20. siječnja 2017. objavljen je članak pod naslovom: „Tajne pripreme Hrvatske za vojnu intervenciju u Republici Srpskoj- Otkrivamo šta će se dogoditi i zašto…“.
Kako tumačite ovaj “ekskluzivni članak” Vaše visokoprvosvećenstvo oče Arhiepiskope Aleksandre?
Na stranu to koliko su te pripreme „tajne“ ako svi već znaju za njih, a najvjerojatnije su obična izmišljotina. Ne bih čak spomenuo niti hibridni/ asimetrični rat, nego samo žuti tisak i upravljanje javnim mnijenjem u svrhu vlastitog probitka.
Onaj dio koji nas zanima odnosi se na dio teksta kojim se novinar „očešao“ o HPC, kako Vi tumačite vezu HPC-a i vojne intervencije?
Pa imamo nekoliko primjedbi upravo na taj dio teksta. Nu, ne ćemo jako ići u širinu, jer se o toj temi mogu pisati i knjige.
Vi maštovito interpretirate povijesne činjenice u svom interesu, ali i sve susjedne nacije također će imati vlastite interpretacije istih činjenica. Svidlo se to vama ili ne.
Povjesna Mitropolija grčko-karlovačka, koju je osnovao katolički hrvatsko-ugarski kralj za teritorij Hrvatskog kraljevstva i pravoslavce na njezinom teritoriju, bila je priznata od Carigradske patrijarhije. To je HPC. To ne trebamo posebno dokazivati, to su povijesne činjenice.
U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.
Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.
U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.
U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal, a nikad obrnuto. Čl. 30 Berlinskog ugovora iz 1879 propisuje protektorat Austro-Ugarske nad Srbijom. Trojedina kraljevina je državotvorni element Austro-Ugarskog carstva, jedna od kraljenina, koje čine ovog carstva. Srbija je njihov vazal. Godine 1881 potpisana je tzv. Tajna convencija na temelju čl. 30 Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta Ije na snagu do 1903 g. Prevedeno s hrvatskog na hrvatskom to znači da je Srbija hrvatski vazal do 1903 godine.
Velikosrbska ideja o uništavanju HPC prvi put je uspješno provedena 1922. spajanjem autokefalne hrvatske Mitropolije grčko-karlovačke s Beogradskom arhiepiskopijom (nadležnom za teritorij bivšeg Smederevačkog sandžaka) i sljedno nastankom nove pravoslavne crkve, tzv. „Ujedinjene SPC kraljevine SHS“.
U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi napisao „sve srpske crkve.”
To je napravljeno simonijom (po Šimunu magu). To znači, da je Država SHS od Carigradske patrijarhije kupila novu crkvu. Tomos je izdao i potpisao patrijarh Meletij, poznati mason i član jedne od britanskih masonskih loža, koji je patrijarhom postao suprotno volji episkupa, političkim zakulisnim igrama (izabrani patrijarh je bio prisiljen odstupiti, a izbori su ponavljani sve dok on nije bio izabran. I taj izbor bio je nezakonit, jer je u to doba izbor patrijarha bio zakonit samo ako ga potvrdi Turska država, što nije učinjeno upravo zbog navedenog. U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mln franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Najbitnija činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstvaNiti to ne trebamo više obrazlagati, jer su to sve povijesne činjenice.
U Drugom veleratu crkva je obnovljena pod nacionalnim imenom. Dio klera bili su i etnički Srbi. Razlog za njezinu obnovu bio je isti kao i dvadeset godina ranije za stvaranje Ujedinjene SPC kraljevine SHS – nastanak nove države.
Tko je uništio HPC?
Drugo uništavanje pravoslavne crkve uspješno su proveli komunisti, mučkim ubojstvima svih njenih svećenika. Komunistički pokolj nevinih ljudi, čija je krivnja bila obavljanje liturgija i bogosluženja, vjenčavanja i krštenja pravoslavaca, preživio je samo jedan sjemeništarac, koji je cijeli život HPC nosio u svom srcu, od Hrvatske do Kanade i natrag u Hrvatsku.
U navedeno tekstu piše o hrvatskom kraljevskom grbu da je to ustaški grb?
To je isto kao kad bismo mi srpski grb proglašavali četničkim grbom. Nu, mi ne ćemo u komunikaciji koristiti jezik ulice. To je već pitanje nacionalne uljudbe i kućnog odgoja, na čemu se uvijek može (i mora) raditi.
Radi se o hrvatskom kraljevskom grbu i najprirodnije je da pravoslavna crkva koristi taj grb za svoje potrebe. To uistinu ne trebamo nikom školovanom posebno obrazlagati.
Naglašavamo da nismo obnovljeni radi Srba, nego radi pravoslavnih Hrvata, ali nećemo odbaciti nikoga tko se hoće pridružiti pravoslavnoj crkvi. To nemamo mandat nikom uskratiti.
Crkva je obnovljena u skladu sa dostupnim mogućnostima i još je puno posla pred nama. Treba obnoviti pred gotovo stoljeće pokidane veze s vjernicima i sestrinskim pravoslavnim crkvama.
Igor Drenjančević
HOP