Novi predsjednik Austrije je Alexander Van der Bellen, dijete obitelji koja je nakon Oktobarske revolucije morala pobjeći iz Rusije. Na kraju obiteljske odiseje nastanili su se u austrijskom Tirolu. Alexander zna samo poneke detalje svoje obiteljske povijesti, jer su njegovi roditelji malo govorili o svojoj prošlosti. 1763. godine njegov se predak staklar seli iz Nizozemske u carsku Rusiju. Njegovi potomci uzdižu se kao elita u guberniji Pskow gdje im je dodijeljen i plemićki naslov. Djed Alexandera Van Der Bellena rođen je 1859. godine i postaje čak zastupnik u lokalnom Semstwu. Ovaj liberalni aristokrat vodi od 1913. godine tamošnji odbor. Nakon što je car napustio prijestolje 1917. godine, građanska prijelazna vlast Rusije imenuje ga vođom lokalne vlasti u Pskowu. Kratko prije Oktobarske revolucije odstupio je s dužnosti zbog zdravstvenih razloga. Tada još nije ni pomišljao na bijeg, jer su boljševičke vlasti samo djelomično preuzele vlast u Pskowu. Grad su prvo zauzeli Nijemci, a potom su se u građanskom ratu izmjenjivali crveni i bijeli. Alexander stariji se nadao da je Lenjin tek prolazna priča, no nakon 18. listopada 1918. godine situacija se bitno zaoštrila. Prije konačnog zauzimanja Pskowa od strane boljševika u ljeto 1919. godine, nekadašnji lokalni šef vlade Alexander, njegova supruga i tri sina bježe u susjednu Estoniju. Zbog čega su dvije kćeri ostavili za sobom, ostaje tajna. Jedna umire nasilnom smrću u Tallinnu već 1922. godine, a druga umire 1946. godine, vjerojatno od posljedica liječenja na psihijatrijskoj klinici Steinhof u Beču.
Obitelj u Estoniji mijenja “von” u svom imenu u “van”, pozivajući se na svoje holandske korijene. U povijesnom arhivu u Tartu postoji pismo Alexandera starijeg u kojem on objašnjava kako riječ “van” označava građansko porijeklo obitelji. Svi članovi obitelji su se tada izjasnili kao Holanđani, vjerojatno želeći izbjeći lošiji tretman ukoliko bi spomenuli Rusiju. Međutim, i u Estoniji je strah obitelji od Sovjeta velik. Alexander senior umire 1924. godine, njegov sin Georg nekoliko godina kasnije u New Yorku, Alexander (otac sadašnjeg austrijskog predsjednika) započinje studij ekonomije na univerzitetu u Tartu, a najmlađi sin Konstantin postaje liječnik. Alexander počinje raditi za jednu veliku tvrtku koja izvozi drvo, a početkom tridesetih godina prošlog stoljeća seli u glavni grad Estonije Tullinn gdje radi kao menager u British Overseas banci za internacionalne kreditne poslove. 1934. godine prima estonsko državljanstvo. I u ovoj novoj domovini Van der Bellenovi postaju građanska elita. No, nevolje obitelji su ponovo na vidiku. Naime, nakon Molotow-Ribbentrop pakta, Estonija postaje dio sovjetske sfere utjecaja. 1940. godine je Crvena armija umarširala u Tullinn, što naravno označava i kraj bankarskom poslovanju British Overseas Bank u kojoj visoku poziciju ima upravo Alexander Van der Bellen, otac današnjeg austrijskog predsjednika. Zbog opasnosti od progona kao “socijalno neprijateljskih elemenata”, te velike vjerojatnosti da kao takvi budu uhapšeni i deportirani, obitelj se odlučuje na pripreme za ponovni bijeg. Van der Bellen traži od univerziteta Tartu svoj rodni list. No, mogućnosti za emigraciju su smanjene, a tek nakon potpisivanja njemačko-sovjetskog sporazuma u siječnju slijedeće godine otvara se šansa da obitelj Van der Bellen napusti sovjetski teritorij, pod pretpostavkom da se izjasne Nijemcima, koji se žele vratiti kući, u Reich. Liječnik i brat Konstantin ostaje, ali po pričanju njegove kćeri Irine, još je desetljećima ispod svoga stola imao mornarsku vreću spremnu u slučaju bijega.
