Nažalost, danas smo svjedoci kako na očigled propadaju i nestaju ljepote i vrijednosti, koje su stoljećima gradile i s mnogo ljubavi održavale generacije naših predaka – što i mi moramo učiniti za buduće naraštaje.
Zagreb nije ni propadao, ni stagnirao, ni u vrijeme tuđinskih vlasti, jer je svojom ljepotom i prekrasnim položajem osvajao sve koji su došli u grad, što možemo zaključiti po gradnji iz tih vremena, ali i vidjeti kako danas propadaju palače, nekadašnje ljepotice i ponos grada i upozorenja na derutnim pročeljima: “OPREZ, OPADA ŽBUKA!“
Nema sredstava ni za palače – ni za održavanje strogo zaštićenih klinova Medvednice, koji dosežu u samo srce grada, naših park-šuma: Jelenovca, Tuškanca, Zelengaja… a ima za crne nebodere i fontane. Tuškanac, oduvijek miljenik svih generacija, uzrasta i spolova – čak i kućnih ljubimaca, rapidno propada i nestaje.
Na ulazu u Tuškanac i duž šetnice, pristajalo bi upozorenje :“GUŠI ME I UBIJA BRŠLJAN, JER ME DESETLJEĆIMA NITKO NE ČISTI I NE ODRŽAVA“! Nema sredstava, a u vrijeme socijalizma ih je bilo.
„NESTAJEM, JER ME NEPLANSKI SIJEKU I ODVOZE IZ MOG GRADA I JER SIGURNOSNI SUSTAV ZAGREBA NE ŠTITI NI JAVNU – NI PRIVATNU IMOVINU“! Umjesto očuvanja podrasta, koji je vrlo bitan za samoobnavljanja šuma – posjekli su ga, kao i biljke kojima se hrane ptice: akacije, bazge, glog i ljeske.
Ljetos se gospođa E. rasplakala nad sudbinom opljačkanog i devastiranog Tuškanca. “Osim imena i lokacije, ovaj jadnik ni po čemu drugom ne liči na Tuškanac, pun stogodišnjih divova u vrijeme kad sam prije 57 godina napustila Zagreb i Hrvatsku“, rekla je bivša Zagrepčanka.
I mi vidimo da se događa zločin nad tisućljetnim gradom i njegovim zelenilom i svjesni smo da tom zlu treba reći :“Dosta je bilo !“ Mnogi pitaju:“ Zbog čega i do kad će šutjeti institucije: Ministarstvo okoliša i prirode, Zelena akcija, Klub Zagrepčana, Crkva…?
U vrijeme gradnje šetnice svako sam prijepodne hodala šumom do Cmroka, i opažala sam kako je sve više čistina, niskog raslinja i sve manje visokih stabala, pa ipak me, kao i mnoge na Gornjem gradu zaprepastila i rastužila informacija dobrih poznavatelja Tuškanca kako je, u relativno kratkom vremenu, iz Tuškanca otuđeno 200 stabala, stogodišnjih hrastova… Kako se toliki broj stabala: 50, 70 m visine, moglo neopaženo iznijeti iz grada, gdje su završila,i po čijem naređenju? Od preostalog drveća u Tuškancu polovinu je zarobio bršljan, i ako se popeo u krošnju – a u mnoge jeste, onda ih je ugušio; drvo će se osušiti, srušit će ga vjetar ili će se samo izvaliti. Posljedni je čas da spasimo stabla, koja još imaju snage i bore se za život – kao i ona koja za sada bršljan nije zarobio. Mi to možemo ako hoćemo i ako zaista volimo i želimo dobro svom gradu i sebi. Spašavanje nije teško, niti opasno, pa mogu pomoći i mladi. Generacije 20-og st. su pošumljavale, a mladi 21-og mogu spašavati.
Budemo li dugo čekali i sastančili – nećemo imati što spašavati. Mnogi građani nisu ni svjesni, kakve sve posljedice mogu nastati, ako nestane zelenilo, pa, na upozorenje da se neplanski siječe – bezbrižno odgovaraju, da će posaditi mlade, kad sve posijeku. Mladoj su biljki potrebna četiri – do pet i više desetljeća da izraste i razgrana se snažno korijenje, koje može sprečavati klizanje i odronjavanje tla. Zelenila su pluća grada, i njegovim nestankom može doći do prevelikog zagađenja zraka, pa ćemo kao u Parizu i mnogim gradovima s maskom na licu, hodati gradom, može doći do promjene mikroklime, i ako se nastavi s devastacijom Tuškanca, može se ugroziti sigurnost Gornjeg grada, koji može kliznuti niz padinu, pa će Tuškanac umjesto zelene oaze, postati deponij ruševina.
Pljačke i nestajanje drveća ne događa se samo u Tuškancu – nego po čitavom gradu. U Ilici sve do Mesničke ulice, posječene su sve voćke, u vrtovima na južnim padinama Gornjeg grada, na Cvjetnom trgu su noću, da ih ne čuju i vide stanari, dizalicama čupali, javore s korijenjem i kamionima odvezli u nepoznato. (Netko je, ipak, vidio!)
Iznad igrališta Cibone, iznenada je nestao zaštićeni, 250-godišnji hrast kitnjak, zdrav kao dren, a kod križanja Selske i Zagorske također je nestalo drveće. Kad je jedna gospođa čula pilu na Griču, sjetila se zaštićenih hrastova i požurila je da im pomogne i spasi ih. Pristojno je upitala drvosječe, imaju li dozvolu, za sječu zdravog, zaštićenog drveća i umjesto bilo kakvog odgovora, snagator ju je snažno gurnuo i pala je leđima na tlo. Drvosječe su mirno nastavili i ne pogledavši jesu li možda ženu jako ozlijedili. Kad se jedva dignula, i prestrašena počela udaljavati, prišao joj je muškarac i upozorio je: “Ako ne želite metak u čelo, ne miješajte se u to!“
Takovo divljaštvo i primitivizam, u Zagrebu – ne pamtimo!
