radnog stola. Opsesija ludoga naručitelja ubojstva hrvatskog političkog prvaka Stjepana Radića bila je fizičko smaknuće glavnog političkog rivala. To je odgovaralo i interesima srpskih radikala u Skupštini SHS-a, napokon i sam ubojica Puniša Račić dolazio je iz takve političke struje među crnogorskim “bjelašima”, zakletim velikosrrbima, što su likovali i sladili se i progonu svoga kralja Nikole Petrovića, a gdje neće onda uživati u političkoj odmazdi nad političkim predstavnicima drugoga naroda, kad ni svoga vlastitog kralja Nikolu nisu štovali, nego su ga na mig Srbijanaca protjerali u Italiju. Tu je još nesvakidašnje odsustvo bilo kakvoga osjećaja i pripadnosti i obzira, štovanja i pažnje prema bližnjem svom kod samih Karađorđevića od samoga iskona te davno popravoslavljene i posrbljene obitelji do konca 18. stoljeća revniih katoličkih Hrvata i obitelji franjevaca iz središnje Bosne u pleme Njeguša, u Crnoj Gori, kamo su se netom popravoslavili i potom posrbili. Sve je počelo od Njegoša, kojega je duhovno posrbio njegov srbijanski učitelj Sima Milutinović – Sarajlija, učinivši ga velikosrpkim promotorom u Crnoj Gori, čovjekom koji se odrekao hrvatskih i katoličkih predaka i priklonio, nalik Nemanjićima srpskom svetosavlju i nacionalnom srpstvu, sa kojim izvorno nije imao nikakvih dodirnih točaka, ni etnički, ni etički. U tom vječnom dokazivanju nacionalnog i vjerskog konvertita bišvih Hrvata i bivših katolika, crnogorske dinastije Petrovića, odnosno srpske dinastije Karađorđevića pomahnitale težnje za biološkim uništenjem hrvatske države i hrvatskog naroda, kojem po davnim precima psihopatološke autošovinističke ubojice, poriva mrzitelja hrvatskog naroda, od kojeg i sami potječu Karađorđevići, leži ona najdublja iracionalna strana grozomorne bezdušnosti obitelji tih serijskih ubojica. Genetski su predisponirani za takve zločine i nikad se ne kaju, ni oni niti slijedbenici njihovih ideja za “kralja i otadžbinu” makijavelističkim gaženjem preko tuđih kostiju. Zna se i da je utemeljitelj dinastije bivših Hrvata iz srednje Bosne Petrovića, doseljenih u Crnu Goru, odatle preseljenih u srce Šumadije u samu Srbiju, Đorđe Petrović iz straha od spomena među samim Srbima u Srbiji na njegove hrvatske i katoličke pretke iz središnje Bosne, namjerno promijenio prezime u izmišljeno prezime Karađorđević, kakvog ni onda, a ni sada gotovo uopće nema nigdje u Srbiji, niti izvan njezinih granica, gdje god Srbi da žive u svijetu. Tko bi normalan mogao pomisliti da je Đorđe Petrović odbacio tek tako bezazleno i lako ime hrvatskog i katoličkog pretka iz središnje Bosne Petra i time i prezime Petrović i prozvao se izvedenim novim prezimenom iz svoga imena Đorđe, da nije bilo najjačeg političkog motiva vječnog prikrivanja hrvatskog nacionalnog korijena predaka i izvorne katoličke vjere obitelji uzoritih franjevaca iz centralne Bosne? I tko bi iole razuman mogao prihvatiti kao ozbiljno objašnjenje vjekovne srbijanske državne i političke promidžbe da je Đorđe Petrović onda sukladno toj logici promjene obiteljskog prezimena prema svome imenu ( što su Srbi usvojili kao običaj od Bugara, uz Turke njihovih vjekovnih nacionalnih gospodara kroz stoljeća ),da bivši Hrvat Đorđe Petrović, nepismeni i samozvani srbijanski trgovac iz Šumadije, umjesto da od imena Đorđe izvede novo prezime Đorđević, on poseže za samo naizgled neshvatljivim potezom, te novom prezimenu Đorđević dodaje prefiks “Kara”, a to na turskom znači crni, odnosno crnokosi čovjek ili čovjek tamnijeg tena. Đorđe Petrović je znao da ga Turci vrijeđaju nazivajući ga Karađorđem, ali je bešćutni posrbljeni i pogrbljeni izdajnik hrvatske nacije i katoličke vjere predaka iz Bosne Đorđe Petrović kao doslijedni i pasje odani sluga turskih porobljivača svome novom prezimenu Đorđević ( od sufiksa nadodatoga na svoje ime Đorđe ), još dodao i turski prefiks “kara”, odajući time vlastito divljenje i oduševljenje tlačiteljima svoga naroda Turcima protiv kojih se prije toga žestoko borio i prolijevao i vlastitu krv, ali još više i krv svojih suboraca. Nema kod bivših Hvata Petrovića prezvanih u Karađorđeviće u 19. vijeku u Srbiji, izbjeglih iz središnje Bosne u crnogorska brda, otuda onda novom seobom u Srbiju, u pleme netom posrbljenih, opet bivših Hrvata negdašnje Crvene Hrvatske, ni trunke svijesti i savjesti, najmanje grizodušja zbog izdaje nacije i vjere hrvatskih predaka.
