Iskidao sam se od smijeha kad sam na you tube kanalu pronašao neko srpsko – crnogorsko prepucavanje, pa pod nickom Lekso Saičić ( pseudonim je pozajmio od jednoga crnogorskog junaka iz boja protiv Turaka u 19. vijeku ),neki Crnogorac iz Bačke, ovako otpisuje Srbima o poznatim Srbima romske krvi, bilo da su 100% Cigani ili samo jednim dijelom Cigani. Veli taj Crnogorac iz vojvođanskog Vrbasa ovako o Srbima ukriženim sa ciganskim genima:
“Poznati Romi Srbi su: Nemanjići, Dobrica Ćosić, Marija Šerifović, Šaban Šaulić, Vladan Batić, Džej Ramadanovski, Ljuba Aličić, Vera Matović, Tomislav Nikolić, Dragan Kojić – Keba, Slavica Cukters, Aleksandar Ranković, Nikola Kalabić, Vuk Branković, Slobodan Penezić – Krcun, Obrenovići i mnogi drugi. Ukupan broj Srba Roma u Srbiji je oko pet milijuna. Veliki broj Roma krasi povijest Srbije. Poznato je da su Romi najbolji čuvari srpske kulture i tradicije.”
Nema se što oduzeti ovome komentaru izvjesnog Crnogorca iz Vrbasa, koji se očito od straha od srpske odmazde, jer ipak živi u Vojvodini, krije pod nickom Aleksandra – Leksa Saičića, crnogorskoga ratnika što je živio potkraj 19. stoljeća. Ali, kao što i sam crnogorski autor popisa srpskih poznatih Cigana kroz čitavu povijest i sam veli, spisak je podložan stalnom proširenju novih imena znamenitih srbijanskih Roma ili ti Cigana. Tako ovoj listi možemo priklljučiti još i vladiku Nikolaja Velimirovića, zatim Čedomira Jovanovića, Vojislava Koštunicu, dakako i Aleksandra Vulina.
Ostaje upitno i krajnje dvojbeno na svaki način, što su se svi pobrojani etnički Cigani ili polutani miješane srpsko – ciganske krvi isključivo predstavljali velikim i najvećim braniteljima srpstva i Srbije? Što se nitko od njih nije odvažio zastupati interese tako brojnoga ciganskoga etničkoga korpusa u Srbiji? Uostalom, sam crnogorski sastavljač ovoga popisa iz Vrbasa u Bačkoj navodi kako je “ukupan broj Roma u Srbiji oko pet milijuna.” Ako je već tako, onda bi Romi morali biti temeljni i glavni konstitutivni narod Srbije, a ne registrirani kao malobrojna nacionalna manjina.I tko to kaže i tko to laže da Romi nemaju svoj većinski etnički prostor u Europi? Eto, stanoviti Crnogorac iz Vrbasa izučio je i otkrio da je Roma u Srbiji oko pet milijuna. Od ukupnoga broja stanovnika po posljednjem popisu pučanstva provedenom u Srbiji, to znači da od 7,2 milijuna stanovnika, po istraživanjima toga Crnogorca iz Vrbasa u Srbiji živi 5 milijuna Roma ili ti Cigana, kako oni sebe sami vole zvati. To je blizu 70% stanovništva Srbije.
Izgleda da bi EU u pristupnim pregovorima sa Srbijom trebala najprije upitati Srbiju zašto ne zove vlastitu državu imenom većinskoga naroda koji živi unutar njezinih granica? Što Srbi svoju državu i narodu vani krivo predstavljaju imenom Srba i Srbije? Jer, ako je vjerovati Crnogorcu iz Vrbasa, većinski narod u Srbiji su Romi, a ne Srbi. Trebala bi Srbija podhitno prije izvanrednih Vučićevih izbora raspisati svenarodni referendum o promjeni imena države. Neizvjesno je koje bi novo ime bilo usvojeno kao službeno, samo je izvjesno kako Srbi poradi izazivanja diplomatskoga skandala ne bi smjeli niti jedan grad u Srbiji nazvati primjerice imenom Roma. Talijani bi ih onda smjesta blokirali u daljnjim pregovorima s EU zbog plagiranja imena. Mogli bi se Srbi zamjeriti i Rumunjima ako bi na tome srpskom referendumu Srbiju nazvali novim imenom Romania, jer pod tim imenom već stanuje više od tisućljeća prijavljena na Karpatima. Doduše, Srbima nikad nije smetao original falcifikata, te su svojedobno oni izvorni Vlasi na vlaškom ili ti rumunjskom nazvali i planine u Bosni Romanija i Vlašić.
