Povodom sutrašnjeg slavlja dana republike Milorada Dodika, osvrnut ćemo se na neke brojke i podatke koji zorno pokazuju kako je ta njegova republika utemeljena na genocidu, protjerivanju Muslimana i Hrvata te da se temelji na otimačini i bezočnoj pljački. Od 1991. do 1995. godine samo s područja Banja Luke je iseljeno po procjenama srpskih službi ´državne bezbednosti´ nevjerojatnih 218.038 Muslimana i 77.857 Hrvata. Iseljavanje je bilo programirano i organizirano tako da je na sjednici kriznog štaba RS usvojen Zakon o trajnom iseljavanju i o načinu iseljavanja ljudi nesrpskih nacionalnosti. Ljudi koji su bili prisiljeni iseliti nisu mogli podići svoju štednju jer banke od kraja 1990. godine ne isplaćuju štedne uloge, a po odlasku su mogli iznijeti samo 300 DM – ostalo se sve oduzimalo, kao npr. dragocjenosti od plemenitih metala ili umjetnička dijela. Muslimani i Hrvati su morali prije svog odlaska potpisati izjave u kojima je stajalo da se slažu s tom pljačkom i otimačinom te da su upoznati sa zakonom o trajnom iseljenju koji je tu pljačku legalizirao. Osim toga, ukoliko u roku od 3 mjeseca nisu uspjeli zamijeniti svoju imovinu (kuće, auta i slično), tu imovinu bi zakonski preuzela općina, i to na osnovu istog tog famoznog Zakona o trajnom iseljavanju. Na isti način se radilo i drugdje u okupiranoj BiH, kao primjerice i u Sarajevu.
Najstravičniji primjer zakonski legaliziranog nasilja nad nesrpskim stanovništvom predstavlja upravo dokument u kojem se izričito zabranjuje povratak Muslimanima i Hrvatima u Sarajevo (Ilidža). Toliko o pravima bilo koje druge nacije u trenutku kada Srbi okupiraju teritorij Hrvatske ili BiH i preuzmu vlast. Ali, naravno, Srbi sami se u svakoj drugoj državi uvijek osjećaju ugroženima i nikad im nije dosta njihovih prava, mada ih nitko ne pljačka niti protjeruje, nego masno plaća preko SNV-a i SPC-a.
U drugom dokumentu se iznose činjenice o porastu kriminala i pljačke (MUP RS), koji je dijelom proizašao iz tog kriminalnog zakona o trajnom iseljavanju.
HOP
