HRVATSKA POVJESNA ISTINA
PRIJEDLOZI
Čim se donese službena odluka Vlade HR i potvrdi u Saboru RH – odmah prijeći na osnivanje POSEBAN0G MEĐUNARODNOG INSTITUTA ili POSEBNE ODJELE U INSTITUTU „IVO PILAR“ i HRVATSKOG POVIJESNOG INSTITUTA te im osigurati prostore u kojima bi mogli neometano raditi vodeći i priznati povjesničari svijeta koji nisu opterećeni političkim natruhama, povjesničari iz Hrvatske, Izraela, BiH, Slovenije, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Austrije, Njemačke, Mađarske, Rusije, Italije, Vatikana, Francuske, Engleske, USA… i njima pridodati određeni broj iskusnih forenzičara i speleologa, te im osigurati novčana sredstva za neometan rad do kraja njihove misije. Zašto ovaj INSTITUT? Cijela hrvatska povijest 20. stoljeća je neistražena ili lažno opisana (prava zataškana i javnosti nepoznata), pa je takva u svijetu i prihvaćena. Tko je tome kumovao – jasno je svima koji hoće razmišljati. Promijeniti tu lažnu sliku u svijetu je nemoguće samo sa svojim povjesničarima, pa taman bili i najbolji na svijetu. Upravo je zato potrebno zatražiti razumijevanje i pomoć svijeta da se konačno utvrdi, prizna i prihvati prava povijesna istina na ovom podneblju, posebno u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji a i u Srbiji. Prije samog početka rada ovog INSTITUTA odgovorna hrvatska državna ministarstva morala bi se dogovoriti i usuglasiti s navedenim državama da prihvate i priznaju ovaj međunarodni INSTITUT kao i sve njegove povijesne zaključke. Od tih istih država treba zatražiti da one službeno predlože i imenuju svoje povjesničare ili povijesne timove, a uvjet s hrvatske strane mora biti da su ti povjesničari stručni, priznati i nepristrani. Ujedno zatražiti da dotične države otvore sve potrebne arhive (donijeti zakon s kojim bi prisilio SDP da sve preuzete arhive KPH preda u Državni arhiv i bude otvoren hrvatskoj javnosti) kako bi se moglo obaviti pravo stručno istraživanje.
Zadaća ovog Instituta bila bi pronaći još nepoznate masovne grobnice, jame i rake i skupa s poznatim grobištima, logorima, kaznionicama i prema iskazu svjedoka utvrditi točan broj ubijenih i na koji su način likvidirani – kao Jadovno, Jasenovac i… – te na temelju dokumenata iz svih postojećih arhiva u svijetu donijeti konačne zaključke i napisati vjerodostojnu povijesnu istinu što se to stvarno događalo od 1908. do 1995. s razdobljima od 1918. – 1939., od 1939. do svibnja 1945., od 1945. – 1990. te od 1990. – 1995. na prostorima RH, BiH, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Austrije i Italije. Ispitati kolike su žrtve, čije su žrtve, tko je odgovoran i na temelju ove opsežne znanstvene obrade napisati povijesnu istinu koja mora biti prihvaćena kao jedina istina. Sve druge tzv. istine smatrat će se kao pamfleti, podvale i laži koje bi mogle postati i protuzakonite.
Ovu istinitu povijest odmah treba objaviti na svim važnijim jezicima svijeta i tražiti od svih svjetskih i hrvatskih odgovornih institucija da ovu istinu prihvate kao jedinu istinu s kojom nema više poigravanja i od tih institucija tražiti da isprave sve one neistine i laži i izbrišu iz svoje pismohrane, jer će se u protivnom podizati državne i međudržavne tužbe.
Dok ovaj Institut ne završi svoj posao u Saboru se mora donijeti zakon s kojim se zabranjuje nošenje na kapama, reverima, javno isticanje četničkog, partizanskog, ustaškog, nacističkog, komunističkog i fašističkog znakovlja te pjevanje i veličanje tih režima. Isto tako je važno ispitati povijesnu istinu o pozdravu ZDS, Rimskom ugovoru – potpisivanju i prekidu – te kome pripada povijesna zasluga pripajanja Istre i Dalmacije RH i odgovornost gubljenja Boke, Srijema i Bačke.
Isti taj zakon bi vrijedio za školske udžbenike koje su pune povijesnih laži. Svim institucijama, udrugama, izdavačima knjiga, časopisa, novina, slikopisa i kazalištima koji se ne budu pridržavali tog zakona treba uskratiti novčanu pomoć iz državnog proračuna i ako je potrebno i zakonski goniti. Normalno bi bilo da se nakon utvrđene povijesne istine i Ustav RH treba mijenjati. S ovim činom Hrvatska bi se očistila od povijesnih laži koje su Hrvatsku uvijek prisiljavali na ponižavanje i neku vrstu branjenja ili ušutkavanja. Tako bi se zauvijek zaustavila ideološka prepucavanja i podjele u hrvatskom narodu.
