Danas je veliki dan i slavna obljetnica
Danas je veliki dan. Na današnji dan prije 25 godina svijet je napokon priznao državu Hrvatsku, iako je to priznanje države Hrvatske od strane svijeta trebalo biti puno prije toga datuma, jer bi onda palo mnogo manje žrtava za hrvatsku slobodu. I evo, sad, nakon 25 godina, naše generacije koji smo 1992. bili u prvoj mladosti, gledamo i slušamo kojekakve srbijanske antifa slugeranje i ulizice tipa SDP družine, ostalih ljevaka u kompletu ili žutokljunaca i balavaca tipa Jovana Pernara ili Jovana Velibora Sinčića ( dobro sam ih oslovio, jer se u duši tako i osjećaju i tako i rade u korist njihovih srbijanskih poslodavaca ).
VelikoSrbende i svi njihovi sateliti po zemljama Ex Yu uzalud se nadaju nekom svjetskom čudu i obnovi opančarskog srboslavenskog carstva, naravno, sve to pod ruskom šapom. Zalud je trud srpskih svirača.
Evo ih jučer šalju vlak na Kosovo ( kao nekad, čini mi se 1988. ili 1989. srpske “vlakove istine” profi mitingaša i izvoznika balvan revolucije po bivšoj Šugoslaviji ). Opet izazivaju i opet će dobiti po tamburi. Samo, dojam je kako će ovoga puta epilog biti puno jasniji, konkretniji, teži i vojno i politički pogubniji po velikosrbadiju.
Čak je izvjesno kako joj nakon možebitne ratne avanture koju svakim danom priželjkuje banda Vučićeva, Nikolićeva, Dačićeva, Vulinova, Šešeljeva…, a sve očekujući rusku pomoć i logistiku u tome zamišljenome ratu, ni granice pašaluka neće biti zajamčene.
Tek takav konačni srbijanski vojni slom i brodolom na teritoriju Srbije, taj ludi i bolesni narod bi priveo zdravome razumu i ljudskom rasuđivanju. Rusi će ih na koncu, kao i uvijek u povijesti, pustiti niz vodu da se snalaze kako znaju i umiju, ali gedžanski bedaci te činjenice i surove istine još nisu svjesni. Jer, da jesu ne bi iz dana u dan srljali u vlastitu propast. Jasno, da je taj veliki svijet imao zrno pameti 1995. da Hrvatskoj dozvoli završiti do kraja i u punome obujmu oslobađanje cijele BiH i ulazak hrvatskih postrojbi u Beograd, zabadanje hrvatske pobjedničke i vojničke trobojnice u centru Beograda i primoravanje četničkoga vodstva s Miloševićem i Šešeljem na potpisivanje bezuvjetne vojne kapitulacije vojno poražene Srbije pred apsolutnim vojnim pobjednikom Hrvatskom, sve ove prizore četničkoga orgijanja danas ne bismo ni gledali, niti bilo kad u budućnosti.
Jer, da je taj famozni veliki svijet dopustio završetak hrvatske vojne simfonije do samoga kraja, danas na sceni ne bi bilo ni Miloševićevih i Šešeljevih učenika na vlasti u Srbiji. Da je bilo sreće, njima bi u rujnu 1995. usred Beograda konačnu presudu izrekao prijeki vojni sud hrvatske, pobjedničke vojske.
E, sad Ameri vide da su pogriješili u jesen 1995. kad su zaustavili hrvatsku vojsku pred Banja Lukom i sad i Ameri i ostale velike sile sigurno nastoje barem djelomično ispraviti tu stratešku pogrešku iz jeseni 1995. godine. Srbija je uvijek bila i ostala isključivo ruski, doduše pričuvni igrač, ali i kao takav ruski džoker iz drugoga plana, njena prva, sad i jedina preostala uzdanica na Balkanu. Dojam je da Nikolić i Vučić hoće rat na Kosovu, jer su možda dobili neki tajni signal iz Moskve ili čak i Washingtona o dilu Putina i Trumpa o preraspodjeli novih zona utjecaja u regiji, a vjerojatno je sve skopčano s Trumpovim i Putinovim zajedničkim političkim imeniteljem, a on se zove borba protiv ISIL-a u svijetu.
E, sad lako je moguće da poludjeli srbijanski četnici smatraju kako su i Ameri i Rusi jednodušno Albance na Kosovu, kao i Bošnjake u Bosni i Hercegovini ocijenili kao bazu obuke islamskih fanatika za terorizam po Evropi, te su se stoga ovako ohrabrili da otvoreno prijete ratnim bubnjevima.
Srpski vlakovi izvoza “srpske istine” su već viđeni scenarij i uvertira početka svakog agresivnog srpskog rata. Ovo je po svoj prilici ona početna i pripremna, propagandna srpska faza, gdje već uveliko trolaju izlizane lovačke priče o “ugroženosti” Srba i srpstva svuda u okolnim zemljama. To im onda služi kao alibi za početak ratne agresije. Očito su se Srbi, kao u obično, preračunali, precijenili svoje skromne vojne mogućnosti u svakome pogledu, a sve potencijalne suparnike u okruženju potcijenili. Konačni epilog onda nije teško naslutiti i u tome slučaju, sve smo bliži vojnoj reprizi iz 1995. godine.
D.I.
HOP