Dapače, oni, evo već tri stoljeća pokušavaju kao izopačeni izrodi i najgore moralne nakaze što hodaju ovim planetom, po uzoru na iste takve povijesne nacionalne i vjerske otpadnike od hrvatstva Nemanjiće, zatrijeti tragove postojanja cijeloga hrvatskog naroda od kojeg im pradjedovi i čukundjedovi vode podrijetlo. Zato se može kazati da su hrvatske posrbice Karađorđevići ona neizlječiva vrsta autošovinista, najtežeg i kroničnog oblika krize i izgubljenog hrvatskog nacionalnog identiteta, kojeg evo preko tri stoljeća pokušavaju nadomijestiti napadnim, neuravnoteženim, sumanutim i suludim srbovanjem, premda oni genetski nemaju ništa sa Srbima, kojima se lažno predstavljaju već tri stoljeća. Prvi lažni Srbin, potomak bivših hrvatskih franjevaca iz Bosne Kara – Đorđe Petrović najprije se u srpskom narodu pročuo kao oceubojica, nakon toga i kao bratoubojica. Oca je ubio samo zato što je kanio vratiti se natrag u Šumadiju iz zbjega pred Turcima koji su njega, kao i tad mladog sina Kara – Đorđa ( ili u prijevodu Crnoga Đorđa ) Turci kao i još nekoliko najviđenijih srpskih ustanika Turci progonili i željeli ih ubiti kao zavjerenike i organizatore potencijalne bune protiv Turaka. Onda su najviđeniji Srbi krenuli put spasa ka Austrijancima da se bore pod njihovim stijegom u ratu s Turcima. Karađorđev otac nije više fizički mogao izdržati brzi tempo bijega pred turskim progoniteljima što su im bili za petama i predlagao je ostalim bjeguncima, pa i svome sinu da se vrate natrag u Srbiju i tamo doma se predaju Turcima, pa što im Bog da, jer je cijenio da im ne mogu nikako pobjeći, pošto su im Turci bili već sasvim blizu u potjeri. Taj očev apel je toliko rasrdio Kara – Đorđa da je posegnuo za oružjem i hladnokrvno ubio oca pred svim ostalim nazočnim i zaprepaštenim srpskim bjeguncima. Oni što su se do tad premišljali hoće li naprije ili natrag, istoga časa su zašutjeli kao zaliveni. Bilo im je razvidno što ih sve čeka ako pomisle naglas reći isto što i netom ubijeni Kara – Đorđev otac. Rođeni otac rodonačelniku dične srbijanske dinastije Karađorđevića nije bio svetinja, kao ni rođeni brat Marinko, kojega je, također pogubio. Kad je doznao da je njegov mlađi brat obeščastio jednu ženu, silujući je pred svjedocima, onda ga je za kaznu objesio. Međutim, sam je Karađorđe bio veliki razvratnik. Varao je vlastitu ženu, imajući uz nju barem još jednu ili dvije ljubavnice. Tukao je i nečovječno se ponašao prema svojoj ženi, ali je znao za jednu zvjersku gestu uzeti život svome mlađem bratu Marinku, koji je bio očito nečovjek kao i on. Karađorđe nikad nije pomislio podići ruku na sebe što je ubio oca i brata, što je tukao ženu, varao je stalno s ljubavnicama. NIkad s enije kajao radi takvog nečovjčnog ponašanja, ali iako nije vidio ni trn u svome oku, umio je vidjeti ako treba i balvan u oku istpga takvog nečovjeka, rođenoga brata