Kako to Vučićev kurir Ivica – Jovica Dačić, mali ružni pačić, zamišlja svijet? Onako kako bi se trebao u njegovoj mašti okretati oko neke srbocentrične osi. I kako sve to zvuči kad Dačić u svojoj osebujnoj izvedbi poluči gomilu gluposti i budalaština u samo jednome intervjuu kojim je pokušao poklopiti odjednom čak tri susjeda Hrvatsku, Crnu Goru i Makedoniju, a ni Bosnu nije ostavio posve po strani samu, onda se iz svega može zaključiti da srpski patak Dača već uveliko zvjezdanim stazama korača. I svakim danom sve više napreduje u trci za dodjelu Srbijancima najprestižnijega priznanja Oskara gluposti i ludosti. Njegovoj dužini blesimetra teško će se tko primaknuti u dogledno vrijeme. Nakon današnje izjave Dačića o Hrvatima, uz to još i Crnogorcima Papuancima iz Nove Gvineje, te sukladno bujnoj mašti maloga od Vučićeve kužine, očito i o Makedoncima u srpskoj vizuri, liliputancima spram srpsih idola antičkih Grka, a Bosancima možebitno izvanzemaljcima u predvorju turskoga kalifata, ostaje nam se zapitati samo jedno: Gdje se to zaputila Ognjena zemlja, iliti balkanska Patagonija zvana Srbadija, jesu li Srbi još u novogodišnjem transu i ritmu meksičke pjesme: “La- kukaraća- la kukaraaća…” zbilja pomislili da sve ono što pijan Dačić trabunja može ikad biti dosanjano u vlažnim srpskim snovima na javi? Bajaga s instruktorima ili bez njih, kako god već bilo, imao je i onaj hit, što bi sad najbolje sjeo Dačiću kao šamar budali: “Tekila, gerila… tu – tu- tu- tu- tu…” Ali, ovo nije tekila – gerila, jer na mjesto slova “e”, treba ubaciti samoglasnik “o”, te bi parafraza Bajagine pjesme, prikladna Dačićevim tvrdim ušima, punim prljave smole, glasila: “Tekila – gorila…” I samo je u pjesmi Juan imao Mariju Anu, prelijepu Rozu… I samo je u pjesmi uspio preoteti avanturistički zloglasnome vođi hunte…
U stvarnosti se srpski mokri snovi obijaju o kremen kamen tvrde jave, a od toga eha proizvedenoga jačinom udarca raspadnutoga srpskoga parobroda podrhtavaju sve hridi kao na stadionu Kantridi, što bi nekad u pjesničkome zanosu uzviknuo najveći pjesnik među komentatorima i ujedno i najveći komentator među pjesnicima, neponovljivi radijski šoumen Ivan Tomić. Prisjetimo li se maga radiofonije, ima još nekoliko njegovih dosjetki što bi mogle dočarati svu Dačićevu bedastoću na najslikovitiji i odista metaforički način. Što bi nekad uskliknuo Ivo Tomić za loše postavljen “živi zid” kod izvođenja slobodnoga udarca: “To su tarabe koje preskaču i babe.” i upravo tako. Dačić i jest čovjek taraba kojega bi u svijetu politike umjela preskočiti i svaka baba, a kad padne ničice i možda ozlijedi gležanj, neka se onda sjeti da mu se kao eks Hrvatu, baš i ne isplati biti srpski sužanj do vijeka. No, kao što je volio dometnuti legendarni Ivo Tomić, aludirajući i kao pomalo socijalni pjesnik