Kvaziljevičarska politička manipulacija i podvižnička i mizerna intelektulana prostitucija bolesnoga i poremećenoga uma Mesića i Pernara spram njihovih srbijanskih gazda u beogradskoj centrali na Dedinju već prelazi okvire paranormalnoga.Od Stevana Mesića pa do Jovana Pernara, dva zaobilazna puta do njihovoga zajedničkoga i izdajničkoga puta vode. Ali, nisu se ljigavci napili vode na mutnome srpskom izvoru vode. Čitamo i vidimo samo ovih dana razna internetska reagiranja čitatelja na forumu B92 iz Beograda, Klix.ba iz Sarajeva i Cdm.me iz Podgorice. Kako su Sarajlije i Podgoričani kao i u doba Srboslavije i na ta dva, samo naizgled, slobodnija i navodno neovisnija portala, u biti i dalje duboko fascinirani izmišljenim južnoslavenskim pijemontizmom srbadije i čobana iz pašaluka, onda možemo uzeti za mjerodavno što o Mesiću i Pernaru, kao notornim hrvatskim izdajnicima, misle najprije Srbijanci, pa tek onda bosanski muslimani u Sarajevu ili Crnogorci u Podgorici. Jer, ovi potonji su promidžbom iz doba SFRJ još zablesavljeni i zaluđeni Srbijom, te ih kao sluge Srbalja ne vrijedi tretirati i podrobnije komentirati kao samostalne u razmišljanjima. I dalje svjesno ili nesvjesno, po bilo kome ozbiljnijem pitanju od društvenoga i političkoga značaja, kao i u vrijeme SFRJ bošnjački i crnogorski mediji, njihovi urednici i novinari, idu po mišljenje u Beograd, jednako kao i njihovi jadni i kukavni političari iz Sarajeva i Podgorice, robovi srbijanskih kupusara i pasuljara iz balkanskih gudura i ljutih i opakih zabiti.
Najveći životni poraz Jovanu Pernaru, neokrunjenom srpskome kralju Jovanu bez Zemlje, kao i nezvaničnome kralju Cigana s Balkana Stevanu Burdušu – Mesiću Prvovjenčanome je mlaka, bezvoljna i gotovo nikakva javna potpora iz njihove centrale u Beogradu. Toliki trud, a na kraju uzalud, jer nema pljeska i iskrenoga priznanja i počasti od onih za čije se intrerese, planove, ciljeve i velikosrpska ostvarenja i Mesić i Pernar kao njegov poliitčki vjerodostojni i smarni sljedbenik tako zdušno i neumorno bore, pa i po cijenu najvećega mogućeg prijezira u sredini u kojoj žive. I dok Srbi Pernara kao svoju mladu nadu, tu i tamo i podupiru u komentarima na raznim portalima, ali uz brojne ograde i rezerve kako će mu tek do kraja vjerovati onda kad u potpunosti i javno izjavi i poruči kako su Srbi za sve 100% u pravu, te i ostale srbijanske tlapnje i nebuloze tipa: “Priznaj Pernare još samo da su svi Hrvati ustvari Srbi katolici i onda si naš vođa i bit ćeš tad i predsjednik Srbije ako i to poželiš…” dotle je Pernarov politički idol pećine Stevan Mesić, kojega Srbi iz srpdnje u Beogradu i sad zovu, vjerojatno radi njegova izlgeda “majmun Mesa”, pa je on u Srbiji dominantno gledan kroz prizmu onoga što je govorio od 1990. do 1993. godine, najdulje i najdalje do 1995. godine. I tu se podlac i licemjer dvolični, srpski trojanski konj Mesić preračunao. Na sve je mislio, samo nije razmišljao da mu Srbi neće u Srbiji odraditi politički marketing onako kako je on zamislio i očekivao nakon toliko toga što je napravio u korist Srbije i Srba otkako se bavi politikom.