Marinka, te ga zato kazniti smrtnom kaznom. Za iste grijehe zbog kojih je brata Marinka ubio, sebe nije smatrao moralno odgovornim ni pred Bogom, niti pred ljudima. Očito je sebe doživljavao kao vrhovno i jedino srpsko božanstvo, za koje ne postoje ovozemljski zakoni, red i poredak. Zato je taj lažni srpski nacionalni svetac ubijao i za slučajni poprijeki pogled, ili samo krivo uhvaćen i pogrešno shvaćen pogled i maloljetne dječake, sinove svojih suboraca, srpskih ustanika. Poznato je kako je izdavao naredbe o sakaćenju i starih i mladih zbog neposluha ili samo jedne riječi protivljenja i iznijetog suprotnog mišljenja o vojnoj strategiji pred nastupajući boj. I srpski povjesničari teška srca govore i priznaju kako je nekoliko puta Karađorđe u nekontroliranom bijesu znao odsjeći polni ud maloljetnim dječacima naočigled njihovih očeva, suboraca u stroju srpskih ustanika. Puniljetnim borcima Srbima je znao odsijecati glave, kidati im ruke i noge. I kad ga je, isto takav morbidni lik, njegov kum Miloš Obrenović preko zavjerenika ubio, ubojica je bio srodnik jednoga od nesretnika kojega je Karađorđe naredio osakatiti u jednom od svojih monstruoznih izljeva mizantropskih strasti ka ubijanju ljudi.
Geni se prenose i tisućama godina. Karađorđevići su tipični kolerični sangvinici, kako bi se definirali u znanstvenoj disciplini kriminologije s penologijom u njihovom stalnom porivu za činjenjem serijskih ubojstva. To su zle i opake ubojice, što su razvile iste takve nagone ubijanja iz strasti i kod svih potonjih pobornika ideje Velike Srbije, bilo da su srbijanski monarhisti ili srbijanski republikanci. Svi oni redom slave i hvale masovne ubojice iz kuće Karađorđevića. Primjerice, Aleksandar Drugi Karađorđević je sigurno na tipično karađorđevićevski način zahvale glavnome zavjereniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu u svibanjskom prevratu 1903. kad su Karađorđevići ubili u uroti organiziranoj uz potporu Karađorđevića i Nikole Pašića tadašnjega vladara Srbije, kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin, bacivši raskomadana i životinjski iskasapljena tijela ubijenih s vrha državnoga dvora nasred ulice na zgražanje i nevjericu slučajnih prolaznika, koji nisu mogli vjerovati vlastitim očima kakav prizor gledaju. Dakako, Obrenovići su bili po načinu ubijanja svojih suparnika Karađorđevića isto tako divlji, pravi turski Azijati po ponašanju, ali je taj završni čin njihovoga stogodišnjeg brutalnog dinastičkog razračunavanja najsvirepijim načinima ubojstava, imao jako negativan politički odjek po Srbe u Evropi. Englezi su, primjerice, iz prosvjeda zbog takve divlje političke likvidacije trenutačno prekinuli sve diplomatske odnose sa Srbijom. Francuska, Njemačka i Austrougarska povukli su slične poteze uz posljednju upozorbu Srbiji da se usred Europe ne može i ne smije ponašati kao u Africi ili u Aziji.