ANALIZI STANJA U DRŽAVI, NJENIM UZROCIMA I PRIJEDLOZIMA ZA RJEŠENJE OVOG ZABRINJAVAJUĆEG STANJA
Gospodine Predsjedniče, Vaš je izbor kako ćete postupiti, ali ja Vas molim da pronađete koju minutu Vašeg dragocijenog vremena i pozorno pročitate i dobro razmislite o ovom dobronamjernom sadržaju kojeg piše jedan od utemeljitelja HDZ-a, a sadržaj se temelji na osjećajima „običnih“ hrvatskih ljudi koji su sa oduševljenjem stali u obranu svoje Domovine da bi kasnije – što je vrijeme više prolazilo – tužnim srcem gledali kako se urušavaju njihovi snovi o jednoj uređenoj i naprednoj državi. Pored brojnih pokušaja za pravednu izgradnju – njih se jednostavno odbacivalo i ignoriralo. Naravno, da se u njima lomio onaj zanos kada su pred očima gledali kako ključne pozicije u društveno-političkom životu uzimaju ljudi koji su radili protiv Hrvatske, vrlo malo ili ništa pridonijeli njenom oslobađanju, te oni i njima slični preko noći postadoše bogataši a do jučer ni za kavu nisu imali. Svoja razočaranja mogli su jedino iskazati sa izlaskom na ulicu ili bojkotiranjem izlaska na izbore. Na ulicu nisu htjeli ići i rušiti ono što su krvlju stvarali i preostalo im je jedino ostati doma kada su izbori, pa i oni koji su izišli nevoljko su davali glas HDZ-u jer drugome nisu htjeli ili u njima nisu vidjeli sigurnost. Sličan je osjećaj većine hrvatskog puka, osjećaj o kojem Vam Vaši suradnici neće prenijeti ili ih ne zanima ili ne znaju pa ih nije ni briga. Na pisanje ove analize natjerale su me političke drame vezane uz hrvatski narod, hrvatsku državu, njenu prošlost, sadašnjost i budućnost. Pišem Vam kao čovjek iz naroda s velikim životnim iskustvom, čovjek koji se u USA preko 20 godina bavio novinarstvom, hrvatskom problematikom i uz to istraživao brojne narode u svijetu koji su se borili za svoju slobodu i od kojih su samo neki uspjeli zahvaljujući svome domoljublju, državotvornoj smišljenoj politici, odlučnosti, moralu, odgovornosti i ustrajnosti, a drugi su – na žalost – brojno veći narodi, pa i postojeće države koje se nisu obračunale sa svojim raznoraznim hoštaplerima, izdajnicima, interesdžijama i tuđim slugama završili u krvi i nestali sa svjetske pozornice. Da se to ne bi dogodilo hrvatskom narodu, a na putu smo da nestanemo, upravo zato i pišem Vama gospodine Predsjedniče Vlade RH i Predsijedniku HDZ-a – najveće državotvorne stranke u Hrvata.
Na hrvatsku žalost, brojni Hrvati koji se nezaslužno dočepaju neke pozicije ponašaju se kao da su popili svu pamet ovog svijeta i nema teme o kojoj nisu sveznajući i ne prihvaćaju tuđe mišljenje ako nije istovjetno njegovom i koji jednostavno ne mogu podnijeti pored sebe sposobnijeg, odgovornijeg i pametnijeg a o moralu i domoljublju da i ne govorim. To je tragedija hrvatskog naroda, a uz to možda još veća što je u hrvatskim genima i do danas ostao ukorijenjen stoljetni tuđinski odgoj – MRZI SVOJE A VOLI TUĐE. Posebno je vidljivo komuništičko naslijeđe od kojeg se ni danas politika u Hrvata jednostavno ne želi udaljiti i sučeliti s tom zločinačkom nakaradom te jednom i zauvijek baciti je u povijesnu ropotarnicu da se više ne zagađuje – još uvijek u većini – zdravo hrvatsko tkivo. Posebno mladi hrvatski naraštajL One države koje su se riješile toga zla, zablude i prijevara krenule su naprijed nezaustavljivom brzinom mada pred sobom imaju ne male skupine neistomišljenika koje su izgubile svoje privilegije i bune se pod krilaticom UGROZOM LJUDSKIH PRAVA, a do jučer su ti isti bili predvodnici gaženja svake slobode riječi, pa i misli.
