“Srpski filozofi” Ruđer Bošković, Nikola Gučetić, Vanja Sutlić…
Svojatanje Josipa Ruđera Boškovića, hrvatskoga isusovca i znanstvenika svjetskog glasa, koje traje do današnjih dana i nastavlja se uprkos svakoj logici i zdravom razumu, još je jedan u nizu sličnih primjera koji su produkt velikosrpske blasfemije. Njega se i danas u dobrom dijelu srpske javnosti smatra i naziva “srpskim filozofom”!
Tako ga Dragoljub Živković (Srbin, doktor filozofije i sveučilišni profesor iz Prištine) uvrštava u svoj “Imenik srpskih filozofa (sa izborom dela)”* i (kronološki) smješta odmah iza Rastka Nemanjića (odnosno, Sv. Save), kojega proglašava “prvim filozofom u Srba” (pri čemu se mora konstatirati da je Bošković dobro i prošao – jer, da ne beše Save i njegovih “filozofskih dela”, Živković bi zasigurno upravo njega promovirao u “prvog srpskog filozofa”).
Da bi se izbjegla svaka eventualna nedoumica o nakanama autora, evo onoga što je sam istaknuo ispod samoga naslova: “Apstrakt: U pripremama za pisanje sveobuhvatne Istorije filosofije u Srba, autor u prilogu iznosi kratke biografije i nabraja najvažnija dela srpskih filosofa.”
Uzevši sebi u zadaću ozbiljan posao koji se sastoji u tome da pošto-poto popuni ogromnu prazninu u srpskoj filozofskoj misli (od gotovo šest stoljeća, odnosno – od smrti Svetog Save 1235. godine do pojave Dositeja Obradovića u drugoj polovici XVIII stoljeća), autor ovog “Imenika …” piše:
“…Iz veoma poznatih istorijskih razloga, razvoj filozofske – naučne, opštekulturne i duhovne svesti u Srba je prekinut vladavinom Osmanske imperije. Prekinuto je i samo postojanje srpske države polovinom petnaestog veka. Zato se nauka i filozofija razvijaju u onim sredinama koje nisu bile pod vlašću Turaka. Pre svega misli se na Dubrovnik i na celu Dalmaciju. Prvim filosofom tzv. filosofije prirode, smatra se dubrovčanin Nikola Gučetić,*
——————————————–
* Središnja osoba kulturnog života Dubrovačke republike u drugoj polovici 16. stoljeća, Nikola Gučetić, rođen je 1549. godine u Dubrovniku, u bogatoj dubrovačkoj obitelji. Školovao se u Dubrovniku i Italiji, bavio se trgovinom, bankarstvom, speleologijom, književnošću i filozofijom, svoja djela pisao na talijanskom jeziku, jedan od najcjenjenijih (i najbogatijih) dubrovčana toga vremena – 7 puta biran za kneza Dubrovačke republike; papa Kliment VIII mu dodijelio počasni doktorat filozofije. Njegov život i djelo nemaju nikakve veze sa srpskom kulturom i tradicijom (op. Z.P.)
po ocu Srbin a po majci Italijan, i Ruđer Bošković (1711-1787) pisac dela – “Philosophia naturalis theoria redacta ad unicam legenn virum in natura exisrentium” (1759)… Kao profesor matematike, fizike i astronomije u Rimu, Parizu i Ravijeu, osnivač astronomske opservatorije u Milanu, Ruđer Bošković je početkom osamnaestog veka bio jedan od najvećih svetskih filozofa prirode.
Drugi veliki srpski filozof osamnaestog veka bio je Dositej Obradović…” (Vidi: Dragoljub Živković, Internet izdanje, www. Komunikacija.org.yu/komunikacija/časopisi/zbornikpristina/ XXX d 008/document; stranica posjećena 2.4.2004.).
Tako je Josip Ruđer Bošković (ni kriv ni dužan) završio u Živkovićevom “Imeniku …”, među „vrsnim srpskim misliocima i humanistima“ poput istaknutih fašista, rasista i šovinista: Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića, Amfilohija Radovića, Kajice Milanova, Dragana Jeremića, Mihaila Markovića, Matije Bećkovića, Alekse Buhe – za koje se (bez bojazni da je ocjena preoštra), s pravom može reći da se radi o moralnim i duhovnim nakazama.*
—————————————–
* Prva trojica (Velimirović, Popović i Radović) poznati su po svojim ekstremnim rasističkim, fašističkim i antisemitskim stavovima; Kajica Milanov je pro-četnički orijentirani intelektualac koji je cijelo razdoblje poslije Drugoga svjetskog rata u inozemstvu pisao pamflete pune mržnje i otvoreno pozivao na istrebljenje Hrvata; Jeremić je cijelog života bio komunistički poslušnik i bezobzirno progonio pisce po partijskoj direktivi – slučaj Danila Kiša s kraja sedamdesetih godina – da bi se poslije Titove smrti uključio u velikosrpski krug intelektualaca; Marković i Bećković bili su među onima koji su aktivno podupirali Miloševićev fašistički režim – okorjeli ultranacionalisti, uvelike zaslužni za atmosferu mržnje i isključivosti koja je bila na djelu u to vrijeme u Srbiji; za Buhu vrijedi isto, s time što je služio drugom gazdi – ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.
U Živkovićev “Imenik srpskih filozofa …” uvršten je i Vanja Sutlić (hrvatski intelektualac, filozof i znanstvenik, sveučilišni profesor, rođen. 1925. godine) za kojega ovaj u istom tekstu na svojoj internetskoj stranici piše da “je jedinstven primer u našoj (odnosno, njihovoj, srpskoj – opaska: Z.P.) filosofiji. Jedan od najobrazovanijih filosofa, sjajan orator … dugo vremena smatran Hrvatom, bio je alfa i omega studija filosofije u Sarajevu, sve do odlaska u Zagreb za dekana Fakulteta poltičkih nauka…”(Citati: Dragoljub Živković, isto; istaknuo: Z.P.)
Kako se dogodilo to da (živ) čovjek – rođen u XX stoljeću – bude “dugo vremena smatran Hrvatom”, pa onda (odjednom) postane “Srbin”, nije pojašnjeno. Možda zato jer “jedan od najobrazovanijih filosofa, sjajan orator … alfa i omega studija filosofije u Sarajevu …”, (po logici Živkovića i njegovih istomišljenika), valjda i ne može biti ništa drugo osim Srbin.
U vrijeme pojave Memoranduma SANU, potpredsjednik ove institucije, Dejan Medaković, u javnost je istupio s tezom kako je Ivan Aralica, najveći živući hrvatski pisac, ustvari Srbin, samo što to ne želi priznati, kao što je slučaj i sa dr Slavenom Leticom. Ova dvojica vrsnih intelektualaca odgovorila su mu otvorenim pismom, što na srpsku javnost nije imalo gotovo nikakvog utjecaja. Ona je, valjda, već navikla na to, da mnogi znameniti ljudi (iz tko zna kojih razloga), jednostavno ne žele priznati svoje “srpsko poreklo”.
No, da vidimo, kako je jedan od najvećih pisaca s ovih prostora silom prilika i nesretnih okolnosti postao i (po svemu sudeći, ipak) ostao “Srbin” – iako to nije.
Meša Selimović u raljama velikosrpske politike
(ili: Kako je roman Derviš i smrt postao “srpski roman stoleća”)
U kontekstu teme kojom se bavimo, vrlo je zanimljiv slučaj muslimana – Bošnjaka, Mehmeda-Meše Selimovića (1910-1982.), velikog bosansko-hercegovačkog književnika, koji je također bez svoje krivnje i zahvaljujući izraženim ljudskim slabostima i kolebanjima uvršten među „srpske pisce“.
Bošnjacima – muslimanima, velikosrpski nacionalisti su oduvijek negirali bilo kakvo pravo na samosvojnost (i shvaćali ih kao odmetnute Srbe-“poturčenjake” – odnosno, one koji su “pogazili pradedovsku, srpsku veru i primili islam” ili “Srbe muhamedanskog zakona” – kako ih je nazivao Vuk Stefanović Karadžić), te slijedom toga nisu priznavali nacionalnu, kulturnu, niti bilo kakvu drugu posebnost ovoga naroda.
Dakako, uvijek je bilo onih koji se nisu mirili s takvim poimanjem stvarnosti. Jedan od njih bio je spomenuti, genijalni književnik čiji su romani postali neupitnim dijelom bosanske, bošnjačke ili muslimanske tradicije, što, dakako, ne isključuje i njihovu univerzalnu, opće-ljudsku i humanističku dimenziju, prožetu snažnim i dubokim folozofskim i lirskim nabojem.
No, evo što sam pisac kaže, vezano za svoje porijeklo i kulturni krug kojemu pripada (Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, BIGZ-Beograd, 1983., str.369-377.) u interviewu za list Preporod – 1972. godine:
“Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene i svega me proželo tako da tim duhom prosto emaniram.” (str.375.);
“…Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što sam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi.” (Isto, str. 377. Napomena: predmet razgovora bilo je najpozantije Selimovićevo djelo: Derviš i smrt; dijelove teksta istaknuo Z.P.).
Razapet između, na jednoj strani svojih korijena koji su ga čvrsto vezivali za bosansko tlo i sa tvrdim stavom i uvjerenjem da kao pojedinac, književnik (i uvjereni “Jugoslaven”*), prema
——————————-
* Selimović ni u kojem slučaju nije bio pristaša unitarnog jugoslavenstva koje bi poništavalo identitet nacija. Lišen romantičarskih i idealaističkih iluzija o zajednici južnoslavenskih naroda koja se temelji na zajedničkom porijeklu i međusobnoj ljubavi jednokrvne braće, smatrao je da narodi koji tvore Jugoslaviju u njoj trebaju ostati “ …sve dok je to dobro i korisno za svakoga. O tome govori i naš Ustav…” (M. Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Beograd, 1983., str. 246.).
prema univerzalnim (općeljudskim) načelima ima pravo biti svoj i slobodan u svakom, pa i duhovnom smislu – i, na drugoj, pripadnosti Komunističkoj partiji koja je poništavala i negirala upravo te vrijednosti, postao je neodlučan, nesiguran u sebe …
A upravo je Partija kojoj je ostao lojalan do kraja života, bila uzrokom većine njegovih nedaća.
Osobna drama koju je proživljavao poslijednjih mjeseci nakon Drugoga svjetskog rata i u cijelom poratnom razdoblju, svjedoči o dubokom ogorčenju i razočarenju koje je doživio nakon “oslobođenja“:
“Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se ljutim na njega?). Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: – pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice …sedmoro nas je bilo u revoluciji …” (Vidi: Meša Selimović, Sjećanja, BIGZ-Beograd, 1983., str.170/171.; istaknuo: Z.P.).
Na str.171. (bilješka br.1.), Selimović navodi : “Vijest o strijeljanju brata saopštio mi je tadašnji sekretar Obl. Kom. KP za istočnu Bosnu, Cvijetin Mijatović.”
Niti poslije toga, Rankovićeva UDB-a nije ga ostavljala na miru. Nakon što po naređenju Partije u studenome mjesecu 1944. godine iz Tuzle dolazi u Beograd, jedno vrijeme radi u odjelu Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, otuda uskoro biva premješten (početkom 1945. godine) u Komitet za Kulturu Vlade FNRJ, a sustavno šikaniranje nastavlja se isključivanjem iz Komunističke partije 1947. godine (razlog je pronađen u činjenici da je ostavio suprugu s kojom je do tada živio i oženio se drugom – što je, tobože, bilo u suprotnosti s “moralnim kodeksom” koji je Partija zagovarala) i izbacivanjem s posla. Poslije nepune tri godine boravka u Beogradu, primoran je vratiti se u Sarajevo. Bez posla, i od strane Partije i sredine obilježen i izopćen, živi sa suprugom u krajnjoj bijedi i oskudici.
Njegov križni put – borba za ljudsko dostojanstvo i golu egzistenciju – nastavlja se slijedećih dvadeset i pet godina.