Aleksandar Drugi Karađorđević je u ludnicu pravo iz Boegrada u Niš poslao najstarijega brata Đorđa, prvoga po redu slijednika trona njihovoga oca Petra Prvog Karađorđevića, a samo zato da najstarijem sinu srpskoga kralja Petra osloboditelja, kako su ga sami Srbi prozvali, ne bi slučajno palo na um da iskoristi zakonsko pravo prvenstvenog naslijednika kraljevskoga trona kao strarijega brata Aleksandra i Pavla, dvojice mlađih Petrovih sinova. Princa Đorđa Karađorđevića su u niškoj ludnici po luđačkim i sadističkim uputama nalogodavca zločina nad rođenim bratom, srpski liječnici trovali i pokušali ubiti davanjem lijekova, injekcija za najteže i najozbiljnije kliničke slučajeve šizofrenije. Mučili su ga i teško zlostavljali, gazeći i Hipokratovu zakletvu liječnika, dajući mu izmišljene političke “dijagnoze,” sve po želji njegovoga brata, čudovišta zvanog kralj Aleksandar Drugi Karađorđević. I sve dok stariji brat, ucijenjen životom u niškoj ludnici, nije pristao potpisati papir kojim se zauvijek i dragovoljno, navodno bez ičije prisile ili nagovora, svojom voljom odriče prava na prijestolje u korist mlađega brata Aleksandra, ovaj nije dozvoljavao skupa s ostalom bandom urotnika što su Đorđa strpali zdravoga i pravoga među luđake, da nedužni čovjek najzad izađe iz tamnice na slobodu. I kad su ga konačno pustili iz ludnice natrag među normalne ljude na slobodu, nitko mu i nikad nije nadoknadio pretrpljenu moralnu i materijalnu štetu, a o trajno narušenom zdravlju, suvišno je i pričati. Taj Đorđe je prema pisanju jednoga drugoga kroničara srpskih Karađorđevića, povjesničara Vase Kazimirovića, bio tankoćutne naravi, nekako samozatajan u usporedbi sa manijakom Aleksandrom.
Ne može se kazati ni da je najmlađi Petrov sin princ Pavle, kraljevski namjesnik nakon 1934. i ubojstva Aleksandra u Marseilleu bio poput najstarijega brata Đorđa isto tako daleko blaže i pitomije ćudi od manitoga Aleksandra. Ali, tako je to kod Srba. Oni će između normalnog i nenormalnog brata, uvijek ovoga drugoga proglasiti za vođu. I tako je to povijesni niz od Rastka Nemanjića, alijas Svetoga Save, što je čak i silovao rođenoga brata Stefana Prvovjenčanog, samo da vrati papi kraljevsku krunu, a onda on sebe promovira u rodonačelnika srpskoga svetosavlja i 1219. stvori kult lažnoga srpskog sveca u kojega se Srbi i danas kunu. Najgore Srbi proglase najboljim i obratno, kako u svome dvorištu, tako i cijeneći dosege pojedinih povijensih ličnosti i među drugim narodima, pa tako i među Hrvatima. I kako očekivati zdrav i prav stav od tako povijesno nezrelog i neuravnoteženog naroda, koji i danas imena ulica i trgova po Srbiji nadijeva po imenu spomenutoga Aleksandra Drugoga Karađorđevića, čovjeka koji je htio ubiti starijega brata Đorđa, samo iz predostrožnosti da se kod ovoga ne probudi iznenada ambicija za tronom nakon povlačenja i smrti njihovoga oca Petra Prvoga. Ni saznanje da Đorđe nije nikad imao kraljevske ambicije nije obuzdalo Aleksandra da ne pokuša otrovati i ubiti rođenog brata u niškoj ludnici uz potporu podmićenih srbijanskih liječnika profila Mengelea. Uostalom, Aleksandar Drugi Karađorđević je naredio i stirjeljanje Apisa zbog nikad do kraja dokazane zavjere protiv njega i Apisove navodne želje da svrgne njega i Karađorđeviće s trona, što nikad do kraja nije dokazano u sudski montiranom procesu, gdje su mu iznuđivali lažna priznanja izmišljene krivnje. Aleksandra Drugi se i na drugoga izravnog suradnika i glavnoga političkog pomagača uz rusku logistiku iz Moskve, dakle osobno Nikolu Pašića, u nastupu totalnoga ludila, toliko jako izgalamio, da je ostarjlei Nikola Pašić, već dobrano u devetom desetljeću života, netom pao u tešku zdravstvenu krizu poslije takvog Aleksandrovog živčanog napada i to u njegovom uredu tijekom službenoga razgovora. Potresao se toliko da je dobio kap i spasa mu nije bilo. Dugo su tadašnji režimski poslušnici ondašnjega novinarstva Kraljevine SHS pokušavali trajno gurnuti pod tepih tajnu o razlozima naprasne Pašićeve smrti, ali je Aleksandrovo djelo izbilo na vidjelo.