I Jovan Pernar da ima iole mozga, umjesto graha u glavi, naučio bi štogod poučno iz životne sudbine Stevana Mesića, kojega ni njegovi srbijanski gospodari ni u poznim godinama nisu nagradili onoliko koliko je on to sam intimno očekivao i priželjkivao. Mesićev primjer trebao bi biti poučak Pernaru kako se ni on od svojih mentora Srba i Rusa neće materijalno i do kraja okoristiti onako i onoliko kako on to zamišlja. Pametan se uči na tuđim pogreškama, a budala na svojim. Pernar je i tu iznimka i posebna kategorija. Taj se neće nikad opametiti i naučiti ni na primjeru budale Mesića, jer ima sve šanse postati još većom dvorskom ludom Beograda i Srbije nego što je Mesić to ikad bio i u svojoj najboljoj formi hrvatskoga veleizdajnika. Prema tome,nadobudni, oholi i pohlepni Pernar ni slučajno nije te pameti da skuži bilo kad kako je krenuo putem bespuća s kojega nema povratka u normalnu kolotečinu. Stići će Pernara kad tad kazna za zločine prema svome narodu, kao što se taj trenutak sve više bliži Stevanu Mesiću. Nema zločina bez kazne, pogotovo kad počinitelj zločina to radi svjesno, voljno, umišljajno i s osebujnom strašću kao što je slučaj s Mesićem i Pernarom. To što politički nepismeni, neuki, primitivni i prosti ljudi u svojstvu čitatelja na nekom sarajevskom Klix.ba veličaju Pernara kao novog Tita i prizivaju sličnoga njegovoga formata i među bosanskim muslimanima u Sarajevu, koji bi poput njega pravio cirkus i u Parlamentu BiH-a, ozbiljnome čovjeku može biti znak kako oni što tako misle i komentiraju mogu biti samo maloumni retardi. Jer, kome normalnom nedozreli, ali iznimno bahati i arogantni Pernar može biti uzorom, sem onima što su isti ili još i gori od njega? Eto, veliki mu je prijatelj i Boško Obradović, a svi znamo tko je i što je srpski fašist i nacist Obradović u srbijanskoj Skupštini, gdje je nedavno Pernar upravo na njegov poziv bio posebni i počasni gost u beogradskoj Skupštini. Velikosrbi znaju ugostiti onoga što ih je zadužio i što ih i dalje zadužuje zaslugama za probitak srpske političke stvari u famoznome regionu. Uostalom, sam je Boško Obradović u raspravi sa vladajućim Vučićevim i Nikolićevim naprednjacima javno rekao kako Pernar i Sinčić više i bolje brane prava Srba i daju puno veći politički obol u njihovoj zajedničkoj borbi za prava Srba u Hrvatskoj, nego što to čini, po mišljenju Obradovića, čak i Vučićev i Nikolićev kum Vojislav Šešelj. Za očekivati ja da onda uskoro, ako ne Obradović, onda netko drugi od brojnih Pernarovih i Sinčićevih političkih istomišljenika u Srbiji, drugom prigodom pozove još i Jovana Velibora Sinčića u srbijansku Skupštinu, da i on malo tamo paradira, blefira i politički žonglira u sveopćem srpskom političkom cirkusu. Red bi bio da sad jednog po jednog, predstave Srbi cijelome svijetu sve svoje političke adute što djeluju izvan granica Srbije u svojoj Skupštini. Što bi Pernar bio jedini? Da ne bude na kraju Sinčić malo zavidan, sujetan i ljubomoran na Pernara što ovoga Srbi više štuju nego njega, jer koliko znamo, Sinčiću još uvijek ne stiže poziv za gostovanje i glupiranje i budalisanje u Skupštini Srbije. Ima vremena i ne treba radi toga Sinčić očajavati i gubiti nadu. Zasigurno će ga se Srbi prije ili kasnije sjetiti, kao i svih ostalih svojih bezbrojnih i bezbojnih regionalnih igrača od Triglava pa do Đevđelije. Što Srbi ne bi javno pokazali listom svu političku buraniju i političke manekene velikosrpske političke prostitucije, bez obzira dolaze li iz Skopja, Podgorice, Sarajeva, Zagreba ili Ljubljane? Samo je još dvojba, tko je prvi slijedeći na redu za novu epizodu takvog osobnog ljudskog sramoćenja i ponižavanja.
Kad se tako ponašaju u svojstvu političkih ličnosti, oni ne sramote samo sebe, nego ponajprije državu i narod iz kojega dolaze. I tu je i srž najvećega i najdubljega problema moralnoga posrnuća i životnoga potonuća likova poput veterana i doajena među hrvatskim izdajnicima u oličenju bezličnoga tipa poput Stevana Mesića, kao i njegovoga današnjega slijednika profila Jovana Pernara. Poznate su oduvijek srpske razmjere zloporabe svake izgovorene gluposti i ludosti iz usta prodanih duša kova Mesića ili Pernara. Srbi uvijek rado i objeručke dočekaju izjave takvih moralnih nakaza i otpadnika od hrvatske države i naroda, kako bi se pred svijetom pokušali uz te poruke krivokletnika hrvatske države i naroda, sami pokušali oprati i posuti pepelom za sva zlodjela što su ih od devedesetih u ratu činili, a što danas i u poraću nastavljaju drugim