Dačić: ‘Srbija podupire Ruski Krim, za uzvrat od Rusa očekuje logističku pomoć u vraćanju Kosova ‘
Ništa neočekivano i nimalo iznenađujuće od strane srpskih barbara i divljaka poslije teškoga incidenta u vojvođanskome selu Kucura i srpskoga iživljavanja nad Rusinima, bolje reći Ukrajincima, kojima su Srbi izmislili ime Rusini kako bi ih umjetno tim imenom što lakše poistovijetili sa svojim idolima Rusima.
Srbi se i vode starom izrekom kako je neprijatelj njihovih prijatelja Rusa odmah i njihov neprijatelj. I zato su Ukrajince odabrali za žrtve svojega dokazivanje pasje poslušnosti Rusima. I upravo zato još od Titove vladavine uporno i samo radi dodvoravanja Rusima vojvođanske Ukrajince zlonamjerno nazivaju Rusinima. Ta manjina je tradicionalno u Vojvodini bila desetljećima u posve mirnom suživotu sa susjedima Srbima, ali samo do onoga trenutka kad su u Ukrajini zaratili Ukrajinci i domaći i uvezeni ruski agresor. Toga časa su se i Srbi u Vojvodini brzo dosjetili da su ime Rusini izmišljali Ukrajinicima u Vojvodini samo privremeno i dok nije planuo rat Ukrajinaca i Rusa. Srbi su samo čekali trenutak kad će Rusinima bande domaćih i uvezenih četnika staviti do znanja da ih zapravo oduvijek smatraju Ukrajincima i da ih zato i žele protjerati, jer su možebitno tako što i dogovorili u dosluhu s Putinovom Rusijom. Pa, čak i ako im Putin i nije dao takav znak, Srbi su dovoljno zaluđeni rusofilijom da progonom Ukrajinaca iliti izmišljenih Rusina iz Vojvodine, hoće Putinu tim činom pokazati kako Srbi po potrebi mogu biti i većim Rusima i od samih Rusa, čak i onda kad Rusi od Srba ne traže i ne očekuju takve idiotske poteze dokazivanja srpske pravovjernosti Rusiji.Bilo je zato i doslovno samo pitanje trenutka kad će tako što napraviti Srbi prema Rusinima, bolje reći Ukrajincima u Vojvodini.
Sigurno su se na takvu neljudsku gestu odlučili onoga časa kad im je nedavno u nekoliko navrata veleposlanstvo Ukrajine u Beogradu očitalo lekciju u povodu potpore Srbije Putinovoj Rusije oko otimanja Krima od Ukrajine i pokušaja nasilnoga pripojenja Krima Rusiji.
Ivica Dačić je i preko Informera, ali i ostalih velikodržavnih medija u Beogradu na sav glas oponirao ukrajinskome veleposlaniku u Beogradu, javno govoreći da Srbija ima državni interes podupirati pred Ujedinjenim narodima Krim u sastavu Rusije, jer veli Dačić, Srbija za uzvrat od Rusa očekuje logističku pomoć u vraćanju Kosova u sastav Srbije, te je nije nimalo briga što će Ukrajina na sve to reći. Ionako su Srbi duboko zavučeni u rusku Putinovu stražnjicu, da im se iz te šupačke perspektive i ne pruža pravi i otvoreni vidik ka ostatku normalnog, uljuđenog i pristojnoga svijeta, kojemu se takvo srpsko podilaženje Rusima gadi kao nešto odvratno i nepojmljivo u stavu jedne formalno suverene države Srbije.
Ali, ona i ovime pokazuje, baš kao i jučerašnjim posjetom Vučića Minsku gdje je dobio novi arsenal oružja od Putinova bjeloruskoga satelita Lukašenka, kako Srbija jest država koja nema ni minimalnu dozu samopoštivanja pred državama članicama eurozaijske zone, uzgred projekta koji je i po pisanju beogradskoga “Blica” već pred raspadom u začetku svoga postojanja i djelovanja, upravo radi nesklada moći udruženih i krhkih ekonomija preambicioznih članova saveza na papiru. Ali, iracionalna Srbija hrli u susret i čelični zagrljaj Kremlja, iako je taj džin, očigledno na staklenim nogama.