Svi oni koji danas u Hrvatskoj tvrde da će Hrvatska riješiti sve povijesne podjele u hrvatskom društvu čim se popravi gospodarsko stanje i poveća zaposlenost U VELIKOJ SU ZABLUDI I VARAJU SEBE I CIJELO HRVATSKO DRUŠTVO. U Hrvatskoj nisu nastale podjele zbog slabe ekonomije nego što se službena politika ne želi sučeli sa uzrocima kriminala, uvoznim lobijima, zatiranju hrvatske domoljubne svijesti, rasčišćavanju s poviješću koju su nametnuli hrvatski neprijatelji skupa s domaćim mrziteljima svega što je hrvatsko. Odgojne mjere u hrvatskom školstvu su još na jugoslavenskim temeljima i ne uče djecu kako trebaju rasti i živjeti u ljudskom i moralnom duhu, već u tz. građanskom. Školski odgoj, posebno male djece, je temelj i odrednica hrvatske budućnosti. Ako taj odgoj bude usmjeren na učenje i praksi kako rasti, prihvaćati i pomagati druge i drugačije, bilo da se radi – o manjini ili većini – voljeti i biti voljen, odgovorno i s veseljem izvršavati svoje životne zadaće i obveze radilo se to u kući, školi, na uluci, na poslu ili u društvu, biti pošten, skroman, dobronamjeran i odgovoran tijekom cijelog svoga života, voljeti svoju rođenu Domovinu bez obzira na svoje korjene, ponositi se njenim povijesnim vrijednostima, hrvatskim imenom, jezikom, kulturom i…, s ponosom isticati hrvatsko znakovlje (posebno hrvatsku zastavu), pjevati hrvatske pjesme (napose hrvatsku himnu), te biti spreman i svoj život dati za njenu slobodu, naravno ako bude potreba. Kada se djeca u Hrvatskoj budu odgajala u takvom duhu – za budućnost Hrvatske ne će biti straha. Kakav je danas odgoj djece u Hrvatskoj i kakva je budućnost Hrvatske kada djeca praktički ne znaju svoj materinjski hrvatski jezik i da su Hrvati, ne znaju povijesne velikane i velikane Domovinskog rata, važne obljetnice, državne blagdane i tko je bio agresor, ali na žalost uče o Titu – ne da je bio zločinac hrvatskog naroda – nego o njemu govore pohvale u superlativu i to pod izgovorom da ne povrijede neke druge, a koje druge? Povijesno je pravilo NA PROŠLOSTI SE GRADI BUDUĆNOST?
Kako Hrvat može mirno gledati kada se svakodnevno progone hrvatski branitelji i stavljaju se na stub srama, umiru od gladi ili oduzimaju si živote iz razočaranja, sudi im se toliko dugo dok im se ne izrekne presuda i to najčešće na čudnovatim tz. dokazima. Vjerojatno je Hrvatska jedina zemlja na svijetu koja abolira napadače i zločince a sudi svoje branitelje najčešće po zapovijednoj odgovornosti. Nepojmljivo je da DORH za tz. svjedoke čak iz Srbije dovodi pod velikim policijskim osiguranjem već osuđene ratne zločince (u Srbiji su na slobodi) te nakon saslušanja – umjesto u hrvatske zatvore vraćaju ih u Srbiju (primjer Lora), ali na temelju tih njihovih tz. iskaza hrvatsko sudstvo izriče teške presude hrvatskim braniteljima, a u isto vrijeme taj isti DORH ne optužuje i ne progoni ključne ljude za agresiju i rijetko koje po zapovjednoj odgovornosti. Hrvatskom narodu razočaranje je tim veće što hrvatski branitelji teško dolaze do svojih prava a aboliranim četnicima grade se kuće, obnavljaju stanovi, isplaćuju naknade i mirovine, zapošljavaju u sudstvu, DORH-u, državnim službama, pa čak im se omogućuje djelovanje u političkom životu Hrvatske? Razočaranje je tim više što se domoljubne pjesme nazivaju ustaške a pjevačima koji su branili domovinu s puškom u ruci, poput Marka Perković Tompsona, onemogućuje se nastup u pojedinim hrvatskim dvoranama i na hrvatskoj dalekovidnici koju plaćaju svi građani RH, ali onim tz. pjevačima koji su dizali četnicima moral u osvajanju Hrvatske, njih se ne napada i za njih nema zabranjenog mjesta za koncerte. Na skoro svim dalekovidnicama u Hrvatskoj možemo vidjeti više partizanskih nego hrvatskih ratnih slikopisa, a hrvatska službena filmska kuća radije snima kojekakve glupe serije ili slikopise koji izruguju Hrvatsku i hrvatsko domoljublje nego što će se odlučiti za snimanje slikopisa o časnom Domovinskom ratu.Tužno je gledati i slušati Hrvate diljem Hrvatske koji praktički ne znaju državne blagdane, a hrvatske zastave (kao za obljetnicu priznanja) na prozorima kuća ili stanova prava su rijetkost.