metodama provedbom plana i programa Memoranduma 2. I zato Srbima korisne budale Mesić i Pernar u njihovo ime odašilju srbendma milozvučne poruke: “Svi smo krivi, nitko nije kriv, živio mir, mir, brate mir…” Kako da ne, mir, brate mir, samo, tako nepravedno skrojen mir po mjeri Mesića, Pernara i ostalih slavejenoserba bio bi moguć mir onda kad bi svinja prestala jesti žir. Znači, nikad, pa ni tad što ide nakon onoga nikad. Uloga Srbima korisnih idiota tipa Mesića i Pernara svodi su u biti na jedno. Srbima izjave takvih ljudi među Hrvatima služe samo za jednu Srbima kapitalnu svrhu. Oni će poslije Mesićevih i Pernarovih laži u promicanju zaštite i umanjivanja srpskih zločina, samo lakonski i zadovoljno pred c ijelim svijetom kazati: “Eto, vidite ljudi da smo mi Srbi u pravu, kad eto i neki hrvatski političari pred cijelim svijetom govore isto što i mi Srbi.” Srbi će onda trljati ruke što su iskoristili dva svoja plaćenika Mesića i Pernara da bi pokušali u inozemstvu po tko zna koji puta podvaliti svoju tisuću puta opetovanu laž o jednakoj krivnji Hrvata i Srba za rat devedesetih, viđen u pokvarenoj gedžanskoj dioptriji i danas kao “građanski rat.” I računaju Srbi da će im kazivanja takvih odnarođenih Hrvata poput Mesića i Pernara pomoći da još jednom pokušaju prevariti cijeli planet. I samo zato Srbima nitkovi tipa Mesića i Pernara trebaju i takav šljam i ološ uvijek će im i trebati, jer naravno kalkuliraju da bi im arsenal tradicionalnih gedžanskih laži bio kompletiran za neki izložbeni salun u Bruxellesu, ako je dekoriran kao novogodišnja jelka i nekim dekorom u vidu umobolnih i maloumnih izjava Mesića, Pernara i takve gamadi, kojima se srbijanska žgadija ima razloga diviti, slaviti ih i hvaliti na sav glas. Jer, oni su svojim antidržavnim i protuhrvatskim djelovanjem veći srpski četnici kao politički unajmljeni ljudi Srbije, nego što je to i razularena bagra najkrvoločnijih velkosrbendi iz četničkoga zvjerinjaka u samoj Srbiji. U tome svesrpskome velikodržavnome projektu tipovi poput Mesića i Pernara su vanjski, ali Srbima itekako bitni i dragocjeni suradnici. Ponekad dođe i do nesporazuma, jer ni pakleni velikodržavni stroj i drobilica za mozgopranje narodnih masa dok se okolo sve talasa, ne može sve unaprijed predvidjeti. Sjetimo se tako samo one tragikomične scene susreta Aleksandra Vučića sa Stevanom Mesićem i Vesnom Pusić, snimljenim i nedavno prikazanim i u slici i u riječi na portalu Maxportal.hr. Prizor je zbilja nevjerojatan. Mesić prilazi Vučiću, hoće bratski zagrliti i izljubiti svoga mlađega kolegu, obrijanoga četničkog vojvodu, a ovaj ga zbunjeno, iznenađeno i zatečenim pogledom gleda kao u čudaka. Sve to promatra sa strane Vesna Pusić, te Vesna – (O) bijesna, unuka zloglasnoga ubojice Hrvata Anđelinovića, uz šarlatanski osmijeh od uha do uha razvlači vedru facu, toliko široko kao da je rastegla usnama neku usnu harmoniku na ljetnjem Saboru trubača u Guči u srbijanskome Pomoravlju i kao da je u Vučiću vidjela neko proviđenje s neba i očima ugledala svoga Boga na Zemlji. Oboljeli i paranoidni šizofreni četnički manijak nije mogao sakriti zaprepašćenost, začuđenost ponašanjem Mesića i Pusićke. Obuzela ga je u tome času iskrena nevjerica, jer ni sam nije mogao pojmiti kako je moguće da nakon svih srpskih zločina prema Hrvatima, osobito i njegovih osobnih ratnohuškaških poruka u Glini u ožujku 1995. među Hrvatima mogu postojati izrodi poput Stevana Mesića ili Obijesne Pusić bez grama vlastitoga samopoštivanja, što je psihološki osnov svakoga samopouzdanja čovjeka.
To, dakako, ne vrijedi za labilne i psihološki nestabilne i neuravnotežene osobe poput Mesića i Pusićke. Srećom, pa je i njima odzvonilo, a Vučić se skupa s NIkolićem, Šešeljem, Dačićem, Vulinom i ostalom razbojničkom bandom iz Srbije ne može i ne treba nadati u Hrvatskoj velikom broju novih političkih klonova Jovice Račana, Stevice Šuvara, Jove Josipovića, Zorana Milovanovića i plejade takvih političkih protuha. Njihovim stazama gubitnika i zalutalih životnih prolaznika krenuli su nezreli, umišljeni i prepotentni ljudi nalik Sinčiću ili Pernaru. No, prerano su se ponadali i razveselili njihovi srbijanski poslodavci. Utvarama i kojekakvim prikazama u ljudskom obličju među četničkom političkom klikom u Beogradu treba biti jasno da su te dvije spodobe samo prolazna i usputna epozoda u hrvatskom političkom životu. I Pernar i Sinčić i svi što misle poput njih samo su kukolj u hrvatskome žitu i ništa više od toga.
Dragan Ilić
HOP
