TRI IZDAJNIKA: DRAGAN MARKOVINA, EMIR SULJAGIĆ I MUHAMED FILIPOVIĆ ZASTUPNICI PEDERA A. VUČIĆA

Čitamo posljednjih dana izjave Dragana Markovine rođenog Mostarca i Emira Suljagića rodom iz Srebrenice. Radi se o dva klasična bolesnika i paćenika. To su tzv. “doktori” znanosti, prije bih rekao doktori magle i prašine. Za takve slučajeve postoji samo jedna dijagnoza, a ime joj je mazohizam. Nije bolest sve što boli. I ta dva jadnika i bijednika i ne znaju, ne osjećaju, a najmanje su svjesni svoga oboljenja. Onoga Markovinu u Mostaru kad mu je bilo 11 godina gađali topovskim granatama 1992. Perišić i Kukanjac i srbizirana JNA. Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća ima jedan sjajan trodjelni članak iz 2014. o ludilu Dragana Markovine i njegova oca Roka i to pod naslovom: “Jugoslavensko ludilo Dragana Markovine.” Nevjerojatno je da se mazohist Dragan Markovina hvali kako su on i skupina dječaka maloljetnika u zaklonu od bombi i granata JNA pjevali u oduševljenju pjesme u slavu vojske koja ih hoće ubiti!? To normalan ljudski um ne može pojmiti kao iole prirodnu ljudsku reakciju, jer svaki živi stvor u opasnosti po život, upravo obratno od reakcije neizlječivoga mazohista Dragana Markovine, ispoljava refeleks borbe za opstanak i instikt samoodržanja i bitke za život do posljednejga daha. To je jedina normalna reakcija svakoga napadnutoga bića od strane napadača, kako u ljudskome rodu, tako i u svijetu svih živih bića. Kod neliječenoga kroničnoga i duševno oboljeloga Dragana Markovine uopće nema nikakve reakcije borbe za opstanak pred srpskim neprijeteljem, kako daleke 1992, tako i sad krajem 2016. godine.  Istodobno, Dragan Markovina je tamo dodao još jednu glupost i vrhunsku budalaštinu kako je njegov otac Roko pregovarao na svoju inicijativu kao jedan iz skupine mostarskih intelektualaca, ali politički angažiranih, da pokušaju nagovoriti četničkoga JNA generala Milutina Kukanjca da dragovoljno vojsku JNA pretvori u armiju Bosne i Hercegovine!? Možemo misliti kako se četnički zlotvor samo slatko nasmijao na takvu infatilnu ponudu Roka Markovine. Kakav otac, takav i sin. Kad je Roko sa svojih 45 godina ratne 1992. vjerovao u takve bajke za laku noć djeco, nije ni čudo što mu je sin danas ovako reterdiranih pogleda na život. I dok su u skrovitom bunkeru mostarski dječaci jugoslavenske pastorčadi, što je očito tamo bilo malobrojno društvo tad 11- godišnjega Dragana pjevalo oduševljeno pjesme vojsci što ih želi sravniti sa zemljom i zatrijeti im sve tragove postojanja na tome tlu, dotle je umobolni Dragan Markovina još čitao onako iz gušta i Ivančićev, Lucićev i Dežulovićev splitski “Feral”, kriomice uzet ispod ruke od uličnih kolportera u prijratnome Mostaru, tek da uz prigodnu glazbu, upotpune gradivo jugoslavenskoga ludila još i potkovani znanjem prikladne petparačke literature maloumnika tipa Dežulovića, Ivančića i Lucića. Nenormalnoga i poremećenoga Dragana iznenadilo je jedino što njegov otac Roko nije pristao na velikodušnu ponudu zloglasnoga generala Milutina Kukanjca da kao jugoslavenski orijentiranu hrvatsku obitelj Markovina ( u prijevodu na jezik opančara to bi značilo u stvarnosti zapravo obitelj vjernih Srba katolika spremnih za straže đenerala Draže ), Srbi sa svojom JNA etnički očiste cijeli Mostar od Hrvata i Bošnjaka, a samo obitelj Markovina kao do kraja odane i poslušne srpske sluge ostave u gradu mirno živjeti sa svojom braćom Srbima. Kad je HVO porazio srpsku vojsku, onda više ni Roko Markovina, očito, nije imao potrebe odgovarati na ponudu Milutina Kukanjca. Čekao je ishod borbe HVO-a i JNA da bi odgovorio Kukanjcu. Pitam se samo što se još čeka od Dragana Markovine nakon iščitavanja njegovoga ratnoga i općenito obiteljskoga ratnoga opusa iz opsjednutoga Mostara u proljeće 1992. godine? Što Markovine odavno već nisu u Srbiji? Njima je poslije svega u Srbiji jedino i mjesto, jer su se za Srbiju, jasno je, borili i u ratu, evo sad i u miru. I Draganov stariji brat, glumac Damir, prvak kazališne scene u Zagrebu, gotovo je istih stavova kao i otac Roko i mlađi brat Dragan. Prije ili kasnije, oni će kako god bilo, završiti u Srbiji, a to im je izgleda na koncu konca i konačni cilj, samo to još nisu rekli jasno i glasno.

Markovina u Sarajevu ima  pobratima po stupnju ludila, stanovitoga Emira Suljagića. Sad je taj Bošnjak, što često i napadno ističe da je sam zapravo Srbijanac muslimanske vjere, rođen u Ljuboviji pokraj Drine u Srbiji, tek deklarirani Bošnjak, samo zato što sad živi u Sarajevu. I tu barem ne laže, jer javno žaluje i pati što Srbi još više nisu klali Bošnjake u Podrinju, kako bi ih, valjda ovi, imali po Suljagićevu psihopatološkome gledištu, imali povoda voljeti još više, takorekuć do imbecilnosti kao objekt neuzvraćene ljubavi. I kako teče Suljagićeva, vrlo vjerojatno, još i latentna homoseksualna ljubav prema svome potencijalnome ubojici Aleksandru Vučiću, jer se ljudskim razumom ne može nikako objasniti luđačko veličanje i divljenje Suljagića, zamalo ratne žrtve srpskoga fašizma, likom njegovoga ratnoga dželata Vučića, nego kao dubokim i najtežim i očito je i neprolaznim poremećejem strukture njegove izvitoperene ličnosti. Pa, samo što na sve svoje umobolnosti Suljagić ne doda kao šlag na tortu, možda još malo dopunjeni srpski šlagovort: “Ko nas, bre, zavadi…” dodatkom… pa, naravno, nas Bošnjake i Srbe zavadiše Hrvati, a bilo nam je tako krasno u jugoslavenskome bratstvu i jedinstvu Srboslavije. Veli još u nastavku  i ovako Emir Suljagić prema intervjuu toga sada kukavnoga, jadnoga i bijednoga sarajevskoga političara za sarajevske medije, a njegove riječi, kao vijesti iz Suljegićeve nesvijesti o bilo čemu suvislome, prenosi od riječi do riječi Hrvatski fokus, tjedni news portal iz Zagreba. I ovako će muslimanska posrbica Emir Suljagić: “…Ustaški Zagreb… ustaški Zagreb… Veličastvena i demokratska Srbija i veliki i najveći prijatelj muslimana Aleksandar Vučić…!?” Puno toga je nadrobio taj ljudski ološ i šljam od čovjeka, što ne zna cijeniti ni svoju patnju, bol i stradavanje od Srba, kamoli nesebičnu pomoć Hrvata koji su Bošnjake spasli od potpunoga pokolja pred naletom Srba, da mu se sad jezik već osušio dok liže Vučićev lilihip. Pa veli onda još i ovako: “Meni su Srbi u ratu učinili najgore i najteže stvari, ali ja, evo Srbima prvi pružam ruku prijateljstva, a ne samo pomirenja. Upućeni smo jedni na druge i ne možemo jedni bez drugih.” Ratko Mladić ga samo slučajno nije zaklao u Srebrenici 1995. jer je Suljagić bio stjecajem okolnosti kao 20- godišnjak angažiran kao prevoditelj engleskog jezika u bataljunu UN-a, stacioniranome u Srebrenici.

Otac islamskoga fundamentalizma u Bosni Muhamed Filipović u intervjuu za sarajevsku TV postaju TV 1 izjavljuje ovako: “Hrvatska nema ni moralni, ni psihički kapacitet da bude lider u regionu, a silno to želi, pogotovo Kolinda Grabar Kitarović…” Dodaje poturčeni Hrvat Muhamed Filipović još i ovo: ” Išli su jednom već Hrvati na megdan Rusima do Crnoga mora, pa znamo kako su se proveli u WW2…” Pa onda još i ovo iz lude i pokvarene glave hrvatskoga poturčenjaka Muhameda Filipovića:” Baš Putina briga za hrvatske prijetnje. To je za njega kao kad muha sleti na slona…” I začin svemu iz prljavih usta toga gada, smrada i probisvijeta, što gazi, pljuje, psuje, zapišava i sere po kostima svoga davnoga pretka zagrebačkoga kanonika Franje Filipovića, herojskoga borca protiv Turaka u srednjem vijeku, ide na kraju još ovako: ” Ne može Hrvatska spriječiti Srbiju da uđe u EU, još manje može Hrvatska parirati Rusiji. Zna se kakav su važan faktor Srbi i Rusi u geopolitici.” Tako zbori hrvatska poturica Muhamed Filipović, kompletni idiot, inteligencije na razini nečijega broja cipela i to najmanje veličine noge, otprilike ravne sobnoj temperaturi. Taj kreten i ljudski izmet, ušljiva vaš i nakot što se odaziva kao Muhamed Filipović upravo se pred rat skupa sa Harisom Silajdžićem prema navodima i svjedočanstvima upućenih ljudi, diskutanata s foruma portala Hercegbosna.org sam nudio sarajevskome HDZ-u 1990. godine usred Sarajeva u nastojanju promicanja i afirmacije jedine ispravne i moguće i zdrave i prave ideje o Hrvatima islamske vjere. Prema pisanju lista iz Beograda “Nedeljni telegraf” ratne 1994. Haris Silajdžić je nasamo i u povjerenju, daleko od očiju javnosti, kazao nakon propalog plana tzv. Kontakt grupe za Bosnu sugovorniku Dobrosavu Paragi sljedeće: “Samo ustaška ideja zajedničke borbe Hrvata dvije vjere može nas spasiti u ovome ratu protiv Srba.” Ali, čim se vratio u Sarajevo, brzo je i naprasno “zaboravio” što je u četiri oka rekao i priznao Paragi stari suncokret Silajdžić. Po pisanju tadašnjega beogradskoga “Nedeljnoga telegrafa” svjedok te izjave Silajdžića tadašnjem lideru pravaša Paragi bio je Muhamed Šaćirbej, ondašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Lako je moguće kako je Haris Silajdžić vrlo brzo odustao od prohrvatske politike u Sarajevu i kad ga je netom nakon te izjave pred Paragom, po povratku u Sarajevo, upravo radi političkih unutarmuslimanskih razmirica i sukoba u odnosu Sarajeva prema Beogradu, odnosno Zagrebu, usred prostorija stranke SDA pokušao zadaviti Ejup Ganić. Svađa i sukob je i nastao usljed nepomirljivih suprotnosti njih dvojice u pogledu muslimanske politike naspram Srbije i Hrvatske. Dakako, još u mladosti u Novom Pazaru, javno deklaritani Srbin islamske vjere Ejup Ganić zagovarao je savez Bošnjaka sa Srbima, a Silajdžić, suprotno savez Bošnjaka sa Hrvatima. Toga davitelja u pokušaju Ejupa Ganića, posebno na fronti istaknutoga hrvatomrsca, Ivo Josipović odlikovao je visokim hrvatskim državnim odličjem reda kneza Branimira, izvjesno je radi zasluga za promicanje ideja slavjenosrpstva koje Ganić provodi na islamski, a Josipović na katolički način, ali obojica na platnom spisku gazda iz Srbije. Nije nemoguće da je i senilni i pošandrcali Muhamed Filipović, isto kao i Silajdžić, u strahu od mogućih batina ili možda i ubojstva od strane brojnih i putem Udbe organiziranih Bošnjaka srbofila, zapravo u prijevodu, Srba muslimanske vjere, počeo napadno galamiti o bošnjaštvu i preko noći iz straha po život i egzistenciju prinudno zaboraviti i potisnuti u potpunosti sjećanje na ono što je prije toga govorio zagovarajući tezu da su Bošnjaci Hrvati islamske vjere. Očigledno su, pored ovih očevidnih i fizičkih prijetnji po njihov život i Filipović i Silajdžić, bili, ipak ljudi slabog i nikakvog karaktera, nespremni da se hrabro suprostave i istraju u svojim početnim prohrvatskim stavivima, koje su brzo odbacili i okrenuli se strujama srpske Udbe kao njihovi vjerni suradnici.Obojica su  kao ubačeni udbaški kadrovi i provokatori odbačeni u startu o sarajevskoga HDZ-a kao jugosprska udbašija, pa su odmah okrenuli ploču i krađom hrvatskoga prezimena Bošnjak izmislili ime novokomponiranoga naroda umjetne države. I kad je rat utihnuo, taj isti Muhamed Filipović je više puta neoprezno i u trenucima rijetke iskrenosti priznao kako je njegov izravni predak zagrebački kanonik i žestoki srednjevjekovni borac protiv Turaka, isitnski vitez Franjo Filipović, rodom iz Sesveta. Nakon svega ovoga tko će još ozbiljno shvatiti ljudsku zabludu poput Muhameda Filipovića, kad sigurno on ni samoga sebe ne doživljava ozbiljno, ni manje ni više kao jednoga od suvremenih i  najvećih izdajnika i otpadnika o hrvatskoga naroda i katoličke vjere. Muhamed Filipović bi se kao davnašnji potomak legendarnoga viteza Franje, sad premetnuo iz koristoljublja i srebroljublja i u Srbina muhamedanske vjere, samo ako će mu vožd Aleksandar Vučić ponuditi isto ili još i više nego što je pokojni srbijanski vožd Slobodan Milošević nudio Aliji Izetbegoviću, Adilu Zulfikarpašiću i samome Muhamedu Filipoviću u praskozorje srpske agresije na BiH 1992. godine. Zajednički srpsko – bošnjački pakleni plan bio je tad da Srbi i Bošnjaci zajedničkim snagama protjeraju sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine, onda cijelu BiH pripoje mirnim putem Velikoj Srbiji. I o tome je kao krunski svjedok te srpsko – bošnjačke zavjere protiv Hrvata progovorio koliko prošle godine sam akter te zavjere Muhamed Filipović. On će prije ili kasnije, ako u međuvremenu ne ode biološki na drugi svijet, kazneno odgovarati za to zlodjelo. E, sad ako neće tad Muhamed srpskome brijegu na kome stoji Milošević, onda bi u njihovim zajedničkim, opet, mokrim snovima, iznova, samo obratno brijeg Muhamedu.

Pa, zato sadist Aleksandar Vučić baca udice s mamcima za šarane raznim Srbima katoličke vjere tipa raznih Markovina ili Frljića i njima sličnih ili iste takve mamce opet somovima ili klenovima tipa raznoraznih Srba islamske vjere tipa Suljagića ili Filipovića. Svi oni kao psihološki neuravnotežene i poremećene ličnosti ne shvaćaju, niti će skužiti do kraja svojih mizernih života, da bi ih morbidni i ljudski monstrum i ratni i evo sad i poratni potencijalni serijski ubojica dječjeg lica u liku Aleksandra Vučića, prvi popio u čaši vode, onako na iskap, prvom zgodom kad bi mu se tako što ukazalo kao moguće i ostvarljivo. Za sve gore pobrojane škart ljude, bez grama ponosa, časti, dostojanstva, mislena je imenica riječ poniženje, jer nema njihove granice klečanja i kmečanja pred Srbima i Srbijom. Jer, samo ta ogavna banda bolesnih i izopačenih mazohista poput Markovine, Suljagića ili Filipovića može hrliti u čelični zagrljaj onoga što je i u ratu i u miru snivao uvijek isti san, kako istrijebiti sve Hrvate i Bošnjake. Svi odlično znamo kako je na snimci jednoga stranačkoga tuluma SNS-a u Beogradu pijani Aleksandar Vučić pred ruljom svojih istomišljenika urlao i prijetio kako će Srbi u novome i osvetničkome pohodu, čim se malo osove na noge i pritekne im Rusija u pomoć s kamatom naplatiti u krvi račune iz devedestih i Hrvatima i Bošnjacima. Hrvatski general Marko Lukić prvi je došao u posjed te eksluzivne vijesti i to je javno obznanio još 2013. godine.