Veliki broj četničkih dobrovoljaca ratuje u redovima proruskih pobunjenika u Ukrajini. Jedan od njih je i bivši urednik i voditelj RTV Pink Radomir Počuča. On je tamo i uhićen, pa pušten na slobodu, onda je u jednome trenutku slao prijeteće e – mail poruke Vučiću, jer ga je prozivao da je navodno izdao srpsko – rusku zajedničku stvar, pošto javno nikad nije Vučić izjavio da i on oduševljeno pozdravljao akcije četničkih ratnika na proruskoj strani u Ukrajini. Što je očekivao? Da je njegov ludi četnički vođa Vučić toliko lud i otkačen da javno prizna ono što u potaji isto misli kao i sam Počuča? Kakav luđak!
Onda su tog poludjelog eks TV voditelja, a sad srpsko – ruskoga bojovnika na ukrajinskoj fronti, sad rafalno i sinkronizirano napadali svi Vučićevi mediji, kako takvim porukama Vučiću zapravo Počuča njemu otvoreno prijeti smrću!? Očito je kod tih primitivaca došlo do nekoga kratkoga spoja u komunikaciji, te je izostao uobičajeni lanac određivanja nadležnosti i zadaća četničke političke bagre predvođene Vučićem i pukih izvršitelja njegovih naredbi i Vučićevih pijuna tipa spomenutoga Počuče. I samo zato je Počuča došao pod baražnu vatru Informera, Kurira, Srpskoga telegrafa i sličnih Vučićevih dnevnih biltena u Srbiji.
Nije skužio kako je njegovo zaduženje u paklenome zločinačkome stroju pod ravnanjem Vučića samo slijepo provoditi diktatorove zamisli i mudro šutjeti. Pa, kad je skinuo s glave vojničku kapu, očito mu je nešto palo na pamet, prije nego se možebitno stigao vratiti u vojarnu na raport ruskim kozacima i srpskim četnicima? Tko to zna? Samo nebo zna koliko je plitka pamet četničkih Srbendi.
Kako god da bilo, sve ove srpske provokacije stalnih prijetnji protjerivanjem, zlostavljanjem i ubijanjem nacionalnih manjina po Srbiji, trebale bi svim manjinama biti pravi signal kako je sazrio trenutak okupljanja svih ugroženih nacionalnih manjina u Srbiji u udruženu frontu otprora podivljalim i pobješnjelim velikosrpskim političkim zlotvorima na vlasti.
Uz to, neophodna je i što brža i učinkovitija potpora svih država matica brojnih ugroženih nacionalnih manjina u Srbiji pred međunarodnim političkim instancama. Srbiji se mora staviti do znanja da ne može maltretirati, progoniti i ubijati ljude na etničkoj, vjerskoj ili čak i rasnoj osnovi, a zbirno takvih pokušaja ima napretek u zloćudnoj zemlji brdovitoga Balkana. Dokle ide srpsko ludilo glede izmišljanja imena nepostojećih Rusina, koje desetljećima Srbi iz mržnje prema Ukrajincima ne žele nazivati Ukrajincima, govori i činjenica da još od epohe zloglasnoga tiranina Tita u Vojvodini postoji i fantomska katedra proučavanja književnosti i jezika naroda umjetnoga imena Rusina. Mnogo je već doktora filoloških znanosti iz reda ukrajinskoga naroda u Vojvodini, kojega Srbi u inat Ukrajincima zovu lažnim imenom Rusina, steklo najviša akademska znanja u Vojvodini, nakon 1945. nasilno priključenoj Srbiji, kojoj nikad povijesno nije pripadala. I svi ti vrli rusinski doktori znanosti, poglavito iz oblasti društvenih i humanističkih znanosti imaju glavnu misiju u ulozi predavača na državnome Sveučilištu, dodatno svojim ispolitiziranim i antiukrajinskim stajalištima, u potpunosti otuđiti takozvane Rusine od bilo kakve poveznice, osjećaja pripadnosti i empatije prema ukrajinskome narodu od kojega potječu. Ovaj sustavni etnocid Srbija nekažnjeno provodi i prema ostalim nepostojećim narodima u zemlji poput Bunjevaca, Vlaha, Šopova, Torlaka, Goranaca… Jasno, cilj im je tim metodama matematičkim putem to više smanjiti broj Hrvata, Rumunja, Bugara, Albanaca, usput i stvoriti državnom promidžbom zlu krv između izmišljenih naroda i njihovih matičnih naroda. Nerijetko su najveći velikosrbi, dakako novčano podmazani i motivirani, najveći borci za velikosrpsku stvar, jer su i stvorene i izmišljene u režiji Srbije, koja se njihovim proglašenjem za novonastale narode i vodila geslom “Zavadi, pa vladaj!”