Obitelj Alexandera van der Bellena stiže u Innsbruck, gdje Alexander nalazi posao u jednoj tvrtci koja se bavi izvozom. 1944. godine rađa se Alexander, koji će 2016. postati austrijski predsjednik. Njegov otac u godinama rata ponovno počinje svoju borbu za egzistenciju kao poslovni čovjek. Uskoro utemeljuje vlastitu trgovačku tvrtku u Beču (1848. godine) koja se bavi pretežno izvozom produkata kemijske industrije. Usprkos nekim neutemeljenim optužbama o tome da je bio visokopozicionirani nacist, po svemu sudeći Alexander je čitav svoj život je proveo kao liberal koji se zauzimao za tržišnu ekonomiju i parlamentarizam. Van der Bellenovi su dugo ostali estonski državljani, čak i nakon što Estonije kao države više nije bilo. U obitelji je i nakon okupacije ostao strah od sovjetskog progona. “Kao djetetu su mi roditelji ponavljali kako moram na putu do škole u velikom krugu zaobići ruski konzulat”, prisjeća se današnji Alexander Van der Bellen, koji nikada nije naučio ruski, prvi jezik svojih roditelja: “moji roditelji su i na taj način htjeli izbjeći sve kako nas nitko ne bi prepoznao kao bjegunce”. Tek 1958. godine Van der Bellenovi dobivaju austrijsko državljanstvo.
Alexander Van der Bellen bi naravno automatski imao pravo i na estonsku putovnicu, budući da nakon ponove uspostave države Estonije svi oni koji su na dan 16. lipnja 1940. bili upisani kao estonski državljani i njihovi potomci imaju pravo na estonsko državljanstvo.
Do osobnog susreta između članova dvije razdvojene obitelji Van der Bellen dolazi tek nakon kraja Sovjetskog saveza. Konstantinova kći Irina koja živi u jednom selu na jugu Estonije posjetila je svojeg bratića Alexandera u Beču sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Na dom njihovih predaka iz Rusije koji je razoren u vihoru Oktobarske revolucije podsjeća još samo jedan akvarel iz 19. stoljeća. (izvor: Die Zeit)
Alexander je u stručnom obrazovanju i djelovanju slijedio put svojega oca kao ekonomist, te bio profesor i dekan Univerzitata gospodarskih i ekonomskih nauka u Beču. Njegov politički put je krenuo od lijevih (SPÖ od 70-tih do sredine 80-tih) do ekološko svjesnih zelenih u 90-tim godinama prošlog stoljeća. Ovu političku mijenu je Van der Bellen sam opisao kao razvoj iz “arogantnog antikapitaliste u velikodušnog lijevog liberala”.
Novoizabrani predsjednik Austrije Alexander Van der Bellen je potomak nekadašnjih izbjeglica koji su pobjegli pred Oktobarskom revolucijom i boljševicima. Jasno je da će Van der Bellen imati razumijevanja za sirijske izbjeglice koje se slijevaju u Europu bježeći od rata, te da zasigurno neće slijediti politiku razdvajanja žicom, kao njegov mađarski susjed Orban, koji slijedi Putinovu politiku širenja ruskog utjecaja u Europi. Austrijanci su svojim glasovima dali prednost razumnijoj struji politike, koja se istovremeno zauzima za ekološku svijest (van der Bellen dolazi iz redova tzv. zelenih), ali i za načela europske demokracije i tolerancije.
Pripremila: Ingrid Runtić
HOP portal
