Još 6. travnja prošle godine objavljen je članak na HOP portalu u kojemu sam se osvrnula na umjetnički siromašan ishod natječaja za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu koji je trebao krasiti istoimeni trg u Zagrebu. Budući da se moj sud ni u kojem segmentu nije promijenio od tada, članak u cijelosti ponavljam još jednom na kraju.
U međuvremenu, rezultati ovog otužnog natječaja nisu bili poništeni nego je samo promijenjena lokacija na kojoj treba biti postavljen jedan od ovih kiparskih promašaja, a sada znamo i novu lokaciju, kao i očekivanog pobjednika između ovih posve netalentirano i bez ikakvog nadahnuća izvedenih spomeničkih “rješenja”. Izvedeno će biti “rješenje” Kuzme Kovačića i to na sjevernoj strani Sveučilišne livade, uz Ulicu grada Vukovara, pored Bandićevih fontana. Dok se političari spore oko toga “je li vrijeme za bilo kakve spomenike”, a članove obitelji Tuđman se pita za njihovo “stručno mišljenje”, sama umjetnička struka i smisao ovog spomenika se potpuno poništava. Naime, Tuđman ipak nije samo jedna u nizu veličina koje je Bandić zamislio u svojoj mašti kao mimohod skulptura u nekom komunističkom parku s fontanama a lá Brežnjev. Tuđman nije zaslužio ni da ga se još prije samog postavljanja na istoimeni trg izmjesti na neko drugo mjesto, a još manje je zaslužio da se njime bave netalentirani ili pak evidentno nenadahnuti umjetnici koji nisu dorasli ovom zadatku. No ništa nas ne može iznenaditi kada je glasnogovornica i desna ruka Bandića upravo Vesna Kusin, povjesničarka umjetnosti i novinarka čija je stručna kompetencija u stvarima umjetnosti bila uvijek neupitna, osoba koja još od 1978. pa do danas nezaustavljivo kroji kulturnu politiku zemlje u kojoj je kultura i umjetnost “rasturena” do temelja.
– Ako Veco Holjevac dočekuje Zagrepčane na putu od Mosta slobode prema gradu, onda neka predsjednik Tuđman treba gledati svoje djelo – rekao je gradonačelnik i dodao da realizacija Trga Franje Tuđmana još stoji sa svim “prometnim i estetskim rješenjem”. Bože nas sačuvaj estetskog rješenja koje nudi Milan Bandić, a servira Vesna Kusin, moglo bi se reći. Naime, onaj isti lik koji je izašavši iz Remetinca preko 12 milijuna kuna koje mu je uplatio njegov sponzor Hanžeković “iz čistih principa”, taj isti lik koji je izbrisao s lica zemlje prvu kavanu u Hrvatskoj i zamijenio ju prodavaonicom DM-a, pokazao je pravi primjer što po njegovom mišljenju znači umjetnost i kultura u ovom gradu: postati blagajnik u DM-u. Ironično je da je Bandić uspješno srozao najstariju kavanu Hrvatske, kavanu Medulić, popularno zvanu “kavanu likovnjaka” u jednu od prodavaonicu DM-a. Sada je i kiparsku struku srozao na svoje fontane. A u svemu mu pomaže vjerna Vesna Kusin, stručnjakinja u stvarima umjetnosti koja je usprkos svemu navedenome njegova desna ruka i oduševljeno pozdravlja postavljanje potpuno promašenog spomenika Tuđmanu na nekom drugom mjestu. Sve se može, kada to zamisli zagrebački Brežnjev Bandić.
Slijedi moj tekst kojeg sam napisala prije gotovo godinu dana o umjetničkoj i spomeničkoj bezvrijednosti sva četiri ponuđena i odabrana rješenja ovog natječaja:
Izgleda da se nastavlja sramotna praksa poništavanja značaja i uloge prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u spomeničkoj kulturi. Rezultati natječaja za spomenik u Zagrebu koji je raspisalo Društvo arhitekata (a začudo ne likovnjačka struka, odnosno likovna strukovna udruga HDLU) su u najmanju ruku razočaravajući. Četiri očajno loša rješenja koja su u ovom natječaju odabrana, ne mogu zadovoljiti ni struku, a još manje publiku.
Skulptura Marije Ujević (rješenje u suradnji s Marijanom Birtić) nema nikakve, pa ni daleke sličnosti s Tuđmanom i odrađena je bez ikakvog umjetničkog nadahnuća ili inspiracije. Prepoznatljive glatke forme njenoga rada, ovoga puta nažalost nisu donijele pojednostavljenje, nego likovnu šutnju i bezidejnost.
Skulptura Kuzme Kovačića je u negativnom smislu (ako je to uopće moguće) čak nadmašila onu Ujevićkinu (slika naslovnice). Neidentificirani teturajući lik kao da nosi one hlače čije su nogavice spojene sve do koljena, a bile su vrlo moderne do prije nekoliko godina među mlađarijom. Ponovo, ni po čemu se ne bi moglo reći da ova skulptura prikazuje Franju Tuđmana. Mediji kažu kako je Kuzma Kovačić prikazao Tuđmana koji se drži za srce, no meni se više čini kao da portretirani lik (tko god to bio) – ima problema s probavom.
Kažimir Hraste je osmislio ogromnu glavu u obliku prošupljene ikebane koja najviše podsjeća na modificirano japansko patuljasto stablo. Budući da smo već upoznati sa skromnim mogućnostima ovog netalentiranog kipara koji se opetovano neuspješno okušava na istoj temi – Franji Tuđmanu, ovaj loš prikaz prvog hrvatskog predsjednika nije ništa novo od njega. Meni osobno je najgora njegova izvedba Tuđmana u Makarskoj. Nakon što je Hraste shvatio da ne posjeduje talent potreban za stvaranje kiparske spomeničke figuracije, krenuo je još od kninskoga natječaja na – dosjetke. Pisala sam već o njegovom prisvajanju tuđeg idejnog rješenja, a izgleda da se i ovaj put inspirirao nečijom dosjetkom. Ponavljam, to sve skupa nema nikakve veze s skulpturom i spomenikom u prostoru.
Četvrti izabrani rad je onaj Nevena Bilića. Šeretski papirnati lik koji opet nikakve veze nema s Tuđmanom, niti na njega podjeća na bilo koji način. Kiparski, statički i na sve ostale načine, potpun promašaj. Nikakvo čudo, budući da se Bilić oduševljava plastičnim i ostalim nakupinama materijala koji nekontrolirano kao izrasline bujaju iz njegovih vizualnih umotvorina. Za to se u današnjoj vizualnom besmislu možda mogu dobivati čak i nagrade, ali to ne znači ni prolaznu ocjenu za skulpturu. Dakle, također se radi o kiparski nemoćnom umjetniku čiji rad to i ovaj put potvrđuje.
Neven Bilić, Kažimir Hraste i Kuzma Kovačić posebno su pozvani da sudjeluju na natječaju, a zajedno s Marijom Ujević Galetović te Marijanom Birtić svaki će dobiti po 15.000 kuna kao autori ovih izabranih rješenja.
Članovi stručnog žirija koji su odabrali opisana rješenja za spomenik Franji Tuđmanu na istoimenom zagrebačkom trgu su: Igor Zidić kao predsjednik ocjenjivačkog suda, Vesna Kusin, dopredsjednica ocjenjivačkog suda, kipar Peruško Bogdanić, Biserka Rauter Plančić, Ive Šimat Banov i Vjera Bakić. Umjesto da imamo ikone hrvatskog kiparstva, imamo povjesničare umjetnosti kao ikone i neprikosnovene veličine u našem društvu, a neka od tih imena “drmala” su likovnom scenom kao autoriteti još u prošloj komunističkoj eri, koja je preko grbače hrvatske kulture nadživjela slom Jugoslavije i uspješno se ubacila u novu državu Hrvatsku. Politički stavovi i ideologije, pa čak i države se mijenjaju, ali oni su nadživjeli sve, bez ožiljaka, uvijek na istoj poziciji moći i autoriteta u kulturi. Koliko je taj autoritet šupalj, vidi se i iz njihovog odabira u još jednom traljavom pokušaju da se Tuđmanu digne dostojan spomenik. Vrhunski kipari su rijetki, to nije nikakva tajna, ali da niti na jednom takvom natječaju nije moguće postići čak niti prolaznu ocjenu, to je već skandal.
Pretpostavlja se da će radovi s ovog natječaja (bilo ih je sveukupno 24) biti predstavljeni javnosti na skorašnjoj izložbi. Zagrepčani će tada dobiti priliku i sami ocijeniti ne samo natječajna rješenja, već i stručnost i autoritet spomenutog žirija. Nenad Fabijanić, arhitekt koji je osmislio preuređenje Parka dr. Franje Tuđmana, kao i samu lokaciju budućeg spomenika, nije želio komentirati sviđa li mu se i jedan od izabranih spomeničkih rješenja. Njegova šutnja ipak puno govori.
Za kraj: je li Tuđman zaslužio tretman nedovoljno talentiranih umjetnika naspram veličanstvenog tretmana zločinca Tita kojeg je portretirao i ovjekovječio zaista vrhunski kipar Antun Augustinčić? Usporedimo nemušto ostvarenje Kuzme Kovačića i ono umjetnički vrhunsko Augustinčićevo i dobit ćemo jasan odgovor bez suvišnih riječi: nije.
Ingrid Runtić
http://hop.a2hosted.com/2016/04/spomenik-tudmanu-u-zagrebu-jos-jedan-promasaj-struke-u-nizu/