I kako onda od tako nakaradnog i čudovišnog mentalnog sklopa potomka vjekevonih oceubojica i bratoubojica, predka što su silovali, pljačklai, harali, pustošili, palili, žarili, ubijali iz nehata i obijesti čak i malodobnu djecu suboraca, kije su usput i bezrazložno iz čistoga iživljavanja i životinjskoga nagona još i sakatili, bilo kakvu drugačiju Aleksandrovu reakciju na izvješće liječničkoga konzilija o zdravstvenom biltenu smrtno ranjenoga Stjepana Radića osim kanibalističkoga smijeha Aleksandrovoga, kao da dolazi iz predvorja srpskoga, bizantskoga pakla, kojega je kao iskrivljeni i izopačeni pogled na sustav ljudskih i ćivotnih vrijednosti najbolje opisao i dočarao slikovitim riječima Ivan Pernar – stariji i daleko pametniji i mudriji od sadašnjega imenjaka i prezimenjaka i saborskoga zastupnika Živoga zida, bolje reći, živoga srama Hrvatske.
O azijastkom svjetonazoru Srba Ivan Pernar je 28. rujna 1928. godine figurativnim riječima dao najbolji i najtočniji opis u intervjuu za talijanski L’ Ambrosio u razgovoru vođenom s novinarom iz Milana u okolici Beča. Ne mora veteran srbijanskoga novinarstva, pokojni stogodišnjak Predrag Milojević ni živjeti stotinu ljeta da bi na koncu svoje srpske balade dao i vlastiti osobni stav u pisanju potvrdom da je i sam obični bezdušni Bizantinac. Jer, da nije bilo tako ne bi Predrag Milojević zapisao i ovo: “Ali, tko zna kakve su ljudske sudbine. Ispostavit će se naknadno da su i Stjepan Radić, smrtno ranjen i podlegao u bolnici ranama u atentatu 1928. u Beogradu, kao i kralj Aleksandar ubijen u atentatu u francuskom gradu Marseille, ionako imali teške i od očiju javnosti brižno skrivane teške bolesti raka na želucu, pa bi, svejedno, priije ili kasnije, obojica, brzo umrli prirodnom smrću.”
Eto, tipično srpskoga, pravog bizantskog izjednačavanja žrtve i zločinca, kao i u suvremeno doba u priči o građanskom ratu. Tu spiku Srbi forsiraju još od devedesetih, a očito je Predrag Milojević u svome davnašnjem feljtonu u svojim završnim osvrtima na političku pozadinu atentata na Stjepana Radića dao putokaz današnjim naraštajima srpskih novinara i političara u uzaludnom pokušaju izjednačavanja pravde i nepravde, istine i laži, dobra i zla. Jedan čovjek sjedio je u osami u posljednjoj klupi jugosrbijanske Skupštine u trenutku atentata na Stjepana Radića. Bio je to čovjek koji je kao politički lider parlamentarne stranke HSP- a rijetko uzimao riječ u raspravama u Skupštini.
Njegov se glas razgovjetno čuo slijedeće 1929. godine, a neki suvremeni povjesničari možda i danas dvoje da li bi ustaški pokret Ante Pavelića ikad i bio rođen da nije bilo srpskih pucnjeva u političke zastupnike HSS-a. Pucnji u Stjepana Radića, Pavla Radića, Ivana Granđu, Đuru Basaričeka i Ivana Pernara rodili su ustaški pokret kao hrvatski tada jedini mogući odgovor na srpski izazov i u lice bačenu rukavicu izravnog srpskog političkog izazivanja i provociranja Hrvata na nacionalni dvoboj.
Srbi su ubojstvom Stjepana Radića i ostalih hrvatskih poliitčkih zastupnika stavili do znanja da ih nikakav civilizacijski poredak u državi ne zanima, ako makar djelomično odstupa od njihove apsolutne volje za svemoći. I zato su srpski pucnji u Stjepana Radića još daleke 1928. godine označili već tad besmisao i besciljnost bilo kakve realne ideje i mogućnosti jugoslavenske državne zajednice. I danas Ivanu Pernaru, lideru Živoga zida krajem 2016. nije jasno ono što je svakom razumnom čovjeku bilo kristalno jasno još 1928. godine.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP
