(NE)KANONIČNOST SRPSKE CRKVE
„Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda srpske urođene inteligencije. Srbi lažu stvaralački, maštovito, inventivno.“„Laž je srpski državni interes.“„Laž je u samom biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ – akademik Dobrica Ćosić, otac srpske nacije.
Na koji način srbijanci stvaraju vlastitu povijest nama u Hrvatskoj izravno nije bitno, ali nažalost još uvijek u hrvatskoj javnosti šire se srpsko-jugoslavenski povijesni obrasci. Među najbitnijima je onaj da oduvijek postoji neka srpska crkva, koja je temelj pravoslavlja pa čak postoji i posebna srpsko-pravoslavna vjera (svetosavlje), kao što je i ćirilica srpsko pismo, naravno sve povezano sa „slavnom“ srpskom poviješću.
1996. u Zagrebu objavljena je knjiga pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti” hrvatskog pravnika (novinara) Petra Požara. Bez obzira što je navedena knjiga na neki način kritika SPC, pisac izgleda vjeruje u slavnu povijest Srbije i zato je ¼ knjige dodijelio povijesti Srpske pravoslavne crkve koristeći samo jedan izvor, i to naravno srpski izvor (1).
Što svjetska povijest zna o srpskoj povijesti i o kanoničnosti srpske crkve?
Jedini izvor koji govori o dolasku Srba na Balkan je knjiga pod naslovom De administrando imperio (pisana u razdoblju od 948. do 952.). Njezin autor bizantski je car Konstantin VІІ Porfirogenet(913-959), koji govoreći o prvoj pojavi Srba u povijesti što se dogodilo u vrijeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „Kad je Bugarska bila izpod vlašću cara, umro je knez Srba, koji je pobjegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).(2)
Dok Porfirogenet govori o Bugarima između ostalog kaže da je umro knez Srba, koji je pobjegao kod Cara. Ime tog kneza nije poznato, isto kao ni njegovo obiteljsko/etničko podrijetlo ni razlog njegovog bijega kod cara.
Srbi prihvaćaju kršćanstvo od Istočnog rimskog carstva(Bizant)(3), ali to je proces, koji je trajao stoljećima. Porfirogenet kaže da je taj proces započeo u doba cara Bazilija І. (nakon 885.) što dokazuju i kršćanska imena srpskih poglavara, koji se tada prvi puta pojavljuju. Na početku su Srbi izravno ili kao vazali izpod vlašću bizantskog cara, zatim na isti način izpod bugarskog cara, zatim ponovno izpod bizantskog cara.
Bugarski vladar kan Krum Strašni 803. preuzima Beograd od Istočno-rimskog carstva (Bizant), a 809. – Sofiju te je u razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske pravoslavne crkve. Kad u bugarsku tvrđavu Beograd 886. stiže petero učenika svete braće, srpska plemena (tada bugarski vazali) još nisu prihvatili kršćanstvo. Tako i Kliment (oko 840–916) i Naum (oko 830–910) postaju Ohridski arhiepiskopi u bugarskoj crkvi. U ono doba Srbi su na početku bizantski vazali, a kasnije vazali Bugarskog carstva. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je vladao nad Srbima 886., kad su stigli učenici Svete Braće. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom carstvu svi su Bugari, a u bogoslužju je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika (uz ćirilisko ili glagoljsko pismo).(4)
Povijest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rata protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To govori Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Rat između Bugarskog carstva (300 000 km2) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeljuju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Kao da danas zarate npr. Francuska i Njemačka. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u njemu). Svjetska povijest zna o ovome događaju baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava nikako zbog nekih Srba čiji je teritorij i stanovništvo u to doba veličine prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.
Bizant pobjeđuje Bugarsko carstvo 1018. i preuzima njegov teritorij, tako da su pored Bugara i Srbi izravno pod vlašću Bizanta. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske u Bizantskom carstvo postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Car Vasilij II Bugaroubojica 1020. ukida Bugarsku patrijarhiju i proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je stolovao zadnji bugarski patrijarh Damjan nakon što su Rusi kao saveznici Bizanta srušili stolni grad Preslav. (5)
Tek u 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen poklanja svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2500 km2 s manje od 2000 stanovnika.
Zanimljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari pretposljednji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9 stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih Srbi mogli nešto educirati o kršćanstvu.
U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna ( nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika ). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac i bakar i voska.(6)
Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.
— Paul. Digesta, 50. 17.29.
Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.
(Katonovo pravilo)
Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovenčani (1165—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.) bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju?
Prvi puta u povijesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje. (7)
Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)(8)
Srbijanska povijest govori:
„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„
Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”? Možda oni iz 19. stoljeća?
…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…
IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET (9)
Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara.
Vladar Rima je car (do 476.) jer tamo stoluje Patrijarh zapada (Papa). Na početku 4. stoljeća već postoji i Istočno-rimski car u Carigradu (Konstantinopol) (do 1463.) uz patrijarha (i do sada).
Rimski car potvrđuje izbor Pape, Papa okrunjuje cara do 476. kad barbari zbacuju s prestolja zadnjeg cara Romula Augustula. Germanski kralj Odoakar je carske insignije poslao u Carigrad tamošnjem caru Zenonu pa u narednih 500 godina istočni rimski car potvrđuje izbor i Carigradskog patrijarha i Pape. Kasnije onaj od zapadnoeuropskih vladara, koji vlada Rimom proglašuje sebe carom pa država dobija naziv Sveto rimsko carstvo. (10)
DUŠANOVO KRALJEVSTVO
Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) (11), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država počinje se raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina Uroša V – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu cara nisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvatanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.
Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.
A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država.
U vreme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”
Onima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest država postoji SAMO DEVET GODINA !
Od velikosrpskih priziva za obnavljanje Dušanovog kraljevstva (carstva) moraju biti zabrinute sadašnje države Kosovo, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija i Crna gora. NIKAKO Hrvatska, jer to „carstvo“ nije uključivalo bilo koji dio hrvatskog teritorija. Moramo napomenuti da je Stefan Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva (12). Hrvatsko kraljevstvo nije nikad priznalo Dušana carom pa zato i nema razloga da ga hrvatska povijest tako naziva.
Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji nije bio ničiji vazal, što je, kad znamo srpsku povijest, presedan.
Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi.
Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.
„… 1375. godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”
Navedeno je nemoguće. Najprije sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) je van granice Lazarove „države” pa nema razloga da Bizant baš s njim razgovara o patrijarhiji. Drugi razlog je što je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko.
Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.
“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται), da Ipek i cijela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)” (13)
Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1557. i stavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji informacija kad je Makarij dobio dozvolu od nadređenog bugarskog Ohridskog arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.
Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske (do 1767.)(14) i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(15)
U sborniku Sintagma tiskan u Ateni 1855. po naruđbi Carigradskog patriarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava.(16)
Naravno nema nikakve srpske crkve, kao niti turske.
Godine 1879. autokefalnost od Carigradske patrijarhije dobija jedna nova crkva – Beogradska arhiepiskopija.
17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)
19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi.
U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi napisao „sve srpske crkve.”
Da bi dobila taj Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(18) To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (po magu Šimunu), kojeg osuđuje apost. pravilo br. 29 i dr.
Apostolsko pravilo 29: Ako je episkop (biskup), prezbiter, đakon svoje dostojanstvo dobio za novac, neka bude svrgnut i on i onaj koji je njega postavio i da bude ekskomuniciran kako je to bio mag Šimun od Sv. Petra (1 Pet. 2:23).(Djela ap. 8:18-24)
„Veličinu ovog grijeha naglašava činjenica da u ovom slučaju za razliku od uobičajene (25 Ap. pravilo i td …) kazne slijedi lišavanje dostojanstva i isključenja iz zajedništva. Za onoga koji je zadobio položaj simonijom kazna je samo jedna – ekskomunikacija. To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.„ (19)
Ovdje moramo objasniti tko je taj Carigradski patrijarh Meletij IV., što je i kako je činio.(20)
Godine 1900. Meletij postaje tajnik Sv. Sinoda Jeruzalemske patrijarhije. 1908. partijarh Damian ga je protjerao „zbog radnje protiv Groba Gospodnjeg”. Na Cipru 1909. Meletij postaje članom engleske masonske lože.(21)
1910. već je mitropolit u Ciparskoj crkvi. 1918. postaje arhiepiskop Grčke crkve – to mu nije bio neki problem postati kad znamo da je nećak tadašnjeg predsjednika grčke vlade Venizelosa.
Zbog više prekršaja crkvenih kanona Sv. Sinod Grčke crkve 9. prosinca 1921. donosi odluku o oduzimanju dostojanstva Meletiju (razkleričenje), to jest on ponovo postaje obični laik. U međuvremenu politički podupiratelji Meletija stvaraju pritisak na mitropolita Germana (Karavangelis), koji je već izabran Carigradskim patrijarhom da odustane od službe. Pod pritiskom German se povlači, a nakon toga za potrebe novog izbora patrijarha mijenjaju se svi episkopi koji su glasovali za Germana novima i tako je Meletij 24. svibnja 1922 ustoličen Carigradskim patrijarhom, uzprkos tomu što je u kazni oduzetog dostojanstva. Turska država nikad nije potvrdila njegov izbor, što je bilo obavezno prema onodobnom zakonodavstvu, da bi taj izbor bio pravovaljan.
„Tomosom od 19. veljače 1922. utvrđuje se dijaceza crkve i eparhije Carigradske patrijarhije nakon političkih promjena u novoj srpskoj državi. Nu, tim tomosom nisu priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija.”[Zvanični sajt Carigradske patrijaršije(22)]
U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mln franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Najbitnija činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva. Zbog velikog političkog pritiska, Sv. Sinod Grčke crkve popušta i 24. rujna 1922. stavlja van snage odluku o oduzimanja dostojanstva Meletiju, ali to je ipak sedam mjeseci nakon što je on kao obični laik potpisao Tomos o autokefalnosti nove crkve u Kraljevini SHS.
Grci iz Fanara, carigradske četvrti naseljena tzv. fanariotima podižu pobunu protiv nekanonskog (i nezakonitog) Meletijevog djelovanja zbog čega je bio prisiljen napustiti Carigrad 10. srpnja 1923., a nešto kasnije – 20. rujna 1923., nakon samo 20 mjeseci provedenih na tronu Carigradske patrijarhije, zbog svega toga dao je ostavku i time prestao biti carigradski patrijarh.
20. svibnja 1926. Meletij je izabran Aleksandrijskim patrijarhom (i bio je to do smrti 1935.), uz izravnu pomoć engleskih masona.
Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ je objavljen Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom.
Nakon 1991. nastaju nove države ali za SPC to nije razlog za stvaranje novih crkava (kao što je to bio razlog 1922.), ali to su nebitne sitnice kad znamo da SPC općenito djeljuje suprotno pravoslavnim kanonima –„Tko to radi je u gorkoj žući i u okovima bezakonja.”(Djela 8:23)
MILOST BOŽJA SE NE MOŽE PRIDOBITI KROZ GRIJEH.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI:
Sima M. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj srpskoj državi, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, Spomenica u 750-godišnjici autokefalnosti, Beograd, 1969.
Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren ind die Urheimat der Slaven, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.
Bizantsko Carstvo (grč. Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων /Basileía tōn Rhōmaíōn/, lat. Imperium Romanorum – doslovno: „Carstvo Rimljana”; u grčkim izvorima i Βυζαντινή Αυτοκρατορία) (330—1453). Hieronymus Wolf (1516 –1580), u «Corpus Historiæ Byzantinæ» 1557 prvi puta koristi naziv Bizant stoljeće nakon nestanka same države.
Glasnova, Diana, Razgovor s akademkinjom Anicom Nazor objavljen u časopisu Rodna riječ , Zagreb, br. 2/2016. g. – „Sveti Ćiril i Metod prvi su veliki slavenski učitelji. Oni su utemeljili sustavno slavensko pismo, književni jezik i književnost te slavensko bogoslužje, za koje su priredili repertorij priručnika. Pismo je mnogo kasnije u Hrvatskoj dobilo ime glagoljica po glagolu glagoljati (govoriti), koji se često javlja u tekstovima evanđelja. Prvobitan oblik pisma poznat je kao okrugla ili bugarska glagoljica, jer je kružić jedan od njezinih karakterističnih elemenata. Jezik je u znanosti poznat pod nazivom starobugarski i češće pod nazivom starocrkvenoslavenski (staroslavenski), jer je to svojevrstan opći slavenski književni jezik. Naime, nakon Metodijeve smrti 885. g. slavensko je bogoslužje zabranjeno u Moravskoj, a Metodijevi su učenici izgnani. U Bugarsku su došli najbolji učenici i ondje su nastavili s njegovanjem ćirlometodske tradicije pod zaštitom kneza Borisa i cara Simeona. Za vladanja cara Simeona i kasnije (u X. i XI. st.) došlo je do procvata starobugarske književnosti. Iz Bugarske se kulturno nasljeđe Svete Braće proširilo – doduše više u ćirilskom, manje u glagoljskom ruhu – na susjedne balkanske zemlje (Srbiju i Duklju), te na sjever u Rusiju.” (U X i XI st. Srbija i Duklja nisu susjedne zemlje nego dio Bugarskog carstva.)
Ova je arhiepiskopija namenjena bugarima u Bizantu i njeni poglavari moraju biti Bugari. U stvari u sljedećih 747 godina se ono drugo nije baš poštivalo – večinom su arhiepiskopi bili Grci. Bugarski arhiepiskop Lav (grk) bio je najbitniji govornik za Carigradskog sabora 1054. kad su prekinute veze sa Rimom.
Иванов, Йордан. Българите в Македония. Издирвания и документи за тяхното потекло, език и народност с етнографска карта и статистика, София.. документ № 24, 1915, 1917.
Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).
Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901., str.394.
Carstvo bez patrijarha nije moguće (lat.)
Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) dodjeljuje autokefalnost Bugarske crkve pod nazivom Preslavska arhiepiskopija. Preslavski sabor 917. proglašava preslavskog arhiepiskopa patrijarhom. Na temelju toga knjaz Simeon postaje car. 927. potpisan je mirovni sporazum između Bugarskog carstva i Istočno-rimskog carstva, koje priznaje poglavara BPC patrijarhom i na temelju toga Bugarski knjaz postaje car.
Stefan IV. Uroš (Dušan) u stvari je samo 1/4 Srbin kad znamo da mu je majka kćer bugarskog cara Smilec, a baka po otcu kćer bugarskog cara Georgija Tertera. Jedini tadašnji vladar koji njemu priznaje carsko dostojanstvo je onaj, koji to njemu omogućuje bugarski car Ivan Aleksandar čija je sestra Elena Dušanova supruga. Dušanov sin Stefan V. je već samo 1/8 Srbin.
Hrvatski kralj Karlo I Robert. – 1334 i 1342.
Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.
Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470) – Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea.
U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu u kojem je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijarhija, Turnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija. Grčki kralj Konstantin godine 1833. objavljuje stvaranje Eladske (Grčke) crkve. Prvi puta u povjesti neka crkva dobije naziv po državi.
A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.
Glasnik, br. 1, Beograd,1(14) srpanj 1920.
Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)
Епископ Григорий/Граббе/ – Каноны Православной Церкви
ΝΑΝΑΚΗΣ, ΣΤΑΥΡΟΣ (1988, Αριστοτέλειο Πανεπιστήμιο Θεσσαλονίκης (ΑΠΘ)), Η ΧΗΡΕΙΑ ΤΟΥ ΟΙΚΟΥΜΕΝΙΚΟΥ ΘΡΟΝΟΥ ΚΑΙ Η ΕΚΛΟΓΗ ΤΟΥ ΜΕΛΕΤΙΟΥ ΜΕΤΑΞΑΚΗ 1918-1922
Alexander I. Zervoudakis, “Famous Freemasons,” Masonic Bulletin, No 71, January – February, 1967.
Διὰ τόμου, ἀπὸ 19ης Φεβρουαρίου 1922, ἐπήρχετο ἡ χειραφέτησις εἰς στὴν σερβικὴν Ἐκκλησίαν, τὴν ἐντὸς τοῦ κράτους τῶν Σέρβων, τῶν εὑρεθεισῶν, κατόπιν τῶν γενομένων πολιτικῶν ἀλλαγῶν, ἐπαρχιῶν τοῦ οἰκουμενικοῦ θρόνου, προσέτι δὲ ἀνεγνωρίσθη τὸ σερβικὸν πατριαρχεῖον καὶ ἡ ἐκλογὴ τοῦ πατριάρχου Δημητρίου.
HOP