Danas Srbi to rješavaju vrlo lako, te poručuju i Rumunjima i svijetu da su po tumačenju manijakalne posrbice Vojislava Šešelja Srbi i Vlasi ionako isti narod. Što da ne? Kad mogu zajedno Srbi i Romi, pa što ne bi onda mogli Srbi biti u istome nacionalnom kolu i sa Vlasima? Kod Srba je sve moguće i izvodljivo ako tako požele i pod uvjetom da ih u bjelodanim ili noćnim krađama, prevarama i podvalama netko ne uhvati na djelu. E, imaju i tu recept. U toj teškoj situaciji cijeli svijet optuže za antisrpsku zavjeru protiv nebeskoga naroda. Lud bio tko im povjerovao.
Ili bi na kraju balade Romi Srbije trebali sad prigovoriti na razini Europe kako se Srbi i Srbija vani predstavljaju lažnim imenom i srame se imena i korijena predaka iz Indije i Pakistana? Dojmi se kako ovdje netko od dva razroka oka u glavi laže. Ostaje nam nagađati je li dao točnu brojku tajanstveni Crnogorac iz Vrbasa i malo je možda povećao, ili su, što je vjerojatnije Srbi, kao velemajstori laži iz kuhinje ( vidimo zajedničkoga srpsko – ciganskoga oca nacije Dobrice Ćosića ), te velike brojke i visok postotak Cigana u Srbiji drastično smanjili. Kako god bilo, ostaje kao glas bezuvjetne ciganske potpore Srbima na brojnim srbijanskim ratnouškaškim mitinzima po Srbiji iz ratnih devedesetih, zabilježen kao memento memori: “Braćo Srbi, Cigani su sa vama.” Kako i neće biti zajedno? Gdje će udariti svoj na svoga? Ne biva to ni u ratu, niti u miru. Krv nije voda, rekao bi svaki srpsko – ciganski četnički vojvoda. Pogledamo li samo fizionomije najpoznatijih srpskih četničkih vojvoda, što su paradirali u Bosni u društvu Šešelja i Vučića, hvaleći se slikama odrubljenih ljudskih glava na džipu i koljući i srbujući sve do danas u ime srpstva i Srbije, zbilja je nedokučivo zašto onda Srbi ne nazivaju vlastitu državu imenom najbrojnijega naroda što u njoj obitava.
Duga je i beskonačna niska takvih romsko – srpskih koljačkih “uglednika.” Tako je duga da i najmaštovitiji srpski redatelj romskoga podrijetla Emir Kusturica ne bi imao dostatno mašte snimiti možebitni nastavak filma ciganske tematike “Undeground”, jer bi mu s pravom mnogi od pet milijuna Roma u Srbiji mogli spočitavati da su neopravdano preskočeni kao zaslužni Srbi u njegovoj filmskoj radnji.
Doista, nije red da Romi Srbima, ili može i obratno, Srbi Romima ukradu dio filmske slave, pogotovo u filmskoj produkciji islamiziranog Ciganina Kusturice. Kako ono veli pripjev iz arsenala srpske ode radosti svetosavlju: … I Bog je Srbin na nebu… i tamo sjedi… Ako je tako, onda je Romima Srbije Srbin Bog zasjeo i zasijao kao zlatna zvijezda na nebu, ali je zato Srbinu Rom pravi i jedini Bog na zemlji, jer i u svoje i u Srbinovo ime skupa rade zemaljske otimačine i premetačine povijesti civilizacije. I naravno time se hvale, kao i svake budale što se ponose onime čega se pametan srami. Konkurencija je oštra, zapravo i vučja, te če tek foto – finiš presuditi srpskoga apsolutnoga pobjednika u omiljenoj im nacionalnoj disciplini umjetnosti laganja i krađe. Što bi rekao jedna stari i mudri, još živući srpski pjesnik za djecu Raša Popov: “Tko laže, taj i krade, a tko laže i krade, taj i ubija.”
