Hrvati su (barem što se novije povijesti tiče), bili najviše izloženi pokušajima brutalnog i agresivnog negiranja identiteta, odnarođivanja i posrbljavanja, i to iz jednog sasvim jednostavnog razloga: hrvatski narod i njegov etnički prostor stoljećima su predstavljali jedinu ozbiljna branu širenju Srbije na zapad, upravo onako kako je to bilo i u vrijeme osmanlijskih pokušaja osvajanja Europe kad su hrvatske čete zaustavljale turske atake, a Hrvatska ponijela časni naslov Antemurale cristianitatis.
Srbi su već u vrijeme protuturskih ratova (od 1804. godine nadalje), a posebice od razdoblja pojave Načertanija (1844.), naznačili buduće pravce svoje teritorijalne ekspanzije koje su (za razliku od onih u vrijeme Nemanjića i razdoblja srednjeg vijeka) usmjerili na sjever i zapad – u krajeve u koje su bježali pred Osmanlijama za svojih brojnih seoba i poslije propalih pokušaja otpora Turcima. Dakle, sve je ostalo isto, osim pravca ekspanzije.
Budući da su Hrvati od dolaska na ove prostore jugoistočne Europe i civilizacijski i kulturološki pripadali zapadno-europskom i srednjo-europskom vjerskom i uljudbenom krugu, bio je to razlog više da postanu jednom od najvećih zapreka velikosrpskom širenju, pa da samim time, zauzmu zapaženo i istaknuto mjesto među brojnim „neprijateljima srpstva“.
Liječeći svoj kompleks inferiornosti na kulturno-književnom i znastvenom polju, u odnosu na uljuđenu i razvijenu Europu (jer, osim crkvenih zapisa i spisa – poput Žitija svetog Simeuna i sl., te nešto narodnih epskih pjesama lokalnog karaktera i istog takvog dometa koje su se prenosile usmeno s koljena na koljeno ili uz gusle pjevale u narodu – do pojave Vuka Stefanovića Karadžića u 19. stoljeću, u Srbiji nije bilo nikakvih kulturnih postignuća koja bi nešto značila u širim, europskim razmjerima, a o nekakvom ravoju znanosti i obrazovanja nema niti govora), ovu “prazninu” pokušali su zatvoriti i prikriti na razne načine – pa i drskim svojatanjem tuđeg naslijeđa I znamenitih ličnosti.
Nije krivnja na srpskom narodu što nije imao uvjeta za vlastiti društveni razvoj, budući da je živio kao porobljena raja punih pet stoljeća i takve okolnosti nisu bile ambijent za bilo kakvo napredovanje u civilizacijskom smislu, ali isto tako, zasigurno, krivci nisu bili niti njihovi susjedi, odn. narodi iz okruženja.
Tursko roblje izloženo tlaci i zulumu svake vrste sanjalo je o slobodi i osveti, pa su u srpskom narodu rođene brojne legende i mitski obrasci o “junaštvu” iz kojih je iznikla neka vrsta mitske svijesti – uvjerenje o vlastitoj veličini, moći i značaju, o srpskoj “nacionalnoj misiji” i sve to utemeljeno na čistoj fikciji i mašti. Ta mitska svijest, pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve I narodne predaje izrasla je u mitomaniju i megalomaniju o Srbima kao sljednicima turskog imperija na Balkanu, što će poslije poraza Turaka postati glavni pokretač velikosrpske osvajačke ideologije.
Dakle, nastojeći kompenzirati ozbiljno i nenadoknadivo stoljetno zaostajanje (na svim poljima) za srednjom i zapadnom Europom (pa i zemljama iz okruženja koje nisu pale pod tursku dominaciju – poput Hrvatske) , mnogi od “istoričara”, “intelektualaca” i književnika velikosrpske provenijencije, izlaz iz ovog ćorsokaka nastoje nadomjestiti na jednostavan način: prisvajanjem tuđe kulture, književnosti i znanstvenih postignuća.
Kad je u pitanju svojatanje književne baštine Hrvata, Srbi su, pored svega ostaloga, posebice žestoko i tvrdoglavo nastojali “dokazivati” kako je dubrovačka srednjovjekovna književnost, ustvari njihova; odabrali su, ne bez razloga, upravo ovaj segment hrvatske književnosti, jer se radi o najstarijoj i najrazvijenijoj književnosti u tom dijelu Europe.
Unatoč činjenici, da je, primjerice, prva pravoslavna crkva u Dubrovniku izgrađena tek 1877. godine, te da žitelji tadašnjeg Dubrovnika – pa time i njihovi viđeniji ljudi, nemaju ama baš nikakve veze sa Srbijom, niti po jednome poznatom sociološkom ili kulturološkom kriteriju, gorljivo su ustrajavali u tvrdnjama da je ovaj grad “oduvek srpski”, a sljedstveno tomu i sve što je u Dubrovniku stvoreno i postignuto kroz povijest.
Kod svojatanja crnogorske culture to im i nije predstavljalo preveliki problem (jer su srpski i crnogorski narod vezani istom vjerom, povijesno su bili upućeni jedni na druge, stoljećima su njegovali zajedničke prijateljske veze s Rusijom, skupa ratovali kao saveznici i td.), pa nije čudno, što se ni danas, primjerice, još uvijek ne zna čiji je pjesnik Petar Petrović Njegoš – srpski ili crnogorski. I ovdje najviše “muti vodu” Srpska pravoslavna crkva, a u projekt negiranja crnogorske samobitnosti pored nje su uključeni i brojni intelektulaci, srpske znastvene, kulturne, državne i političke institucije, tako da po tom pitanju u Srbiji postoji gotovo konsenzus, kao i u pogledu negiranja postojanja Hrvata, Bošnjaka – muslimana, Makedonaca.
Drske krađe i bezočnih prisvajanja nisu bili pošteđeni niti drugi narodi iz okruženja – primjerice, muslimani iz Bosne, koji u bolesnim glavama velikosrpskih megalomana, od „poturčenjaka”, “otpadnika srpskog roda” “janjičara i “balija”, preko noći postaju “najbolji srpski pisci”, pod uvjetom da napišu makar jedno vrijedno književno djelo.
“Srpski” Osman
Jedan od karakterističnih primjera pokušaja svojatanja hrvatske književnosti svakako je pokušaj “posrbljivanja” Osmana, nenadmašnog i veličanstvenog epa Ivana Gundulića, kojemu nitko ne može osporiti pripadnost hrvatskoj književnosti.
Naime, Ivan Gundulić (1589-1638.) najveći je hrvatski barokni pjesnik; u svom kratkom ali bogatom i plodnom životu, stvorio je književna djela trajne vrijednosti koja obogaćuju hrvatsku kulturnu baštinu i čine je jednom od najznačajnijih u Europi (pored već spomenutog velikoga epa Osman, napisao je poemu Suze sina razmetnoga, u kojoj posredstvom biblijskih motiva na filozofski način progovara o temama vezanim za život običnih ljudi, te pastirsku igru Dubravka, s veličanstvenom odom slobodi), a u Dubrovačkoj republici obnašao je i značajne građanske dužnosti: bio je senator, sudac i član Malog vijeća.
Crimen je počinio Srbin Jevto Popović, koji je 1827. godine, u Budimu proslavljeni ep objavio pod naslovom: “Razna dela Jevte Popovića”. Konstruirajući vlastitu inačicu jezika – staroslavensko-rimsku mješavinu, ne samo da je prisvojio i prepisao Osmana, nego ga je sustavno usklađivao sa svojim zamislima, mijenjajući njegovu unutarnju strukturu, a sve u cilju dokazivanja “srpskog” karaktera ovog pjesničkog remek-djela.
No, sve to, kao i svojatanja drugih znamenitih ljudi i njihovih djela iz dubrovačke prošlosti, treba promatrati u širem kontekstu već spomenute velikosrpske mitomanije i onda su stvari posve razmljive i jasne.
Pokušaj “posrbljivanja” Šenoe
Znakovit primjer je i blasfemični pokušaj “srbiziranja” jednoga od najvećih pisaca hrvatske književnosti i začetnika književnog romantizma, pionira hrvatskoga romana, Augusta Šenoe, kojega se nastojalo skupa s cijelim književnim opusom pripisati srpskoj književnoj tradiciji(?!)
U Beogradu je 01.rujna 1892. godine, izvjesni Mita Đorić, napisao Predgovor za Šenoino Zlatarovo zlato. Nastojeći prisvojiti i autora i djelo, on na groteskan način krivotvori životopis slavnoga pisca. Taj predgovor gotovo je nemoguće prepričati, pa ostaje jedino donijeti ga u integralnom obliku, iz razloga što može poslužiti kao paradigma tipičnog odnosa Srbije toga doba prema Hrvatima i njihovom kulturnom i povijesnom naslijeđu (ne treba zaboraviti da se radi već o koncu 19. stoljeća!).
U spomenutom “Predgovoru”,dakle, Đorić piše:
“Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoličke vere. Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere – tako zvanih Hrvata. Neprijateljima našim išlo je u račun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime ‘Srbin’. Jedan deo Srba pokatoličiše, drugi poturčiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime ‘Hrvati’, drugima rekoše da su ‘Dalmate’, muhamedancima kazaše da su Turci, ma da ni do danas ne naučiše ni reči turski, a one što pređoše iz Srbije u Austriju, nazvaše Rascijancima – Racima*.
—————————————-
*Da se to čini i danas, mogao se uveriti svaki, koji je bio pri otkrivanju spomenika u Slankamenu. Jedan viši oficir austrijski, govoreći o boju na Slankamenu, nabrojao je sve regimente, koje su pre 200 godina učestvovale u tom boju, pa na posletku dođe red i na onih 10.000 Srba sa svojim vojvodom Monastvrlejom. I mudri oficir reče: … ‘u ovoj borbi beše i 10.000 Raca’. Dakle ni danas, posle tolikih usluga učinjenih Austriji, ne može sa njenih usta da izađe reč ‘Srbin’. I danas smo za njih Raci!
—————————————————————————————————————————————————-
Početkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci i t.d. Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni ‘Vlasi’, a pravoslavni nazivahu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivahu sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvije književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svoje braće; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u tome toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka… I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko – sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade ‘neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi’. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se uporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim čitateljima.
Avgust Šenoa rodio se u Zagrebu 2. Novembra 1838 god. Gimnaziju i dve godine pravnih nauka svršio je u Zagrebu sa odličnim uspehom a koncem 1859 godine ode u Prag, da produži nauku. Još kao gomnazista upoznao se sa lepom književnošću stranih naroda, a čitajući stare dubrovačke pisce i upravljajući se po savetima Ljudevita Gaja, počeo je već tada da piše pesme i omanje pričice. U pragu se upozna sa mnogim českim, poljskim i slovenskim književnicima, oda se i srcem i dušom na izučavanje svetske a naročito slovenske književnosti i prilično zanemari pravne nauke. I on se kao svi naši pesnici dosta napatio u Pragu, a i docnije u Beču. Iz Praga je slao pesme za ‘Naše gore list’ i ‘Slavonca’ a političke članke i podlistke za ‘Pozor’. Sem toga radio je i za češke političke i beletristične listove. U Pragu je napisao i šaljivu igru ‘Ljubicu’ koja radi oštre satire nije bila u Zagrebu najbolje primljena. God. 1864 dođe u Beč i primi se da uređuje ‘Glasonošu’ i Lukšićeve ‘Slavische Blatter’. To beše ogroman posao, jer je vrlo često morao pisati sam svu sadržinu za oba lista. God. 1866 vrati se u Zagreb i poče da piše podlistke i pozorišne kritike za ‘Obzor’. Svi ti radovi njegovi odlikuju se humorom, duhovitošću i rodoljubljem a većina njih ima trajnu vrednost.God. 1868 stupi u službu kao činovnik zagrebačkog magistrata, jer ne mogade naći podesnijeg položaja za svoj književni rad. Iste godine stupi u brak sa Slavicom Ištvanovićevom koju je do smrti zvao svojim dobrim genijem. Bio je srećan u braku, jer je u svojoj ženi i deci našao obilatu nagradu za sve patnje i nepravde, što ih je kao mladić pa i kao zreo čovek, činovnik književnik i rodoljub morao pretrpeti. God. 1869 počeo je raditi za ‘Venac’ a god. 1874 postade urednikom i s pravom steče ime prvog romansijera u naše braće Srba katoličke vere. Šenoa je napisao mnogo, veoma mnogo tako, da po količini a i po vrednosti njegov rad može zauzeti dostojno mesto, ne samo u našoj, već i u svetskoj književnosti. Lirskim, epskim, patriotskim i šaljivim pesmama njegovim ni broja se ne zna a samih romana i povećih pripovedaka ima preko četrdeset. Građu za svoje romane i pripovetke uzimao je većinom iz istorije i pre nego što bi počeo pisati, proučio bi marljivo sve štampane i neštampane podatke, odlazio bi lično na mesto događaja, pa čak i krokirao zemljište – sastavljao čitave karte pojedinih predela, samo da bi što verniji bio u opisivanju događaja, predela i radnje svojih junaka. Njegovi najlepši romani ‘Zlatarevo zlato’ i ‘Seljačka buna’ opisuju borbu među seljacima i velikašima a roman ‘Čuvaj se senjske ruke’ crta sukob sa Mlečićima za vreme uskoka. U ‘Diogenu’ pak opisuje već novije doba – borbu rodoljuba protiv prevlasti mađarske i nemačke u XVIII veku. Veliki roman ‘Kletva’ ostao je nedovršen te ga je docnije po njegovim nacrtima dovršio J.E.Tomić. Isto tako su mu lepe pripovetke iz suvremenog društvenog života: Prosjak Luka, Baron Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Turci idu, Pruski kralj, Mladi gospodin, Akvarijum, Dusi narodne straže, Karanfil s groba pesnikovog, Branka i t.d.
Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naročito ga je bolelo, što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovom herojskom borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda – a to je bivalo često – uzdahnuo bi i rekao: ‘šteta što car Dušan nije poživeo duže. Pod njegovom snažnom rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila bi se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala – u što je on jako sumnjao – ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu’. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu, ali se tešio nadom da se sve to može popraviti. ‘Ja ću prvi početi da radim na izmirenju’ reče mi on jednom prilikom ‘ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko delo’. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman ‘Braća’ u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.
Velika je šteta što Šenoa nije poživeo duže, da napiše taj svoj zamišljeni roman. Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše ‘Braću’ a koji bi bez sumnje potvrdili njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoličkih Srba u Hrvatskoj.
28 Oktobra god. 1880 strahoviti zemljotres nanese grdne štete Zagrebu i Šenoa kao magistratski senator bi određen u komisiju, koja je imala da oceni koje su kuće sposobne za stanovanje a koje ne. Vreme je bilo vanredno hladno i močarno i on tom prilikom nazebe, navuče tešku boljeticu, koja mu na veliku žalost naše knjige ugasi život u najsnažnijem muškom dobu 1 Decembra 1881. godine.
I staro i mlado i siroto i bogato zaplakalo je za njim. Kao potpredsednik književnog odbora ‘Matice Hrvatske’ sahranjen je o njenom trošku tako sjajno, kako se – slobodno mogu reći – u Zagrebu niko nije sahranio i kao što zaslužuje čovek, koji je sav svoj život posvetio narodu, koji je umr’o radeći za narod, i umro s perom u ruci.- Slava mu!
Mita Đorić, 1. septembra 1892 g., Beograd”*
(*Izvor: originalni tekst Predgovora iz osobnog arhiva autora ovog teksta. Napomena: u prijepisu s originala, izvršen je samo prijevod s ćirilice na latinicu, bez bilo kakvih korekcija i ispravljanja, pa i gramatičkih grešaka – fusnote su također sastavni dijelovi teksta; dijelove teksta istaknuo Z.P.)
Ovdje je svaki komentar suvišan, no, treba dodati i to da je Đorićeva drskost išla i dalje od krivotvorenja životopisa velikoga hrvatskog pisca.
On je nastojao “posrbiti” i roman za koji je napisao “Predgovor”, zamjenjujući hrvatske izraze srpskima, pa i onda kad je riječ bila o osobnim imenima dobro poznatih povijesnih likova (biskup Juraj Drašković je kod Đorića “vladika Đorđe Drašković”, katolički svećenici su “popovi”, fratri “kaluđeri“, svijeće “lojanice” itd., itd.).
Na kraju, kao bi dodatnim “argumentima” potkrijepio “srpsko porijeklo” pisca, on ispod njegove fotografije, u samoj knjizi, krivotvori ćirilični potpis autora (odn. samoga Augusta Šenoe!).
I, dok odriče pravo hrvatskom i muslimanskom narodu na samobitnost, Đorić je jako pogođen činjenicom da je austrijski oficir (prigodom otkrivanja spomenika u Slankamenu), Srbe nazvao “Rascijancima”, odn. “Racima” – iako je to izvedenica od povjesnog naziva “Raška” – ime kneževine u kojoj su pravoslavci (koji su sebe poslije nazvali Srbima), živjeli sve do XIV stoljeća i koja u biti i predstavlja njihov istinski etnički matični prostor.
Upravo tu i leži problem; Srbi su taj naziv uvijek izbjegavali iz čisto praktičnih razloga – Raška se prostirala na relativno ograničenom ozemlju (obuhvaćala je područje teritorijalno manje nego što je današnja “uža” Srbija), pa bi prihvaćanjem toga naziva i pristajanjem na povijesnu istinu o svome matičnom prostoru, morali ograničiti i svoje ambicije i aspiracije prema zemljama iz okruženja, a to ni u kom slučaju nisu željeli.
Zlatko Pinter
HOP