Krajnji cilj svih tih srpskih projekata izmišljanja imena nepostojećih nacija unutar granica Srbije je zlonamjerno smanjivanje apsolutnih, ali i relativnih brojki brojnih naconalnih manjina u Srbiji i Vojvodini. Jer, srbijanski necivilizirani političari velike većine stranaka vjeruju kako će takvim sustavnim lažima do kraja i zauvijek obmanuti i prevariti cijeli svijet, posebice velike svjetske sile, kako je ukupni broj svih nacionalnih manjina, rastavljen čak i na pojedinačne dijelove, toliko mali, da onda pomišljaju kako bi mogli kazati kako su obvezni prema svojim montiranim i lažnim popisima pučanstva u Srbiji, osigurati svakoj manjini pojedinačno tek najmanji stupanj političkih prava, sloboda i demokracije. Srbijanski ološ na vlasti umišlja kako je ovo srednji vijek, pa fantaziraju da mogu raditi doma što im je volja i kako im se prohtije. Istodobno, ti bezobraznici i drznici traže privilegije upravljanja i odlučivanja u susjednim državama. Sjetimo li se nedavnoga agresivnoga i izazivačkoga istupa Vučićeva izaslanika u Zagrebu, inače odvjetnika brojnih srpskih kriminalaca Vladimira Božovića, nakane osvajačke politike Srbije u okruženju postaju razvidne i onima što su bili i posljednji optimisti bez pokrića glede mogućnosti bilo kakvoga pozitivnoga pomaka u političkome razmišljanju Srba. I svakome upućenom nije bio potrebiit ratnohuškaški govor dugogodišnjega Vučićeva izopačenoga istomišljenika svima upućenima u političke kuloare u Beogradu poznatoga statusa homoseksulanih orgija u liku Vladimira Božovića, da i sadašnja i buduća politika Srbije i prema Hrvatskoj i prema ostalim susjedima bude ravna onoj agresivnoj, ratničkoj i osvajačkoj iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Ne mora ni sad, niti ubuduće bilo koji drugi homoseksulalni lik osim Vladimira Božovića iz redova četničke gej vlade u Beogradu slati bilo kakve nove prijeteće poruke bilo kome u okružju, jer je svatkome razumnom odavno razumljivo što Srbija jedino želi. Ona hoće novi rat, jer očito joj nije bilo dovoljno batina iz prošloga rata, te se uželjela dobiti još jednom, ovoga puta mnogo žešće i jače po glavi, a to je izgleda i jedini način da se napokon Srbija dozove pameti i počne normalan suživot sa susjedima. Zasad nema niti nagovještaja od svega toga i povrataka Srbije u normalu bez neke šok terapije za balkanskoga kroničnoga bolesnika Srbiju.Svakoga vikenda, najčešće subotom navečer na prvome programu državne televizije RTS ide dokumentarna emisija protkana putopisnim reportažama autora i voditelja emisije “Kvadratura kruga” Branka Stankovića. Taj novinar i urednik dopisništva RTS-a iz Užica godinama unatrag snimao je i serijale o izmišljenoj ugroženosti srpske nacionalne manjine u Mađarskoj, Albaniji i Rumunjskoj. Može se zamijetiti iz njegovih brojnih TV priloga kako, očigledno po naputku političkih vlasti u Beogradu, u tim emisijama docira Mađarima, Albancima i Rumunjima da su navodno oteli, opljačkali, opustošili i do temelja poharali i srušili sve što je srpsko u Segedinu, Pečuhu, Temišvaru, Aradu, Skadru, Draču… Zaključak svega je lako izvediv. “Kvadratura kruga” autora emisije Branka Stankovića iz Užica sugerira srpskome gledateljstvu kako će jednoga dana doći čas srpske osvete svim spomenutim susjedima kad Srbi uzmu oružje u ruke i u granice Srbije smjeste Segedin, Pečuh, Temišvar, Arad, Skadar i Drač. Zanimljivo je kako nitko još nije službeno reagirao na ove provokativne emisije novinara i urednika dopisništva RTS-a iz Užica Branka Stankovića. Činjenica da Srbija godinama na RTS-u subotom navečer prikazuje emisiju takova ratnohuškačkoga sadržaja, ne može nitkoga ostaviti ravnodušnim. Jer, iz tako napadne srpske samouvjerenosti i provociranja toliko velikoga broja zemalja u okružju u razmjerno kratkim vremenskim intervalima, mora bezuvjetno stajati onaj nadaleko poznati srpski pokrovotelj svih suludih i sumanutih poteza Srba, a to je neprijeporno Putinova Rusija. Bez glasa podrške ruskoga medvjeda, Srbija je samo mali medo od pliša, dječja igračka i zvečka koju bi lako vojnički slupao bilo koji iole naoružani susjed, što nam pokazuje i iskustvo iz serije srpskih teških vojnih poraza iz devedesetih. Srbija je tad bila do zuba naoružana, a zgrabila je i prisvojila kompletnu borbenu tehniku vojske tzv. JNA, koja je tad bila po opremeljenosti treća u Evropi, a peta u svijetu. Srbima ni sad nije još uvijek jasno da su 1991. i 1992. bili barem po snazi oružja spremniji za osvajačko vođenje rata nego ikad prije u svojoj povijesti. I opet su katastrofalno poraženi, jer nesretnicima ne ide u glavu kako nije dostatno imati oružje kad njime ne znaju rukovati na pravi način, a u borbi imaju zečje srce, pileću pamet u strategiji vojevanja. Jedino su šampioni u brzini ispijanja brlje na iskap i brzini vožnje traktora u jednom smjeru. Premalo je sve to za ogromne ambicije naroda kojega ponovno u propast guraju oni što imaju mozak planktona, a apetit i usta proždrljivoga morskoga psa. I tako napujdani kerovi poput Vladimira Božovića laju i usred Zagreba zazivaju ideje Velike Srbije, a glavni pas rata u Srbiji Aleksandar Vučić na svo to arlaukanje zadovoljno maše repom, te se na Božovićeve provokativne izjave u Zagrebu Vučić dočekuje propinjući se na dvije zadnje noge, dok prednjim šapama pokušava obilježiti prostor koji je kao i svaki pas lutalica zamislio da treba u njegovoj raspaljenoj mašti psa lutalice biti samo njegov. I uz sve to Vučić neprestance preko žvalave njuške palaca svojim otrovnim jezikom, preko kojega mu curi stalno ispljuvak, kao znak da je on pas kojega je bjesnilo davno već spopalo i samo što ne grize. Ako slučajno izazove rat, što mu je očito jedina i prava namjera, može biti siguran kako će mu kao i 1995. Hrvatska staviti toliko soli na rep, da mu više nikad ne padne na pamet, ni njemu, niti bilo kome iz Srbije, ubuduće izazivati Hrvatsku na rat. Vučić cijeloga života pati što je ostao samo mangup u pokušaju. Mangupi s beogradskoga asfalta za svilene likove poput njega što dernjavom i lajanjem na mjesec rastjeruju strah u sebi, imaju duhovitu poruku, sročenu u stihu, a ona glasi: Budi dobar, da ne bi bio modar. Ovo najviše vrijedi upravo za genetsku kukavicu Vučića, tipa koji godinama medijski gradi svoj lažni image lažnoga fajtera. Međutim, sam Vučić odlično zna da pravi rat nije play station video igrica, jer samo u igri dječje mašte on može sanjati vojnu pobjedu nad Hrvatima i Hrvatskom. I što je bilo Vučiću kad si se probudio?
I što bi rekao jedan veliki srpski pjesnik iz Vojvodine Branko Radičević u pjesmi napisanoj prije više od stotinu godina:… I čun se ljuljnu, čamac se slomi i ode sanak pusti… Veliki hrvatski povjesničar, glasoviti Krunoslav Draganović, mogao bi na sve to dodati u svome prepoznatljivom stilu slikovitoga obraćanja velikosrpskome proti Vasi Glušcu u svezi Gluščeva posezanja i stalnoga svojatanja hrvatske Bosne kao tobožnje “srpske” zemlje…”Eh, pusti srpski sne… samo ti je jedna mana… to što nikad nećeš postati srpska java!” Kad se jednom probudi iz kome četnik Vučić, biti će mu jasno za svagda što je san, a što je java, ako uopće to može skužiti i razlikovati njegova tvrda, ali posve prazna glava.
Dragan Ilić
HOP