I eto Srbima prigode otvoriti natječaj i tri paralelne discipline. Jamačno će odaziv sudionika natjecanja biti iznimno veliki u sve tri kategorije. Bosanci se s pravom naljute i smrtno uvrijede i kad im Srbijanci pola u šali, pola u zbilji dometnu tipično srbijansku neslanu šalu, protkanu izrugivanjem, potcjenjivanjem i omalovažavanjem inteligencije naroda čitavog jednog podneblja. Zato Srbijanci, poslovično skloni toj vrsti “crnoga humora,” kad već u svome nedostatku smisla za humor ironiju, karikiranje, parodiju i napose svaku vrstu ismijavanja jedino smatraju svojom neodoljivom “kućom smijeha”, zapravo teatra srpskoga izljeva primitivnoga podsmijavanja i poruge, vrijedne prezira, sažaljenja i gađenja, a ne smijeha i duha, ovako u svome tradicinalno i narodno neduhovitom srbijanskom stilu poručuju Bosancima, poglavito bosanskim muslimanima Muji i Hasi iz masnih srpskih viceva: “Kako se prebrojavaju Bosanci u vojničkom stroju? Tup – glup, tup – glup…” Onda Bosanci svih vjera budu udruženi u odgovoru Romima iz Srbije, koji se drukčije i Srbiijancima zovu, te im uzvrate ovako: “Znate li kako se razbrojavaju Srbijanci u vojničkom stroju? Lopov – lažov, lopov – lažov…” Srbijanci se na ovu bosansku dosjetku o svome urođenom lopovluku i krađi nikad ne nađu uvrijeđenim, a i kako će, kad se tim hvale još od Vuka Karadžića preko Dobrice Ćosića, pa do današnjih dana kao svojim najvećim vrlinama. Eto i bogovi su pali na teme od takvoga srpskoga hvalisanja i prije nego je Emir Kusturica uz nesebičnu i izdašnu pomoć Gorana Bregovića i Neleta Karajlića lansirao i filmski i glazbeno onu omiljenu srpsko – romsku zajedničku i bratsku krilaticu: “Cigani lete na nebo.”
Gore na nebu iscrtavaju skupa zemljovide “nebeske” Srbije, a kad dobiju vrtoglavicu od leta na ekstremnim visinama,prilikom strmoglavoga pada i brutalnoga prizemljenja ukaže im se njima nevesela zemaljska stvarnost. Tako je to kad osebujna srpska bujna mašta radi svašta. Samo ih takvo surovo ateriranje na zemlju može trajno odviknuti u vidu šok terapije od novih avanturističkih letova i pohoda u nebeske visine, posebice sad kad uz nove ratne bubnjeve Srbi u Srbiji i u regionu zazivaju političkim metodama sjeme novih sukoba i ratnih okršaja. Nije ih otrijeznilo dovoljno detoniranje topova i tenkova iz minuloga rata, kojega su mislili početi i završiti kao Obilići… kad ono prođoše na kraju kao vojvoda Sinđelić u boju protiv Turaka na Čegru. Između Obilića i Sinđelića stalo je pet vijekova razmaka njihove zemaljske misije. Nije za očekivati da je svaki Srbin kao načitan kao slatkorječivi bradonja Peđa Grbin, pa da je čitao “Orkanske visove,” pa da spozna ubojitu jačinu orkana, tornada, tajfuna, uragana… Ne treba im oluja da im pred očima bljesnu munje i gromovi s neba. Dosta im je bio i maestral da ih otpuše s juga. Tko zna, možda bi odlepršali i uz lahor ili neki lagani povjetarac? I bijahu bljeskoviti i olujni vjetrovi, ali Srbima još propuh kroz glavu puše, te ne uviđaju koliko bi ih novo letjenje na ogromnim visinama bilo kronično štetno po zdravlje cijele nacije. A znamo dobro kako je u takvim prigodama cijela srpska nacija jedna reprezentacija, pa što bi rekli administrativni politički moljci iz doba komunizma – kretenizma, onda Srbi na kraju svoga igranja s vatrom u zraku, na vodi i na kopnu, pojedu i popiju sve o trošku reprezentacije. Zato srpski ratni i poratni padobranci prolaze svi do jednoga kao onaj filmski neslavni junak kolumbijske serije “Suze i ljubav.” Preoteo je silom djevojku Paku Gallego njezinom momku i njezinoj ljubavi Andresu Hidalgu, onda ga gotovo i na smrt pretukao uz pomoć još trojice razbojnika iz svoje bande, jer sam nije bio siguran da će to izvesti. I što na koncu konca biva? Andres se u bolnici budi iz kome, sav u zavojima, dok njegov nesuđeni ubojica iz padobrana izvodi spektakularnu točku slijetanja na zemlju s goleme visine… Sve to gleda