u prijenosima nogometnih tekmi upokojene Srboslavije: “Igrači se ne ljube, jer nema paste za zube.” Skupa je i onda i sada bila zubna pasta prosječnome krezubome gedži, pa je barem po tome Ivica Dačić pravi Srbijanac, higijenski Indijanac. Zato sve izjave iz snoviđenja i proviđenja Providensa daje onako u pozi Buster Citona, premda bi mu bolje pristajala uloga epizodista iz filma posrbljenoga srpskoga scenarista Dušana Kovačevića, što je pljunuo i javno i tajno na krv majke Hrvatice iz Šibenika, ali je i kao takav početkom osamdesetih lansirao jedan od vrlo rijetkih srpskih filmskih evergreena “Maratonci trče počasni krug.” Kad jednoga lijepoga dana Vučićev kurir Jovica Dačić ostane besposlen, neka se javi Dušanu Kovačeviću za eventualno dosnimavanje suvremenije inačice spomenutoga filma. Što da ne? Bilo bi za njega mjesta barem u dva kadra toga pompoznoga srpskoga filma. U onoj grobljanskoj sceni kad gedžovani jedni druge, kao klasične barabe, nasred groblja i u mrklome mraku plaše peobučeni u duhove. Onaj najniži gedžovanac, liliputanac, visok metar i žilet, taman stasit, koliko i Dačić kad je pao s Tadićevih ljestvi i dočekao se na sve četiri noge u horizontalnome položaju u naručju novoga gazde Vučića, komotno bi mogao biti slika i prilika Ivice Dačića. I još je onaj završni kadar obostrane pucnjave dvije srpske lokalne bande u zabačenoj i ljutoj srbijanskoj provinciji kao stvoren za Dačića. Možda nije rođen u znaku strijelca i možda ga ispaljeni metak iz drugoga srpskoga ratnog tabora ne bi pogodio tek kao rikošet, baš kao u narečenomu filmu, ali bi njegovo preživljavanje bila sreća samo za njega, a loš signal po ostatak čovječanstva.
Kako god da bilo, Dačić ne može propasti, jer ako i ne prođe kao filmski super star u srpskoj, petparačkoj kinematografiji, zagarantiran mu je uspjeh i slava u onome što mu najbolje i priliči. Facom je dušu dao za lik nekoga konduktera u gradskome prometu, pa kad idući puta Jovan Pernar ponovno krene u prijateljski posjet svome čačanskome drugaru i poljskome zadrugaru Bošku Obradoviću, ako se bude opet švercao u prijevozu, može biti bez brige. Tu je njihov zajednički prijatelj Ivica – Jovica Dačić. On će mu zrihtati, ne samo karticu za besplatnu vožnju i razgledanje grada Beograda i onda i čitave Srbije, nego će biti još toliko darežljiv i predusretljiv i prema cijeloj armiji svih ostalih posrbica po službenoj dužnosti i sa platnoga spiska Srbije diljem bivše Srboslavije, da ih sve skupa zauvijek udomi u srbijanskome rezervatu egzotične prirode. I svi imaju biti opskrbljeni najprije srpskim putovnicma i domovnicama, dakako kao osobito zaslužni Srbi svih vjera iz srpske paradržavne i politički kriminogeno organizirane dijaspore u susjedstvu Srbije sa sve četiri strane svijeta na granicama državice iz moravskoga korita.
Tko se još grohotom ne smije na najnovije smijehotresne poruke Ivice Dačića? On pije, a jamačno mu škodi i gazirani sok. Najbolje se gasi takva žgaravica rastvorom gelusila iz ljekarni, premda je gorušica težega oblika odavno uznapredovala u Dačića. Malo mu se još štuca i podriguje od vjerojatno previše pojedene hrane za novogodišnju gozbu. Misli tako prasac, zvani masna srpska sarma, da je Srbima tobože predodređena indijska karma da vladaju nad drugima. U zbilji ne znaju vladati ni sami sobom i svojim postupcima. Ima li još igdje u svijetu viđene veće lakrdije od ove u režiji srbijanskih političkih govedara i balegara, što fantaziraju da su zaista nekome oni južnoslavenski PIjemont!? Porede se uistinu s talijanskim PIjemontom, a nisu svjesni tako neupućeni i zalutali u život da niti je Beograd nalik Torinu u PIemontu, niti je Kragujevac u Šumadiji sličan Milanu u Lombardiji. Kad je prva perpetuumobile država zvana SHS ustrojena prvoga prosinca 1918. Slovenija, Hrvatska i Vojvodina ( tad izvan granica Srbije ), unijele su u novoformiranu državu 75% industrije i cijeloga kapitala. Što su na blatnjavima opancima unijeli balkanski opančari? Ništa osim pohlepne želje za političkom svemoći pod svaku cijenu i oholosti i nadmenosti u bilo kakvim poliitčkim razgovorima s bilo kim i na bilo kojoj razini sve od 1918. do 1991. tko bi im izravno rekao da to nije normalan stav. Ne može siromah vladati nad bogatim. I kao što Talijanima nikad nije palo na pamet da prijestolnicu postave u Napulj ili u Palermo, a izabrali su kao kompromisno rješenje pomirbe interesa sjevera i juga Rim, ponajviše iz povijesnih, a ne ekonomskih razloga, tako nije bilo održivo da Srbija i u SHS-u i u FNRJ, odnosno SFRJ, bude lokomotiva i lider jedne tako povezane višenacionalne i multikonfesionalne države. I zato je upokojena Jugoslavija, prije ili kasnije i morala završiti na groblju slonova. Suvišno je tvrdoglavim i nedokazanim četničkim bitangama Dačićeva profila bilo što objašnjavati. On će buzdovan tjerati i dalje po svome, sve dok mu se buzdovan kojim stalno maše i prijeti susjedima, ne vrati kao bumerang u glavu. Tek onda će njemu i sličnim mu političkim patuljcima u Beogradu postati jasno da nitko od njih nije ni talijanski ujedinitelj iz PIjemonta Cavour ili Mazzoni, a kao što Vučić i Dačić nisu ranga slavnih Talijana iz Torina, tako ni Ratko Mladić nije kopija generala ujedinitelja Italije po imenu Giuseppe Garibaldi. Srbi nikako da shvate da nemaju nikakvu predodžbu o svojim, ali i tuđim kapacitetima. Nema Srbija, niti je ikad imala potencijala biti predvodnikom imaginarnoga “regiona” bivše Jugoslavije. I sam naziv Jugoslavije Srbima je poslužio, kao recimo Španjolcima daleke 1492. po ujedinjenju Španjolske, tek kao prijelazna faza i trik obmane ostalih nesrpskih naroda u jugoslavenskome konglomeratu raznih nacija, kultura, tradicija i običaja. To ime je i ondašnjim i sadašnjim orjunašima svih boja poslužilo kao sredstvo nacionalnoga posrbljavanja svih nesrba. Španjolski kralj se daleke 1492. jednom već uspješno okoristio takvom podvalom svima onima što nisu u državi Španjolskoj Kastilijanci. Jezik je i danas u vreloj hispanskoj zemlji čisti kastilijanski dijalekt, a zovu ga kolokvijalno španjolski, nekim navodno, neutralnim imenom. Trebalo je proći ravno 500 godina da bi brojni španjolski narodi tek koncem 19. stoljeća počeli sebe doživljavati nacionalno i na popisima pučanstva Španjolcima. Do tad su se očitovali kao Kastilijanci, Aragonci, Andalužani, Katalonci, Baski, Galjegosi… Vidimo da kod nekih, posebice kod Katalonaca, Baska, donekle i Galjegosa, još i danas žive vrlo intenzivno ideje o državnoj samobitnosti. Pravo je Ivice Dačića da se politički osjeća i Srbima lažno predstavlja kao Srbin Jovica, ako su ga kao tako jeftino ljudsko bijelo roblje Srbi davno kupili kao izdajnika hrvatskoga naroda. Ali, nije njegovo pravo trubiti ostalim Hrvatima kako trebaju poći njegovim stopama izdaje, te se i etnički i politički posrbiti i pogrbiti kao što je učinio on. Na dan 29. listopada 1918. godine Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina zajedničkim priopćenjem dotadašnjih oblasnih vlada navedenih austrougarskih pokrajina, objavljuju zajednički proglas o raskidanju svih državnopravnih veza pobrojanih bivših zemalja Austrougarske i onda zajedničko izaslanstvo svih pobrojanih pokrajina na dan prvoga prosinca 1918. pristupa u potpisani državni savez aspolutno i pravno ravnopravnih članica novouspostavljene države SHS ( Slovenaca, Hrvata i Srba ). Već u prosincu iste 1918. godine srbijanski su žandarmi uz pomoć djeda Vesne Pusić pokoljem prosinačkih žrtava na zagrebačkome trgu zorno pokazali kako za Srbe potpisani i parafirani državni ugovori o zajedničkome i ravnopravnome suživotu naroda znače samo kao mrtvo slovo na papiru. Stoljećima od Turaka ugnjetavani i zlostavljani Srbi, osjetili su taj povijesni trenutak kao čas osvete i priliku za iživljavanje nad svim nesrbima, jer su u svojoj, dakako, zaslugom turske višestoljetne genetike, izmijenjenoj genetskoj strukturi, pomislili da je jedini mogući oblik organiziranja države samo sadističko i zločinačko teroriziranje nesrba. Jer, kao vele: ako su oni to mogli podnositi pod Turcima, što sad Hrvati i svi ostali nesrbi u obje Srboslavije, ne bi sad za promjenu, trpili srpski teror!? To je najdublja psihopatološka srž srpskoga iskirvljenoga i krajnje izobličeniga pogleda na svijet. Oni i dalje žive u svojoj samoobmani i samozavaravanju da to sve mogu podvaliti kao rog za svijeću ostatku planeta, da su oni bili neka samozvana sila pobjednica u Prvome svjetskom ratu, te su se neprestance u obje pokojne Jugoslavije, upravo radi vlastite nedotupavosti i osionosti i prepotencije i postavljali tako s visine Olimpa. I sve tako u stilu: ja sam tu državu stvorio, ja je mogu jedino i uništiti, ako baš hoću. Zato su Srbi uvijek bulaznili i otvorenih očiju sanjali kako su sve zemlje preko Drine i Dunava, navodno, ognjem i mačem 1918. vojno osvojili i u jihovoj bolesnoj i izopačenoj mašti, tim činom i legitimno pokorili, pa su od 1918. do 1991. svi Srbi, bilo koje političke orijentacije, umišljali da mogu raditi što im je volja, ne pitajući druge za zdravlje. Istina je smao da je Srbija prvoga prosinca 1918. državnopravno unijela sadašnji teritorij uže Srbije od Šapca na Savi na sjeveru, pa do Vranja na jugu, uz još vojno zaposjednute oblasti Kosova i Makedonije u balkanskim ratovima, te su joj samo te tri spomente zemlje, dakle područja Srbije ( naravno bez Vojvodine ), Kosova i Makedonije državnopravno pripadala. Kad bi se i sad, recimo, na prijedlog Srbije sazvala neka međunarodna konferencija o preustroju državnih granica sadašnjih država eks Jugoslavije, zatečeno državnopravno stanje na dan utemeljenja Kraljevine SHS, trebalo bi i morao bi biti polazna osnova, čak i prije granica stvorenih 1945. godine, jer su one praktički i u najvećem dijelu, uz određene korekcije glede tadašnjega povezivanja Srbije i Vojvodine u jednu cjelinu, u ostalome gotovo kopija stanja od prvoga prosinca 1918. I tu ima još jedna ograda u statusu Makedonije. Ona je 1945. izopćena državnopravno iz sastava novostvorene Republike Srbije i prglaešna samostalnom, a u zamjenu za taj gubitak Makedonije, Srbija je od Titovih komunista dobila prvi puta u povijesti Vojvodinu, onako na zlatnome pladnju, iako s njim nikad do tad nije imala nikad baš nikakvih državnopravnih veza tijekom cijele povijesti. I da Ivica Dačić i ostali velikosrpski jurišnici imaju imalo pameti ne bi stalno zazivali ideje o promjeni granica, jer bi na svakoj međunarodnoj, nepristranoj konferenciji, mogli ostati kratkih rukava i dijelova teritorija što ga sad drže u svome državnom posjedu. Pametnije bi im stoga bilo da šute, da se pokriju ušima i budu zdovoljni i presretni ovime što imaju, jer objektivno gledano nisu ni toliko zaslužili. Romantičarska ideja ujedinjenja svih Južnih Slavena pokopana je kao mrtvorođenče još u drugoj polovici 19. stoljeća kad su izvorni Ilirski pokret, nastao pod okriljem hrvatskih pokretača te ideje Gaja i Strosmayera prisvojili i oteli Srbi i sukladno svojim nakanama ruske panslavizacije, zapravo u praksi srbizacije jugoistoka Europe, početni ilirizam sa zamišljenim centrom i Pijemontom ujedinjenja u Zagrebu i u Hrvatskoj, preimenovali iz ilirizma u balkanizam i središte ujedinjenja preselili u Srbiju i u Beograd. I zato je taj projekt i morao biti osuđen na propast i daleko prije i prvoga propalog pokušaja 1918, kao i repriznog pokušaja 1945. jer Srbija nikad nije imala liderske karizme, niti bilo kakvih komparativnih prednosti u usporedbi sa Hrvatskom da bi se isitnski mogla nametnuti za prihvatljivoga i poželjnoga lidera svim ostalim narodima. I svjesna toga, upravo je zato pribjegavala surovoj sili u nasilnom nametanju srbizacije nesrba i u SHS- u i u FNRJ i u SFRJ. Čak i da nije hipotetski bilo ni dvije velike povijesne pojave i događaja kao što su Drugi svjetski rat od 1941. do 1945. na prostoru tadašnje Jugoslavije, te svi srpski agresivni o osvajački ratovi od 1991. i Slovenije i Hrvatske, preko BiH, pa do Kosova 1999. godine, opet bi se ta država, prije ili kasnije raspala kao kula od karata jer je bila ekonomski neodrživa. I opet je Srbija bila glavni kočničar i u ekonomskoj stagnaciji te države, za kojom danas pate samo u život zalutali i neupućeni jugonostalgičari. Svi ekonomski parametri sadašnjice u državama slijednicama bivše Jugoslavije rječito dokazuju da je Srbija ekonomski na začelju. Pametnome je i ovaj indikator dovoljan da shvati tko je bio krivac za ekonomski sunkvrat bivše SFRJ, upravo onaj što je i politički zapovijedao od 1945. do 1991. a nalazi se u Srbiji. I zato bi i Titov i Miloševićev pionir i omladinac Ivica – Jovica Dačić morao znati barem te osnovne stvari, prije nego svojim najnovijim tlapnjama ponovno ne izazove buru smijeha i bude po tko zna koji puta predmetom sprdnje kao čovjek koji nema pojma o temeljnim političkim i ekonomskim kategorijama. Na kraju, poruka Dačiću mogla bi stati u nekoliko riječi, primjerice ovako: ne diraj Dačiću hrvatskoga lava dok spava… Jer, zna se u tome slučaju jako dobro epilog Dačiću, zvani Johny prase, bitango prve klase od jorkširske papkarske rase…Kad hrvatska mačka ustane, onda svi srpski miševi pobjegnu u rupu. I zato, čuvaj jetru Dačiću, da to duže traje. Što bi rekao tvoj brat Putin, pjevušeći s tobom u duetu Bajagin hit: “Nije vodka rakija, ali noćas udara…” Ivica – Jovica Dačić rakiju pije kao vodu, pa kad mu malo jače udari u predsoblje onoga što mu je od ispranoga mozga ostalo, dođe do velikoga kaosa, a onda kod njega nastane veliki prasak.
Dragan Ilić
HOP