Razlog ovakvoga odnosa spram Selimovića – koji je inače bio uistinu čiste prošlosti, častan, pošten i moralan u svakom pogledu – nije ležao samo u njegovom islamskom porijeklu i književnim djelima koja su bila prožeta tom “istočnjačkom” religijom i filozofijom, za koju se ne može reći da je u srpskom narodu bila ispravno shvaćena. U prilog mu nije išlo niti to što se nije libio pisati i govoriti otvoreno o onomu što misli, čak i kada su u pitanju ikone srpske “pismenosti” i književnosti poput Vuka Karadžića i Jovana Dučića. Njegova znanstvena rasprava Za i protiv Vuka, izazvala je u Srbiji dosta bure i donijela mu bezbroj problema.*
——————————————————–
* Za beogradski tjednik Duga, 1965. godine, Selimović kaže među ostalim o Vuku i ovo: “U poslednje vreme privlači me posebno Vuk. Ili, tačnije, problemi oko kojih se vodila Vukova borba. Ne osporavajući Vuku zasluge, mislim da mi imamo o toj borbi prilično jednostrane predstave. A evo zašto. Nikada u naučnoj literaturi nisam pronašao šta su o Vuku govorili njegovi protivnici. Kojim su mu se argumentima, naučnim, literarnim ili intelektualnim, suprotstavljali. Hteo sam da potražim njihovu istinu, ono zašto su se oni zalagali u borbi i došao sam do uverenja da taj ‘srednji stil’ za koji su se zalagali Hadžić i Mušicki nije bio baš tako nesrećno rešenje. I ne samo to. Tako je i sa nekim drugim argumentima koje smo često spremni olako da usvojimo i da primimo, ne proveravajući njihovu valjanost i tačnost onoga što oni sadrže…” (Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, BIGZ-Beograd, 1983., str.266-267.; Interview objavljen u Dugi tiskan je na srpskom jeziku – iako se Selimović koristio isključivo ijekavicom).
Na ovome mjestu, evo kratkog izvoda koji govori o njegovom shvaćanju ljudske vrijednosti Jovana Dučića – a izrekao ga je kao prvi potpisani redaktor njegovih Sabranih dela (koja su tiskana u nakladi sarajevske Svjetlosti, 1969. godine):
“…Patriot Dučić, iz stihova o Vrbasu, postaje obnevideli publicist u ‘Srbobranu’ amerikanskom. Zatrovan u svom nacionalizmu, Dučić, jedan od najkrupnijih među njima (našim povjesnicima), bio je najapsurdniji u svom dopuštanju da posluži jednoj političkoj igri koja je bila izgubljena, ne samo unapred, već podosta unazad.”
(Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, BIGZ-Beograd, 1983., str.233.; istaknuo: Z.P.).
Pet godina kasnije, obrazlažući ovaj svoj stav prema Dučiću, novinaru beogradske Politike (u interviewu od 7.12.1974. godine), kratko odgovara: “To i sad mislim, na žalost”, potvrđujući da su također Živorad Stojković i drugi koji su sudjelovali u izdavanju njegovih Sabranih dela imali “slično mišljenje”. (Vidi: Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, BIGZ-Beograd, 1983., str.233.).
Sklonost otvorenom iznošenju mišljenja (čak i kada su u pitanju srpske književne veličine – poput Vuka i Dučića), neminovno je Selimoviću stvorila brojne neprijatelje, prije svega među “nacionalno svesnim” srpskim intelektualcima i mnogim visokim partijskim dužnosnicima.
Situacija se mijenja na bolje, tek desetak godina prije njegove smrti, kada je na sebe skrenuo pozornost šire javnosti svojom književnom genijalnošću.
Roman Derviš i smrt (objavljen 1966. godine) u Jugoslaviji nije mogao biti ignorinan, jer su iz inozemstva odmah počeli stizati zahtjevi za njegovim prevođenjem. On dobiva tada cijenjene i prestižne nagrade (NIN-ovu, Goranovu, Njegoševu). Derviš …i roman Tvrđava (tiskan 1970. godine), konačno mu osiguravaju (zasluženo) povlašteno mjesto u tadašnjoj jugoslavenskoj književničkoj eliti, te od 1972. godine počinje njegov uspon i na društveno-političkoj ljestvici (što je u vrijeme real-socijalizma bilo neodvojivo jedno od drugoga), pa postaje članom najviših političkih tijela Bosne i Hercegovine, biva odlikovan Ordenom Republike sa zlatnim vijencem i proglašen počasnim doktorom Univerziteta u Sarajevu.