uz gomilu svijeta na aero – mitingu i Paka Galjego, koju se ucijenio životom da mu bude zaručnica ili će je ubiti. I kako pod nebeskim svodom ima onoga tko sve gleda, promatra i po zasluzi ocjenjuje one dolje na zemlji, padobran se Juanu nije otvorio i on je svoju groznu životnu karijeru tako isto grozno i završio, upravo u trenutku kad se prebijeni Andres u bolnici probudio. U svakome Srbinu i Srpkinji što su bacali cijeće i cigarete JNA agresorskoj pomahnitaloj soldateski u pohodu na Vukovar 1991. čučao je po jedan Juan ili možda i mama Juanita. U svakome Hrvatu koji je čekao i dočekao olujni kolovoz 1995. bio je jedan uskrsli ratnik Andres. I tu se prepliću kadrovi kolumbijske serije “Suze i ljubav” i konačni epilog Domovinskog rata 1995. godine. Filmski scenarij iz produkcije kolumbijske TV kuće prikazao je kako Juan napada s još trojicom kriminalaca, ovejanih gangstera Andresa i ostavljaju ga pretučenog na zemlji, misleći već da je onako nepomičan sigurno mrtvav. Onaj puno važniji stvarni i životni ratni scenarij pokazao je da je početkom rata 1991. odnos snaga na terenu bio u tehnici i naoružanju daleko više od 4:1 u korist Srba, čije su velikoržavlje i velesrbovanje, kako vidimo iz gore priloženog imenika Srba romske krvi poduprli i mnogi Romi iz Srbije, a u prvom redu nekažnjeni duhovni arhitekt svih srpskih ratnih zločina i moderni otac ideje o srpskoj laži kao glavnoj nacionalnoj vrlini Srba Dobrosav, poznatiji kao Dobrica Ćosić.
“Bogovi su pali na teme,” glasi naziv čuvenoga filmskoga dokumentarca pokojnoga redatelja i putopisca Milana Lalevića. Prikazuje tamo život u divljini roga Afrike zaostalih plemena ljudožderskih poriva poput Bušmana, Hotentota i Zulua. Dobrica Ćosić, kao i nasljednik mu na tronu Srbije Tomislav Nikolić, iskpomklesiran i do kraja psihološki frustriran i opterećen vlastitom nečistom krvlju pomiješanih srpskih i ciganskih gena, umislio je kako će kanibalizmom i vampirskim prlijevanjem tuđe krvi dati vlastiti najveći obol ovozemaljskome srpstvu. Pomoravski kanibalist Dobrica Ćosić, baš kao i šumadijski kanibalist Tomislav Nikolić, obojica od iste zločinačke pasmine, zaboravio je da je i veliki zavojevač Kanibal stao pred predvorjem Rima. I Srbi su i sa povišenim primjesama bušmanskog kanibalizma u svome načinu ratovanja nalik na Kanibala. I on je mnoge bitke dobivao, ali je najvažniji svoj rat u pokušaju zauzeća Rima povijesno i teško izgubio. I zato je svaki hrvatski ratnik nalik Cezaru: “Dođoh, vidjeh, pobijedih.” ( “Veni, vidi, vici…” i Srbi gube rat po ustaljenoj navici ). I prešao je Cezar i Rubikon, no naposlijetku bio je suočen s izdajom Bruta. Danas je svaki potencijalni ubojica svakog pobjedničkog hrvatskog Cezara oličen u sinu Brutu u liku Pernara, Sinčića i njima sličnih, što uživaju uz Judine škude. No, uvijek je u Hrvata više ratničkih Cezara nego slijednika izdaje oličenih u sinu Brutu. I kao što je antički Cezar davno rekao: “Odluka je pala, kocka je bačena.” ( “Alea iacta est.”). Cezar je time i Kanibalu i metaforički za nauk i svim današnjim Kanibalima, ostavio u amanet i dodatnu poruku, a Kanibal je nije pravodobno razumio. Ona glasi: “Kad si u Rimu budi Rimljanin.” Nije to shvatio na vrijeme ni Kanibal, niti njegova reinkarnacija u liku Slobodana Miloševića 1991. godine na početku srpske vojne agresije na Hrvatsku. Ne kuže to ni današnji srpski kanibalisti poput Vučića, Nikolića, Dačića, Vulina, Šešelja i svi njihovi sateliti izvan granica Srbije. Zato ta skupina paćenika s doživotnim teškim oboljenjima i dalje sanja i fantazira da je u svakome od njih ponaosob državnički duh Gaja Marija ili barem ratničko srce Scipiona, koji je za razliku od Kanibala znao u antičkom svijetu dobiti ključnu bitku.Niti jedan srpski državnik nije nikad bio lik jednoga Gaja Marija, kako bi to Aleksandar Vučić volio da bude ili vojskovođe Scipiona kako bi to recimo Ratko Mladić poželio.
