VUČIĆ OSNOVAO TAJNU POLITIČKU POLICIJU ZA OSIGURANJE SVOGA DIKTATORSKOG REŽIMA

Telepromprer, novosadski portal, prije sat vremena prvi objavio ekskluzivnu vijest: Vučić na dan 29.12. 2016. dao službeni nalog za formiranje tajne političke policije u Srbiji

Očigledno je srbijanski tiranin Aleksandar Vučić despotskim potezom osnutka tajne, političke policije, kao ogranka postojećega srbijanskoga MUP-a i tom gestom jednoga tipičnoga istočnjačkoga i afroazijatskoga vlastodršca, cijelome svijetu dao na znanje da ga kao diktatora tipa Castra, Gadafija, Sadama Huseina ili Kim Muna ne zanima nikakva reakcija svijeta. Očito će Srbadija na kraju potonuti skupa s njim u dubokom glibu svoje prljeve mašte i pokvarenih strasti. Uopće ne dvojimo niti jednoga trenutka kako ta tajna policija azijatskih Srbijanaca i tako neprestano djeluje i prije ovakvoga javnog obznanjivanja njihovoga službenoga organiziranja pojedinosti u svezi ustroja te Vućićeve političke i tajne policije, podrobno opisane u svrsi i cilju njezina djelovanja i aktivnosti u opširnome tematskome članku na portalu Teleprompter iz Novog Sada.

Samo su sad izgleda riješili zaigrati kartarošku igru zvanu “remi” otvorenih karata. I nedvojbeno je kako oduvijek srbijanske paradržavne i parapolicijske strukture u službi političkoga podzemlja, rade svoj prljavi i podli posao i van granica države Srbije. U okviru države Hrvatske te aktivnosti zasigurno provode preko raznih svojih političkih satelita pod paskom Beograda, a okupljenih pod imenima i pod krinkom samozvanih i samoproglašenih antifašističkih udruga. Lažno ideološko ljevičarenje samo im je politička i ideološka maska. Pod tom navodnom izlikom borbe za ideološko i političko jugoslavenstvo, hrvatski srbofili u Hrvatskoj, bore se suštinski i isključivo za promicanje nacionalne ideje srpstva i njegovoga nametanja Hrvati. U biti, krajnji i pravi cilj hrvatske ljevice je u tome da pokušaju pokvarenom i podmuklom političkom igrom Hrvate duhovno asimilirati u Srbe. No, ta prozirna taktika im je odavno pročitana kao otvorena knjiga u Hrvatskoj i to na hrvatskome tlu ne može proći. Zato su svi hrvatski jugofili, u prijevodu srbofili, osuđeni na krah. Ostaju kratkih rukava u svojoj izdajničkoj, tzv. “antifašističkoj” misiji u Hrvatskoj, a njihovi srbijanski stratezi, čije su oni kao skupina hrvatskih izdajnika i otpadnika, ostaju praznih šaka i neobavljenoga posla. Hrvatski narod ih je poodavno prozreo i oni kao tzv. “antifašisti”, u biti plaćene i pretplaćene srpske špije u Hrvatskoj, nemaju što tražiti u Hrvatskoj, jer nemaju, niti će ikad imati veće uporište u hrvatskome narodu. I upravo je radi ovakvih političkih pozicija, politika hrvatske desnice, onaj jedini pravi i zdravi hrvatski odgovor na agresivnu i velikodržavnu srbijansku politiku. Jer, Srbijanci, dokazano je to i politički i povijesno i u ratu i u miru, reprizirano mnogo puta, u političkome smislu razumiju samo jak, čvrst, tvrd i oštar odgovor Hrvatske, kao i bilo koje druge države i naroda s kojima vode dugotrajne političke prijepore.  Azijatski duh srbijanskih političara, odraslih i odgojenih u maniri i stilu političkih vođa zemalja takozvanoga trećega svijeta iliti Titovih “Nesvrstanih” iz Azije i Afrike, neće, ne želi ili ne može razumjeti drugu vrstu jezika. I zato takvi srbijanski politički nasilnici kova Vučića, Nikolića, Šešelja, Dačića, Vulina i njihove lude družine sličnih protuha i spodoba, shvaća istinski prihvaća jedino politički jasan, glasan, hrabar i odlučan govor hrvatske desnice, kao hrvatski odgovor na sve srbijanske političke provokacije.

Jednostavno, Hrvatska je unatoč svim Mesićima, Josipovićima, Dežulovićima, Markovinama i njima sličnom kukolju u hrvatskom žitu, bila i ostala za Srbiju, pojam europske civilizacije. Srbija je pojam azijatske civilizacije. Kad se kaže Hrvatska misli se na Europu, a kad se kaže Srbija, misli se na Aziju, ili u najboljem slučaju na Malu Aziju kao tampon zonu Europe i prave Azije. U ovome gedžanskom zlu, ima samo jedna kapitalno korisna stvar: Sad će ovim potezom notornog luđaka Vučića i posljednjem slijepcu među zapadnim, lakovjernim i lakomislenim političkim naivcima iz EU i SAD, što nasjedaju na slatkorječivost Bizantinca Vučića, postati jasno što mu je jedini cilj i namjera u unutarnjoj politici. Za vanjsku politiku ruske gubernije zvane Srbija ionako nije zadužen Vučić, nego njegov moskovski gazda Putin. I pametnome i mudrome je dosta kazati kako za svaki budući potez srbijanske politike agresivnoga velikodržavlja, jedinu kontakt adresu razgovora između EU i Srbije ili SAD i Srbije ili Hrvatske i Srbije, treba tražiti u Moskvi, a ne u moskovskoj ispostavi u Beogradu. Još u Rimskome pravu vrijedio je slijedeći zakon: “Ako se vidite vola da vam je zagazio iz susjedove njive i vašu njivu i napravio vam štetu, po zakonu Staroga Rima, dužni ste i obvezni tužiti gazdu vola, a ne samu životinju, jer ona nema moć rasuđivanja, niti može biti svjesna kakvu je štetu pričinila na susjedovoj njivi.” Eto, tako svaki iole vispreni hrvatski političar trebao bi ubuduće uvijek i u svakoj prigodi za ponašanje i postupke volova u srpskoj politici razgovarati s gazdom svih srpskih volova, a on se zove Vladimir Putin. Ljudi se drže za riječ, a rogata stoka, neovisno o tome, je li se odaziva vol na ime Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin, Šešelj, Dodik, Izetbegović, Đukanović, Mesić ili Markovina, drži se uvijek za rogove, čak i onda kad ovi pobrojani srpski volovi pred svijetom radi obmane, trika i zavaravanja ponekad ispuštaju u međusobno dogovorenoj strategiji dovođenja u zabludu vanjskoga svijeta samo naizgled neusuglašene životinjske krike volovskog mukanja. Ista je njihova volovska mmmuuu…shema… onomatopeje muktanja i tu dileme nema. Samo povremeno mijenjaju u prethodnome dogovoru sa svojim jedinim i pravim gospodarom svih istočnjačkih volova, dakle osobno Vladimirom Putinom redoslijed poteza uz kombinirane i različite metode djelovanja i političkih aktivnosti državnoga podrivanja i vlastite države i naroda, a sve ovisno o tome na kojemu političkome području, na koje je bacio oko njihov gazda Putin, oni rovare i spletkare u njegovo ime. I to je jednadžba s jednom nepoznatom.

I zato nije za očekivati ni da duhovni pastir pastve SPC-a u Hrvatskoj, glavom i masnom bradom vladika Porfirije, može biti drukčiji u svome izričaju od isto tako furioznoga nastupa političkih lidera iz njegove matične zemlje, dakle ruske gubernije Srbije. I kad god sjevne neka nova Porfirijeva objeda spram HPC-a, također se, analogno gore opisanom pravilu tužbe na račun gazde vola, a ne samoga vola, treba obratiti na moskovsku adresu Porfirijeva i srpskoga duhovnoga stožera. On suštinski stanuje u Moskvi, a ima samo SPC filijalu u Beogradu i ime mu je ruski patrijarh Kiril, bliski i osobni Putinov prijatelj, što je na mig i političku direktivu ruskoga diktatora bojkotirao i sabotirao prvi svepravoslavni vaseljenski Sabor, ljetos na otoku Kreta u Grčkoj, kada su se Srbi kao ruske, vjekovne i pokorne sluge, solidarizirali bez trunke razmišljanja i smaostalnoga odlučivanja sa svojom ruskom centralom u Moskvi. Opstrukcijom toga svepravoslavnoga skupa, zajednički su udarili vruću pljusku domaćinima i organizatorima svepravoslavnoga Sabora Grcima. Ali, tako što se dalo pretpostaviti kao zajednički odgovor ruskih političkih i duhovnih gazda njihovih političkih i duhovnih robova Srba. Kad već Šešelju nedostaje naprava stomak eliminator, onda je očito vladiki Porfiriju i cijelome SPC-u, očigledno njihov brat Putin, skupa sa svojim prijateljem, ruskim patrijarhom Krilom, ugradio u srpske mozgove ruski čip, projiciran kao djelotvorni i po misao i normalno i razborito rasuđivanje, pogubni mozak eliminator. Doduše, samome zlikovcu Šešelju mozak eliminator barem nikad nije bio potrebit i tu je imao veliku ekonomsku uštedu. On ionako nikad i nije imao eliminirati moždane vijuge u glavi, jer mu je velika, ali prazna glava, veličine TV ekrana port tabl televizora, nekoga novinskoga kioska ili kontejnera za smeće, uvijek i bila napunjena samo paučinom. Ali, nataložila se žabokrečina u Šešeljevoj tupoj i šupljoj glavurdi, te je sad nemoguće očistiti. Ujedno je i rizik takvomu psihopatu raditi lobomotiju, jer bi po tako oboljeloga pacijenta, to mogla biti životno opasna avantura. No, sve to nije razlog da pobijesnela zvijer šeta bez lanca i bez kontrole na slobodi, jer svakoga časa može podivljati.

I vidi se kako taj ruski mozak eliminator, što ga je SPC-u ugradila Ruska pravoslavna crkva, pa proslijedila i posudila svoj patent još neosuđenom višekratnom prijestupniku i sadašnjem srpskom patrijarhu Irineju taj ruski mozak eliminator na sveopću uporabu Srbima na korištenje po potrebi u svim sferama života, tako da intenzivno i svakodnevno mozgopranje srpskih mozgova ruskim čipom ima višenamjensku uporabnu vrijednost. Osobito to  katastrofalno utječe na suženu svijest i zaturenu savjest vladike Porfirija što umišlja da se njihova riječ i mišljenje o statusu HPC može uvažiti među ozbiljnim, obrazovanim i načitanim ljudima, više od mišljenja i stava onoga čovjeka, za kojega u narodu postoji uzrečica: “Taj se pita onoliko koliko se pita i pijan s gaćama.” I tako vladika Porfirije, pijan od mržnje prema Hrvatskoj, može laprdati u prazno i do besvijesti svoje laži o HPC, ali njegov glas neće među časnim i poštenim svijetom odjeknuti nimalo jače i nimalo dalje od njaka nekoga magarca. I opetovano iz Rimskoga prava, za vladiku Porfirija, vrijedi isto i za Vučića kad na sve četiri noge pokuša onako rogat, nosat i isturene i napućene njuške, zagaziti, misli, vjeruje i očekuje, on kao srpski psiho – delija, nekažnjeno za uništavanje tuđega posjeda i tuđe njive, dakle, slijedeće: Magarci, jednako kao i volovi, nemaju moć logičkoga rasuđivanja. Stoga, ne očekujmo nikad neku pravu i suvislu izjavu vladike Porfirija, u kojoj nema skrivene, zadnje namjere. Jer, objektivno i intelektulano ograničeni, ili recimo i oboljeli ljudi imaju ponekad, što su govorili i Stari Rimljani lucida intervalis. Ne kaže se tek tako da svi putevi vode u Rim, a ishodište suvremenih zakonodavstava potonjih europskih država do današnjih dana je u iskonu i postulatu Rimskoga prava, koliko god Srbi i Rusi lagali prvo sebe, onda i cijeli svijet da samo u njihovoj bolesnoj mašti mogu Carigrad i Moskva biti starijima od Rima. Ali, te zvjezdane, lucidne intervale, svojstvene povremenome zdravorazumskome razmišljanju mogu imati ljudi, ali ne i ona vrsta ljudi poput vladike Porfirija ili Aleksandra Vučića, koji se ne drže za riječ, nego za rogove.

Dragan Ilić

HOP