Srbi iz Hrvatske stalno prozivaju državu zbog ugroženosti. Zanimljivo je zato vidjeti kako se ponaša srpska država prema izbjeglicama na koje se tako često poziva. Ugroženi Pupovac živi u vili i prema nekim izvorima drži na računima enorman novac, te posjeduje nekretnine kojih se ne bi posramio neki šeik.
Njegov zamjenik Saša Milošević poznat po dilanju droge ima plaću poput saborskog zastupnika, a Srbi za koje se oni bore ili umiru u svinjcu čekajući obnovu ili su žrtve pljačke srpske države. I nakon svega vjeruju svojim srpskim vlastodršcima. Zadojenost stvorena mržnjom prema Hrvatima održava srpski lopovluk na vlasti. Tekst prenosimo u cijelosti iz srpskih medija, izvor je Nedeljnik.
“Došli smo na ledine, ovo nije bila ni ledina, po njoj možes da se voziš ako je suho, tu su bile njive. Morali smo čekati da nam netko traktorom doveze građevinski materijal. “Prisjeća se predstavnik građana Jovo Vučenović.
Busije su pretenziju izbjegličko prognaničkog selo. Formiranje je započeto 1997. godine od ljudi protjeranih iz Hrvatske i BiH. Danas tu živi i manji postotak ljudi interno raseljenih sa Kosova i Metohije.
“Ovo zemljište je bilo namijenjeno za deponiju,” naglasio je Vučenović, dodajući: “to je razlog zbog kojeg mi ne možemo uknjižimo naše zemljište. Opština Zemun je u ono vrijeme raspisala natječaj za prodaju zemljišta namijenjenog za izgradnju izbjegličkih domova. Tu je bilo oko 5000 ili 6000 parcela od kojih je 1300 na Busijama. Upravitelj zemljišta je bilo Poljoprivredno dobro “Napredak” Stara Pazova, a vlasnik Republika Srbija, tako da je općina Zemun nama prodala tuđe vlasništvo. Sada prema tumačenju stručnjaka za ovu problematiku mi treba da tužimo općinu, ona tužiti Poljoprivredno dobro tj. državu, a prijenos iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište plaća krajnji kupac, odnosno mi. To je apsurdno, pogotovo što je procjena eksperata za plaćanje prijenosa 1000 eura po aru. “.
Na Busijama živi više od pet tisuća stanovnika, a godišnje se rodi četrdesetoro djece, prema evidenciji patronožne sestre, što je skoro jedan i pol razred. Odavde nema razloga da se ode. Uvjeti za život nisu najsjajniji, niti su savršeni, ali su u najmanju ruku pristojni. Grad je blizu, posla ima čak iu selu. Postoje prostori za laku dokolicu, u koje dolaze mladi iz okolinih mjesta. Postoje dva kulturno umjetnička društva, nogometni i karate klub. Problem je što ova udruženja moraju plaćati prostor za trening. Linija 702 gradskog prijevoza prometuje na relaciji Busije – Batajnica, ali do centra grada iz Busija ne treba mnogo više nego iz Kumodraža ili bolji primjer, Vidikovca. “Mislim da nas je muka natjerala, ai naši običaji, tradicija koju smo donijeli stvoriti ovo ovdje, jer su ovdje kuće rađene uglavnom na mobu.” Rekao je Vučenović.
Samostalna izgradnja vodovodne infrastrukture i ulične rasvjete u kojoj je sudjelovalo 1200 ljudi išla je smatra Vučenović na korist državi. “Nismo imali probelma s državom, ona je jedva čekala da uložimo neke pare kako bi povećala cijenu građevinskog zemljišta na temelju naših ulaganja, a ne njenih kako bi trebalo. Poreznoj upravi smo platili porez na temelju ulaganja, drugi put plaćamo porez na prijenos apsolutnog vlasništva, treći put porez na imovinu, tri puta nas oporezuju. Apsurd je to što je 2013. godine sektor javnih prihoda GO Zemun donio rješenje o porezu na imovinu gdje je prosječna cijena po četvornom metru 110.000 dinara. “Ističe predstavnik građana.
Mještani imaju pravo da se osjećaju kao “posljednja rupa na svirali”. Oni sedam godina bezuspješno pokušavaju doći u kontakt s GO Zemun, ali im nitko ne izlazi u susret. Zvanično Busije pripadaju mjesnoj zajednici Ugrinovci, koja generalno ima negativan stav prema ovom naselju.
“Dvadeset godina ne možemo dobiti predstavnike u mesnoj zajednici. Po zakonu članovi savjeta mjesne zajednice trebaju se birati, međutim to se ne radi, predsjednik općine je to pravo uzurpirao iu mesnu zajednicu stavlja svoje ljudi koji klimoglavom izvršavaju što oni kažu. “Razočaravajuće navodi predstavnik gradjana, kojeg smo zatekli u poslu na svom imanju : “Kada smo zvali predsjednika Ugrinovaca, onako sjesti kao ljudi i porazgovaramo, da se čisto zbližimo, dobili smo odgovor u smislu, ne pada mi na pamet da dođem u Busije. Kakav je to odgovor? “Istaknuo je Vučenović.
Problemi za daljnji razvoj infrastrukture naselja su neasfaltirane ulice. Mještani ističu da ne mogu sami asfaltiraju, pošto je to veći građevinski pothvat, ali i veliki trošak. Sporedne ulice nasipaju po potrebi grebanim asfaltom, mada pred održavanje spomena na žrtve asfaltirano je oko 500 metara puta za dolazak državng vrha, što je dokaz da se može ukoliko se hoće. “U gradu sam dobio odgovor da se projekt rješavanja komunalne infrastrukture pokreće iz središta grada i nastavlja ka periferiji, tako da uvijek negdje stane prije nas.” Navodi predstavnik građana.
Ono što dodatno komplicira jeste odluka o zonama grada, u kojoj su Busije smještene u šestu zonu zajedno sa Ugrinovcima što je prema Vučenovićevim riječima još jedan u nizu apsurda. “Kada pogledate što imaju Ugrinovci, a mi nemamo tu nema logike da budemo u većoj od osme zone, ali to je način da se uzmu pare, što je veća zona veći je i porez, a to da ti država uzme pare, tu ne treba mnogo. “.
Busije imaju sve što je potrebno da budu zasebna mjesna zajednica. GO Zemun odlučuje o broju mjesnih zajednica koje u njoj delaju. Mada, tu se pokazuje još jedna nelogičnost u tome što su Busije pod MZ Ugrinovci. U ovu mesnu zajednicu regiji i naselje Grmovac, koje se nalazi s druge strane auto-puta, tako da ukoliko netko želi dodje u Grmovac mora ići ili preko Dobanovaca ili s druge strane, preko Krnješevaca.
U porti crkve, izgrađene u vojvođanskom stilu na dan Preobraženja Gospodnjeg, bilo je više mlađih nego starijih ljudi. U žurbi na obred svete tajne krštenja protojerej-stavrofor Milorad Niškić rekao nam je da su ljudi složni, i sa radošću je komentirao veliki priraštaj sela, mnogo mladih bračnih parova i ljepotu naroda u Busijama.
Bez priče iz kolone, bez potresnih scena s puta kojim su ovi ljudi dolazili treba završiti tekst. U mjestu u kojem je prvo pitanje nakon pozdrava Odakle su tvoji, ove scene ne mogu zaboraviti, ali ih svi znaju unatoč činjenici da je to kako tako prošlo, a život mora nastaviti s novim problemima.
HOP