Tisak u Hrvatskoj je posebna priča i ponaša se kao da u Hrvatskoj i nije. Zapravo mediji nameću svoju slobodu i tuđu ne priznaju, a zakone odgovornosti za napisanu i izgovorenu riječ ne prihvaćaju, jer takav zakon za njih je gušenje medijske slobode. Za nih je normalno i bez sudske odluke optuživati i suditi sve one s kojima se politički razilaze, a kad druga strana potegne odgovornost za takve optužbe odmah ih se proglasi desničarima, zaostalima, netolerantima, fašistima, ustašama, gaziteljima ljudskih prava, slobode riječi i novinarstva. I što sve ne! Hrvatski književni jezik u Hrvatskoj praktički i ne postoji. Samo čitamo i slušamo neke nerazumne tuđice, poštapalice, iskrivljene riječi…kao napr. naš narod, naša država, naša zemlja, naš ovaj, naš onaj, komunicirati i… Žalosno je da u Hrvatskoj jednostavno ne smiješ reći; „dragi Hrvati i Hrvatice i drugi građani RH“ a da te odmah ne napadnu i dočekaju određene skupine koje Hrvatsku nikada nisu željeli a niti je danas prihvaćuju, ali još uvijek imaju veliki utjecaj u javnom mnijenju i kreiranju hrvatske politike. Kao da u Hrvatskoj ne žive Hrvati i to preko 80% i kao da nismo u svojoj Domovini, pa se normalan čovijek pita gdje to mi živimo i je li to Hrvatska za koju smo se borili???
Kakva je to hrvatska politika kada dopušta bez ikakve reakcije da deklarirani četnici dođu u Hrvatsku i pred cijelom hrvatskom javnošću prozivaju Hrvatsku za genocid nad Srbima u 2. svjetskom i Domovinskom ratu i umjesto izgona iz Hrvatske zbog laži i klevetanja, odgovorni hrvatski političari šute ili uvijeno odgovore a sve to pod izgovorom da se ne žele spuštati na tako niske grane. Zapravo, političari koji štite hrvatske državne i nacionalne interese morali bi javno prozvati Srbe i njihovog slugu gospodina Zurofa da najprije očiste svoju kuću i podsjetiti ih da Hrvati nisu nikada ratovali u Srbiji, te im očitati lekciju o povijesnoj srpskoj politici, njihovom savezu sa Hitlerom i Mosolinijem, o čišćenju Srbije od Židova početkom 40., koncetracijskim logorima za Židove i druge nesrpske narode, te četničke i partizanske zločine po Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Sloveniji i Macedoniji, a isto su to činili tijekom 90. Žalosno je da je Tito i danas ikona u Hrvatskoj, a najveći je zločinac u povijesti Hrvata i 10. na svijetu i veliko je pitanje tko je i odakle je stvarni Tito, a još je žalosnije da se o partizanima govori kao osloboditeljima Hrvatske iako povijesne činjenice govore da se partizani nikada nisu borili za Hrvatsku, već protiv Hrvatske i za Jugoslaviju i da oko 90% svih zločina počinjenih na prostoru Slovenije, RH i BiH otpada na partizanske.
Tijekom povijesti Srbija je gubila brojne bitke ali svojom bizantinskom politikom ratove je dobivala, a nažalost Hrvatska je bitke dobivala a političke ratove gubila i to sve zbog svoje podaničke i poslušne politike prema vanjskim interesnim skupinama. Memorandum 2 od SANU iz 2011. morao bi pročitati svaki hrvatski političar i iz njega povući zaključke kako se sučeliti, oduprijeti i svijetu razotkriti srpsku zločinačku politiku koja se prije a i danas provodi na mnogo perfidniji način. U tom Memorandumu lijepo je obrađena strategija iz koje je vidljivo da Srbija mora uporabiti sva moguća sredstva kako bi onemogućila svijetu da prihvati činjenično stanje iz 90.i da je ona izvršila agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo te učinila strašni genocid nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Cilj Beograda je svijetu prikazati da je taj rat bio GRAĐANSKI u kojem su svi ubijali, razarali i pljačkali, a za uspjeh tog paklenog plana je podignuti što više optužnica protiv Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, posebno vodećih ljudi, i ne priznati da su u Srbiji postojali bilo kakvi logori tijekom Prvog i Drugog svjetskog i Domovinskog rata.