I zato za Srbe vrijedi deviza “Kanibal ante portas.” ( “Kanibal je na vratima” ). Ali, za promjenu, pred vratima Srbije. Jer, uveliko ide faza međusobnoga srpskog optuživanja za uzroke sveopćega i snenarodnoga srpskog ratnog poraza iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Ne mora zato Kanibal pokucati Srbima na vrata, da se oni u nedostatku svijesti i savjesti da su izgubili jer su svima drugima silno zgriješili, krenu uzajamno tući i nalik pravim kanibalistima sad i međusobno proždirati u borbi za političku prevlast u Srbiji. Jednom je kanibalist Slobodan Milošević uzviknuo: “Ako ne znamo raditi, znamo se tući.” Sad kad svi nakon devedesetih znamo da se Srbi ne znaju ni tući u ratu, a da na kraju ne budu do nogu potučeni, ostaje samo još da nauče raditi, a to je ono što i sami Srbi priznaju da nikad nisu ni znali. Tko prizna, duplo mu se gleda, te je takvo kobno priznanje još i kao dodatni grijeh. I zato su uvijek i pokretali sve ratove u želji i u zanavijek neostvarivoj nadi da će oružjem prisiliti druge da rade za njih kao srpske sluge, najjeftinija radna snaga s ljudskim pravima u srpskim glavama zamišljenoj Srboslaviji na razini crnačkih robova na plantažama bogatih bjelačkih zemljoposjednika. Tako prosječni velikosrpski majmun Đokica u svojoj srbocentričnoj teoriji svijeta, umišlja da se cijeli svijet ima okretati oko Srba. Pa, ako ne bude po srpskim zamislima, onda valjda civilizacija treba nestati, ako drugi neće besplatno raditi u korist njih, rođenih neradnika, kao što je to bilo u obje pkojne Srboslavije od 1918 – 1941. i od 1945. do 1991. godine. I to je i danas vizija svakog prosječnog srboslavenskoga jugonostalgičara. Oni misle da može biti normalno ono što je nenormalno, a to je da ne samo Hrvati, nego i svi ostali oslobođeni narodi bivše Srboslavije opet svi skupa uđu u neki fantomski projekt nove Srboslavije, jasno opet pod paskom najzaostalijega i najnazadnijega naroda, smještenoga u koordinatama između Drine i Timoka. Najgori se želi silom nametnuti da zapovijeda svima boljima od sebe. To ne može i to nikad više ne biva. Taj ciganski trik im je uz pomoć velikih sila, koje ih tad nisu baš najbolje poznavale i prostudirale, na blef i na tref sistem srpske obmane prošao, prvo 1918, onda reprizno u drugome poluvremenu jedne iste prljave politčke utakmice i 1945. godine. Ali, trećega poluvremena nema. Nema ni produžetaka, niti pucanja elvera. Srbija je poražena u regularnom dijelu utakmice još 1995. godine. Samo nitko im još iz majčice Rusije nije dojavio da je igra završena odavno. Kad ode moralni patuljak Putin sa scene, neki pametniji i mudriji Rus morat će Srbima napokon reći da su sve izgubili još 1995. godine. Zato im grandomanija, kleptomanija i mitomanija muti i ono malo sačuvanoga razuma, jer se ogledajući se u zrcalo sebi svakim jutarnjim mamurlukom čine duplo većim i značajnijim političkim čimbenikom nego što su to u biti ikad bili i što ikad i mogu biti u realnosti. I zato i danas u svome pijanstvu galame opetovano i bučno o svome velikodržavlju izvan granica pašaluka.To zato jest i danas filozofija i nepotrošena mantra sveopćeg političkog ciganluka gotovo svih bitnih političkih stranaka iz srbijanskoga pašaluka.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP
