SUĐENJE SRPSKIM “ZAVETNICIMA” U PODGORICI MOGLO BI JOVANA PERNARA POSLATI U ROPOTARNICU POLITIČKE POVIJESTI

SUĐENJE SRPSKIM “ZAVETNICIMA” U PODGORICI MOGLO BI JOVANA PERNARA I VELIBORA SINČIĆA POSLATI U ROPOTARNICU POLITIČKE POVIJESTI KAO POLITIČKE I IDEOLOŠKE ISTOMIŠLJENIKE SRPSKIH TERORISTA POD POKROVITELJSTVOM RUSIJE

Hoće li i može li sudski proces u Crnoj Gori otkriti karike povezivanja terorističkih organizacija iz Srbije poput “Zavetnika” i “Dveri” sa  Sinčičevim “Živim zidom” i Pernarovom “Abecedom demokracije”, ili po smislu i sadržaju toga pokreta više “Azbuke demokratije” na Pernarov način?

Suđenje srpskim razbojnicima “Zavetnicima” u Podgorici je od višestrukoga značaja, jer može u konačnici raskrinkati cijelu mrežu te terorističke organizacije pod paskom Moskve. Nakon propaloga puča u Podgorici izaslanstvo “Zavetnika” u Moskvi primilo je najviše državno izaslanstvo Rusije. Antivučićevski mediji u Srbiji pisali su da Sergej Lavrov osobno daje potporu “Zavetnicima,” a oni se pozivaju sami i na Vučića, Dačića i njihove stranke, kao i na Šešeljev SRS i DSS ( nekad pod vodstvom Koštunice, onda Sande Rašković Ivić, a sad ni sami ne znaju tko ih predvodi ).

Ne znamo unaprijed hoće li čitava mreža biti razobličena, kako bismo Pernara i Sinčića kao suradnike “Zavetnika”, “Dveri” i ostale velikosrpske bande istoga trena imali kao na dlanu corpus delict i sudskim priznanjem provooptuženih pred sudom u Podgorici kao dio regionalne terorističke organizacije povezane preko Moskve i Beograda s ciljem obnove Kugoslavije iliti Šugoslavije, gdje bi Rusi pogurali Srbe umjetnim liderima te perpetuummobile, totalno nemoguće tvorevine.Teško da će takva razbojnička banda i pritješnjena uza zid neoborivim dokazima i na sudu odati poimenice sve suradnike u “regionu.” Onda će Pernara, Sinčića ili onoga Danijela Igreca iz Ljubljane i dalje držati u Beogradu kao adute Srbije u Hrvatskoj i Sloveniji. Vrlo vjerojatno Srbija ima svoje ljude, kao i obično, u Crnoj Gori, koji bi i usred suđenja mogli utjecati na sud da sakrije kompomitirajuće detalje o iznošenje dokaza protiv Srbije i Rusije. Barem takav je dojam na temelju prijašnjih jakih veza Crne Gore sa Srbijom i Rusijom. Ali, sad se radi samo o crnogorskoj koži, pa možda bude i obratno i sud istjera djelo na vidjelo, jer teško je povjerovati da baš Crnogorci, izravno ugroženi od Srba i Rusa mogu voljeti više Srbe i Ruse nego sami sebe, a znaju da im i jedni i drugi rade o glavi.

Zanimljivo je primijetiti da je izaslanstvo Zavetnika gostovalo isto tako u Trebinju na dan 23.2. 2015. a to na međumrežju objavljuje u arhivi interentski gradski portal Trebinjelive.info. Sjetimo se kako je nedavno u tome istome gradu na jugoistoku Hercegovine i u neposrednome zaleđu Dubrovnika, gostovao i Ivan Pernar, kad je veličao Srbe i Srbiju, a blatio Hrvate i Hrvatsku. Ponovila se tako Pernarova serija gostovanja od Banjaluke preko Bijeljine, Tjentišta i Zelengore, pa do Trebinja. Gostuju u istim mjestima i vrlo vjerojatno se kreću u krugu istih ljudi. Sasvim izvjesno i lako za pretpostaviti. Kad bi se eventualno i ovisno od obujma prikupljene građe dokaza tužiteljstva u Podogrici napravila izravna poveznica regionalne suradnje Zavetnika i Živoga zida, onda bi se Pernaru i Sinčiću istoga časa sudilo u Zagrebu za djelo veleizdaje i sabornicu bi ubuduće vidjeli samo u TV prijenosima iz Remetineca, ako im tamo dopuste gledati uživo TV program. Znakovito je kako su i Srbi i Rusi namjerno odugovlačili gotovo mjesec dana izručenje Nemanje Ristića i Predraga Bogićevića iz Srbije, odnosno Eduarda Širokova i Vladimira Popova iz Moskve. Službena Podgorica je još 13. 12. 2016. zatražila njihovo izručenje na temelju međunarodne Interolove crvene tjeralice, ali su i Srbi i Rusi glumili ludilo i odbijali uslišiti zahtjev Crne Gore. Ipak, dvojica Srba su izručena Crnoj Gori mjeseca dana kasnije, dok je još nepoznato jesu li Rusi odlučili izručiti Širokova i Popova Crnoj Gori ili Putin želi reći Đukanoviću kako suučesnike propaloga atentata želi prikrivati, jer, eto on gospodari ogromnom zemljom kao veliki silnik i nasilnik, dok je Đukanović isti takav silnik i nasilnik kao i Putin, samo u zemlji koja je veličinom kao jedan moskovski kvart. I zato dvostruki sluga Đukanović mora biti suočen s osvetom svojih gospodara iz sjene, što dolaze iz Srbije i Rusije. On i dalje iz potaje vjerno i pasje pokorno služi i Vučića i Putina, a obojica mu u znak zahvale šalju atentatore da ga likvidiraju, jer su poželjeli imati izvjesno još poslušnijega slugu od samoga Đukanovića u Crnoj Gori, te im nosati potrčko više nije potreban. I to su mu u vidu smrtonosne poruke željeli poslati kao zajedničku srpsko – rusku odluku preko Putinovoga i Lavrovljevoga opunomoćenoga izaslanstva u Srbiji, oličenoga u Nikoliću i Vučiću ( zamjenski mogu im pripomoći i Dačić, Vulin, Šešelj i bezbroj sličnih ruskih podguznih muha u Srbiji ). Ponašanje Rusije i Srbije prema svome vjernome robu Milomiru zvanom “Milo” Đukanović je najjači i najbolji signal i posljednjim srbofilnim iliti jugofilnim utopistima od Vardara pa do Triglava kako se Rusi i Srbi na primjeru svoga sluge pokornoga Milomira – Mila Đukanovića, odužuju jednom vječnom i beskrajno odanom veliksrpskome suborcu, koji je po potrebi ostanka na vlasti smao lažno promijenio retoriku, ali je u biti zadržao sve manire pokvarenoga Bizantinca i velikoga mrzitelja svih naroda katoličkoga Zapada, posebice Hrvata i Hrvatske. Iako i Srbi i Rusi znaju da u Đukanoviću oduvijek imaju nepkolebljivoga saveznika, koji samo praznim riječima i pustim obećanjima kao i Vučić zavarava, obmanjuje i laže EU i NATO, jednako kao i kućni mu prijatelj Aleksandar Vučić, očito su Đukanovića kao dotrajalu i pohabanu krpu i Srbi i Rusi željeli i fizički uništiti, najvjerojatnije što je od zajedničkoga srpsko – ruskoga plijena pokušao zgrabiti za se veći komad opljačkanoga blaga, nego što su mu ruske i srpske gazde namijenile. Takvu vrstu neposluha mafija ne prašta, pogotovo ona združena srpsko – ruska mafija, što je desetljećima tu vrstu profesije podzemlja učila i izučila po najsavršenijim metodama sicilijanske mafije. I to je Milo Đukanović kao polaznik te mafijaške škole morao prvi i pravodobno znati i bolje i više od onih što su ga kao kolegu u zajedničkome političkom dilu željeli fizički ukloniti sa životne scene. Izgubio je partiju na svome terenu u igri sa svojim političkim saveznicima i to u igri u kojoj je i sam naučen od malih nogu da vrijedi u takvome svijetu samo jedno pravilo. Ono glasi ovako:jači kači, a slabiji kmeči… Đukanović povrh svega, ne samo da kmeči, nego još i kleči pred Srbima i Rusima i danas im ne smije javno reći ono što je i pticama na grani jasno da su ga njegovi životni idoli i učitelji željeli ubiti. Ostaje još neizvjesno tko će od njih odnijeti konačnu pobjedu u bespoštednome obračunu koji je tim sudskim procesom sigurno na pomolu. Nije zalud rečeno, a oduvijek vrijedi u podbelju žestokih sukoba istočnjačke civilizacije uvriježeno geslo kako brat bratu oči najdublje vadi. U trokutu Rusije, Srbije i Crne Gore svi se uzajamno često časte pohvalama kako su nerazdvojna i na vječnu vjernost nerazdruživa braća, što su unakrsno položili svatko svakome prisegu o doživotnoj odanosti, napose onome vrhovnom ruskome gospodaru što stoluje u Moskvi. Đukanović ima dva oka u glavi.

Dragan Ilić

HOP