Uskoro (odlukom srpskih akademika) postaje članom SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti), a također i Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine, konačno riješava probleme materijalne oskudice i počinje živjeti normalno (“ … imam lijep stan i lijepo namještenje, za sve sam zahvalan Bosni i Hercegovini…Žao mi je što su se naljutili kad sam prešao u Beograd, zbog bolesti i boljih uslova liječenja …” – kaže u svojim Sjećanjima, na str. 210.).
Trajno opterećen teškom životnom traumom – gubitkom brata (roman Derviš i smrt je i nastao kao izliv te duševne patnje; kako sam pisac kaže: “ …on je bio uslovljen mojim životom”* ili : “…’Derviš’ je prvenstveno potekao iz jedne moje sasvim lične tragedije …”**)
————————–
* M. Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Beograd, 1983., str. 307.
** Isto, str. 331.
s ravnodušnošću je primao sve nagrade i priznanja.
Možda je najveća tragedija ovog velikog pisca baš u tome što su nastojanja za svojatanjem njegovih djela dolazila upravo iz onih (beogradskih) krugova koji su najvećim dijelom bili uzrokom patnji koje je proživljavao… To je, dakako, izazivalo (i još uvijek izaziva) i suprotne reakcije u muslimansko-bošnjačkoj književnoj (i ne samo književnoj) javnosti, koja ga se, s pravom, ne može i ne želi olako odreći.
Oni koji su htjeli Selimovića pošto-poto istrgnuti iz muslimansko-bošnjačkog kulturnog, književnog i civilizacijskog kruga (kuda po prirodi stvari, pa i prema vlastitim izjavama spada – što bi se moralo poštivati) često su mu postavljali pitanja vezano za jezik kojim piše i njegovo porijeklo.
Kada je jezik u pitanju, on nije odustajao od “bosanske” varijante, uvažavajući podjednako Andrića koji je pisao ekavicom, i Ćopića s njegovom zapadnom leksikom (cijeneći podjednako i hrvatski i srpski književni jezik i stavljajući to u kontekst svoga shvaćanja specifičnog identiteta jezika kojim se govori u Bosni i Hercegovini). Izjavljivao je: “Mi podjednako upotrebljavamo i riječ ‘zrak’ i riječ ‘vazduh’ – nemamo nikakvog specijalnog odnosa ni prema jednoj ni prema drugoj. Kod nas je i ‘kut’ i ‘ugao’ i ‘ćošak’ – sasvim nam je svejedno…”*
—————————————
*M. Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Beograd, 1983., str. 341.
Tragajući (ne bez razloga!) za vlastitim obiteljskim korjenima, sam pisac kaže:
“Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojim posjedima na sjeveroistoku Bosne.
Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić, koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima (“Porijeklo porodica”, Oslobođenje, 1971):
‘Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine. Selimovići se javljaju u Herceg-Novom prije 1690. godine, jer je tada njihova zemlja sa Ublina dodijeljena mletačkim podanicima. Takođe u Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahmetovića ove porodice – Selimovići, Ćorići i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović je iz ove porodice’.”
(Vidi: Meša Selimović, Sjećanja, BIGZ-Beograd, 1983., str.19.).
Nastojao je odbaciti aluzije na navodnu sklonost “bježanju” od svoga muslimanskog porijekla i težnji identificiranja sa srpskom kulturnom tradicijom – jer su mu mnogi u Bosni i Hercegovini zamjerali i to što svoja djela potpisuje s “Meša”, umjesto Mehmed. Tako je, reagirajući na jedno anonimno pismo svoga sunarodnjaka (Muslimana) iz Sarajeva – koji mu je među ostalim sarkastično prigovorio: “…Ja Vas potpuno shvatam, jer bih i sam želio da se zovem Nemanja a ne Mehmed …” – odgovorio:
“Od te pripovjetke (Pjesma u oluji – opaska Z.P.) iz 1945. godine potpisujem se kao Meša Selimović…(…) Ne bih želio da se zovem Nemanja, mada bi mi, da sam tako rođen, i to ime bilo drago kao i Mehmed …“
(Vidi: M. Selimović, Sjećanja, Beograd, 1983., str. 163-164., bilješka br. 1.).