Tri godine za to znaju svi, sasvim sigurno i Vučićeve vjerne slugeranja i epski robovi neviđenoga formata poput raznih Markovina, Filipovića, Suljagića i sličnog ljudskog otpada, ali ti bolesni mazohisti se i dalje dive svome potencijalnome dželatu, sadisti Vučiću. Možda misle i duboko vjeruju da bi ih kao pasje odane sluge njihov gospodar Vučić nagradio glodanjem što veće koske za dresirane pse. No, nije to nakana toga psa rata Aleksandra Vučića. On se može prsiti samo pred ljudskim izrodima profila Markovine, Filipovića ili Suljagića, ali svi što od malih nogu poznaju razvojni put velikoga štrebera Vučića, još bolje znaju kakva je to golema kukavica, šonjo, mlakonja, meušac i slabić bio i u osnovnoj i u srednjoj školi. Nije ga tukao samo onaj što ga nije htio tući iz samilosti. Pa su onda žgoljavoga i mršavoga klinca, kojega su zbog problema s vidom u osnovnoj školi zvali u razredu i Ćoro ( jer je ispod naočala desnoga oka dugo nosio veliki komad medicinske gaze ), vršnjaci ponižavali na najbrutalnije i najokrutnije moguće načine, a on je plakao i kukao i molio za milost. I to je naročito bilo izraženo do njegove navršene 14 godine života, već poodmakle faze puberteta i prijelaza u ranu adolescenciju. Da bi se dokazao i revanširao onima što su ga tukli, gazili, mučili i najsurovije zloistavljali, iskompleksirani, prebijeni i u duši razbijeni  Aleksandar Vučić, riješio je od početka srednje škole u Zemunskoj gimnaziji, okrenuti iist. Čim je oko 15. godine naglo izrastao, pomislio je kako je kucnuo čas za naplatu starih dugova batinašima što su ga maltretirali kroz cijelu osnovnu školu, bacajući mu na igralištu i pijesak u oči, vukući ga za uši, udarajući mu čvrge i lupajući mu pljuske. I tu leži najdublji korijen svih današnjih frustracija djetinjstvu u školi i na ulici tučenoga, šutiranoga, mučenoga i zlostavljanoga sadašnjega sadiste Aleksandra Vučića. Osveta svakome i svima zarana je postala tako životni kredo danas srednjevječnoga 46- godišnjaka neiživljene potrebe za vječitim porivom uništenja bilo koga suparnika u svijetu politike doma ili vani što mu u makar i borbi političkoga mišljenja, stane na put. Psihološki profil manijaka Aleksandra Vučića, bjegunca iz Zemunske gimnazije sa satova ruksoga jezika, danas je nemoguće do kraja proniknuti bez osvrta u one najzapretenije srži uzroka njegovoga devijatnoga ponašanja, koje i sad umnogome sliči ponašanju teškog maloljetnoga delikventa, ali već odavno u poodmakoj životnoj dobi. Zato tako doživotno nezrelu i nedovršenu osobu nalik Vučiću mogu ozbiljno shvaćati smao još veći životni gubitnici nego što je on sam, a to su kojekakvi tipovi poput Markovine, Suljagića, Filipovića… Samo slijepci ranga ove trojice glupaka i budala mogu u ćoravoj Srbiji lidera što iz školskih dana nosi nadimak Ćoro Vučić, vidjeti izmišljeni, nepostojeći južnoslavenski PIjemont. Na izmaku smo 2016. godine. Davno su prošle i 1918. i 1945. Preokret je nastao još 1991, ali do zaokreta još nije došlo u krečanama ispranih mozgova srboslavena svih naroda i narodnosti. Krajnje im je vrijeme shvatiti jednu jednostavnu stvar. Sad se Zagreb pita i Hrvatska odlučuje o Beogradu i o Srbiji i njenim bivšim jugoslavenskim, zapravo srpskim filijalama i političkim satelitima u Sarajevu i Podgorici. Hrvatska i Zagreb se pitaju i odlučuju i vojno i politički kao članica EU i NATO. Zato je dojam kako su i Beograd i Sarajevo i Podgorica doista na trenutke previše glasni za onoga što je u poziciji biti samo poslušnim slušateljem, kojem je dužnost izvršavati naredbe. Hrvatska ubuduće nemirnim učenicima treba još jače, još oštrije i još tvrđe podviknuti, pogotovo kad neposlušni učenici prave preveliku buku i nered u razredu. Vučić bi morao skužiti sa svojom svitom dvorskih sluga kova Vulina i Dačića, kao i svojim vanjskim robovima profila Markovine, Suljagića i Filipovića da buka nije u modi, a njihova orijentalna glazba Balkan expressa para uši publici u Zagrebu, koja barem znade što liči na ozbiljnu glazbu. Svidjelo se njima ili ne, više se ne igra i ne pleše politički u ritmu Žikinog kola s Dedinja. Što prije to skuže u Beogradu, Sarajevu i Podgorica, shvatiti će ujedno kako im svima EU i NATO integracije ovise najviše od volje i želje onoga koji je sad dirigent orkestra, a to je Hrvatska i Zagreb. A, koga je molit, nije ga srdit. I kad Beograd i Sarajevo skuže da su na kraju balade u situaciji samo slušati i moliti Zagreb, onda im se vrlo brzo i zapaljiva i provokativna retorika bude spustila za oktavu niže, onako kako i priliči onima što moraju slušati onoga što je iznad njiih u političkoj hijerarhiji europskoga poretka.

Dragan Ilić

HOP