Svoj nakazni odnos prema vjeri i kulturi pobunjeni Srbi i četnici su zabetonirali još uoči svoje agresije na Hrvatsku u tvorevini RSK koju su osnovali na temelju genocida nad Hrvatima. Beskrajno bezbožništvo su dokazali i u ovim službenim dokumentima iz 1994. godine koje donosimo čitateljima na uvid.
Vlada RSK na 10. sjednici održanoj 18.07.1994. godine donosi zaključak da se zgradu katoličkog samostana treba u cijelosti osigurati za potrebe takozvanog Ministarstva kulture i vjera RSK. Prethodno se iz te zgrade (samostana) treba izmjestiti specijalna jedinica MUP-a i izbjeglice.
To isto Ministarstvo kulture i vjera RSK od 1992. godine pa do Oluje prenosilo je ikonopisne materijale i ostale umjetnine i materijalnu kulturnu baštinu s područja Dalmacije, Zapadne Slavonije i Vukovara te ih slalo u Srbiju, odnosno u Beograd, navodno na restauraciju. Cinizam i licemjerstvo oko očuvanja umjetnina leži upravo u tome da su pobunjeni Srbi udruženi s četnicima bili upravo ti koji su i uništavali te iste umjetnine i kulturnu baštinu Hrvatske. No, osim uništavanja kulturne baštine, radi se i o besramnoj pljački i nezakonitom prisvajanju tuđe kulturne baštine i vrijednih predmeta pod okriljem velikosrpske ratne agresije na hrvatski narod kojemu su tu istu baštinu oteli i uništili. Naime, u dokumentu kojega donosimo, razvidno je kako su ti isti pljačkaši, palikuće i ubojice koji su rušili i uništavali crkvene objekte i institucije u kojima se čuvala hrvatska kulturna i vjerska baština nazvani “zaštitnicima spomenika kulture”, a vrijedni predmeti i umjetnine su potom odvožene u Beograd u Narodni muzej uz svesrdnu podršku tzv. udruženja Kninjana, odnosno onih koji su Knin oduvijek vidjeli kao dio neke velike Srbije.
Jednako kao što je Srbija krojila sve pljačkaške pohode i planirala genocid na hrvatskom tlu, tako je ta ista Srbija stajala i iza ovog podlog pljačkaškog pohoda na hrvatsku kulturnu baštinu. Ne zaboravimo kako je i veliki hrvatski i svjetski kipar Ivan Meštrović uzaludno pokušavao vratiti svoju mramornu skulpturu poznatu pod imenom “Majka Hrvata” u Hrvatsku, no to mu za života nije uspjelo, kao što nije uspjelo ni vrlim hrvatskim kulturnjacima od vremena Tita naovamo. Zna se točno što ta skulptura predstavlja Hrvatima, kako izgleda i gdje se nalazi. No, popis ukradene hrvatske baštine, umjetnina i crkvenih skupocjenosti koje je velikosrpski agresor uništio ili ukrao s područja Dalmacije, Zapadne Slavonije i Vukovara, nikome nije poznat. Budući da Srbija osporava povrat Meštrovićeve “Majke Hrvata” Hrvatskoj još od 1934. godine, prilično je jasno da će osporavati i povrat kulturnog blaga koje su opljačkali za vrijeme agresije na Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Jer – Srbija je to hrvatsko kulturno blago i baštinu preimenovala u srpsku i prisvojila ju. jednako kao i “Majku Hrvata”, pola stoljeća prije. Nemilosrdna pljačka i uništavanje hrvatske umjetnosti i kulture se izgleda nastavlja i dalje, bez ozbiljnijih protivljenja službene hrvatske politike.
Na naslovnoj fotografiji se nalazi crkva i samostan sv. Filip i Jakov u Vukovaru, koja je samo jedan od primjera kako su se “kulturno i stručno” ponašali četnički “zaštitnici” hrvatskih spomenika kulture i crkvenih objekata koji su za sobom ostavili samo pustoš, smrt, pljačku, palež i ruševine…
Ingrid Runtić
HOP