Osim toga, srpski političari, mediji, kulturnjaci i Srpska pravoslavna crkva moraju svakodnevno prozivati Hrvatsku za ustaštvo (valjda zato što su se borili za Hrvatsku a ne kao partizani za velikosrpsku Jugoslaviju), fašizam, nacizam i za genocid nad Srbima, Židovima i Romima te stalno namećati teme i tražiti, posebno od Hrvata, da se ispričavaju, brane ili šute (šutnja je znak priznavanja krivice) i ne dopustiti da kojim slučajem Hrvatska nametne svoju temu s kojom bi optužila Srbiju, jer u tom slučaju Srbija gubi rat. U ovu svoju zločinačku politiku upregnuli su svu svoju diplomatsku službu i prijatelje po svijetu kako bi svakodnevno ocrnjivali Hrvate, a hrvatska politika i mediji šute kao da će se zločinački velikosrpski naum sam od sebe riješiti. Današnji ključni političari Srbije su deklarirani četnici i koji su 90. sudjelovali u ratu protiv Hrvatske i BiH, koji su rehabilitirali četništvo i zločinca Dražu Mihajlovića a u procesu su rehebilitacije naciste Nedića i njegovih istomišljenika, a Hrvatskoj čitaju lekcije o moralu, fašizmu, genocidu, ustaštvu, o Jasenovcu i… Partizanski zločinac i general JNA Kosta Nađ koji jako dobro znao što se događalo tijekom i poslije 2. svjetskog rata, 6. svibnja 1981. u razgovoru za zagrebački Vijesnik, razotkrio je sve velikosrpske genocidne politike kada je rekao da u Jasenovcu nije ubijeno ni 7000 osoba (postoji i dokument s Titovim potpisom i naredbom o zatvaranju logora u Jasenovcu u kolovozu 1948.), da bi i danas Beograd i njihove sluge u Hrvatskoj govorili o stotinama tisuća pobijenih Srba u Jasenovcu, oko 40.000 masakriranih Srba i Židova u Jadovnu (speleolozi su dokazali da u toj jami nema niti jednog ljudskog kostura a što dokazuje i video snimak) u 2. Svjetskom, te 250.000 protjeranih i preko 10.000 prekrštenih Srba tijekom Domomovinskog rata, a hrvatska politika šuti.
Srbija i njihove sluge u Hrvatskoj optužuju Hrvatsku za ustaški pozdrav ZA DOM SPREMNI i traže njegovu zabranu iako se zna da je taj pozdrav povjesnog karaktera i korišten je puno prije 40. godine (čak i u 17. stoljeću) i u sebi sadrži sve ono dobro na čemu bi se trebao ponositi svaki stanovnik RH. Kada se to zabrani oni će izmisliti nešto treće s čime će se hrvatska politika i mediji mjesecima bakćati dok se i to ne zabrani. Zanimljivo je i to da u isto vrijeme hrvatskim medijima pa i hrvatskim političarima, sudstvu i DORH-u ne smetaju četnički i partizanski pozdravi, znakovlje i spomenici po cijeloj Hrvatskoj, ne smeta im ni četnički spomenik u Srbu kojeg je podigla HDZ-ova vlada pod izgovorom da je to Prvom partizanskom ustanku u Hrvatskoj a zapravo je spomenik u čast četničkog pokolja hrvatskih hodočasnika. Isto tako, navedenim ne smeta što Srbija i njihovi sluge – u Hrvatskoj danonoćno i po svijetu – Hrvatsku i hrvatski narod nazivaju najpogrdnijim imenima, nameće lažne optužbe i odurne teme. Ako hrvatska politika želi zaustaviti te sotonske laži i podvale, a morat će svojevoljnom odlukom ili će je hrvatski narod na to prisiliti, da iz podaničke šutnje i nerazumljivih diplomatskih igrokaza, prijeđe u jednu otvorenu, odlučnu i ustrajnu političku, povijesnu i znanstvenu borbu za istinu i prava hrvatskog naroda. …Zaustaviti takvu agresivnu, štetnu i zločinačku politiku Srbije i njihovih sluga u Hrvatskoj jedino se može sa odlučnim stavom službene politike, a i drugih političara koji nisu u vlasti, da se najave i provedu NOVI ZAKONI…
1.- ZAKON O MEDIJSKOJ SLOBODI I ODGOVORNOSTI ZA NAPISANU I IZGOVORENU RIJEČ. Sa dobro razrađenim zakonom onemogućilo bi se optuživanje na temelju neke sumnje ili ili rekla kazala te osuđivati prije konačne sudske presude, a da ne snosi odgovornost.
2.- UKIDANJE STRANIH DONACIJA SVIM UDRUGAMA CIVILNOG DUŠTVA ZA LJUDSKA PRAVA — Na žalost, većina takvih društava u Hrvatskoj su politički obojana i u službi stranih interesa, a često na štetu i ugled Hrvata i RH. Ako ta društva žele djelovati neka izvole svoje troškove pokrivati iz članarina i pomoći sipamtizera svojih ideja, a ne tuđim novcima.
3.- LUSTRACIJA — Sudstvo, DORH, MUP, Hrvatska vojska, Obavještajne službe, Prosvjeta, Uprave u javnim poduzećima, Bankarski sustav, Privredna pljačka te društveno i političke strukture su RAK RANA u Hrvatskoj i dok se ne izvrši prava LUSTRACIJA i s njom se ne uklone svi kadrovi koji su u bivšoj državi i tijekom agresije na Hrvatsku – na bilo koji način sudjelovali u sudskim, političkim i inim progonima Hrvata ili se bavili kriminalnim djelima – Hrvatska će se vrtiti u začaranom krugu i nikada neće stati na svoje noge te s ponosom krenuti naprijed u izgradnji pravednog sustava i mirnog života za sve građane RH. Nepojmljivo je da u jednoj demokratskoj državi, kako se Hrvatska želi zvati, DORH (sudstvo i obavještajne službe ništa nisu bolje) na čelu s Bajićem, Cvitanom i njima sličnima ostanu nekažnjeni a koji su svjesno kršili hrvatske zakone i sa Haagom, Srbijom i BiH trgovali tajnim dokumentima bez odobrenja Hrvatskog sabora, koji su šutke odobravali lažno svjedočenje gosp. Mesića i drugih u Haagu, Zagrebu i.. ili nisu htjeli progoniti velike pljačkaše u Hrvatskoj a u isto vrijeme mogli su zatvarati i presuđivati hrvatske branitelje, male prekršitelje za koju izgovorenu neprimjernu riječ ili dužnike za koju stotinu kuna? U ovoj akciji ne smije biti kompromisa jer je Hrvatskoj BITI ili NE BITI. Ako su jedna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska i druge bivše komunističke države provele čišćenje tih zločinačkih kadrova i krenule velikom brzinom naprijed, pa zašto Hrvatska ne bi to isto učinila? Ako službena politika – iz nekih razloga ne želi – onda ta ista politika mora hrvatskom puku glasno i otvoreno reći razloge i biti spremna sučeliti se s javnom reakcijom, pa i uličnom pobunom.
4.— UKINUTI ABOLICIJU, ZATRAŽITI NAKNADU RATNE ŠTETE, POVRAT UKRADENOG NACIONALNOG BLAGA, ODREĐIVANJE GRANIČNOG PITANJA, POPIS I PRIZNAVANJE LOGORA ZA HRVATE PO SRBIJI I BiH, OTVARANJE SVIH ARHIVA IZ VREMENA DRŽAVE SHS, 2. SVJETSKOG RATA I PORAĆA, OTVARANJE I NAJAVU PROGONA SVIH ONIH KOJI SU ORUŽJEEM NAPALI HRVATSKU I HRVATSKI NAROD U BiH— Nepojmljivo je u jednoj državi, kao što je Hrvatska, da se odlučno ne postavi zaštita hrvatskih državnih i nacionalnih interesa i s takvim potezom svima kažemo – da to nije najava rata a niti izazivanje – nego normalan državnički posao. Jadna je to država u kojoj dokazani agresori – umjesto u zatvor – mogu slobodno obavljati važne političke dužnosti u državi koju su napadali, te danas kao djelatnici u hrvatskoj policiji, DORH-u i sudstvu progone, zatvaraju, optužuju, i sude hrvatskim braniteljima i drugim hrvatskim domoljubima, a to, sve to, hrvatska politika skrštenih ruku šutke odobrava? Može li se Hrvatska država nazvati državom kada za sva učinjena razaranja i druga grozna zla na prostoru RH i hrvatskim prostorima u BiH šutke prelazi i ne traži stotine milijarda dolara učinjene štete, ozbiljnije ne zatraži rješavanje graničnih pitanja, dokumentacije, kulturnih vrijednosti i tijela ubijenih i nestalih hrvatskih državljana? Ne može sve to tako! Jednom i zauvijek stanimo na čvrsto tlo i dostojanstveno recimo DOSTA! Zauzmimo nepokolebljivo stajalište u zaštiti svojih državnih i nacionalnih interesa!!! Hrvatska bi bez odgode i straha morala zauzeti jasan i odlučan stav u donošenju navedenih odluka, te odlučno, ustrajno i svim sredstvima braniti iste pred cijelim svijetom. Nakon ovakve odluke i odlučnog stava za provedbu sigurno će uslijediti ucjene, prijetnje i traženje povlačenja istih, ali Hrvatska ni u kojem slučaju ne smije popustiti, jer ako popusti propala je i Hrvatska. Ako hrvatska politika sa svojim Hrvatima diljem svijeta i njihovim prijateljima ustraje, svijet će tu ustrajnost početi poštivati i priznavati, a time Hrvatska dobiti ključnu bitku za svoj opstanak i našu budućnost.
Hrvatska politika mora se okrenuti hrvatskom selu, ne riječima i suhoparnim obećanjima već djelima s konkretnim i izvedivim planovima. Ne za godinu dana – već DANAS, te mu osigurati siguran otkup proizvoda uz normalnu cijenu i ne dopustivši velikim igračima ucjene a time i upropaštavanja zacrtanih planova. Isto tako zakonski prisiliti velike trgovačke lance i hotele da hrvatski proizvodi moraju imati prednost i u većem postotku. Danas su hrvatska sela pusta, a za dokaz navest ću samo dva primjerjera, sela kod Čitluka u Hercegovini, koje ima oko 50 obitelji i od tog broja 23 mlade hrvatske obitelji u zadnjih nekoliko godina otišli su u tuđinu. Još tragičniji primjer je sela kod Posušja, od 25 već ih je 20 u stranom svijetu. Slična je slika i sa drugim hrvatskim mjestima po BiH, a ni u RH ništa nije bolje. Posebno Lika, Dalmacija, Gorski kotar, Banovina, Međimurje, Slavonija, Srijem i Baranja. Uz ovo navest ću i primjer svoje obitelji (sličnih ima na tisuće) koja se vratila u Domovinu početkom 90. Mada su djeca rođena u dalekoj tuđini i s roditeljima došli u Hrvatsku, da bi nakon završenih visokih škola njih troje svoju „sreću“ ponovo potražili u tuđini. I ne samo to, iz moje šire obitelji samo u zadnjih nekoliko mjeseci njih desetero – put ih je odveo na Zapad – i dao Bog da to nije u jednom smjeru. Za ovu crnu sliku i još crnju hrvatsku budućnost isključivo je kriva hrvatska politika koja je svojim dosadašnjim neodgovornim radom izigrala hrvatsko selo i izdala Hrvatsku, iako su svi skupa dobro znali, da bez hrvatskog sela nema ni budućnosti Hrvatske. Upravo radi politike tuđih interesa, uvoznog lobija, zaštite hrvatskih mešetara, navedene problematike i općeg stanja u Hrvatskoj – hrvatski čovjek a posebno mladi ljudi – ni u čemu ne vide Hrvatsku kao domovinu hrvatskog naroda u kojoj mogu slobodno iskazati svoje hrvatsko domoljublje, zapjevati hrvatsku domoljubnu pjesmu, promicati obiteljski život, slobodu vjere i doći do radnog mjesta po sposobnosti a da ih ona manjina (koja je izgubila svoju bivšu državu a uz to iz dna duše mrzi Hrvatsku i u kojoj i danas na žalost imaju i te kakav utjecaj i dobro žive) ne proglasi kojekavim imenima. U takvoj državi domoljubi su strašno razočarani, depresivni i osijećaju se izdani, pa mladi ljudi ne vide svoju budućnost u svojoj domovini jer se osijećaju strancima, viškom i odbačeni i zato traže svoju sreću u tuđini, i to s tužnim srcem, sa suznim očima.
Ključ hrvatske budućnosti je uvezivanje Domovine Hrvatske sa Hrvatima izvan RH koji ima nesagledivi potencijal za preporod Hrvatske, a to uvezivanje mora biti iskreno, pošteno, dogovorno i na zadovoljstvo jedne i druge strane, jer je dosadašnjih godina bilo samo deklarativno i korišteno za kojekakve makinacije. Povratak hrvatskih umirovljenika ne smije se zaustavljati sa nenormalnim porezima, nego se mora poštivati uljuđeno pravilo da nema duplog oporezivanja, a što znači ako umirovljeni povratnik uredno plaća porez u državi gdje je zaradio svoju mirovinu, pa se s pravom pita zašto bi ponovo plaćao porez na krvavo zarađeni novac. Plaćati zdrastveno osiguranje bilo bi sasvim normalno i potrebno i ništa više od toga, pa bi na taj način Hrvatska imala velike i nesagledive koristi. Povratak bi bio daleko veći a i ulaganja u Hrvatskoj bi bila iznad svih očekivanja.
Hrvatska politika mora priznati i okrenuti se Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi a ne biti sluga Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je isključivo u velikosrpskoj politici, ne samo danas, nego tijekom cijele svoje povijesti. Za Srbiju je to neprihvatljivo iako zna da Pravoslavna crkva nije međunarodnog karaktera kao Katolička, već isključivo djeluje pod imenom države u kojima žive. Za Srbiju bi to bio veliki udarac jer u tom slučaju ne bi mogla kroz instituciju pravoslavne crkve provoditi svoje velikosrpske planove. Hrvatska politika mora se okrenuti Srbima i ljudima drugih etničkih skupina u Hrvatskoj koji su branili Hrvatsku od velikosrpske politike i koji Hrvatsku osijećaju kao svoju domovinu, a sve one Srbe i ljude drugih etničkih skupina koji na bilo koji način rade protiv svoje Domovine treba nazvati pravim imenom i prema njima postupati istim prekršajnim zakonima kao i prema ostalim građanima Hrvatske. Nepojmljivo je naći slučaj u svijetu poput Hrvatske, da ključnu riječ u društveno-političkim zbivanjima i u javnom mnijenju, imaju glavnu riječ gg. poput Pupovca, Radina i njima slični koji iz dna duše mrze Hrvatsku i Hrvatski narod te uz pomoć Beograda i Rima, a sa hrvatskom kunom rade protiv Hrvatske. U Hrvatskoj i u svijetu!?
Dok sam živio u USA imao sam prijatelja uglednog Židova, iz samog vrha Židovskog svjetskog kongresa koji je vrhunski intelektualac i dobar poznavatelj istinitih zbivanja na ovim prostorima. Često smo vodili duge raspre o židovskoj i hrvatskoj kulturi, povijesti i politici te mogu reći da sam od njega naučio više nego iz brojnih pročitanih znanstvenih knjiga. Naučio sam kako oni odgajaju i uče svoju djecu od malih nogu i zato nećemo vidjeti Židova po svijetu da će zanijekati svoje židovstvo i da neće otvoreno stati u obranu svoga židovskog naroda i svoje pradomovine Izraela, a nikada na uštrb države u kojoj žive – izuzimajući pojedince koji su prodali svoju dušu za Judine škude. Govorio je o njihovoj povjesnoj bitci za Izrael, kakva je bila krvava, duga i teška te s kojim su se spoznajama susretali i do koji su zaključaka u konačnici dolazili. Sam je priznao da su Židovi stoljećima bili u zabludama sve dok nisu svoju sudbinu preuzeli u svoje ruke, uvezali svoj židovski narod u domovini i po svijetu, te sa svojim prijateljima i utjecajnim svjetskim povjesničarima, znanstvenicima i političarima razbijali laži o Židovima ne dopuštajući da tuđa i zlonamjerna istina pobjedi istinsku borbu židovskog naroda za slobodom i priznavanja židovskog indititeta po svijetu. U toj borbi su stradavali svugdje po svijetu, od Španjolske, Njemačke, SSSR-a pa sve do… U konačnici su pobjedili i s ponosom mogu svugdje u svijetu istupati kao Židovi. Znao je mene upozoriti i reći mi kako smo mi Hrvati u duši dobri ljudi velika srca, iskreni, pošteni i da smo najgori za sebe. Brzo zaboravljamo i opraštamo umjesto da radimo na tome da jednostavno svoga neprijatelja prisilimo na kajanje, povlačenje, plaćanje ratne štete i priznavanja počinjenih zločina nad Hrvatima. Dodao je i to – dok god vi Hrvati ne zaustavite svoje krivovjernike u Hrvatskoj, ne iziđete pred hrvatsku i svjetsku javnost s jasnim nacionalnim stavovima, pronalazite i uvezujete prijatelje po svijetu, a za to imate mogućnost u neiskorištenim Hrvatima po svijetu, vama svijetle budućnosti nema. U ovim procesima hrvatska diplomacija mora igrati jednu od ključnih uloga, a kako bi bila prava, diplomati moraju biti vrhunski osposobljeni, znati jezik, povijest i kulturu zemlje u koju dolazi, a uz to biti domoljubi i sa čistom prošlošću. Koliko god hrvatsko gospodarstvo bilo jako to ne daje sigurnost i budućnost hrvatskog naroda na ovim prostorima, a i upitna je ako se Hrvati isele, izgubi nacionalni osjećaj i ljubav prema narodu i državi, i to u svim segmentima života. Upravo ova problematika je najveća opasnost za opstojnost Hrvatske kao države i Hrvata kao naroda.
Upravo iz ovih spoznaja borbe židovskog naroda koji je najsličniji hrvatskom, Vaš hvala vrijedni prijedlog, gospodine Predsjedniče, da ćete osnovati stručnu komisiju koja će se baviti hrvatskom prošloću i utvrđivanjem ispravnosni raznih znakovlja. Iako je ideja dobra ali odgovorno tvrdim da će ona biti potpuno promašena i koja će unijeti još veću podjelu u hrvatskom narodu i društvu uopće, ukoliko se ne stavi na međunarodnu razinu. Ako se bude ovo pitanje rješavalo unutar hrvatskih krugova, ma kavi god rezultati bili, podjeljenost će ostati. Možda čak i produbljitii. Kako je hrvatska povijest 20. stoljeća lažno napisana, a pisali su je mrzitelji istine, Hrvatske i hrvatskog naroda, pa je takva slika raširena po cijelome svijetu. Hrvatskoj je jedini izlaz da se s hrvatskog naroda i hrvatske države skine ta crna stigma je da se osnuju međunarodne komisije uglednih znastvenika i na taj način se onemogući povijesnim šarlatanima i mrziteljima Hrvatske da i nadalje vrše podjelu u hrvatskom društvu i šire laži po svijetu, jer bez prave povijesne istine nema ni pomirbe među Hrvatima, napretka Hrvatske ma kakvo god gospodarstvo bilo., jer hrvatski čovjek neće i ne može mirno i bezbrižno živjeti pod nametnutom stigmom. Kako doći do tog spasonosnog rezultata, u nastavku ću Vam prilijepiti preslik svoga razrađenog prijedloga kojeg možete proširiti, dopuniti, usavršiti ili potpuno izmjeniti, ali sa čvrstom odlukom da se kvalitetno postigne zadani cilj.
Na Vama je gospodine Predsjedniče Vlade RH, Vašim suradnicima, Predsijedniku Sabora RH i Predsijednici RH hoćete li slušati glas hrvatskog naroda i hoćete li ostati u povijesti Hrvatske kao pobjednici i velikani ili još jedno veliko razočaranje i prevara ili kao podložnici tuđinu i izdajnici hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Nadam se i vjerujem u ovo prvo!
Vlado Glavaš pismo čitatelja