Ingrid Runtić je zagrebačka slikarica sa diplomom bečke i zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Jedna je od najplodonosnijih umjetnika naše zemlje. Njezine slike krase mnoge značajne institucije i privatne zbirke u Austriji i Hrvatskoj. Kod nas medijski nije praćena jer su medije, kao i kulturu zauzeli ljudi umreženi u svoje vlastite interese i čahure, koji redovito svima sole pamet o svojoj stručnosti, iza koje se često krije jedino provincijalnost i korištenje državnog novca za svoje interese.
Posebna inspiracija Ingrid Runtić je Zagreb. Tko ju poznaje osobno zna koliko ona voli svoj grad. Grad koji joj pruža nadahnuće. I zahvalan joj je na prepoznavanju njegove ljepote. U šetnji gradom često ju možete vidjeti kako fotografira dijelove grada.
Nema slikara u Hrvatskoj koji je toliko poklonio sebe Zagrebu. Uobičajni ritual Ingrid Runtić su razgovori sa “malim ljudima”, kako kažu naši omraženi političari, zli ljudi koji siju danonoćno mržnju prema svojem narodu. Male ljude ona naziva stvaraocima. Oni stvaraju cipele, hranu, odjeću i najviše se to osjeti na Dolcu.
Oni nas oblače i hrane. Njezini razgovori sa tim stvaraocima su jednostavni, puni emocija i vedrine. To je njezino nadahnuće. Ljudi, ljudski rad i stvaranje. To se vidi iz njezinih slika. Nema tu apstrakcije, već puno boja, snage i vedrine, čime i odišu njene slike. Stvaraju život. Njezine slike ne ostavljaju puno prostora za irelevantna trabunjanja povjesničara umjetnosti, koji nesposobni stvarati, sebe nadopunjuju pričom o slikama koje se mogu tumačiti na više načina.
U slikama Ingrid Runtić oni nisu bitni i to oni jako dobro znaju. Njene slike govore ono što može prepoznati svatko. Ne treba predznanje povjesničara umjetnosti. One govore za sebe.
Njezine slike jednako prepoznaju prodavači cvijeća, kumice s placa, profesori na fakultetu i bogataši. Kolorit, energiju, snagu sitnih ruku, potez kista i razigranu maštu. To je prvi razlog zašto slikarica Runtić smeta našim vrlim kulturnjacima, mnogim bezveznjacima, koji se dive nikakvom umjetniku Labroviću kad mokri pod crkvom sv. Marka i Mironu Miliću koji radi crteže poput američkog crtanog časopisa Mad Martina i ruga se Domovinskom ratu pišući gluposti “kako smo ratovali jer smo htjeli na svježi zrak”… Da bi bili viđeni, takvi poput njih moraju šokirati, vrijeđati i ponižavati, baš kao i naša politika. Takvima se naša provincijalna elita klanja i divi. Uz Milića dobro paše i Mitar Mirić, pa nije bez veze omiljen od elita.
Srpski čobanluk došao s istoka, potpuno je potopio srednjoeuropski Zagreb.
Ingrid Runtić smeta. Jer s divljenjem gleda na svoj grad. Kurtoazno ju pozdravljaju provincijalni povjesničari umjetnosti, koje sam često slušao kako se više bave igrom riječi u svojim govorima, narcisoidno naglašavajući sebe te općenito nerazumno široj publici prezentiraju umjetnika.
Njezine radove odbijaju prezentirati neokomunistički apratčiki u svim izložbenim prostorima grada. Osvećuju se svojom mržnjom i provincijalnošću, jer su oni primitivci koji odlučuju hoće li Ingrid Runtić izlagati u gradu o kojem je naslikala najljepše dojmove.
Naš graditelj fontana Milan Bandić i njegova svita žena na predstavljanju grada u inozemstvu nikada se nisu sjetili najveće živuće slikarice Hrvatske. Njoj brane izlagati u njenom gradu. Godinama se iživljava neokomunistička svita nad njom. Vodeći austrijski uglednici prepoznaju njezin rad i kupuju njezina djela. Sam M. Hanžeković koliko god bio u ovim vremenima sporan, baš je nju angažirao za portrete svoje obitelji, jer je prepoznao vrhunsku kvalitetu, a ona pak sama nije koristila to poznanstvo da bi sebi otvarala vrata.
Koliko su naša društva jadna i pokvarena govori priča o ministru Porgesu, koji je naručio sliku od ove velike naše slikarice, pa kada je bio gotov portret počele su ucjene, nije platio djelo škrtac, a njegov prijatelj Davor Štern htio je iskamčiti ovo remek djelo za sitne novce, jer jadan nema dovoljno novaca… bijeda ljudske zbilje kod nas, nikada se nije događala sa stranim kupcima iz možda i manje bogatih obitelji od Šternove, a koje su uvijek poštovale cijenu i vrijednost umjetničkog djela.
Naše političke elite i dalje brane Zagrepčanki Ingrid Runtić pristup svojim izložbenim prostorima jer ona prezire komunističku lijenost, poštuje narod i branitelje, voli svoju zemlju, a svoje je ime stekla van ovih primitivno lopovskih kasta.
Oni šire čobanluk u Saboru, na ulici mlate narod, bespravno iseljavaju iz domova, pljačkaju preko banaka i instaliraju Pupovčev kadar posvuda, kako bi omalovažavali ovaj narod. Izdajnici u politici vladaju u kulturi. Malo je mjesta za Meštrovića kod nas, a još manje za slikare koji vole svoju zemlju. Ovo je zemlja u kojoj vlast mora mrziti svoj narod. Sve lijepo sa slika Ingrid Runtić, ovi su politički čobani ocrnili.
Gradu nije palo na pamet da ustupi prostor akademskoj slikarici Ingrid Runtić za atelje, ali ustupa prostor raznim bezveznim udrugama koje ništa ne stvaraju, već jednostavno muzu novac iz grada, a stanje u gradu uz njihov silan rad je nepromijenjeno loše.
Uz ovaj tekst stavljamo jedan manji dio opusa Ingrid Runtić: njezin pogled na Zagreb.
Igor Drenjančević
HOP