Umjesto procvata – u dugo očekivanoj samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj, nakon što je najhrabrija i najbolja vojska na svijetu, porazila – svjetsku „ silu“ JNA, Zagreb propada – kao i standard građana i svaki dan je sve više Zagrepčana – koji obilaze i prekopavaju po kantama za smeće.
Denacionalizacijom je ispravljena nepravda, građanima je vraćena imovina, oduzeta krajem drugog svjetskog rata – što je objavljeno u svim medijima, ali je vrlo brzo poslije toga tajno, bez rasprave, bez naknade, učinjena nova nepravda i mnogim su žiteljima Gornjeg grada oduzeli vrtove. Nadamo se da će učinjenu nepravdu ispraviti nova vlada i da nećemo biti prisiljeni tražiti pomoć na Međunarodnom sudu.
Naši ljudi, na privremenom radu u inozemstvu, ili oni, koji su iz bilo kojih razloga odselili iz Hrvatske – neki su brzo shvatili da moraju poštovati zakone, uredbe, propise, navike i tradicije naroda, u čije su zemlje došli, a neki su to naučili – tek nakon par visokih novčanih kazni. Nekad je tako bilo i kod nas, i tada su u Zagreb doseljavali bogati trgovci, obrtnici i bogati stranci koji nas danas obilaze, a dolaze nam po političkoj liniji ili „trbuhom za kruhom“. I jedni i drugi ostaju zauvijek, primljeni su prijateljski i poklonjeno im je veliko povjerenje koje neki zloupotrijebe, pa kad dođu na više položaje nameću nam svoje navike i ponašaju se kao da smo mi doseljenici, uskraćuju nam kulturu stanovanja i življenja – na koju smo navikli i uništavaju sve do čega nam je stalo.
Obećanje, da će s Gornjeg grada ukloniti promet (ideja gradonačelnika), ne samo da nije realizirana, nego je naš lijepi, srednjevjekovni Gornji grad, kakvi su u svijetu rijetkost, pretvoren u parkiralište za one koji bi vjerojatno i u Katedralu dolazili autom, a najdulja na Gornjem gradu – Jurjevska ulica, od nedavno je dvosmjerna prometnica, smeće nam odvoze dvaput – umjesto triput tjedno, kako je bilo desetljećima.
Ako radove u stanu želimo povjeriti privatnom obrtniku jer je kvalitetnija usluga, jeftiniji je i daje garanciju – majstor ne prihvaća posao, ako nemamo parkiralište i ako ne želimo platiti kaznu umjesto njega. Ako vlastita djeca roditeljima dovezu mjesečne namirnice, voze roditelja na odmor, na pretrage u bolnicu ili na koncert u autu mora netko dežurati, da ne bi na šajbi našli uplatnicu za kaznu, a ponekad, dežurnog jednostavno potjeraju, pa kruži okolo. Kad mi je 2008. g. umrla mama, kćer je došla po mene autom, i dok sam obula cipele i obukla kaput – „pauk“ je dignuo auto i uzalud smo vikale da imamo smrtni slučaj u obitelji.
„DAJ MU VLAST I DOZNAT ĆEŠ KAKAV JE ČOVJEK!“
Otkad je Milan Bandić gradonačelnik, Zagrepčani su izgubili omiljeni Jelačić plac na kojem su još naše prabake i pradjedovi dogovarali sastanke na špici, pod repom, pod vurom, a sad se čitave godine, svaki tjedan izmjenjuju seoski vašari, šatori, pokretni WC-i i gumene cijevi s vodom… Koga je briga što zagrebačke trgovine oko trga slabije posluju!
Nas nitko nije pitao želimo li i dopuštamo li, da nam neko mijenja navike, može li bez našeg dopuštenja mijenjati izgled našeg grada i uništavati vrijednosti…? Zelenila i vrijednosti propadaju, da bi imali što više prostora za crne nebodere, fontane i posljednja glupost: vinograd u centru grada – zbog čega su porezane sve voćke u vrtovima, na južnim padinama Gornjeg grada.
Nama je grad – koji su izgradili i ostavili nam naši preci, najljepši i najdraži na svijetu, a ako se doseljenicima ne sviđa – neka odu, nisu naši zarobljenici, i neka svoje ideje, nama potpuno neprihvatljive – ponude nekom drugom, koji ima sličan ili isti ukus.
Nećemo, i ne želimo da naš lijepi bijeli Zagreb – postane crni Zagreb i da umjesto prekrasnih park-šuma, koje ne čuvaju samo naše zdravlje nego su i ukras grada i dom mnogih ptica, na tim mjestima niču crne, betonske grdosije. Oponašali bi Beč, dok tisuće Zagrepčana jedva preživljava. Bečani nisu izgradili fontane u godinu-dvije, već postepeno, kako se grad razvijao, nisu ih sigurno gradili u poratno vrijeme i Beč nisu opljačkali takozvani „veliki domoljubi“.
Sigurno, ne misle najbolje o nama zemlje koje nam daju kredite da ih trošimo na fontane, a narod je na rubu siromaštva.
Svaki narod zaslužuje vlast koju je izabrao!
Nažalost, danas smo, ne svojom krivicom, puno bliže divljem- nego bogatom Zapadu.
S poštovanjem, Jelica Sarajlija, Zagreb
HOP
Slike Zagreba akademska slikarica Ingrid Runtić