Selimović u stvarnom, realnom životu (na žalost), nije imao snage obraniti vlastito pravo na samosvojnost i pripadnost bosanskoj i bošnjačko-muslimanskoj kulturnoj tradiciji, onako kako je to činio u svojim djelima. Desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata, bila su obilježena oštrim otporima srpske političke i intelektualne elite kada se radilo o priznavanju muslimanke narodne posebnosti, pa samim time i prema duhovnom, kulturnom i uopće intelektualnom stvaralaštvu ovog naroda koje je trebalo biti temeljem njegovoga identiteta.
Osobna životna patnja, koja ga je na kraju slomila i učinila trajno nesretnim, vjerojatno je odlučujuće utjecala na činjenicu da niti u obranama svojih stavova nije bio dovoljno tvrd i konzekventan u svakoj prilici. Uostalom, to i sam priznaje u svojim Sjećanjima. Teška bolest koja je obilježila posljednjih deset godina njegovog života, učinila ga je još ranjivijim.
Mehmed-Meša Selimović – sa svim svojim patnjama, strahovima, nedoumicama, sumnjama, dilemama, usponima i padovima, osporavan i slavljen, negiran i uzdizan, razapinjan i gonjen, prinuđen uvijek iznova opravdavati se i braniti (a ne znajući u ime čega, zašto i od koga), proturiječan i dosljedan u isto vrijeme, ali nadasve pošten i ljudski iskren, nepopravljivi idealist i čovjekoljubac, lišen svake mržnje, zlobe i zavisti, kao da kroz svoju životnu sudbinu zrcali tešku i tragičnu sudbu i kob mnogih naraštaja muslimansko-bošnjačkih humanista i intelektualaca, pa i samoga naroda iz kojeg izrasta. Zato s pravom kaže, na svoj filozofski, ali u isto vrijeme i jednostavan, svakom čovjeku razumljiv način:
“…Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema više toka i ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije…Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo” – progovara Meša kroz usta svoga junaka Hasana, u romanu Derviš i smrt, Beograd, 1983., str.445-446.).
Progonitelji su ga priznali onda kad više nisu imali kud – onoga trenutka kad ih je njegov stvaralački genij natjerao na uzmak; i tada im odjednom nisu smetale ocjene vlastitih kritičara koji su (poput Vuka Krnjevića) diletantski i zlobno konstatirali da je cilj romana “Derviš i smrt” ustvari “izučavanje korena islama”, niti arhaični dah turskih kasaba, sokaka i hanova, ni (još od turskih vremena tako mrska) islamska vjerska –“fundamentalistička”– mudrost koja izvire iz svake stranice Kur’ana i nalazi svoje utočište u razmišljanjima nesretnog šejha Nurudina …, pa čak ni to što je u romanu riječ o “…mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne neprijatelje vjere…” (Derviš i smrt, 1983:396). “Zaboravljene” su (naprečac) stoljetne “nesuglasice” i sve predrasude, sva međusobna klanja, danak u krvi, sva čerečenja, sakaćenja, rezanja grkljanja i jezika, vađenje očiju i paranje utroba, rituali turskog nabijanja na kolac (pa čak i ono, potanko opisano, što ga je otrpio siroti Srbin Radisav – jedan od likova u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija i koje je postalo sinonim za “genocid koji je vršen stolećima nad Srbima u Bosni i Hercegovini”…)
Opsesivno srpsko nastojanje za prisvajanjem, naravno, ni u kojem slučaju nije bilo motivirano iskrenim prihvaćanjem i težnjom da zbog nekih viših interesa i ciljeva Meša i njegovi likovi postanu uistinu dijelom srpske kulturne tradicije – jer, to je jednostavno bilo nemoguće, ponajprije zbog civilizacijske i vjerske provalije koja dijeli ova dva po svemu različita svijeta. Iza svega stajala je prizemna i providna težnja da Nurudin, Šabo ( a s njima i Selimović) nikako ne ostanu svoji – nego da se istrgnu iz naroda u kojemu su nastali.
Velikosrpski krivotvoritelji i manipulatori ipak zaboravljaju da se ljudska misao ne može tek tako izokrenuti, izbrisati, sakriti, sapeti, omeđiti niti ukrasti …i da djelo koje je istinski veliko i vrijedno nastavlja živjeti samo za sebe, izvan prostora, vremena i trajanja, tamo gdje ga je ostavio i smjestio njegov tvorac, poput tvrđave koja se neda i ne može osvojiti.
Zlatko Pinter
HOP
